Gorušica potječe iz Azije i još su je stari narodi koristili kao ljekovitu i začinsku biljku. Sjeme bijele gorušice sadrži 20-36% ulja, 26- 33% bjelančevina, 21% nedušičnih ekstraktivnih tvari, 5-10% vlakana i 4-4,5% pepela.
Sjeme gorušice sadrži sumporne spojeve koji djelovanjem enzima mirozinaze hidroliziraju u eterična ulja od kojih potječe ljut okus. Iz sjemena bijele gorušice hladnim postupkom prešanja se dobiva ulje žute boje koje je po kvaliteti slično suncokretovom. Nakon izlučivanja ulja od ostale mase se proizvodi poznati dodatak jelima, senf.
Sjeme bijele gorušice se koristi i kao začin za pripremu salata, umaka, jela od divljači, te u pripremi zimnice, a ima i antibakterijsko i antimikotično djelovanje. Smeđa gorušica se koristi kao uljarica, začin i povrće. Sjeme smeđe gorušice ima jači okus i ljutinu od bijele gorušice te se također koristi u pripremi senfa (Dijon senf), različitih jela i salata kojima daje specifičan okus i ljutinu. Iz sjemena smeđe gorušice također se dobiva jestivo ulje.
Zadnjih 50 godina crnu gorušicu zamijenila je smeđa. Uzgoj crne gorušice je uglavnom ograničen na Indiju i Etiopiju gdje se koristi kao začin.
Gorušica ima kratku vegetaciju, 90-105 dana. Može se uspješno koristiti kao zaštitni usjev, odnosno usjev koji sprječava gubitak dušika iz tla.
Za ovu svrhu koriste je u Engleskoj gdje se sije u kolovozu ili rujnu i nakon dva mjeseca vegetacije se zaorava. Zelena masa bijele i crne gorušice može se koristiti i za hranidbu stoke. Iako u nas postoje povoljni agroekološki uvjeti za njezin uzgoj, gorušica se u Hrvatskoj ne uzgaja.
Kod nas se gorušica može sijati u ravničarskim krajevima kao jara kultura. Prosječni prinosi sjemena iznose 1600-2500 kg/ha.
Gorušica sadrži glukozinolate čijom razgradnjom nastaju produkti koji imaju alelopatsko, biofumigantno ili bioinsekticidno djelovanje. Stoga se preporučuje sjetva gorušice za zelenu gnojidbu radi smanjenja populacije zemljišnih štetnika i bolesti, osobito u ekološkoj i integriranoj proizvodnji.
