Kakvoća zrna žitarica ovisi o svojstvima samog genotipa i o klimatskim prilikama i primijenjenoj agrotehnici. Isto tako, koliko je važno proizvesti zrno žitarica, važno je i isto sačuvati do trenutka njegove uporabe ili prerade. Prema podacima iz dostupne znanstvene i stručne literature, određeni dio prinosa zrna žitarica nikada se ne ubere. Isto tako dio se nikada ne iskoristi zbog djelovanja određenih čimbenika tijekom čuvanja zrna žitarica. U ovom slučaju govori se o gubicima koji u razvijenim dijelovima svijeta iznose do 5 %. U nerazvijenim mogu iznositi i više od 50 %.

Proljetne prihrane dušikom su najvažnije agrotehničke mjere koje utječu na formiranje visoke kvalitete i prinosa zrna pšenice. Pšenica je najvažnija strna žitarica u Hrvatskoj koja se proizvodi na oko 150.000 hektara. Vrijednost proizvedenog zrna pšenice iznosi milijardu i više kuna godišnje. Ta vrijednost višestruko se povećava korištenjem zrna, odnosno brašna u proizvodnji kruha i drugih pekarskih proizvoda.

Do 2015. godine pšenica se prvenstveno otkupljivala na temelju osnovnih fizikalnih i kemijskih svojstava zrna (sadržaja vode, hektolitarske mase i udjela primjesa). Međutim, Ministarstvo poljoprivrede je krajem 2014. godine po prvi puta objavilo Kodeks otkupa žitarica (i uljarica). On je definirao nove parametre otkupa i naglašava kvalitetu kao uvjet konkurentnosti na tržištu. Prema Kodeksu najvažniji pokazatelj kvalitete zrna pšenice za mlinarsku, odnosno pekarsku industriju je sadržaj proteina. On kao odlučujući čimbenik određuje razrede (klase) kvalitete. Rodnost (prinos) i kvaliteta zrna su specifična (karakteristična) svojstva uzgajane sorte. Između ova dva najvažnija gospodarska svojstva nažalost postoji negativna korelacija (povezanost). Drugim riječima, rodnije sorte pšenice su u pravilu slabije kvalitete zrna, odnosno imaju niži sadržaj proteina (grafikon 1).

Grafikon 1. Korelacija (povezanost) između prinosa zrna i sadržaja proteina u zrnu modernih sorata pšenice

Gnojidba pšenice dušikom

Na prinos i kvalitetu zrna pšenice utječu brojni čimbenici, a jedan od najvažnijih je gnojidba dušikom. Svi važni aspekti ishrane i gnojidbe usjeva određenim hranivom prvenstveno ovise o dinamici tog hranidbenog elemenata u tlu i biljci. Tako primjerice gnojidba fosforom ili kalijem može težiti tome da obogaćuje tlo na duži rok kako bi se u svakom trenutku tijekom vegetacije mogla osigurati optimalna količina tih hraniva za ishranu usjeva. Međutim, gnojidba pšenice dušikom je zbog specifične dinamike tog hraniva u tlu još uvijek namijenjena da zadovolji potrebe usjeva unutar kraćeg vremenskog razdoblja tijekom vegetacije.

Zbog potencijalnog onečišćenja okoliša dušikom i relativno visoke cijene dušičnih gnojiva, treba naglasiti važnost racionalne ishrane, odnosno gnojidbe pšenice dušikom prema stvarnim potrebama usjeva tijekom vegetacije. Samo takva gnojidba osigurava maksimalni prinos u danim agroekološkim i tehnološkim uvjetima proizvodnje uz istovremenu gospodarsku opravdanost unesenog dušika u tlo, odnosno usjev putem gnojidbe.

Da bi se osigurala racionalna, ekonomski opravdana, ekološki prihvatljiva, a nadasve svrsishodna gnojidba pšenice dušikom, potrebno je: poznavati potrebe usjeva za dušikom tijekom vegetacije; znati ukupnu količinu i dinamiku dušika koje tlo može osigurati na korištenje usjevu tijekom vegetacije; ukloniti prisutnu karencu (nedostatak) u usjevu dodajući potrebni dušik putem gnojidbe, odnosno proljetnih prihrana dušikom.

U proizvodnji pšenice u Hrvatskoj tradicionalno su se primjenjivale dvije proljetne prihrane dušikom (rana i polukasna). One jako povoljno utječu na prinos zrna. Treća, kasna primjena (oko cvatnje) dušičnih gnojiva relativno malo utječe na prinos. Međutim ona ima pozitivan učinak na sadržaj proteina u zrnu, što je od iznimnog značaja u proizvodnji pšenice.

Prva (rana) prihrana na početku proljetne vegetacije

Normalno razvijeni usjevi pšenice na izlazu iz zime nalaze se u fenofazi busanja s nekoliko razvijenih sekundarnih (postranih, bočnih) izboja u busu. Tijekom jesenskog i zimskog razdoblja usjevi pšenice imaju relativno male potrebe na biljnim hranivima. Ukupna im je ukupna biomasa također mala i to svega nekoliko stotina kilograma suhe tvari na hektar. Posljedično su i potrebe usjeva za glavnim hranivom dušikom u tom razdoblju vegetacije bile relativno male. Iznose oko 30-50 kg čistog dušika na hektar. Te potrebe se u pravilu mogu zadovoljiti prirodnom mineralizacijom organske tvari (humusa) tla u jesen uz preporučenu osnovnu gnojidbu mineralnim ili organskih dušičnim gnojivima u jesen.

Nakon zimskog razdoblja normalno razvijen usjev ozimih žitarica je u fenofazi busanja (foto: Z. Svečnjak)

Nakon zimskog razdoblja započinje sve intenzivniji rast i razvoj usjeva. Temperature zraka su sve češće iznad 5°C, što predstavlja temperaturni prag potreban da bi usjev mogao rasti i razvijati se. Istovremeno tlo još uvijek nije dovoljno zagrijano da bi omogućilo mineralizaciju organskog dušikau cilju zadovoljavanja novonastalih potreba u usjevu. Tijekom ranog proljeća u tlu ima nešto nitratnog oblika dušika. On potječe od osnovne gnojidbe i jesenske mineralizacije organske tvari tla.

Nitratni oblik dušika je vrlo pokretan u tlu. Uslijed značajnih količina jesensko-zimskih i rano proljetnih oborina može biti u velikoj mjeri ispran u dublje slojeve (na 20 i više cm). Time je taj dušik postao privremeno nedostupan korjenovom sustavu uzgajanog usjeva koji u fenofazi busanja još uvijek nije potpuno razvijen. Nadalje, taj nitratni dušik može u pojedinim slučajevima biti i iznesen s parcele otopljen u drenažnim ili podzemnim vodama. Time je nepovratno izgubljen za uzgajanu kulturu. Prvom (ranom) prihranom dušičnim gnojivima na početku proljetne vegetacije omogućavamo normalan nastavak rasta i razvoja usjeva i to prvenstveno primarnog i sekundarnih (bočnih, postranih) izboja u busu.

Upravo ti „nastariji“ izboji osnova su budućih produktivnih vlati koje nose klas u žetvi. U slučaju da ta prva (rana) prihrana dušikom nije pravovremeno obavljena ili nisu dodane dovoljne količine dušika, uzgajana kultura će imati značajno smanjeni potencijal prinosa zrna zbog slabije ostvarene gustoće sklopa (broja klasova po jedinici površine) u žetvi. Prvu proljetnu prihranu u pravilu obavljamo s amonijnitratnim oblikom dušika. Dosadašnja istraživanja pokazala su da prihrana ozimih žitarica na bazi ureje ima slabiju učinkovitost. Prihrana urejom nije za preporuku. Dušik se u tom gnojivu nalazi u amidnom obliku. On se mora transformirati prije nego što ga biljka može usvojiti iz tla.

Ta transformacija je vrlo spora u ranom proljetnom razdoblju, budući da su temperature tla relativno niske. Posljedično je i mikrobiološka aktivnost tla neznatna. Tek kada se tlo zagrije na oko 10°C započinje njegova značajna mikrobiološka aktivnost. Time i mineralizacija organske tvari i transformacija amidnog oblika dušika kojeg nalazimo u ureji. Za razliku od ureje, kod amonijnitratnih gnojiva poput KAN-a, polovicu ukupnog dušika nalazimo u nitratnom obliku koji je dostupan biljci već nekoliko sati nakon njegove primjene ako je tlo bilo dovoljno vlažno.

Količina dušika koja se dodaje u ranoj proljetnoj prihrani kreću se najčešće od 40 do 60 kg na hektar. Odnosno oko 140 do 220 kg KAN-a na hektar. Ta doza prvenstveno ovisi o sorti (veće količine kod sorti otpornijih na polijeganje i višeg potencijala rodnosti), količini oborina od sjetve do te prve prihrane (veća doza što je bilo više oborina) i razvijenosti usjeva (veće količine u slučaju slabije razvijenog usjeva i prorijeđenog sklopa).

Stoga za pšenicu i ječam, dvije naše najvažnije ozime žitarice možemo preporučiti sljedeće količine dušičnih gnojiva u prvoj (ranoj) prihrani pred početak proljetne vegetacije: slabo razvijen usjev pšenice 180-260 kg/ha KAN-a; dobro razvijeni usjev pšenice 140-180 kg/ha KAN-a.

Optimalno vrijeme primjene rane prihrane dušikom ne može se preporučiti unaprijed. Ono ovisi o vremenskim prilikama, odnosno završetku zimskog razdoblja kojeg karakteriziraju niske temperature. U slučaju ranijeg završetka zime tu prvu proljetnu prihranu dušikom moći ćemo obaviti vremenski ranije nego u godinama kad nam zimsko razdoblje potraje tijekom cijele veljače pa i duže. Međutim, u većini vegetacijskih sezona ranu prihranu dušikom uobičajeno obavljamo od sredine veljače pa do početka ožujka. U intenzivnoj proizvodnji ozimih žitarica na velikim površinama prilikom sjetve se često ostavljaju nezasijani (trajni) prohodi. Oni olakšavaju prohode mehanizacije tijekom vegetacije. U usjevu gdje nema trajnih prohoda za prolaz mehanizacije, prvu proljetnu prihranu dušikom poželjno je obaviti dok je površinski sloj tla još uvijek zamrznut uslijed jakih mrazeva kako bi mehanička oštećenja biljaka od gaženja bila što manja.

Proljetna prihrana dušičnim gnojivima u usjevu ozimih žitarica bez trajnih prohoda (foto: Z. Svečnjak)

Druga (polukasna) prihrana pred vlatanje

Normalno razvijeni usjevi ozimih žitarica tijekom ožujka i travnja nalaze se u fenofazi punog busanja kad imaju više formiranih izboja u busu. Prijelaz usjeva ozimih žitarica iz busanja u vlatanje uvjetovan je završetkom fotoperioda, odnosno prekidom busanja. Samu pojavu početka vlatanja nije moguće točno predvidjeti. Ona ovisi o datumu sjetve u jesen i o vremenskim prilikama tijekom vegetacije, a također jako ovisi i o vrsti, odnosno uzgajanoj sorti. Općenito se može reći za određenu sortu kasnija sjetva i niže temperature, te oblačnije vrijeme odgađaju pojavu vlatanja u proljeće.

Stoga se datum vlatanja u poljskim uvjetima ne može karakterizirati određenom sumom temperatura. Postoje i velike razlike između uzgajanih sorata. U istočnoj Slavoniji proljetna vegetacija pšenice može u nekim vegetacijskim sezonama započeti u prvom dijelu veljače i do prijelaza u vlatanje trajati i do dva mjeseca. U godinama s produženom zimom može započeti tek u drugom dijelu ožujka i trajati svega 30-ak dana i manje. Danas postoje ranozrele sorte pšenice koje također mogu vrlo rano u proljeće prijeći u vlatanje (i prije početka travnja).

Razlike u razvijenosti između sorata pšenice u proljetnom razdoblju (lijevo – sorta pšenice koja je već započela vlatanje, a desno je u fazi busanja) (foto: Z. Svečnjak) 

Tijekom vlatanja formira se najvažnija komponenta prinosa zrna, a to je broj produktivnih vlati, odnosno broj klasova po jedinici površine. Samo određeni broj već formiranih i razvijenih izboja tijekom busanja aktivno će nastaviti svoj rast i razvoj u vlatanju, budući da dolazi do autoregulacije gustoće sklopa uslijed međusobne kompeticije za vegetacijskim faktorima (svjetlom, vodom i hranivima). Nadalje, na početku vlatanja dolazi do intenzivnog formiranja cvjetova u klasićima. O tome kasnije ovisi ozrnjenost klasa, odnosno broj zrna u klasu. Zadovoljavajući broj klasova po jedinici površine omogućuje ostvarivanje visokih prinosa ozimih žitarica. Ovu komponentu prinosa najteže je kompenzirati pomoću druge dvije glavne komponente prinosa zrna. To su broj zrna u klasu/metlici i masa 1000 zrna. Većina današnjih visokorodnih sorata zahtijeva oko 600-800 klasova na četvorni metar kako bi se ostvarili maksimalni prinosi zrna.

Broj produktivnih vlati po jedinici površine je glavna komponenta prinosa, a formira se tijekom vlatanja (foto: Z. Svečnjak)

U rano proljeće započinje intenzivni rast i razvoj ozimih žitarica jer su temperature zraka dosta visoke (10°C i više). Međutim, temperature tla su u to vrijeme još uvijek niže od temperatura zraka. Tako tlo još uvijek nije dovoljno zagrijano da bi omogućilo zadovoljavajuću mineralizaciju organskog dušika u cilju zadovoljavanja potreba usjevu. Tako je primjerice u proizvodnji pšenice količina apsorbiranog dušika u usjevu do početka vlatanja često manja od trećine ukupnih potreba kulture. Iznosi oko 60-80 kg/ha dušika.

Tijekom vlatanja potrebe za dušikom su jako velike jer dolazi do izrazitog porasta biomase usjeva po jedinici površine. Stoga su i dnevne potrebe na dušiku tijekom tog stadija općenito najveće (nekoliko kg/ha/dan). Prihranom dušičnim gnojivima na početku vlatanja omogućavamo normalan nastavak rasta i razvoja usjeva, i to prvenstveno primarnog, i sekundarnih izboja koji kasnije postaju produktivne vlati (nose klas u žetvi). U slučaju da prihrana dušikom pred početak vlatanja nije pravovremeno obavljena ili nisu dodane dovoljne količine dušika, uzgajana kultura će imati značajno smanjeni potencijal prinosa zrna zbog slabije ostvarene gustoće sklopa (broja klasova) u žetvi.

Optimalno vrijeme primjene polukasne prihrane dušikom ne može se preporučiti unaprijed. Ona ovisi o vremenskim prilikama i uzgajanoj sorti pa je potrebno napraviti pregled usjeva i utvrditi točan stadij rasta i razvoja. Prijelaz iz busanja u vlatanje prepoznaje se po pojavi prvog koljenca (nodija) na stabljici biljke, odnosno usjeva pšenice. To koljence se prvo vidi na najstarijem (glavnom, primarnom) izboju, a nakon nekoliko dana i na prvom sekundarnom izboju.

Vlatanje usjeva opažamo po pojavi prvog koljenca (nodija) na glavnoj stabljici (foto: Z. Svečnjak)

I drugu prihranu usjeva ozimih žitarica dušikom uglavnom obavljamo s amonijnitratnim oblikom dušika. Ako je prva (rana) proljetna prihrana na početku proljetne vegetacije obavljena pravovremeno i u optimalnoj dozi, količina dušika koja se dodaje u drugoj (polu-kasnoj) prihrani kreće se od 50 do 80 kg na hektar, odnosno oko 140 do 260 kg KAN-a na hektar. Upravo je pojava polijeganja glavni razlog zbog kojeg se u proizvodnji strnih žitarica ne smiju primijeniti previsoke količine dušičnih gnojiva putem proljetnih prihrana. Previsoke doze dušičnih gnojiva poskupljuju proizvodnju, a istovremeno povećavaju od onečišćenja okoliša.

Polijeganje usjeva pšenice  (foto: Z. Svečnjak)

Treća (kasna) prihrana pšenice dušikom oko cvatnje

Značaj kasne prihrane pšenice dušikom oko cvatnje prvenstveno proizlazi iz njenog povoljnog djelovanja na kvalitetu, odnosno sadržaj proteina u zrnu. To je važan čimbenik vrednovanja zrna pšenice sa stajališta mlinarsko-pekarske industrije. Do početka klasanja i cvatnje usjev pšenice usvoji veliku većinu ukupno potrebnog dušika (u prosjeku oko 85 %). Zbog relativno malih potreba usjeva nakon cvatnje (preostalih 15-ak %) i povoljnih ambijentalnih uvjeta smatra se da gotovo sva tla mogu mineralizacijom svoje organske tvari osigurati preostale količine dušika.

Iz ovoga je razvidno da kasna prihrana pšenice dušikom oko cvatnje, kad je vegetativni rast završen, u pravilu nema nikakav važan utjecaj na prinos, već gotovo isključivo na kvalitetu, odnosno sadržaj proteina u zrnu. Jedino u slučaju kad je usjev pšenice pokazivao simptome nedostatka dušikom, što je slučaj ako su u prethodnom dijelu vegetacije putem tla primijenjene preniske doze dušičnih gnojiva, ta kasna folijarna prihrana dušikom oko cvatnje može čak i povoljno utjecati i na prinos zrna.

Tablica 1. Utjecaj kasne folijarne primjene ureje oko cvatnje na prinos i kvalitetu zrna pšenice

Osnovna gnojidba dušikom putem tlaFolijarna primjena ureje oko cvatnjePrinos zrna, dt/haSadržaj proteina u zrnu, %
Niska gnojidba (97 kg N / ha)64,910,0
+69,910,6
Intenzivna gnojidba (194 kg N /ha)84,312,3
+84,112,7

Za kasnu prihranu dušikom (oko cvatnje) koriste se gnojiva koja se mogu primijeniti folijarno (putem lista). Prihrana granulama putem tla, odnosno korijena nije sigurna zbog varijabilnih vremenskih uvjeta (izostanak oborina za brzo unošenje gnojiva u zonu korijena uzgajane kulture). Stoga se u praksi za kasnu folijarnu primjenu dušika u pšenici najčešće koristi otopina ureje. Može se aplicirati i tekuće gnojivo UAN (urea amonij nitrat).

Ureju jako dobro poznaju svi poljoprivrednici. UAN je bistra dušična otopina u kojoj u 100 litara ima oko 40 kg dušika. Ukupna doza dušika koja se može folijarno primijeniti oko cvatnje pšenice treba iznositi do maksimalno 30 kg na hektar. Tu količinu dušika sadrži oko 60 kg ureje, odnosno oko 80 litara tekućeg gnojiva UAN-N 30. Količinu dušičnih gnojiva koju želimo folijarno primijeniti u usjevu pšenice treba otopiti (ureja) odnosno razrijediti (UAN) u vodi.

Tako primjerice, određenu količinu ureje (do 60 kg ureje na hektar) može se prvo otopiti u manjoj količini vode. Kad se ureja potpuno otopi, onda treba dodati preostalu količinu vode tako da se ukupno dobije 250 do 300 litara otopljenog gnojiva koje je spremno za folijarnu primjenu.

Ovdje treba napomenuti da se otapanjem ureje u vodi snižava temperatura otopine. Zbog toga ju je dobro pripremiti jedan dan ranije kako bi se osigurala normalna temperatura otopine ureje tijekom njene primjene. I tekuće gnojivo UAN mora se prije primjene razrijediti s vodom. Tako se za primjerice 80 litara UAN-a treba dodati vode da se također dobije 250 do 300 litara otopine koju onda možemo folijarno primijeniti u usjevu pšenice.

Folijarnu primjenu dušičnih gnojiva treba obaviti u kasnim večernjim satima ili po oblačnom vremenu. Pri nepravilnoj primjeni dušičnih gnojiva putem lista može doći do fitotoksičnosti, odnosno pojave ožegotina na vrhovima listova. To je puno češće nakon primjene otopine UAN-a nego ureje.

Primjena folijarnih dušičnih gnojiva oko cvatnje po jako vrućem i suhom vremenu može rezultirati u oštećenju (usjev desno na fotografiji) pšenice (foto: Z. Svečnjak)

Ta fitotoksičnost je moguća ako se primjenjuju previsoke koncentracije otopine. Također i ako se ta folijarna gnojiva primjenjuju po vrućem (temperature >25°C) i suhom vremenu.

Pročitajte još:

KAKVOĆA I NAMJENA ŽITARICA

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakIsplata predujma poljoprivrednicima počinje 15.11.
Sljedeći članakKakvoća i namjena žitarica
Avatar
Zlatko Svečnjak je sveučilišni profesor na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je publicirao 40-tak znanstvenih radova o utjecaju mjera agrotehnike na prinos i kakvoću ratarskih kultura u interakciji s različitim okolišnim čimbenicima. Znanstveno se usavršavao na više eminentnih znanstvenih i znanstveno-nastavnih ustanova u inozemstvu. Zlatko Svečnjak je redoviti sveučilišni profesor na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1996., magistrirao 2000., a doktorsku disertaciju obranio 2003. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1996. godine zaposlen je na Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja Agronomskog fakulteta u Zagrebu. U visokom obrazovanju izvodi nastavu na nekoliko predmeta na preddiplomskim studijim, te na diplomskom i poslijediplomskom doktorskom studiju. Do sada je publicirao 40-tak znanstvenih radova o utjecaju kako intenziteta agrotehnike kao skupa svih mjera agrotehnike, tako i pojedinih agrotehničkih zahvata na prinos, komponente prinosa i kakvoću ratarskih kultura u interakciji s različitim okolišnim čimbenicima. Kao autor ili koautor priopćio je rezultate svojeg istraživačkog rada na više međunarodnih i nacionalnih znanstvenih skupova, a također ima jedno pozvano predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu. Bio je voditelj jednog i suradnik na više nacionalna znanstvena projekata, a također je bio suradnik na jednom međunarodnom projektu. Znanstveno se usavršavao na više eminentnih znanstvenih i znanstveno-nastavnih ustanova u inozemstvu (University of Western Australia, Rothamsted Research, L'institut national de la recherche agronomique Paris - Grignon, Long Ashton Research Station). Stručna djelatnost Zlatka Svečnjaka ogleda se u nekoliko pozvanih predavanja na stručnim skupovima i više od 80 članaka objavljenih u domaćim časopisima. Aktivno govori engleski, a služi se i francuskim jezikom.