Sjetva uljane repice

51

Uljana repica je danas po proizvodnji druga uljarica u Europi, iza suncokreta. Samo države članice Europske unije proizvode 21,2 milijuna tona sjemena uljane repice (prosjek 2012. – 2016.) što je 30,3 % svjetske proizvodnje (FAOSTAT, 2018.). U Hrvatskoj su posljednjih godina zbog sigurnog otkupa i manjih ulaganja površine pod uljanom repicom značajno povećane.

U 2017. godini repica je bila zasijana na 52.000 ha, a procjenjuje se da će prosječni prinos sjemena biti nešto veći od 3,0 t/ha. Ovakvim rezultatom ne možemo biti zadovoljni, jer države razvijene poljoprivrede (npr. Njemačka) ostvaruju prosječan prinos sjemena više od 3,8 t/ha na znatno većim površinama. Za uspješnu proizvodnju uljane repice potrebno je poznavati agroekološke uvjete određenog područja i svojstva kultivara (hibrida) kako bi primjenili odgovarajuću tehnologiju proizvodnje u cilju što boljeg iskorištenja genetskog potencijala rodnosti svakog kultivara. Općenito se može reći da je područje Slavonije i Baranje, gdje se nalaze najveće površine uljane repice, pogodno za njenu proizvodnju (u određenim godinama teškoća je nedostatak vode prije sjetve). Međutim, promjenom klime nužno je i mijenjati, odnosno prilagoditi tehnologiju proizvodnje uljane repice danim uvjetima kroz izbor kultivara (hibrida), promjenu datuma sjetve/ žetve, načina obrade tla, upotrebu gnojiva, pesticida i sl.

Sortiment uljane repice

Uljana repica je jedna od industrijskih kultura u čije se poboljšanje sortimenta i tehnologije proizvodnje ulaže veliki znanstveno- istraživački rad i sredstva, osobito od kad je postala glavni izvor za proizvodnju biodizela u EU. Rezultati su evidentni, a ozimost i ovaj poboljšani sortiment koji je zastupljen i u Hrvatskoj doprinose njenoj atraktivnosti u plodoredu. Sjetva se obavlja u vrijeme kad u polju ima malo radova, te raspoloživost mehanizacije predstavlja prednost za organizaciju rada na gospodarstvu. Rana žetva uljane repice omogućuje dobru pripremu tla za naredni usjev ili postrnu sjetvu. Danas u proizvodnji uljane repice u Hrvatskoj nalazimo inozemne hibride sljedećih sjemenskih kuća ili distributera: Bc institut, Dekalb, KWS sjeme, Pioneer sjeme, PPK Nova Gradiška, RWA Hrvatska i Syngenta agro (tablica 1.). Pored konvencionalnih hibrida u proizvodnji su zastupljeni i polupatuljasti Maximus hibridi te hibridi s tzv. Clearfield® tehnologijom (IMI hibridi otporni na herbicid imazamoks) što omogućava jednostavniju i djelotvorniju zaštitu od korova. Prednosti ove tehnologije višestruke su i omogućavaju visoku fleksibilnost primjene, široku kontrolu korova s kombinacijom djelovanja na list i tlo. Prednost Maximus hibrida je u nižoj stabljici (120 – 130 cm), snažnom korijenu i vrlo izraženom grananju već od baze stabljike što ih čini otpornim na polijeganje te omogućava lakšu zaštitu i žetvu. Osim toga, mnogi hibridi uz visoki potencijal rodnosti posjeduju i tolerantnost na najvažnije bolesti te otpornost na polijeganje i pucanje komuški u žetvi. Iako su posljednjih godina u nas prosječni prinosi sjemena uljane repice povećani (napredni proizvođači ostvaruju i preko 4,0 t/ha), oni i dalje jako variraju, unatoč relativno povoljnih agroekoloških uvjeta što ukazuje na određene propuste u tehnologiji proizvodnje. Od tehnoloških problema na prvo mjesto dolaze: precizna i učinkovita gnojidba, najpovoljnije vrijeme sjetve za svaki hibrid, optimalna gustoća sklopa i zaštita usjeva.

""

Gdje griješimo? Za postizanje visokih prinosa sjemena uljane repice neophodno je poštivati osnovna agrotehnička pravila kao što su plodored i optimalno vrijeme izvođenja svih agrotehničkih mjera. Zbog opasnosti od prekomjernog nagomilavanja sve većeg broja štetnika i bolesti, uljanu repicu treba uzgajati u „pravilnom“ plodoredu, gdje će se na istu površinu vratiti tek nakon 4 – 5 godina. Na površinama na kojima su uzgajani suncokret, soja, grašak i djeteline, repica se ne bi smjela uzgajati također četiri godine zbog osjetljivosti repice na zajedničke bolesti i štetnike koji prezimljuju u reziduima tih kultura.

Pravovremena i ispravna obrada tla

Još uvijek ima proizvođača koji “reduciraju” i neadekvatno obrađuju tlo za uljanu repicu, tj. obavljaju samo tanjuranje teškim tanjuračama ili oranje neposredno pred sjetvu. Nekoliko sušnih razdoblja prije i za vrijeme sjetve posljednjih godina jasno pokazuju “loše strane” ovakvog načina obrade tla. Sjetva u svježe obrađeno i pripremljeno tlo rezultira nejednoličnom dubinom sjetve i neujednačenim nicanjem, neravnomjernim sklopom i početnim porastom, što u konačnici dovodi do značajnog smanjenja sklopa, a time i prinosa. U mnogim slučajevima ne provodi se prašenje strništa, iako je poznato da se tom mjerom “čuva» vlaga u tlu i provociraju korovi na nicanje.

Obrada tla za uljanu repicu treba započeti odmah nakon žetve predusjeva (najčešće strnih žitarica) i to plitkom obradom strništa, te dovoljno ranim oranjem na dubinu 30 – 35 cm, radi potrebnog slijeganja tla. Odmah nakon oranja treba «grubo usitniti» i poravnati površinski sloj tla, dok nije «zasušio». Danas se sve više i u nas rabe različiti načini konzervacijske obrade tla za uljanu repicu, tj. sitnjenje tla bez preokretanja, često puta povezano sa sjetvom u jednom ili najviše dva prohoda.

Postoje brojne kombinacije strojeva za konzervacijsku obradu tla i/ili istovremenu sjetvu uljane repice. Prednost treba dati obradi tla rovilom na 40 – 45 cm dubine zbog povećanja ukupnog stupnja mrvljenja tla, a time i poboljšanja vodo-zračnog odnosa u tlu, povećanja vodopropusnosti i akumulacije oborinske vode u dubljim slojevima i konačno značajna je ušteda energije po jedinici površine. Podrivanje daje najbolje rezultate u suhim prilikama, ljeti nakon žetve strnih žitarica. Ne treba upotrebljavati oruđa koja stvaraju zbijeni sloj (npr. klasična tanjurača), a posebice ne na mokrom tlu. Ovi sustavi obrade tla za uljanu repicu osobito su pogodni u područjima i godinama u kojima u vrijeme sjetve vladaju sušni uvjeti. Međutim, ovakvi sustavi obrade tla mogu se bez opasnosti od pada prinosa primijeniti samo na plodnim tlima te pri intenzivnom korištenju mineralnih gnojiva i herbicida. Konzervacijska obrada tla stvara povoljne uvjete za sjetvu samo ako je slama dobro unešena u tlo do dubine obrade. Žetvene ostatke ne bi trebalo uklanjati s tla, osobito ako se ne obavlja gnojidba stajskim gnojem ili se ne prakticira “zelena gnojidba”. Organska tvar u tlu također čuva vlagu u tlu i ublažava stresna stanja uslijed nepovoljnih klimatskih utjecaja. Zbog toga što je proizvodnja uljane repice tehnološki relativno jednostavna, vrlo često se nažalost neprihvatljivo pojednostavljuje. Rezultat takvog pristupa razini tehnologije su neshvatljiva variranja prinosa ove kulture u istom proizvodnom području, ponekad i za 100 %.

""

Potreba za hranivima i gnojidba

Pravilna opskrba svim hranivima, osobito dušikom, jedan je od bitnih preduvjeta za ostvarenje visokih prinosa uljane repice. Osnova pri određivanju količina i odnosa kao i vremena i načina primjene kako glavnih, tako i mikro hraniva moraju biti analize tla i planirani prinos po jedinici površine te dinamika apsorpcije istih, odnosno potreba biljke na pojedinim hranivima tijekom vegetacije. Jedino tako je moguće racionalno primijeniti sve skuplja gnojiva, jer svaka šablona vodi ili u rasipničku tehnologiju ili u gladovanje biljke na pojedinim hranivima, s posljedicama sniženih prinosa i nestabilne proizvodnje. Potrebe uljane repice, odnosno iznošenje hranivima sa 100 kg prinosa prikazane su u tablici 2. Ovdje posebno izdvajamo važnost kalija jer povećava otpornost prema niskim temperaturama i suši, osigurava bolji protok vode u biljci i smanjuje transpiraciju. Ne smijemo zanemariti da se znatne količine iznešenih hraniva vraćaju u tlo preko žetvenih ostataka. Zbog prekomjerne vlažnosti tla krajem zime ponegdje se prihrana uljane repice obavlja prekasno, čime se ne dobije puni učinak primjenjenih gnojiva. Prvu bi prihranu trebalo izvršiti u samom početku proljetnog porasta (osobito kod hibrida s ranim proljetnim porastom), a drugu neposredno prije intenzivnog rasta uljane repice, a to je najčešće dva do tri tjedna nakon prve prihrane. Daljnje rezerve u povećanju prinosa uljane repice leže u kontroli i gnojidbi sa sekundarnim hranivima i mikrohranivima, osobito sumporom i borom. Kalcizacija tla je osobito djelotvorna kod uljane repice pri čemu se kod povećanja pH ne smije jednokratno aplicirati više od 2,0 – 2,5 t/ha vapnenca.

""

Optimalan sklop za hibride, raširene danas u proizvodnji je 35 – 45 biljaka/m2, a za linijske sorte 60 – 65 biljaka/m2 u žetvi. Broj sjemenki/m2 u sjetvi ne bi trebao biti veći od preporučenog za svaki hibrid, osim u ekstremnim uvjetima, kad se može povećati do 10 %. Optimalna dubina sjetve je 1,5 – 2,5 cm. U sušnim uvjetima, nakon sjetve uljane repice korisno je obaviti valjenje “cambridge” valjkom. Nakon sjetve, a prije nicanja na zasijanoj površini treba iskopati plitke kanale za odvođenje suvišne površinske vode iz mikrodepresija s parcele.

Na vrijeme obaviti sjetvu

Kvalitetna i na vrijeme obavljena sjetva je jedan od osnovnih preduvjeta za uspješnu i stabilnu proizvodnju uljane repice. Optimalni je rok sjetve za većinu današnjih hibrida uljane repice u našem proizvodnom području početak rujna (1. – 10. 09.), vidjeti tablicu 1. Svako kašnjenje sjetve iza ovih rokova dovodi do sigurnog sniženja prinosa. Maksimalni potencijal rodnosti suvremenih kultivara uljane repice može se ostvariti samo u idealnoj veličini i obliku vegetacijskog prostora za svaki kultivar. Zbog specifičnosti danas raširenih kultivara u Hrvatskoj, neminovno je uskladiti tehnologiju sjetve prema specifičnostima svakog kultivara, tj. primjeniti tzv. sortnu tehnologiju. Mnogi istraživači navode da se oko 70 % prinosa sjemena uljane repice formira u jesen. Za prinos sjemena vrlo je važno u kojoj fazi rasta uljana repica uđe u zimu. Za što bolje prezimljenje repica bi prije ulaska u zimu trebala razviti 10 – 12 listova, kratki i debeli hipokotil (9 – 11 mm) te debeli i što manje izduženi epikotil.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakTušt – korov ili hrana i lijek?
Sljedeći članakOtkup pšenice roda 2018. godine
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta. Uža specijalnost: tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene, očuvanje starih populacija/sorata industrijskog bilja, uzgoj medonosnog bilja. Rođen je 1962. godine u Starom Petrovom Selu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju poljoprivrednu u Slavonskom Brodu. Diplomirao je 1987. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu je završio poslijediplomski studij „Specijalna proizvodnja bilja – ratarske kulture“ obranom magistarskog rada 1990. godine. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je 1996. godine također na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedugo nakon završetka studija, zapošljava se na Agronomskom fakultetu, Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja, gdje i danas radi. U znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2013. godine. Od početka zaposlenja, aktivno sudjeluje u nastavi te u znanstveno-istraživačkom radu. Trenutno je voditelj preddiplomskog studija Biljne znanosti te koordinator više predmeta na preddiplomskim, diplomskim i doktorskom studiju Agronomskog fakulteta. Težište znanstvene i stručne djelatnosti prof. dr. sc. Milana Pospišila je unapređenje tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene. Kao autor ili koautor objavio je 90 znanstvenih i 76 stručnih radova u domaćim i stranim časopisima te veći broj studija i idejnih projekata. Autor je sveučilišnog udžbenika „Ratarstvo II. dio - industrijsko bilje“ te koautor sveučilišnog priručnika „Ratarstvo – praktikum“, znanstvene knjige „Suncokret Helianthus annuus L.“ i srednjoškolskog udžbenika „Specijalno ratarstvo“. S rezultatima svojih istraživanja sudjelovao je na 20 međunarodnih i 27 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj dva i istraživač suradnik na pet domaćih te jednom međunarodnom znanstvenom projektu. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Dobitnik je Nagrade za uzoran rad i posebno vrijedan doprinos u radu (2009.) i medalje Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta (2014.).