Plodna tla najčešće imaju neutralnu pH reakciju, puno pristupačnih hraniva i dobra fizikalna svojstava. Međutim, kada se u užem smislu govori o plodnosti tla prvenstveno se misli na opskrbljenost tla glavnim biljnim hranivima (dušikom, fosforom i kalijem), pH vrijednost, sadržaj organske tvari (humusa) i teksturni sastav.
Poljoprivredna tla se po svojim fizikalnim, kemijskim i biološkim svojstvima o kojima ovisi njihova plodnost mogu međusobno veoma razlikovati jer je njihov nastanak i razvoj bio uvjetovan brojnim čimbenicima (matičnom supstratu, klimi, utjecaju čovjeka, itd.). Sadašnja plodnost većine poljoprivrednih tala najvećim dijelom je rezultat jačeg ili slabijeg djelovanja čovjeka. Tako je u slučaju oraničnih površina stvoren jedan antropogeni sloj tla (mekota) do dubine 25-30 cm kojeg ne možemo naći u prirodi. Ta mekota je prvenstveno nastala obradom i najčešće se odlikuje povećanim sadržajem biljnih hraniva, smanjenim sadržajem organske tvari odnosno humusa i povećanim kapacitetom tla za vodu.
Važna svojstva tla
Jedan od najboljih indikatora plodnosti tla je njegova tekstura, što podrazumijeva udio pojedinih čestica u građi tzv. krute faze tla. Čestice tla prema njihovim dimenzijama dijelimo na pijesak (0.02-2.00 mm), prah (0.002-0.02 mm) i glinu (<0.002 mm). Povezivanjem čestica uz pomoć organske tvari tla formiraju se tzv. strukturni agregati koji onda određuju specifičnu strukturu tla. Tla povoljne strukture (strukturna tla) karakteriziraju mrvičasti i sitno-grudasti agregati. Na takvim tlima omogućen je normalan rast i razvoj korijena, te osigurana povoljna poroznost i vodni režim. Tla povoljne (dobre) strukture imaju veći poljski kapacitet za vodu odnosno mogu zadržati više vode u odnosu na tla loše strukture. U skupinu nestrukturnih tala spadaju pjeskovita, ali i jako teška, glinasta tla. Sadržaj organske tvari u tlu je jedan od najboljih indikatora njegove plodnosti. Velika većina (90-95%) organske tvari je neživa i biološki stabilna (često nazivana humus). Taj humus tla sastoji se od složenih organskih spojeva koji se mogu spajati s mineralnim elementima tla (glinom, kalcijem, ionima metala, itd.), što ga štiti od mikrobiološke razgradnje. Stoga se humus vrlo sporo razgrađuje i to ritmom od 1-2% godišnje. Ovisno o sadržaju humusa u tlu, u jednog kalendarskoj godini može se njegovom razgradnjom osloboditi od 30 do 120 kg mineralnog dušika na hektar. U humusu najčešće nalazimo oko 50 do 60% ugljika (C) i oko 4 do 5% dušika (N), što daje približni C/N odnos od 10 do 12:1. Velika većina naših poljoprivrednih tala ima relativno mali sadržaj humusa od 1 do 3%. Organska tvar tla manjim dijelom sačinjena je i od mikrofaune i mikroflore. Mikroflora tla (bakterije, gljive, aktinomicete) predstavlja oko 3-4% ukupnog ugljika i 1-6% ukupnog dušika u tlu. Intenzivnu biljnu proizvodnju u pravilu prati stalni trend smanjenja organske tvari i humusa. Posljedica toga je pogoršanje fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla odnosno niža produktivnost (plodnost) tla. Određivanjem pH tla izražava se stupanj kiselosti ili lužnatosti tla. Korištenjem tala u poljoprivrednoj proizvodnji ubrzavaju se promjene sadržaja određenih kemijskih elemenata pa tako primjerice smanjenjem sadržaja kalcija dolazi do zakiseljavanja tla odnosno pada pH vrijednosti. Iznošenje kalcija ispiranjem je izraženo u područjima s humidnim klimatom, što je karakteristika središnje i sjeverozapadne kontinentalne Hrvatske. Niska pH vrijednost ukazuje na tlo loše strukture i posljedično nisku potencijalnu plodnost.
Agrotehničke mjere
Za učinkovitu proizvodnju važno je tlo održavati u što plodnijem prirodnom stanju, sa što boljom strukturom i većim sadržajem organske tvari i biljnih hraniva. Tome osobito pomaže uzgoj višegodišnjih lepirnjača (lucerne, djeteline) i samih ili u smjesi s višegodišnjim travama. Jednogodišnje lepirnjače (soja, bob, grašak, grahorice i druge) također mogu obogatiti tlo glavnim biljnim hranivom dušikom.
Jedno od glavnih pravila u proizvodnji poljoprivrednih kultura treba biti da se tlo ne smije osiromašiti, odnosno da tlu treba uvijek vratiti barem onoliko hraniva koliko se iznese urodom s parcele. Danas se najveće osiromašenje tla hranivima najčešće odvija na prirodnim livadama koje se više manje redovno kose svake godine, a ne gnoje niti organskim niti mineralnim gnojivima.
Najčešći i najjednostavniji zahvat kojim proizvođači mogu očuvati kemijsku plodnost tla je redovit unos dovoljnih količina mineralnih i organskih gnojiva. Stoga u takvim tlima u pravilu zatičemo siromaštvo fosfora i kalija, a tek nešto bolju opskrbljenost dušikom, što proizlazi iz 
činjenice da se unutar desetak ili više godina tlo ne možemo toliko iscrpiti na dušiku koliko na fosforu i kaliju. To je iz razloga što u tlu nalazimo jednu relativno veliku zalihu dušika u organskom obliku (humus) od kojeg se samo tek jedan mali dio može mineralizirati tijekom kalendarske godine pod utjecajem mikrobiološke aktivnosti tla, pa je tim prirodnim mehanizmom spriječeno brzo iscrpljivanje tla na ovom elementu. Druga dva glavna biljna hraniva, fosfor i kalij, nisu toliko vezana u organskom obliku pa stoga tlo može relativno brzo postati deficitarno na tim hranivima jer ih usjev može koristiti neovisno o mikrobiološkoj aktivnosti. Međutim, povoljnost u slučaju fosfora i kalija leži u činjenici da se gnojidbom mogu odjednom unositi velike količine (gnojidba na zalihu) jer se dobro vežu u tlu u usporedbi s dušikom koji je u mineralnom obliku veoma pokretljiv u tlu. Kako se mineralni dušik lagano ispire s tekućom fazom tla (vodom), posljedično je i gnojidba dušikom još uvijek namijenjena tome da zadovolji stvarne potrebe usjeva unutar kraćeg vremenskog razdoblja tijekom vegetacije. Stoga s praktičnog stajališta treba napomenuti da se kratkoročan učinak gnojidbe fosforom i kalijem može odmah opaziti u većoj količini tih hraniva u tlu, dok je povećanje sadržaja ukupnog dušika u tlu moguće samo dugoročno putem povećanja organske tvari tla, a taj se učinak može vidjeti tek nakon dvadesetak i više godina.
Središnji problem intenzivne poljoprivredne proizvodnje je gaženje (zbijanje) tla jer se tla često obrađuju kada su suviše vlažna, pa i mokra. Ta oštećenja su najveća pri obradi mokrih glinastih tala teškim traktorskim agregatima. Gaženjem tla smanjuje se volumen pora u tlu i kvari struktura, što se negativno odražava na rast i razvoj korijena uzgajane kulture, te mikrobiološku aktivnost tla. Stoga svaki dobar gospodar mora agrotehničke zahvate gdje se koristi teška mehanizacija obavljati pri povoljnom stanju vlažnosti tla.
Za očuvanje dobre plodnosti tlo mora biti bogato mikroorganizmima koji su neophodni za razgradnju biljnih ostataka. Stoga za dobru mikrobiološku aktivnost treba redovito unositi dovoljne količine organske tvari (žetveni ostatci, organska gnojiva) u tlo, te paziti da se očuva što bolja struktura odnosno da se zbijanje (gaženje) tla svede na najmanju moguću mjeru.
