Prilog broja: Žitarice i krmiva s vlastitog gospodarstva

38

""Poznato je da su krmiva najvažniji pojedinačni trošak u stočarskoj proizvodnji. Krmiva se uobičajno dijele na voluminozna i krepka (koncentrirana). Voluminozna krmiva su nadzemni dijelovi trava, djetelina, kupusnjača i korjenasto-gomoljaste kulture koje se daju u svježem (paša, zelena krma) i/ili konzerviranom obliku (sijeno, silaža ili sjenaža), a prvenstveno služe biljojedima kao glavni izvor energije i vlakana, te promjenjivih količina bjelančevina, vitamina i minerala. U krepka krmiva ubrajaju se visokoenergetska (zrnje žitarica, uljarice, masti, ulja i dr.) bjelančevinasta (sačme i pogače uljarica, mahunarke i dr.) i mineralna krmiva. Većinu ovih krmiva može se uzgojiti na vlastitom gospodarstvu te time smanjiti troškove u stočarstvu. U ovom će prilogu biti opisane osnovne agrotehničke mjere u proizvodnji žitarica i soje, kao naših najvažnijih koncentriranih krmiva.

Osnove tehnologije proizvodnje ozimih žitarica

Plodored

Žitarice ne bi trebalo uzgajati jednu iza druge, kao što treba izbjegavati i ponovljeni uzgoj pojedine žitarice na istoj površini jer će doći do nakupljanja bolesti i štetnika, pogoršanja strukture tla i smanjenja plodnosti. Pogodni predusjevi za ozime žitarice su zrnate mahunarke, najčešće soja, raniji hibridi kukuruza, uljana repica, suncokret i krumpir. Zrnate mahunarke su vrlo pogodan predusjev za ozime žitarice jer rano napuštaju površinu te se obrada tla i sjetva mogu obaviti na vrijeme. Osim toga, ove kulture obogaćuju tlo dušikom i ostavljaju ga čistim od korova. Međutim, sorte soje duže vegetacije mogu u pojedinim godinama biti i loš predusjev. To se događa ako tijekom rujna padne veća količina oborina što otežava dozrijevanje soje pa se obrada tla i sjetva ozimih žitarica ne mogu obaviti na vrijeme. Kukuruz može biti dobar predusjev ako se berba obavi dovoljno rano te se priprema tla i sjetva žitarica obave u optimalnom roku.

Obrada tla i gnojidba

Osnovna obrada tla za ozime žitarice obavlja se na 25 – 30 cm dubine. Predsjetvena priprema tla se obavlja sjetvospremačem ili drugim kombiniranim oruđem radi stvaranja rastresitog površinskog sloja tla koji će omogućiti kvalitetnu sjetvu i ujednačeno nicanje biljaka. Ako je potrebno, prije sjetvospremača može se koristiti i tanjurača. Na tlu povoljne strukture, radi smanjenja gaženja tla i povećanja ekonomičnosti proizvodnje može se istovremeno s predsjetvenom pripremom tla obaviti i sjetva ozimih žitarica, ako gospodarstvo raspolaže s kombiniranim oruđem rotodrljača + sijaćica.

Za pravilno određivanje količine gnojiva potrebno je poznavati potrebe svake žitarice za hranivima i dinamiku njihovog korištenja tijekom vegetacije, količinu lako pristupačnih hraniva u tlu te koeficijent iskorištenja hraniva iz gnojiva. Stoga je važno prije planiranja gnojidbe obaviti analizu tla. Uz navedeno treba poznavati i svojstva sorata, osobito otpornost na polijeganje.

""

Ukupna količina fosfora i kalija te dio dušika primjenjuje se ujesen prije osnovne i predsjetvene obrade tla, a ostatak dušika, ovisno o žitarici, u jednoj do tri prihrane u proljeće. Kod pšenice se obavljaju tri prihrane. Prvu prihranu treba obaviti u fazi busanja na izlasku iz zime, drugu u početku vlatanja, a treću u početku klasanja, odnosno cvatnje pšenice. Svakom ovom prihranom djeluje se na određene komponente prinosa pšenice. Prihrana pšenice u busanju utječe na bolju izgradnju izboja busa, lišća i vlati te zbog toga pridonosi povećanju potencijalnog broja klasova po jedinici površine. Prevelika količina dušika u prvoj prihrani može kasnije izazvati polijeganje usjeva. Prihrana pšenice u početku vlatanja utječe na broj klasića i formiranje začetaka cvjetova. Prihrana u početku klasanja utječe na povećanje hektolitarske mase i sadržaja bjelančevina u zrnu. Gnojidba ječma ovisi o njegovoj namjeni. Kod stočnog ječma je poželjan što veći sadržaj bjelančevina u zrnu, ali prevelika količina dušika može uzrokovati polijeganje ječma. Jedna polovina planirane količine NPK gnojiva primjenjuje se prije osnovne obrade tla, a druga polovina kod predsjetvene obrade tla. Za ozimi ječam oko 20 – 30 % dušika treba primjeniti prije sjetve, a ostala količina dodaje se tijekom vegetacije u dvije prihrane. Prva prihrana obavlja se odmah nakon kretanja vegetacije u proljeće i dodaje se 60 % preostalog dušika. Druga prihrana s preostalih 40 % dušika obavlja se u početku vlatanja što ima pozitivan utjecaj na sadržaj bjelančevina u zrnu. Prihrana tritikalea obavlja se na početku kretanja vegetacije u proljeće i na kraju busanja. Raž je osjetljiva na polijeganje te o tome treba voditi računa prilikom određivanja količine hraniva. U jesen se primjenjuje manja količina dušika (20 – 30 kg N/ha) koja ima pozitivan učinak na jesensko busanje raži. Veće količine dušika mogu izazvati prejako busanje i lošije prezimljenje. Ostatak dušika dodaje se u dvije prihrane u proljeće. Prva prihrana se obavlja na početku proljetne vegetacije sa 30 – 50 kg N/ha, a ima pozitivan učinak na nastavak busanja i formiranje broja klasića u klasu. Druga prihrana obavlja se u početku vlatanja s 30 kg N/ha i ima pozitivan učinak na povećanje broja zametnutih cvjetova. Utvrđen je pozitivan utjecaj startne primjene fosfora u količini od 10 – 15 kg/ha na rast korijena i nadzemnog dijela biljke te povećanje otpornosti na niske temperature. Zob ravnomjerno usvaja hraniva tijekom vegetacije, a najviše hraniva treba od vlatanja do metličanja. Kod gnojidbe dušikom treba voditi računa o osjetljivosti zobi na polijeganje. Prihrana zobi obavlja se u fazi busanja.

""

Sjetva

Sve ozime strne žitarice siju se tijekom listopada. Raž, ječam, tritikale i zob treba posijati tijekom prve dvije dekade listopada, a pšenica se može sijati i do kraja listopada. U nepovoljnim godinama pšenica se sije čak i u studenom. Za uspješan uzgoj žitarica potrebno je pravilno izabrati sorte s obzirom na njihova svojstva i područje uzgoja. Treba birati sorte visokog prinosa, visokog sadržaja bjelančevina u zrnu, otporne na bolesti i polijeganje. Sjetva se obavlja žitnim sijaćicama u redove razmaka 12,5 ili 15 cm. Dubina sjetve ovisi o mehaničkom sastavu tla, vlažnosti tla i roku sjetve. Tijekom vegetacije treba provesti zaštitu od korova, bolesti i štetnika. Žetva se obavlja žitnim kombajnom kad vlaga zrna padne na 13 – 14 % što je obično krajem lipnja i u prvoj polovici srpnja, ovisno o žitarici i području uzgoja.

""

Pir

Pir ili krupnik (Triticum spelta L.), je stara zapostavljena žitarica koja se sve više uzgaja zahvaljujući uvođenju u proizvodnju novih sorata većeg prinosa i većeg sadržaja bjelančevina u zrnu. Za razliku od obične pšenice, kod pira zrno u žetvi ne ispada iz pljeva i pljevica te je potrebno ljuštenje da bi se dobilo čisto zrno. Pir je otporniji na bolesti i štetnike u odnosu na običnu pšenicu te je stoga pogodan za ekološku proizvodnju. Pir se prilagođava različitim agroekološkim uvjetima te se može uzgajati i na lošijim tlima, na većim nadmorskim visinama i u hladnijim područjima. U takvim uvjetima neće ostvariti visoke prinose, ali će prinos biti viši u odnosu na druge žitarice.

Na istoj površini pir se može uzgajati nakon 3 godine, a obrada tla je ista kao i za pšenicu. Pir ima višu stabljiku te je osjetljiviji na polijeganje u odnosu na običnu pšenicu. Gnojidbu treba obaviti na temelju rezultata analize tla. U slučaju dobre opskrbljenosti dušikom, odnosno ako tlo sadrži više od 20 mg/ kg NO3-N, nije potrebno gnojiti dušikom. Na tlima slabije opskrbljenim dušikom može se tijekom osnovne i predsjetvene obrade tla te u prihrani dodati ukupno do 100 kg N/ha. Prihrana pira dušikom obavlja se tijekom busanja. Umjesto mineralnih gnojiva u ekološkoj proizvodnji se primjenjuju dozvoljena organska gnojiva. Na tržištu Republike Hrvatske nalaze se tri sorte pira Bc Vigor (Bc Institut) te Ostro i Badenkrone (RWA Raiffeisen Agro d.o.o.).

Optimalan rok za sjetvu pira je u prvoj polovici listopada. Pir se može sijati i u studenom, a uspjeh proizvodnje u zakašnjelom roku sjetve ovisi o vremenskim prilikama. Da bi ostvarili dobar prinos, pir u zimu mora ući u fazi busanja. Kod kasne sjetve se mogu pojaviti problemi s korovima ako nicanje nije bilo dobro te postoje praznine u usjevu. Najčešće se sije neoljušteno zrno pira čime se teško postiže ravnomjeran raspored biljaka. Sjetvom oljuštenog pira lakše se postiže optimalan raspored biljaka i gustoća sjetve. Međutim, često se događa ako je ljuštenje obavljeno nestručno, da je klijavost oljuštenog zrna znatno manja u odnosu na neoljušteno. Istovremeno, oljušteno zrno pira može imati i mehanička oštećenja što dovodi do lakšeg napada bolesti i u konačnici do prorjeđenja sklopa. Preporučuje se sjetva 160 do 250 kg/ha neoljušenog zrna pira. Treba napomenuti da pir ima dva do tri puta veći koeficijent busanja u odnosu na pšenicu. Pir se sije žitnom sijaćicom. Ako se sije neoljušteno zrno, treba povremeno provjeravati sijaća tijela da ne dođe do začepljenja. Razmak redova je isti kao kod pšenice, a dubina sjetve iznosi 4 do 6 cm.

Kukuruz

Kukuruz je naša najvažnija žitarica i uzgaja se na najvećim površinama. Za uspješnu proizvodnju kukuruza potrebna je dovoljna količina vode (500 – 600 mm) i povoljne temperature zraka (24 – 29 0C) tijekom vegetacije. Temperature više od 30 0C nisu poželjne osobito u vrijeme cvatnje kukuruza kada uz nedostatak vode u tlu i nisku relativnu vlagu zraka mogu uzrokovati slabiju oplodnju kukuruza. Uz količinu, važan je i raspored oborina tijekom vegetacije. Za uzgoj kukuruza najbolja su duboka tla koja dobro zadržavaju vodu, a nisu pogodna kisela, pjeskovita tla niti jako teška glinasta tla slabe propusnosti i prozračnosti.

""

Dobri predusjevi za kukuruz su pšenica i ostale strne žitarice, uljana repica, sve jednogodišnje mahunarke (soja, bob, grašak) i suncokret. Žetva ovih kultura obavlja se dovoljno rano te se može pravovremeno obaviti obrada tla. Ako su predusjev višegodišnje trave i mahunarke (DTS, lucerna i djeteline), treba obratiti pažnju na zemljišne štetnike. Ovi usjevi obogaćuju tlo biljnom masom, ali i isušuju dublje slojeve tla što može negativno utjecati na “rezerve” vode u tlu.

Broj operacija osnovne obrade tla za kukuruz ovisi o predusjevu i tipu tla. Ako su predusjev kukuruzu bile strne žitarice ili uljana repica, odmah nakon žetve treba obaviti prašenje strništa. Oranje na dubinu od 25 do 30 cm u pravilu se obavlja u jesen. Teška glinasta i srednje teška ilovasta tla treba orati u jesen jer su tada u povoljnom stanju vlažnosti i na taj način se osigurava “rezerva” vode u tlu što osobito dolazi do izražaja u sušnim godinama. Na lakšim tlima i na nagnutim terenima oranje se može obaviti i u proljeće. Nakon zime potrebno je «zatvoriti» brazdu drljanjem, kako bi se poravnala površina i sprečio suvišni gubitak vode iz tla. Predsjetvenu pripremu tla treba obaviti sa što manje prohoda nekim od kombiniranih oruđa.

Potreba za hranivima i gnojidba kukuruza

Jedan od značajnih čimbenika za normalnu fiziološku aktivnost biljke u svim njezinim fazama rasta i razvoja je mineralna ishrana. U početku vegetacije kukuruz treba manju količinu dušika, a u fazi intenzivnog porasta potrebe se naglo povećavaju. Velike potrebe za dušikom kukuruz ima i u početku formiranja zrna pa sve do mliječne zriobe. Fosfor biljka najintenzivnije usvaja u vrijeme intenzivne akumulacije suhe tvari. Kukuruz je najosjetljiviji na nedostatak fosfora u prvom dijelu vegetacije. Simptomi nedostatka fosfora (ljubičasta boja listova) mogu se pojaviti i kod dobre opskrbljenosti tla fosforom ako su niske temperature.

Najveće potrebe za kalijem kod kukuruza su u razdoblju do metličanja i oplodnje, a nakon toga se smanjuju. Osim o N : P : K hranivima, treba voditi računa i o ostalim makroelementima i mikroelementima, što se utvrđuje analizom tla. Na većini naših tala dobri prinosi kukuruza mogu se postići primjenom 150 do 200 kg N/ha, 100 – 150 kg P2O5/ha i 120 – 200 kg K2O/ha. U jesen prije oranja primjenjuje se 70 % P2O5 i K2O, a u proljeće prije sjetve ili sa sjetvom 30 % P2O5 i K2O.

Da bi se povećao razvoj korijena, osobito kod rane sjetve u hladnijim uvjetima, istovremeno sa sjetvom može se primijeniti fosfor (startna primjena gnojiva, npr. N:P:K 15:15:15). Predviđena količina dušika primjenjuje se u osnovnoj i predsjetvenoj obradi tla te u jednoj ili dvije prihrane tijekom kultivacije kukuruza. Prva kultivacija se izvodi u fazi 3 – 4 lista kukuruza, a druga u fazi 7 – 8 listova.

Sjetva

Na našem tržištu se nalazi veliki broj hibrida kukuruza različitih skupina dozrijevanja. Kod izbora hibrida treba voditi računa o načinu korištenja, odnosno da li će se proizvoditi suho zrno, vlažno zrno ili klip za silažu ili silaža cijele biljke. Treba birati hibride visoke rodnosti, otporne ili tolerantne na bolesti i štetnike, otporne na lom stabljike ispod klipa i polijeganje. Također, treba birati hibride kukuruza drugih pozitivnih svojstava, npr. otpornost na sušu. Za proizvodnju suhog zrna u istočnoj Slavoniji i Baranji treba sijati hibride iz FAO skupina 300 do 500, manje 600, u središnjoj Hrvatskoj iz skupina 300 do 400, manje 500, a u zapadnoj Hrvatskoj iz skupina 200 do 300, manje 400. Kukuruz se sije u proljeće kad je temperatura tla 10 0C i kad prođe opasnost od pojave kasnih mrazeva. U našim glavnim područjima proizvodnje sjetva kukuruza najčešće počinje između 10. i 25. travnja. Međutim, s obzirom da su temperature u pojedinim godinama tijekom travnja sve više, početak sjetve se pomiče prema početku travnja. Ranijom sjetvom kukuruz može izbjeći visoke temperature i nedostatak vode u oplodnji, ali s druge strane postoji rizik da tlo u ranoj sjetvi bude hladnije i vlažnije, što usporava rast i razvoj biljaka. Sjetva do 1. svibnja daje najviše prinose, a nakon toga treba birati hibride kraće vegetacije za određeno područje. Uspješnost kasnije sjetve kukuruza ovisit će o vremenskim prilikama, osobito o količini oborina nakon sjetve. Gustoća sklopa (norma sjetve) ovisi o duljini vegetacije, odnosno FAO skupini kojoj hibrid pripada. Sjetva se najčešće obavlja pneumatskim sijaćicama u redove razmaka 70 cm, a razmak u redu ovisi o dužini vegetacije i treba ga odrediti za svaki hibrid ovisno o planiranom sklopu. Vrlo je važno odrediti pravilan razmak unutar reda kako bi svaki hibrid ostvario maksimalni prinos zrna. Dubina sjetve iznosi 3 – 6 cm ovisno o roku sjetve, tipu i vlažnosti tla. Zaštita od korova provodi se primjenom herbicida nakon sjetve, a prije nicanja ili nakon nicanja kukuruza. Korovi između redova djelomično se mogu uništiti kultivacijom.

Najznačajniji štetnici kukuruza su kukuruzni moljac i kukuruzna zlatica. Gusjenice kukuruznog moljca buše stabljiku te oštećuju klip i zrno. S obzirom da gusjenice prezimljavaju u kukuruzovini, važno ju je zaorati ili uništiti prije izlaska leptira. Za smanjenje šteta od kukuruzne zlatice najvažnija mjera je poštivanje plodoreda, odnosno nije poželjno sijati kukuruz u monokulturi jer su tada štete izuzetno velike.

""

Velike štete kukuruzu mogu nanijeti i zemljišni štetnici (žičnjaci) koji se suzbijaju unošenjem insekticida u tlo prije sjetve ili istovremeno sa sjetvom. Za zaštitu od žičnjaka sjeme je tretirano insekticidima. U ranim fazama razvoja kukuruz mogu napasti i sovice pozemljuše čije gusjenice grizu biljke nisko pri tlu. Suzbijaju se dozvoljenim insekticidima. Najznačajnija bolest kukuruza je trulež stabljike i klipa (Fusarium sp.). Štete od bolesti mogu se umanjiti sjetvom otpornih hibrida i širim plodoredom. Berba kukuruza za proizvodnju suhog zrna može početi kod vlage zrna od 25 – 28 %. Međutim, takvo zrno se mora prije skladištenja osušiti do vlage od 13 %.

Sirak za zrno

Sirak zrnaš je kod nas malo zastupljen u proizvodnji. Međutim, danas postoje hibridi sirka za zrno koji se odlikuju brojnim pozitivnim svojstvima: visok sadržaj bjelančevina i škroba u zrnu, tolerantnost na sušu i visoke temperature, otpornost na bolesti. Novi hibridi sirka zrnaša pogodni su za uzgoj na slabije plodnim tlima na kojima se ne može ostvariti visok prinos glavnih ratarskih kultura. Sirak zrnaš se može sijati kao glavni ili naknadni usjev.

Najbolji predusjevi za sirak su jednogodišnje i višegodišnje mahunarke, smjese mahunarki i žitarica, strne žitarice, šećerna repa i krumpir. Obrada tla za sirak je ista kao i za kukuruz. Osnovna obrada tla na dubinu od 30 cm obavlja se u jesen, ali se može obaviti i u proljeće što ovisi o predusjevu, svojstvima tla, vlažnosti tla i nagibu terena. U proljeće se obavlja predsjetvena obrada tla. Ako je stanje tla povoljno, dovoljno je predsjetvenu obradu obaviti sjetvospremačem ili zvrk drljačom.

""

Sirak za proizvodnju zrna, ovisno o plodnosti tla gnoji se sa 100 – 120 kg N/ha, 80 – 100 kg P2O5// ha i 120 – 160 K2O/ha. Dvije trećine fosfora i kalija dodaju se prije osnovne obrade tla. Ostatak fosfora i kalija te jedna trećina dušika primijenjuju se prije predsjetvene pripreme tla. Ostatak dušika dodaje se u prihranama. Prihrana sirka obavlja se u fazi 3 – 4 lista kad se dodaje jedna trećina dušika, a druga prihrana u fazi intenzivnog porasta s preostalom količinom dušika. Sirak se sije kad je temperatura tla na 10 cm dubine 12 – 15 0C (iza kukuruza). Kao glavni usjev sirak se sije krajem travnja i početkom svibnja, a kao naknadni usjev tijekom svibnja i početkom lipnja. Optimalna gustoća sklopa za sirak za zrno je 250 000 biljaka/ ha. Tijekom vegetacije treba obaviti zaštitu od korova primjenom herbicida ili/i međurednom kultivacijom, a zaštita od bolesti i štetnika se ne provodi. Žetva sirka za zrno obavlja se žitnim kombajnom u punoj zriobi. Žetvu je najbolje obaviti kad zrno ima 13 % vlage. Metlica sirka zrnaša je zbijena, zrno se sporo suši te bi trebalo sijati rane sorte koje dozore krajem kolovoza da bi se tijekom rujna zrno osušilo i obavila žetva.

Soja

Soja je važna uljarica i bjelančevinasta kultura. Osim toga, ima važno mjesto u plodoredu te je vrlo dobra predkultura za većinu ratarskih kultura. Na korijenu soje nalaze se kvržice s bakterijama koje anorganski dušik iz zraka pretvaraju u amonijski oblik koji koristi biljka soje. Zbog toga je smanjena potreba za primjenom mineralnih gnojiva te je manja opasnost od ispiranja dušika. Soji najbolje odgovaraju duboka, strukturna tla povoljnih fizikalno kemijskih svojstava, neutralne reakcije. Može se uzgajati i na lošijim tlima uz primjerenu tehnologiju proizvodnje. Soju ne bi trebalo uzgajati na neuređenim tlima na kojima se zadržava voda niti na tlima koja su sklona stvaranju pokorice. Najbolji predusjevi za soju su strne žitarice, krumpir i druge okopavine. Suncokret i uljana repica nisu dobri predusjevi zbog iste bolesti koja napada sve tri kulture (bijela trulež korijena i stabljike). Obrada tla u jesensko-zimskom razdoblju obavlja se na dubinu 30 – 35 cm u područjima s manje oborina, a u područjima s dovoljno vlage na dubinu 25 – 30 cm. Dobro izvedena predsjetvena priprema tla osigurava kvalitetnu sjetvu, odnosno ujednačeno nicanje soje.

Potreba za hranivima i gnojidba

Gnojidba soje ovisi o plodnosti tla. Dio potreba za dušikom soja će podmiriti iz simbioznog odnosa s kvržičnim bakterijama, ali za ostvarenje visokih prinosa potrebna je i gnojidba dušikom. Za agroekološko područje Slavonije, ovisno o tipu tla i stanju plodnosti, preporučuje se gnojidba na bazi čistih hraniva: 30 – 100 kg/ha N, 60 – 130 kg/ ha P2O5 i 40 – 130 kg/ha K2O. Od predviđenih količina 2/3 fosfora i kalija te 1/4 dušika daje se u osnovnoj gnojidbi u jesen. Ostatak fosfora, kalija i dušika primjenjuje se u predsjetvenoj pripremi tla. Prihrana soje obavlja se samo na slabije plodnim tlima ili ako se utvrdi da na korijenu nema dovoljno kvržica s bakterijama.

""

Sjetva

Za sjetvu treba izabrati visokoprinosne sorte otporne na sušu, visoke temperature, polijeganje i visoko tolerantne na bolesti. Izbor sorata soje različite dužine vegetacije ovisi o području uzgoja. U zapadnim područjima treba sijati sorte kraće, a u istočnim područjima duže vegetacije. Važno je dobro izabrati sortu s obzirom na dužinu vegetacije da bi na vrijeme dozorila i omogućila pravovremenu pripremu tla i sjetvu naredne kulture (strne žitarice). Neposredno prije sjetve sjeme soje potrebno je inokulirati kvržičnim bakterijama (preparat Biofixin S) jer se ovom mjerom znatno povećava prinos sjemena i ostvaruje ušteda na dušičnim gnojivima. U našim proizvodnim područjima optimalni rokovi sjetve za soju su od sredine do kraja travnja i u prvoj dekadi svibnja. Rane sorte, grupe 000 i 00, mogu se sijati i do polovice lipnja. Međutim, uspješnost kasne sjetve soje ovisi o oborinama i raspoloživoj vlazi u tlu. Najčešći razmak redova je 45 ili 50 cm. Međutim, soja se može sijati i u redove razmaka 25 ili 30 cm čime se ostvaruju viši prinosi ako se uspješno suzbiju korovi. Kod uskoredne sjetve korovi se isključivo mogu suzbijati herbicidima, dok se kod širokoredne sjetve može provesti i kultivacija.

Optimalna dubina sjetve soje je 4 do 6 cm, a najbolja kakvoća sjetve postiže se pneumatskim sijaćicama koje omogućavaju polaganje sjemena na ujednačenu dubinu i pravilan raspored biljaka što kasnije omogućava ravnomjeran rast i razvoj biljaka. Gustoća sjetve ovisi o sorti i o tome kojoj grupi dozrijevanja pripada. Sorte kraće vegetacije trebaju nešto veći broj biljaka po hektaru od sorata duže vegetacije.

Ovisno o sorti, količina sjemena varira od 100 – 135 kg/ha. Tijekom vegetacije potrebno je provesti suzbijanje korova primjenom herbicida prije ili nakon nicanja soje. Prednost treba dati tretiranju nakon nicanja soje i u ranoj fazi korova kad možemo pravilno izabrati odgovarajući herbicid ovisno o vrsti korova. U sušnim godinama s visokom temperaturama mogu se pojaviti grinje (obični i atlantski crveni pauk). Grinje su vrlo sitne, a nalaze se na naličju lista. Suzbijanje se provodi akaricidima, a ako se na vrijeme uoče, može se provesti tretiranje samo rubova polja. Time se može spriječiti njihovo širenje. Žetva soje obavlja se žitnim kombajnom.

Hranidbena svojstva krepkih krmiva

""

Kukuruz u hranidbi

Kukuruzno zrno ukusno je i prikladno krmivo za sve vrste domaćih životinja. To je, među žitaricama, najvredniji izvor energije. Ima visok sadržaj škroba (oko 65 %), oko 4 % ulja i niski sadržaj vlakana (10 % NDF). Proteini u zrnu kukuruza uglavnom su zein i glutelin, a nalaze se u središnjem dijelu zrna (endospermu) i klici. Zeinu koji je najvažniji, nedostaje aminokiselina lizina i triptofana pa je kod hranidbe životinja kukuruzom često nužno dodavati ove aminokiseline. Postoje hibridi kukuruza, kao što su Opaque-2 ili Flour-2 koji su dizajnirane tako da imaju bolji profil aminokiselina. Kukuruz sadrži malo kalcija, te ga je u smjesama i obrocima, baziranim na kukuruzu, potrebno dodavati. 75 % fosfora u kukuruzu vezano je u obliku fitata, što ga čini teško dostupnim za životinje, te također smanjuje dostupnost kalcija. Postoje i hibridi niskog sadržaja fitata koji su razvijeni kako bi se povećala dostupnost fosfora u monogastričnih životinja. Žuti kukuruz ima veći sadržaj vitamina A od bijelog kukuruza. Nedostatak vitamina A ima malu važnost kod preživača, ali može imati štetne učinke kod svinja i peradi ako se njihovi obroci nedovoljno nadopunjuju nekim drugim izvorom vitamina A. Žuti kukuruz je najbolji za monogastrične životinje. Kukuruzno zrno cijenjeni je izvor energije kod preživača. U mliječnih krava, zbog visokog sadržaja škroba, kukuruz podržava visoku proizvodnju mlijeka. Osiguravanje adekvatnih količina škroba također potiče i rast bakterija u buragu, čime se povećava probavljivost voluminozne krme te konstantna i neprekinuta konzumacija hrane. Budući da sadržava i sporo razgradljivi škrob u buragu, kukuruzno zrno ima nisku acidogensku vrijednost i osigurava by-pass škrob, koji omogućuje apsorpciju glukoze u tankom crijevu. Budući da kukuruz sadrži malo proteina, a kako bi se podmirile sve hranidbene potrebe mliječnih krava, kukuruzno zrno mora biti odgovarajuće dopunjeno s nekim izvorom proteina. Visoko proizvodne mliječne krave hranjene kukuruzom zahtijevaju i visoku kvalitetu voluminoznu krmu kao što je lucerna ili kombinaciju niže kvalitetne krme (sijena) i sojine sačma, kao izvora proteina.

U tovne junadi, kukuruzno zrno je često glavno koncentratno krmivo. Ono je vrlo probavljivo i općenito najukusnija žitarica za goveda. Visoko vlažni kukuruz i na pari flekičani kukuruzi pokazali su se da daju bolje priraste od suho usitnjavanog kukuruza, u završnim obrocima tovne junadi.

U hranidbi svinja kukuruz je referenca s kojom se uspoređuju svi ostali izvori energije. Od najveće je vrijednosti za svinje u porastu i tov, za krmače i rasplodne životinje, pod uvjetom da su bjelančevine, vitamini i minerali, kojima je deficitaran, nadomješteni odgovarajućim dodatkom u hrani (s proteinima koji su u stanju ispraviti neravnotežu aminokiselina iz kukuruza). Kukuruzno zrno može se svinjama davati cjelovito ili usitnjeno. Ako se usitnjava, preferiraju se čestice srednje veličine. Žuti kukuruz sadrži višestruko-nezasićene masne kiseline i može uzrokovati mekanu slaninu, kao i žutu mast, što se u pojedinim proizvodnjama može smatrati nepoželjnim. U peradi je kukuruz poznat po svom visoko probavljivom škrobu, malo vlakana i relativno visokom udjelu ulja, što rezultira visokim vrijednostima metabolizirajuće energije. To je krmivo koja se koristi u visokim udjelima u krmnim smjesama za brojlere i kokoši nesilice. Kukuruzno ulje je dobar izvor višestruko-nezasićenih masnih kiselina (linolenska kiselina). U peradi bijeli i žuti kukuruz imaju ekvivalentne vrijednosti energije, bjelančevina i minerala. Žuti kukuruz sadrži više karotena i ksantofila koji su korisni za pigmentaciju žumanjaka. Štoviše, ptice privlači žutoj boja zrna, koje se može mljeti na srednje velike čestice ili sitne ako se takvo zrno koristi u peletiranim krmnim smjesama. Prema potrebi i u nekim naročitim situacijama moguće je zamijeniti kukuruz s nekim manje skupim i lakše dostupnim krmivom. Ječam može potpuno zamijeniti kukuruz u obrocima brojlera, može ga zamijeniti i zrno sirka i proso, dok ga tritikale, zbog smanjenih prirasta, može zamijeniti, samo djelomično.

Hranidbene osobine ječma

Zrno ječma važno je krmivo u obrocima i krmnim smjesama za domaće životinje i često konkurira pšenici i kukuruzu. Na primjer, ječam je vrijedna žitarica u hranidbi tovne junadi završnih težina u Sjedinjenim Državama, dok su u većini europskih zemalja, pšenica i ječam najčešće korištene žitarice u hranidbi peradi i svinja. Poput kukuruza i pšenice, zrno ječma sadrži visoku razinu škroba, oko 60 % u ST (55-63 %), što je niže od ostale, dvije spomenute žitarice. Sadržaj proteina oko 11-12 % (između 9,5 i 13 % ST) sličan je pšenici i veći od kukuruza. Ječam ima veći sadržaj vlakana (sirova vlakna 4-6 %, KDV 5-7 %, NDV 18-24 %) od kukuruza i pšenice što rezultira slabijom hranjivom vrijednosti kod životinjskih vrsta osjetljivih na sadržaj vlakana.

Nekoliko hibrida ječma mogu biti interesantni za hranidbu životinja. Hibridi bez ljuske, koje sadrže oko polovine sadržaja vlakana standardnog ječma i s 1-2 % više proteina, koji su više probavljivi i manje voluminozni. Nisko fitatni ječam koji može pomoći u smanjenju izlučivanje fosfora u okoliš. Postoji voštani ječam koji sadrži više amilopektina (97 %) od običnog ječma (54 %) i visoko amilozni ječam. Voštani ječmovi su bogati ß-glukanima i treba ih tretirati enzimima u hranidbi svinja i izbjegavati u hranidbi peradi.

Ječam u hranidbi preživača

Zrno ječma je jedno od najčešćih žitarica korištenih u hranidbi mliječnih i i tovnih goveda. Zbog svoje visoke bruto energije i visoke ukupne probavljivosti energije (80 %), zrno ječma ima visoku vrijednost metaboličke energije za preživače (oko 12,4 MJ/kg ST). Međutim, njegova je proteinska vrijednost niska sa sadržajem probavljivih proteina od oko 10 % u ST. Zbog visokog sadržaja brzog razgradivog škroba (50 % ST), zrno ječma treba uključiti u obroke na razinama kompatibilnim s hranidbenim preporukama za razgradivi škrob (manje od 40 % ST). Također, treba uzeti u obzir i druge čimbenike koji utječu na kiselost buraga, odnosno pH, kao što su npr. duljina čestica, NDV obroka, balans elektrolita.

Ječam u hranidbi svinje

Kao i ostale žitarice, zbog sadržaja škroba, ječam je uglavnom izvor energije za svinje. Glavna prednost ječma u odnosu na druge žitarice je njegov veći sadržaj probavljivih aminokiselina (posebice lizina), naročito u usporedbi s kukuruzom. Zbog svog višeg sadržaja vlakana, ječam sadrži oko 95 % probavljive i metaboličke energije kukuruza i pšenice. Ječam sadrži više fosfora od drugih najčešće korištenih žitarica, a njegova biodostupnost je također veća. Svinje su osobito osjetljive na mikotoksin deoksinivalenol (DON), koji može biti prisutan u kontaminiranom ječmu. U odbite prasadi, ješnost ječma veća je u odnosu na kukuruz i pšenicu, a ta se razlika povećava kad se prasadi daje peletirani obrok. Kako bi se izbjegli negativni učinci na priraste, ukupni udio ječma za odbitu prasad trebao bi biti manji od 40 %. U uzgoju i završnom tovu, te u gravidnih i dojnih krmača, ječam može se koristiti kao jedino zrno žitarica bez ikakvih štetnih učinaka na proizvodnju.

""

Ječam u hranidbi peradi

Budući da je vrijednost ječma manja od one u kukuruza i pšenice, njegova je upotreba ograničena u visoko energetskim krmnim smjesama za perad. Kemijski sastav i energetska vrijednosti ječma ovise o njegovu podrijetlu. Odavno je poznato, da korištenje visokih udjela ječma u hranidbi peradi, može biti štetno za priraste, osobito kod mladih ptica. Zbog topivih polisaharida (ß-glukani) koje sadrži ječam, ljepljivi izmet i mokra balega mogu biti uzrokovani smjesama s ječmom. Ti ne-škrobni polisaharidi poznati su da smanjuju probavljivost hranjivih tvari i povećavaju viskoznost probavnog sadržaja. Starije ptice mogu konzumirati smjese koje sadrže do 20-30 % ječma bez štetnih utjecaja na rast, ali konzistencija balege može biti negativno pogođen smjesama koje sadrže više od 20 % ječma. U literaturi su navedeni, povećani postotci prljavih jaja kod kokoši nesilica hranjenih krmnim smjesama baziranim na ječmu. Kako bi se spriječili ti negativni učinci i povećao postotak ječma u krmnim smjesama peradi, mogu se dodavati enzimski dodaci koji sadrže uglavnom enzime ß-glukanaze. Moguće prednosti tih dodataka uključuju smanjenje viskoznosti balege, poboljšanu probavljivost hranjivih tvari i smanjenje unosa vode.

""

Hranidbene osobine pšenice

Pšenica je zbog visokog sadržaja škroba (oko 70 % ST), prije svega izvor energije. Bogatija je proteinima od kukuruza i ječma (11-13 % ST) i stoga se može koristiti kao zamjena za kukuruz kao visokoenergetsko krmivo koje treba manje proteinskih krmiva, prilikom sastavljanja krmnih smjesa i obroka, od kukuruza. Tvrde i durum pšenice imaju puno veći sadržaj bjelančevina (više od 14-15 % ST) nego meke pšenice. Zbog prirodnog odjeljivanja ljuske sa zrna tijekom sazrijevanja, sadržaj vlakana pšenice je vrlo nizak (sirovih vlakna manji od 3 %), nešto više od kukuruza, ali upola od ječma i znatno manje nego zob. Ovisno o vrsti, kultivarima, uzgoju, klimi ili plodnosti tla, kemijski sastav pšenice može biti vrlo varijabilan, osobito u sadržaju škroba i sirovih proteina. Primjerice, u literaturi su zabilježeni primjeri pšenice koja sadrži 23 % proteina i 80 % škrob, kao i pšenica koja sadrži najmanje 9 % proteina i 50 % škroba. Takva varijabilnost znači da se preporučuje periodično ispitivanje hranjivosti pšenice. Protein pšenice relativno je siromašan lizinom (2,9 % od sirovih proteina), ali zbog većeg sadržaja proteina pšenica sadrži mnogo više lizina i više triptofana od kukuruza. Zrno pšenice s niskim vrijednostima hektolitarske težine imaju niži sadržaj škroba, ali su blago bogatije proteinima i vlaknima.

Prednost pšenice kao sastojka krmnih smjesa jest da prisutnost viskoznog glutena poboljšava kvalitetu peleta, čime se smanjuje potreba za dodavanjem veziva za pelete. Taj učinak postaje vidljiv kada je pšenica uključena s 10 % ili više % u peletiranim krmnim smjesama.

Pšenica u hranidbi preživača

Pšenica se koristi u obrocima preživača kao izvor energije. Može zamijeniti kukuruz kao visokoenergetski sastojak u koncentratima, uz dodatnu korist jer zahtijeva manje proteinske nadopune od kukuruza, zbog većeg proteinskog sadržaja. Iako nešto manje bogata neto energijom od kukuruza (96 % od NE kukuruza), pšenica, kada se adekvatno obrađuje, vrlo je probavljiva za preživače (više od 86 %). Zbog višeg proteinskog sadržaja i manje vlakna, pšenica ima veću energetsku vrijednost za preživače nego ječam. Pšenica je vrlo ukusno krmivo, ukoliko se presitno ne samelje. Pšenica može biti uključena do 40-50 % u hranidbi mliječnih krava, iako se preporučuju različite razine, ovisno o obradi zrna i ostalim sastojcima obroka. Zabilježeno je da je više od 5 kg/d pšenice dane kravama koje se hrane silažom kukuruza smanjuju konzumaciju.

Hranidba pšenice tovnoj junadi zahtijeva iste mjere opreza kao i kod mliječnih krava. U umjereno do visoko koncentriranim obrocima (50 ili više % koncentrata), pšenicu treba davati u kombinaciji s više vlaknastog ili sporije fermentiranog zrna žitarica, te pšenicu ograničiti na 40 % obroka. Tovna goveda treba prilagoditi uvođenju pšenice u obrok, te u početku pšenicu dati u količinama od 10 do 15 % obroka i postepeno povećavati razinu u koracima od nekoliko dana konstantnog unosa i konzumacije. Životinjama ne bi trebalo ponuditi veće razine koncentrata dok se unos ne stabilizira. Hrana treba ponuditi dva ili više puta dnevno, u ograničenim količinama, s dosta voluminozne krme. Treba izbjegavati da životinje jedu pšenicu po volji. Zrnje pšenice može se davati i ovcama. Preporuke su do 25 % za janjad i 35 % za odrasle ovce.

Za razliku od goveda, prerada zrna kao što je valjanje, guljenje i brušenje nisu preporučljivi kod ovaca jer povećavaju brzinu fermentacije i rizik od acidoze. Pronađeno je da su janjci sposobni probaviti cjelovite žitarice jednako učinkovito kao i prerađeno zrnjevlje. Janjad hranjena cjelovitim ili valjanim zrnom pšenice imala je znatno veće prosječne dnevne priraste od janjadi hranjenih peletiranim pšenicom Međutim, peletirana pšenica lakše je probavljiva od cjelovite pšenice. Hranjenje cjelovitim zrna također je poželjno kako bi se izbjegla tvorba meke masti povezana s visokom razinom propionske kiseline.

Pšenica u hranidbi svinja

Zrno pšenice uobičajeno se koristi za hranidbu svinja u nekim zemljama. Vrlo je ukusno krmivo za svinje, ako nije previše samljeveno i presitno, te se može učinkovito koristiti u svih kategorija svinja. Zrno pšenice može potpuno zamijeniti kukuruzno zrno u svim obrocima za svinje sve dok su uravnotežene energija i probavljive aminokiseline. U krmnim smjesama pšenica može biti uključena do 30 % za svinje u porastu i do 50 % za tovne svinje. U pregledu uzoraka pšenice dostupnih u literaturi, sadržaj probavljive energije u rastućih svinjama kretao se od 13,3 do 17,0 MJ/kg ST. Sadržaj proteina i koncentracija probavljivih aminokiselina općenito su veći u pšenici nego u kukuruzu. Konkretno, koncentracije lizina i triptofana su 30 i 25 % veće u odnosu na kukuruz. Kao posljedica toga, potrebno je dodavati manje sojine sačme pri formuliranju obroka na bazi pšenice nego u obrocima na bazi kukuruza. Tehnologija obrade može utjecati na energetsku vrijednost. Uključivanje cjelovitog zrna pšenice ograničava iskorištavanje energije u odnosu na usitnjenu pšenicu. Plijesan na pšenici kontaminiranoj mikotoksinima može uzrokovati drastično smanjenje konzumacije krmne smjese i eventualno uzrokovati pobačaje u gravidnih krmača.

Pšenica u hranidbi peradi

Pšenično zrno, osobito od mekih sorti, jedan je od glavnih krmiva koji se koriste u hranidbi peradi, osobito u Europi, Kanadi i Australiji. Pšenica se koristi kao izvor energije zbog visokog sadržaja škroba. Vrlo je ukusna ako se previše sitno ne samelje i može se učinkovito koristiti za sve vrste peradi. U zemljama gdje se pšenica najčešće koristi za hranidbu peradi, konvencionalne smjese broilera obično sadrže 60 % ili više % pšenice. Slična omjeri (60 %) predložena je za nesilice, dok su preporuke nešto veće za rasplodna jata (65 %) i manje za piliće (50 %). Vrijednost ME ovisi uvelike o sadržaju škroba i njegovoj probavljivosti, osobito u mladih ptica. Probavljivost škroba i energetska vrijednost pšenice vrlo su varijabilne. Ova varijabilnost pripisuje se tvrdoći zrna, viskoznosti i prisutnosti inhibitora α-amilaze. Pšenica može potpuno zamijeniti kukuruz, no učinkovitost je sklona biti niža ako pšenici nisu dodani odgovarajući enzimi. Pšenica se može upotrijebiti kao cjelovito zrna s koncentratnim krmivima bez štetnih utjecaja na proizvodnost brojlera i s pozitivnim učinaka na probavni trakt. Dobri rezultati dobivaju se u smjesama se kada je pšenično zrno grubo mljeveno. Pšenica se ne smije presitno samljeti (osim ako se smjesa ne peletira) jer to može uzrokovati nelagodu u konzumaciji, povećati apsorpciju vlage, naknadno kvarenje krmnih smjesa i smanjiti unos hrane. Tretmani kao što je peletiranje i ekstruzija mogu povećati probavljivost, ali previše oštri tretmani mogu štetno utjecati na nutritivnu vrijednost pšenice. Prisutnost topivih ugljikohidrata u pšenici ima tendenciju povećanja viskoznosti crijeva, što utječe na probavu. Viskoznost negativno utječe na probavljivost lipida. Da bi se spriječili ti učinci, sada je uobičajeno koristiti enzime. Dodatak enzima dopušta povećanje korištenje pšenice u krmnim smjesama bez nepovoljnih učinaka. Dodani enzimi također pomažu smanjiti probleme s ljepljivim izmetom. Zamjena kukuruza sa pšenicom u brojlera i nesilica rezultira s manje pigmentacije kože brojlera i žumanjka, te dopunski izvori ksantofila mogu biti nužni kada tržište zahtijeva žute piliće i jaja.

Hranidbene osobine zobi

Zob je prvenstveno energetsko krmivo. Međutim, njihov kemijski sastav može značajno varirati, ovisno o hibridu, klimi i gnojidbi. Hranjiva vrijednost zobi u velikoj je mjeri određena udjelom ljuske u zrnu, te varira od 20 do 30 % mase zrna (sve do 45 % zrna) i ovisi o genotipu i okolišu. Stupanj lignifikacije zrna zob varira između hibrida. Zob je puno više bruto energetske vrijednosti od ostalih žitarica (19,5 MJ/kg, prema 18,7 MJ/kg ST kukuruza) zbog relativno visokog udjela ulja (3,5-7,5 % ST). Zob sadrži više proteina od kukuruza (8-15 % ST), ali ipak manje od pšenice ili ječma. Zob ima dobar aminokiselinski profil kada se uspoređuje s onima ostalih žitarica. Znatno je da je sadržaj lizina u proteinu mnogo veći (4,3 % proteina, u odnosu na 2,9 % proteina pšenice), te su i aminokiseline koje sadrže sumpor, treonin i triptofan također dobro zastupljene. Zob sadrži mnogo manje škroba (oko 40 % DM) od kukuruza, pšenice i ječma. Gola i oljuštena zrna imaju sadržaj škroba blizu onoga koji se odnosi na ječam (oko 60 % DM) i sadržaj bjelančevina sličan pšenici (više od 12 % ST). Postoji također i visoko uljna, gola zob, sa sadržajem ulja 5-6 puta većim od pšenice. Ulje se uglavnom nalazi u endospermu i sadrži veliku količinu nezasićenih masnih kiselina. Glavne masne kiseline su linoleinska, oleinska i palmitinska, koje zajedno čine više od 90 % ukupnih masnih kiselina. Za razliku od drugih žitarica, zob ima vrlo visok sadržaj vlakana zbog prisutnosti ljuske. Sadržaj KDV (vlakana) zobi iznosi oko 16 % ST u odnosu na 3-4 % kukuruza i pšenice, te 6 % ječma. Sadržaj lignina, iako nizak (manje od 2,5 % ST), dvostruko je veći i od pšenice i ječma. Prisutnost ljuske i njihov visok sadržaj vlakana čine zobi inferiornijim od ostalih zrna žitarica za visoko proizvodne životinje. Zbog svoje voluminoznosti i niže probavljivosti i koncentracija (gustoća) energije u zob niža. No bez obzira na spomenuto, zob je i dalje vrijedan hrana, primjerice za mlade preživače, perad, krmače i konje. U nekim slučajevima, obrada zrna pomaže u poboljšanju njene hranidbene vrijednosti. Gola zob, kao i genotipovi bez ljuske, koji su se razvili u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, sadrže znatno manje vlakana (ADV manje od 6 % ST) i imaju bolju hranidbenu vrijednost.

Zob u hranidbi preživača

Zob je vrijedno krmivo za preživače, odnosno za goveda u proizvodnji mesa, mlijeka i u hranidbi ovaca. Za mesna goveda, zob može činiti 50-70 % krmne smjese dok se životinje ne naviknu na kompletne obroke. Udio zobi treba smanjiti, tijekom vremena, na 20-30 % konzumiranog obroka. U završnom tovu zob dobre kvalitete može se koristiti u udjelima do 1/3 konzumiranog koncentrata bez utjecaja na prirast i konverziju hrane. Visok sadržaj bruto energije dijelom je neutraliziran visokim sadržajem vlakana, što ima za posljedicu manju probavljivost OT (77 % prema 89 i 83 za kukuruz i ječam) i niži sadržaj ME (12,2 MJ/ kg ST u odnosu na 13,6 i 12,4 MJ/ kg ST za kukuruz i ječam). Proteinska vrijednost zobi je niža zbog nižeg sadržaja proteina i visoke probavljivosti dušika (81 %).

Hranjiva vrijednost gole zobi je veća za 20-30 % u usporedbi s ljuskavom zobi. Ova specifičnost zobi favorizira njeno uključivanje u obroke mliječnih krava, kad želimo ograničiti konzumaciju po volji. Međutim, visok udio korištenja gole zobi se ne preporuča, jer njihov visoki sadržaj lipida može imati negativan učinak na probavu vlakana i posljedično smanjiti mliječnu mast.

Unatoč manjoj vrijednost metaboličke energije i manjoj količini metaboličkog proteina, zob može biti, za mliječne krave, konkurentna žitarica u odnosu na ječam, u pogledu prinosa mlijeka i mliječne masti, te obroci sa zobi daju manje zasićenih masnih kiselina u mlijeka. U istraživanjima je dokazano da zamjena kukuruza sa do 30-40 % zobenog zrna u visoko koncentratnim obrocima goveda ne utječe na probavu križanaca nekih pasmina goveda ili na proizvodne rezultate janjadi. Međutim, hranidba sa zobi je imala nižu proizvodnu učinkovitost kad su je zamijenili umjesto ječam u početnim smjesama za telad i u završnim obrocima tovne junadi.

Zob u hranidbi svinja

Zob ne predstavlja glavnu žitaricu u hranidbi svinja, ali se može učinkovito koristiti u neprerađenom ili prerađenom obliku. Iako je njena bruto energija i sadržaj proteina, te naročito sadržaj lizina prilično visok u usporedbi s kukuruzom i pšenicom, njihov puno veći sadržaj vlakana i prisutnost polisaharida koji povećavaju viskoznost crijevnog sadržaja, skloni su smanjivanju energije i probavljivosti hranjivih tvari obroka. Kao rezultat, probavljivost energije je znatno niža za zob, nego za kukuruz, 64 u odnosu na 88 % u mladih svinja, dok je količina pravih probavljivih aminokiselina slična kukuruzu i pšenici, osim lizina, kojeg je više u zobi. Obrada koja smanjuju sadržaj vlakana, kao što je ljuštenje, mogu znatno poboljšati probavljivost energije zobi (za 20 %), te povećati vrijednost probavljive energije s 11,0 na 13,4 MJ/kg ST. Peletiranjem krmnih smjesa koje sadrže zob poboljšava se konverziju hrane više nego peletiranjem smjesa koje sadrže kukuruz.

Obroci za svinje u tovu mogu sadržavati od 20-40 % zobi. Ovaj udio može se povećati do 60 % s oljuštenom zobi, umjesto cjelovite. Maksimalni udjeli manji su za odbitu prasad (5- 10 %) i krmače za uzgoj (15-20 %), jer bi veći udjeli u obrocima sprječavali životinje da zadovolje svoje energetske potrebe. Golom zobi uspješno se zamjenjuje kukuruz kao glavni izvor energije za dojenje krmače. Visok sadržaj vlakana čini zob pogodnu za hranidbu gravidnih krmača, do 90 % obroka, gdje je ograničena energija poželjna za smanjenje zdravstvenih problema i problema s ponašanjem krmača. Zob je ponekad uključena u obroke svinja iz zdravstvenih razloga jer 10 % zobi u obroku pomaže smanjenju proljeva u nedavno odbite prasadi. Zob se također može davati preventivno kod opstipacije kod krmača u vrijeme prasenja i čireva u tovu prasadi.

Zob u hranidbi peradi

Zob je zbog svoje velike količine škroba izvor energije za perad, no zbog prisutnost ljuske (vlakana, te netopljivih i topljivih polisaharidi) čine je prikladnijim krmivom za perad u uzgoju, nego za perad za proizvodnju mesa (brojlere). Vrijednost ME standardne zobi blizu je ME ječma, dok je ME vrijednost gole zobi veća od pšenice. U nekim pokusima, meso brojlera pokazalo je povećanje stabilnosti masti, kod obroka baziranim na zobi, vjerojatno kao rezultat prirodne osobitosti zobenih lipida. Budući da topljivi polisaharidi povećavaju crijevni viskozitet i smanjuju probavljivost, preporučuje se dodavanje enzimskih preparata. Enzimi koji se dodaju u hranidbi peradi sa zobi poboljšavaju njenu probavljivost za oko 4 %, kao i povećanje završnih težina, te poboljšavaju konverziju. U kokoši nesilica, kvalitetna zob može zamijeniti ječam bez ikakvih negativnih učinaka na proizvodnju jaja. Enzimi dodani u smjese mogu povećati prosječnu ME hrane s 11,8 na 12,1 MJ/kg ST i konverziju hrane za 3 %. Gola zob može biti uključena u smjese nesilica do 60 % kao zamjena za kukuruz, sojinu sačmu i masti. Ukupna težina jaja proizvedena kad je zob bila uključena u smjese do 60 % bila je jednaka onoj koja je dobivena krmnim smjesama s kukuruzom i sojom, te su smanjena za samo 4 % u smjesama s 80 %-tnim udjelom gole zobi i bez sojine sačme.

Preporuča se izbjegavanje uključivanja zobi u krmne smjese tijekom vrućeg vremena, zbog većeg stvaranja toplote tijekom probave, što može rezultirati smanjenjem konzumacije hrane i manjim prirastima.

Zob u hranidbi kunića

Zob je najčešće korištena žitarica u obiteljskoj proizvodnji kunića u Europi. Oni se još uvijek koriste u komercijalnim i eksperimentalnim obrocima, uglavnom u istočnoeuropskim zemljama, bilo kao jedino zrno žitarica u smjesama ili u kombinacijama s ječmom. U eksperimentalnim ili komercijalnim obrocima udio uključivanja zobi može dosegnuti 12-15 %, čak i do 30 % bez ikakvih problema, kako za rasplodne, tako i za kuniće u proizvodnji mesa. U istraživanjima je dokazano da udio uključivanja zobi može biti povećan na 45 %, bez smanjenja prirasta, ako je obrok za sve hranjive tvari bio dobro uravnotežen. Zob je kunićima ukusna, no u slobodnom izboru hrane, preferiraju ječam i uvijek zrno kukuruza ili pšenice. Visok sadržaj vlakana zobi u usporedbi s ostalim žitaricama vjerojatno je razlog manje smrtnosti na farmama kunića koji jedu zob.

""

Zob u hranidbi konja

Zob je hrana za konje kojom se često kao standardom vrednuju druge žitarice. Zob se daje u smjesama s drugim žitaricama i nusproizvodima ili se može davati kao jedino krmivo, često s voluminozama kao što su sijeno ili paša. Zob ima mekano zrno koje je čini konjima lakšom za žvakanje, od ostalih žitarica. Kada je zob jedina žitarica u obroku, kao što je to slučaj kod tradicionalnih sustava hranidbe, zbog njene niske gustoće i visokog sadržaja vlakana čine je sigurnijom od prejedanja, a veličina zrna prikladnija je za žvakanje. U nekim zemljama tradicionalno se preporučuje skladištiti novu zob 2 ili 3 mjeseca prije nego što se njome konji hrane kako bi se spriječili probavni poremećaji, no znanstvenih dokaza za ovu teoriju zapravo nema. Cjelovita zob sadrži najmanju količinu škroba, ali je udio škroba koji se probavlja u tankom crijevu, visok i u rasponu od 61-83 %. Iz tog razloga, prerada zobi mljevenjem ili valjanjem neznačajno poboljšava probavljivost zobenog škroba u tankom crijevu, te neki autori smatraju, kad su zubi u dobrom stanju i životinja je starija od godinu, da je obrada beskorisna i neekonomična.

Viši sadržaj vlakana zob čini je manje probavljivom nego ječam i kukuruz, te posljedično ima i nižu vrijednost probavljive energije. Ova niska gustoća energije povećava voluminoznost obroka kojim se moraju hraniti i konji visokih performansi i mali obiteljski konji. Tada konji s lošijim apetitom, kad su naporno radili, možda neće moći zadovoljiti svoje energetske potrebe samo iz zobi. Zob je također skuplji po jedinici energije. Gola zob ima veću hranjivu vrijednost, ali je poželjno ograničiti je na 10- 20 % smjese žitarica.

Hranidbene osobine raži

Raž sadrži oko 10 % proteina u ST, ima nizak sadržaj vlakana (oko 2 % sirovih vlakna) i visok sadržaj škroba (oko 62 % ST). Iako je takav sastav raži potencijalno dobar kao nisko vlaknasto energetsko krmivo, zrno raži kao žitarice, nema dobru reputaciju u hranidbi životinja. Što znači da se obično ne koristi kao zrno za svinje i perad, a tek u nešto većim količinama za ovce i goveda. Raž sadrži velike količine topljivih arabinoksilana koji povećavaju viskozitet i snižavaju bio-raspoloživost hranjivih tvari u svinja i peradi. Ovaj problem, kao i potencijalna kontaminacija toksičnim ergot alkaloidima (Claviceps purpurea), ima tendenciju ograničavanja upotrebe raženog zrna kao hrane za životinje. Raž je također općenito manje ukusna od ostalih žitarica, pa se obično pomiješa s njima kako bi joj se povećala ukusnost u smjesama.

Raž u hranidbi preživača

Zbog svoje velike bruto energetske vrijednosti i probavljivosti energije od 86 %, zrno raži ima visoku energetsku vrijednost (ME) za preživače oko 13,1 MJ/kg ST, što je blizu one u kukuruza, ječma, pšenice i tritikalea, ali veće od zob. Međutim, njegova je vrijednost proteina prilično niska, s probavljivim sadržajem proteina od oko 10 % ST u obrocima. Osim toga, prisutnost ergot alkaloida ograničava upotrebu raženog zrna u hranidbi preživača. Zrno raži može se koristiti u početnim krmnim smjesama za telad i u mliječnih krava, kod kojih daje slične rezultate kao zrno ječma. Učinkovitije se upotrebljava kao valjano zrno (do 45 % konzumacije ST u mliječnih krava) ili kao cjelovito zrno tretirano lužinama (35 g NaOH/kg zrna). Međutim, zbog visokog sadržaja brzo razgradivog škroba (gotovo 60 % ST), zrno raži može biti uključeno u hranidbi samo na razinama kompatibilnim hranidbenim preporukama (manje od 40 % ST). Također treba uzeti u obzir i druge čimbenike koji utječu na pH buraga (dužina čestica i NDV hrane, ravnoteža elektrolita …).

Raž u hranidbi svinja

Rizik hranidbe zrnom raži može predstavljati nekoliko toksičnih antinutritivnih čimbenika, koja smanjuju palatabilnost i hranidbenu vrijednost raži za svinje. Osobito ergot, ima štetne učinke na zdravlje i proizvodnju u svinja. Svinjama možemo davati samo ono zrno raži za koje smo sigurni da nije zaraženo. Probavljive, metaboličke i neto energetske vrijednosti raženog zrna su nešto niže od onih pšenice i kukuruza, ali veće od onih od ječma i zobi. Probavljivost energije u uzgoju svinja je veća (84 %) od onog ječma (81 %). Probavljivost aminokiselina u raži niža je (5-10 %) nego u pšenice i ječma. Zrno raži nije preporučljivo davati prasadi jer može izazvati probavne poremećaje. U starijih svinjama preporuča se da zrno raži može zamijeniti najviše 50 % kukuruza. Prirasti svinja na obrocima s 50 % raži bili su 11-12 % manji nego u svinja hranjenih s 50 % ječma, u supstituciji za kukuruz, no nedavna istraživanja nisu pronašla nikakve razlike između uzgoja svinja koje su hranjene s 53 % raži ili istim sadržajem ječma, odnosno čak i veliki udjeli raži (iznad 80 %) imali su slične priraste i konzumaciju hrane kao i one hranjene ječmom uz tendenciju da imaju bolju konverziju nego od ječma.

Zbog štetnog utjecaja ergotizma na reprodukciju (pobačaji, agalakcije i gubitak prasadi kod prašenja), samo zrno raži sigurno od ergota smije se davati krmačama. Preporuke za uključivanje raženog zrna u obroke ovise od vrste proizvodnje. Uključivanje zrna raži može biti do 10 % kod komercijalnih uzgoja krmača, dok se za krmače s prasadi zrno raži uopće ne preporuča. U organskoj proizvodnji predlaže se razina raži od 40-50 % obroka i za gravidne, te dojne krmače.

Raž u hranidbi peradi

Zrno raži nije vrlo vrijedno krmivo za perad zbog prisutnosti arabinoksilana i ß-glukana. Ti spojevi povećavaju viskozitet digesta i ometaju probavu i apsorpciju u peradi. Oni također rezultiraju ljepljivim izmetom i povećavaju vlagu u objektima, što rezultira problemima s nogama i žuljevima na prsima. Kad se daje pilićima, raž pospješuje rahitise, smanjuje priraste. Dodavanje enzima i progresivna prilagodba životinja na krmne smjese bazirane na raži ublažavaju štetne učinke raži proizvodne rezultate peradi. Starije životinje su također manje osjetljive od mladih. Objavljeno je da se kokoši nesilice mogu hraniti sa raži nakon što postignu vrhunac nesivosti. U uzgoju pilića (starosti od 4 do 22 dana) dodavanje ksilanaze iß-glukanaze u smjese s raži poboljšalo je završne težine, konzumaciju i konverziju te smanjilo unos vode.

Hranidbene osobine prosa

Proso je žitarica s većim udjelom proteina od kukuruza i sirka (oko 14 % ST). Međutim, sadržaj vlakana je također puno veći od navedenih žitarica (KDV 10-14, ST). Njegov aminokiselinski profil je osobito slab u lizinu (1.3-2.1 % proteina, 3.1 % za kukuruz), što čini dodavanje aminokiselina u obroke za monogastrične vrste neophodnim. Sadržaj škroba (60-67 % ST) manji je od kukuruza i pšenice, ali općenito veći nego u ječma. Kao posljedica toga, proso je dobar izvor energije za preživače, ali zahtijeva adekvatnu nadopunu kod svinja i peradi. Proso sadrži i oko 0,06-0,26 % ST tanina, kojim su bogatiji crvene i smeđe sorte, od onih bijelih.

Proso u hranidbi preživača

Mliječne krave koje su dobivale oko 40 % prosa u koncentratnom dijelu obroka proizvodile su isto mlijeka i imale nešto više priraste od krava hranjenih jednakim količinama zobi, kukuruza ili ječma. Ispitivanja su pokazala da proso, ječam, kukuruz i pšenica imaju slične energetske vrijednosti u završnim obrocima tovne junadi, kad su sve žitarica imale slične razine sirovih vlakana. Usporedba prosa i ječma za telad mliječnih ruku pokazala je slične dnevne priraste i konverziju hrane. Proso može zamijeniti do pola kukuruza u visokoj koncentriranim obrocima bez smanjenja prirasta ili pretvorbe hrane.

Proso u hranidbi svinja

Prosu nedostaje lizina, a njegov niskokvalitetni protein primarno je hranidbeno ograničenje ovog zrna za svinje. Svinje koje su jele samo proso imale su manje dnevne priraste, sporije su rasle, uz nižu konverziju hrane. Kad se svinjama i prasadi daje proso, treba ga nadopuniti lizinom, te su tada i proizvodni rezultati istovjetni svakoj drugoj dobro izbalansiranoj krmnoj smjesi za svinje.

Da bi se razina lizinskih dodataka održala umjerenom, ječam je vjerojatno najbolja žitarica koja se miješa s prosom. Kombinacije prosa sa zobi nepoželjne su zbog visoke razine vlakana u takvim smjesama.

Proso u hranidbi peradi

Hranidba prosom u brojlera, purana i kokoši nesilica može rezultirati rezultatima sličnim onima dobivenim s kukuruznim ili sirakom. Međutim, krmne smjese moraju sadržavati odgovarajuće razine proteina i ispravno biti nadopunjene lizinom i metioninom. Kad su u pokusima proso, sirak i kukuruzno zrno davani brojlerima na hranidbenoj razini od 70 % i uz suboptimalne razine proteina a bez nadopune aminokiselina značajno su se pogoršali svi proizvodni parametri. Ovo štetno djelovanje kasnije je korigirano dodatkom metionina i lizina, pri čemu su pilići hranjeni prosom i sirkom pokazali najveća poboljšanja. U usporedbenim ispitivanjima između proso, kukuruza i sirka sa kokošima nesilicama, kompletna hranidba sirkom (70 % smjese) pokazuje slabe padove u proizvodnji jaja, ali su proizvedena jaja bila veća. Proso daje značajno intenzivniju žutu boje žumanjka od sirka, ali slabije nego kod kukuruza. U hranidbi nesilica, zamjena 50 do 100 % kukuruza (55 % u ukupnom udjelu smjese) prosom, smanjila se proizvodnju jaja, konverzija hrane i sadržaj ß-karotena, ali druge kvalitativne osobine jaja, kao što su težina jaja, indeks oblika, indeks bjelanjka, indeks žumanjaka, Haughove jedinice i debljina ljuske, ostale su nepromijenjene.

Sirak je jedina žitarica koja sadrži tanine. Tanini su povezani s poboljšanim agronomskim svojstvima; povećana otpornost na patogene i štetnike, manje štete od ptica i nižu klijavost prije berbe. Međutim, tanini su antinutritivne tvari jer se vežu s proteinima i čine ih nedostupnima tijekom probave. Stoga je hranjiva vrijednost sirka koja sadrži tanine smanjena. Postoje dvije glavne vrste sirka; visoko taninski (otporan na ptice) i nisko taninski sirak.

Hranidbene osobine sirka

Zrno sirka uglavnom se koristi kao izvor energije i dobro je krmivo u hranidbi peradi, svinja i preživače. Kemijski sastav je otprilike sličan kukuruzu i posebno je bogat škrobom (više od 70 % ST). Sadržaj sirovih proteina u zrnu sirka kreće se od 9 do 13 % ST i malo je viši od kukuruza, iako je mnogo promjenljiviji, ovisno o uvjetima uzgoja. Poput kukuruza, ima niski sadržaj lizina, a njegovo korištenje može zahtijevati dopunu aminokiselina. Sadržaj masti je također nešto niži u zrnu sirka nego u kukuruzu. Zrno sirka je bez ksantofila te je 70 % fosfora vezano je u fitatu.

Sirak u hranidbi preživača

Zrno sirka je ukusno za goveda i njegova je hranidbena vrijednost usporediva s kukuruzom. Kafirini (proteini koji se nalaze u sirku) otežavaju probavu škroba u buragu, te je škrob sirka manje razgradljiva od škroba pšenice ili ječma. Ova niska razgradnja škroba sirka može biti korisna u usporedbi s ostalim žitarica, jer njena niža fermentacijska razina čine ga manje acidogenim u buragu. Međutim, slaba razgradljivost u buraga također znači da veće količine škroba izbjegnu burag, dođu do crijeva i mogu biti izgubljene fecesom. Kao rezultat toga, ukupna opskrba energijom se smanjuje, a zrno sirka daje manje energije od zrna kukuruza. U visokoj proizvodnih goveda (tovne junadi i mliječnih krava) koje imaju visoke potrebe za energijom, bilo je nekoliko pokušaja povećanja razgradivosti škroba, oslanjajući se na činjenicu da sporo razgradljivi škrob može biti osjetljiv na preradu. Činilo se da je parni postupak najbolji način za povećanje probavljivosti i razine energije, međutim, trošak tog procesa može ga učiniti ekonomski prikladnim samo za stoku visoke proizvodnje jer manje skupi postupci, poput grubog mljevenja i valjanja, daju dobre rezultate.

Sirak u hranidbi svinja

Nisko taninski sirak ima jednaku razinu energije kao i kukuruzno zrno za svinje. Probavljivost aminokiselina takvog sirka malo je niža od kukuruza. U uzgoju svinja zabilježeno je da visoko taninski sirak imao nižu probavljivost energije i proteina od nisko taninskog. Visoko taninski sirak također može utjecati i na okus mesa. Sirak s malim udjelom tanina može se uključiti 60 % u obroke odbite prasadi između 9 i 25 kg, a do 75 % u tovu svinja završnih težina, ako se pravilno nadopunjuje sojinom sačmom, vitaminima i mineralima. Kako bi se smanjila veličina čestica i tako poboljšala probavljivost, zrno sirka može se usitnjavati valjkom ili mlinom čekićarom. U starterima za prasad, sirak mljeven čekićarom (650 μm) omogućuje bolju proizvodnost od valjanog sirka (1 mm). Ekstrudirani sirak poboljšava rast netom odbite prasadi (0 do 10 dana nakon odbića) i završnih svinja, ali ne i starijih prasadi.

Hranidba teladi i janjadi obrađenim zrnom sirka, umjesto cjelovitim, nije imala utjecajna rast. Međutim, u teladi i jaradi, peletirano zrno dalo je bolje konverzije hrane. Ovce također mogu biti hranjene cjelovitim ili grubo mljevenim zrnom.

""

Sirak u hranidbi peradi

Sirak je od najveće važnosti u hranidbi peradi u zemljama gdje je dostupan. Zrno sirka može biti kao glavna ili jedina žitarica u krmnim smjesama za peradi. Broileri mogu jesti do 70 % nisko taninskog sirka u kombinaciji sa sojinom sačmom, mineralima i vitaminima. Nisko taninski sirak ima metabolizirajuću energiju komparabilnu s kukuruzom ili čak i veću, te može u velikoj mjeri zamijeniti kukuruzno zrno, čak i ako literaturne meta-analiza o uporabi sirka pokazuje nešto slabije rezultate. Visoki sadržaj fitata može biti problem kod sirka jer nedostupnost fosfora smanjuje performanse rasta i može potaknuti lokomotorne poremećaje. Može se nadoknaditi dodatkom fosfora ili dodavanjem enzima fitaze. Niska razina ksantofila (10 puta manja od žutog kukuruza) zahtijeva dodavanje pigmenta u smjese, kako bi se održala boja žumanjaka. U uzgoju sirka stvorene su sorte visokog lizina, ali dok imaju veću probavljivost proteina, njihov sadržaj škroba je niži i manje dostupan nego u normalnom sirku, čime se smanjuju prednosti korištenja visoko lizinskog sirka kod brojlera.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNewsletter 11/2018
Sljedeći članak6,2 milijuna kuna za potpore male vrijednosti u poljoprivredi, ruralnom razvoju i šumarstvu
Avatar
Docent Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu, Zavodu za hranidbu životinja, gdje predaje kao voditelj ili suradnik na nizu modula vezanih s Hranidbom životinja i hranom. Kao autor ili koautor objavio je više od pedesetak znanstvenih i stručnih radova, te održao desetke predavanja na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu vezanih s problematikom hranidbe preživača, nepreživača i hranjivosti krmiva. Docent dr. sc. Goran Kiš rođen je u Koprivnici gdje završava osnovnu i srednju školu, nakon koje upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, te se na istom u Zavodu za hranidbu životinja i zapošljava. Od 2013. g. postaje docent, te sudjeluje u nastavi kao nositelj tri, te suradnik na još pet modula, preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U okviru nastavne djelatnosti na Zavodu bio je voditelji i član komisija desetaka diplomskih i završnih radova. Kao autor ili koautor do danas je objavio više od 50 znanstvenih i isto toliko stručnih članaka u časopisima koji se bave problematikom proizvodnje i hranidbe životinja. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te je svoju stručnu djelatnost zaokružio brojnim predavanja iz područja hranidbe životinja, prenoseći svoja iskustva stručnjacima, ali i neposrednim proizvođačima u HR i inozemstvu. Djelovao je kao suradnik na desetak znanstvenih i stručnih projekata MP i MZOS RH vezanim uz problematiku uzgoja, zaštite okoliša i hranidbe domaćih životinja. Dugogodišnji je član Hrvatske mljekarske udruge i World´s Poultry Science Association, te član uredničkog odbora „Mljekarskog lista“ i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa „Animal Review“ (Pak Publishing Group, Singapore). Tijekom 1999. g. boravi na stručnom usavršavanju u Wageningen UR Livestock Research, Lelystad, Nizozemska. U lipnju 2000. g. gostuje na Institute National de la Recherche Agronomique (INRA), Rennes, Francuska kao dio tima u utvrđivanju balansa i potreba u Proteinskih krmiva u hranidbi životinja. Dobitnik je i međunarodne stipendije Cochran Fellowship programa, američkog ministarstva poljoprivrede, te boravi od rujna do listopada 2004. u Washingtonu D.C. i na PennState University, Pennsilvania, SAD. Godine 2012. boravi na Malti, Malta College of Science and Technology (MCAST), gdje uspostavlja i predaje na modulu „Applied Animal Health and Nutrition”.