Klima se mijenja. Što ratari mogu i trebaju poduzeti kako bi imali učinkovitu proizvodnju, te što sigurniji, stabilniji i visok prinos i kako izbor kultura i agrotehničkih zahvata može pomoći u sve stresnijim uvjetima ratarenja?
Klimatske promjene
Klima se mijenja, otkako je svijeta i vijeka, pa čak i prije toga. Kao takva, klima je “zbroj” prosječnih događanja u našem plinovitom omotaču, atmosferi, kroz neku jedinicu vremena, a dogovorno to su razdoblja od 30 godina. Sve pravilnosti i nepravilnosti koje se uoče nad nekim prostorom opisno se mogu kategorizirati u nekoliko tipova klime, npr. kontinentalna, tropska, mediteranska, pustinjska, polarna i sl., a vrlo neposredno možemo neke od podtipova nazvati i po biljnim zajednicama koje u takvim vremenskim promjenama dominiraju (npr. klima kukuruza, kamelije, tundre, kišne šume i sl.).
Osnovne podjele klime baziraju se ugrubo najčešće na godišnjim i mjesečnim izmjerenim temperaturama i oborinama, a čak i laički može se povezati npr. područje ili sezona visokih temperatura s nedostatkom oborina, regije dalje od ekvatorijalnog pojasa s većom količinom snijega. Iz svega ovoga jasno je da klimom upravljaju najviše naš “glavni grijač” Sunce, ali da njegovu energiju raspoređuju u prostoru reljefni oblici, tip podloge (npr. voda nasuprot kopnu), boja podloge (npr. bijela boja ima jaču refleksiju sunčevog zračenja nazad u svemir u odnosu na crnu podlogu, koja toplinu provodi dublje u tlo), postojanje raznih oblika vegetacije (šume, livade, prerije i sl.).
Do početka 20. stoljeća sumnjalo se čak i u utjecaj orbite i nagiba naše planete na promjene klimata, unatoč izračunima koje je objavio “naše gore list” dr. Milutin Milanković, postavivši matematičke teorije promjenama klime iz hladnijih razdoblja ledenih doba (oledbe, glacijacije) u toplija razdoblja međuledenih doba (interglacijacije, međuoledbe).
Tek dvadesetak godina nakon njegove smrti, iskapanja ledenih jezgri na Antarktici, gdje se znanost “domogla” posljednjih 420 tisuća godina “zamrznutih oborina”, tj. slojeva leda nastalih onda, a koji su u sebi “zarobili” sastav tadašnje atmosfere, te prašine, biologije (pelud, mikroorganizmi, alge i sl.), moglo se potvrditi da su godišnji slojevi oborina deblji ili tanji u onim frekvencijama koje predviđa Milankovićeva teorija. No, Milankovićevi proračuni nisu uzeli u obzir…čovjeka!!!
Klima i energija
Cijeli svoj postanak, ljudska vrsta koristi energiju tijela za rad, bilo ispočetka samo vlastitog, ljudskog, a kasnije i životinjskog, kroz pripitomljavanje domaćih životinja. Kroćenjem prirodnih sila, vjetra i vode, čovječanstvo dobiva snagu rada nezamislivu u uporedbi sa snagom životinja, a pojavom industrijske revolucije s kraja 17. stoljeća, čovječanstvo je za potrebe obavljanja rada ukrotilo druge “zvijeri”, prirodne sile – “moćne snagatore”, prvo paru, a kroz i uz nju ugljen, koji je i danas najkorištenije fosilno gorivo, pa zatim tekuća fosilna goriva dobivena iz nafte, a “sramežljivo” se budi i uporaba električne energije, koja energiju može prenijeti brže i sigurnije u svaki kutak u kojem imamo vodič i utičnicu. Napredak znanosti “kroti” i atomsku energiju, doduše, za sada, kontrolirano samo cijepanje atoma (fizija), dok je “energija Sunca”, koja nastaje spajanjem atoma (fuzija) još samo nekoliko koraka do realnosti (doduše, već zadnjih 40-50 godina…).
I u svim tim aktivnostima, čovječanstvo bilo koji industijski proces počinje s paljenjem vatre da bi zagrijalo vodu, kao od izuma parnog stroja. To ima za posljedicu da sve veća industrijalizacija kroz dvadeseto stoljeće u Milankovićevu projekciju okretanja Zemlje oko Sunca i dotoka energije koji ovisi o nepravilnostima tog kruženja (eksentričnost orbite, koja se mijenja svakih 410 tisuća godina od izdužene elipse do gotovo pravilne kružnice, nagib osi vrtnje, koji se mijenja od nagnutijeg do uspravnijeg nagiba (22,1°) do polegnutijeg (24,5°) svakih 41 tisuću godina, te precesija osi vrtnje, kružnog okretanja osi vrtnje koje napravi puni krug svakih 26 tisuća godina) daje svoj obol koji ne ovisi o astronomskim silama, nego isključivo, jedino i samo našim industrijskim procesima koji imaju za krajnji rezultat emisiju vodene pare, ugljik dioksida, metana i drugih plinova do sada zarobljenih u utrobi Zemlje u našu atmosferu.
Posljedica povećanja tzv. “stakleničkih” plinova je jače zadržavanje toplinske energije koja je došla sa Sunca nazad u svemir, što zagrijava polako ali sigurno naš planet, “gurajući” nas u krizu globalnog zagrijavanja odnosno zatopljenja, koje se odražava na svaki aspekt našeg života, a napose na poljoprivredu.
Globalno zatopljenje i utjecaj na poljoprivredu
Više topline ima za uzrok jače isparavanje vode iz tla (tzv. evaporacija), te tlo biva “osušeno” kad god je nepokriveno biljnim pokrivačem, bilo živim biljkama, bilo mrtvim ostatcima (tzv. malč). Na taj način, tlo, koje bi trebalo biti “rezervoar” za vodu u poljoprivedi, unatoč nekom statističkom prosjeku od cca 100 litara vodene zalihe pod svakim kvadratom tla do jednog metra dubine (iako, ovaj prosjek je “sarma” od teškog, glinastog tla, koje vodu upija kao spužva, pa do pjeskulja, gdje voda “protrči” do dubina ispod dubine zakorjenjivanja većine naših usjeva) izgubi puno brže što je jače zagrijavanje.
Tako se događa da postojeća “zimska” vlaga, koja je napunila tlo vodom tijekom hladnog razdoblja, zbog sve toplijeg i dužeg vrućeg dijela godine napusti tlo prije nego li ga mlade biljke prekriju svojim sklopom. Dodatno na ovu “nevolju”, zagrijanije suho tlo odmah toplinu vraća u zrak, koji grijanjem povećava svoj kapacitet za primanje vodene pare, još više doprinosi isparavanju vode iz tla.
I još ako se, zbog većih razlika tlakova zraka u zagrijanijoj atmosferi, sva ta vodena para “otpiri” negdje drugdje velikom brzinom vjetra koji “lome stabla k’o šibice”, uzrokujući jače ciklonalne poremećaje koji onda ne donose blagodati oborina, nego svu tu vodu “isipaju” odjednom na mali prostor (često podnožje nekog brdskog reljefa) uzrokujući bujice, poplave, odnošenje tla u nemilim razmjerima, čemu smo sve češće svjedocima.
Da bi se spriječilo ovakvo zagrijavanje, mora se smanjiti globalna emisija stakleničkih plinova, bilo dogovorno (što čovječanstvu ne uspijeva još od prve konferencije o promjeni i zauzdavanju klimatskih promjena u Rio de Janeiru 1992. godine, pa konferenciji u Kyotu “davne” 1997. godine, do “nedavnog” Pariškog sporazuma iz 2015. godine), bilo akcijskim planovima pojedine države, regije ili državnih unija kao što je naša, Europska Unija, a koji naglasak stavljaju na smanjenje uporabe “prljavih” izvora energije, fosilnih goriva, te povećanje “zelene” energije, iz obnovljivih izvora energije, kao što su bio-plin, bio-etanol, drvni ogrjev, energija sunca, vjetra, valova i sl. (uključiv i “čistu” atomsku energiju).
Doduše, velike nade se polažu i u razvoj tehnologija koje bi mogle u “industrijskim razmjerima” uklanjati ugljični dioksid iz atmosfere, te ga pretvarati bilo u čisti ugljen, bilo u ugljikovodike, no, znanost tu grabi presitnim koracima da bi uspješno spriječila katastrofične scenarije ako atmosferu globalno zagrijemo dodatno preko 2°C.
Više tajfuna i uragana, orkanski vjetrovi/”čupači stabala”, isušivanja cijelih regija (tzv. desertifikacija) do prestanka bilo kakve mogućnosti biljne proizvodnje, podizanje razine svjetskih mora za više od metra (dakle, “prvi red do mora” svih priobalnih gradova, u koje se ubraja i nekoliko s više od 2 milijuna stanovnika) tjera ljude na emigracije (često ilegalne, “trbuhom za kruhom”), neki su od “blažih” projekcija ne tako dobre budućnosti.
Plodnost tla
Ono čemu se možemo pomoći u ovom dobu brzih promjena jest ograničen skup aktivnosti na našim poljima, no, ako ih ne poduzimamo, smanjujemo plodnost tla, a čime si “vežemo ruke” puno brže nego što bi trebalo. Osim toga, te mjere su okosnica trenutnog načina poticanja poljoprivrede, te što ih se brže bude usvajalo, šteta po okoliš i nas same bit će svedena na minimum, a poljoprivrednici će dobiti nadoknadu za svoje ekološke akcije.
Izraz koji jest sveprisutan u borbi protiv posljedica globalnog zatopljenja jest konzervacijska poljoprivreda, prije zvana održiva, samoodrživa poljoprivreda, obnovljiva poljoprivreda, a trenutni akcijski plan europske Zajedničke poljoprivredne politike zove ju regenerativnom (“iscjeljiteljska”) poljoprivrednom praksom, jer, po definiciji, ova “isjeljiteljska” poljoprivreda je sustav poljoprivrednih principa i metoda čijom se primjenom uz proizvodnju poljoprivrednih proizvoda povećava bioraznolikost, plodnost tla, kruženje vode i pojačavaju usluge ekosustava.
Jedno od glavnih pravila jest konzervacija postojećeg sadržaja tla, uključiv vlagu tla, humus i mikro te makro-organizme, braneći ih od pregrijavanja Sunčevim zračenjem. Ne bi li se ovo spriječilo, sve više se izbacuje iz uporabe ono oruđe koje čini baš najviše štete tlu, a to je plug!
Tradicionalno, razvoj pluga u 19. stoljeću kroz uvođenje kovanog lemeša i daske pluga omogućilo je bolje rahljenje i okretanje tla, što je tada imalo smisla, budući da je “pogon” još uvijek bio “na volove”, tj. vučne životinje, posebno selekcionirane i utrenirane za ovu vrstu napora dugotrajnog povlačenja orme okačenog pluga. Također, upotreba zaprežnih životinja i visok udjel životinja na poljima značio je i puno stajnjaka, organskog gnojiva koje je bitno ne toliko zbog sadržaja dušika, fosfora i kalija, nego zbog svojeg organskog udjela, koji pomaže stvaranju i odražavanju humusa u tlu, osiguravajući njegovu “regeneraciju”.
Također, mehanička borba protiv korova bila je uspješno rješavana oranjem, pogotovo u fazama njihovog razvoja gdje niti jedno drugo vučeno oruđe više nije djelotvorno. Sve dublja i dublja obrada tla oranjem aktivira do tada nedostupne rezerve hraniva, naoko povećavajući prinose kroz neko vrijeme, no, kao što se svaka ušteđevina lako može “spiskati” ako se ne vraća sitniš u “kasicu prasicu”, tako i zalihe u tlu nisu neiscrpne na (pre)duge staze.
Destruktivnost oranja
No, s druge strane, destruktivnost oranja, njegova “mračna strana”, očituje se kroz njegovu agresivnu narav okretanja tla, mrvljenja većih agregata tla silom, te izbacivanja zakopane organske tvari na površinu, gdje onda mikroorganizmima nije problem razgraditi humus u atmosferi bogatoj kisikom u odnosu na 20-30 cm dubine tla, gdje manjak kisika onemogućava rad aerobnim bakterijama koje ga razgrađuju. A nova organska tvar se ne unosi u tlo u tolikoj mjeri, otkako se u poljoprivredu uvode mineralna gnojiva, koja imaju visoku koncentraciju N, P i K, i to je to!
Nema organske tvari za održati život mikrobne zajednice u tlu! A oni su svojevrsni “strojovođe” koje naše tlo održavaju rastresitim, dobro “prokrvljenim” životom koje svojim izlučevinama čini strukturne agregate otpornima i postojanima kad voda prolazi kroz tlo, te se isti ne začepljuju, nego osiguravaju neometano utjecanje vode u tlo. Također, otvaranje pora za primanje i hvatanje zimske oborine ima smisla ako ove uistinu i padaju tijekom zime, pa im se oranjem stvara veći prostor ispod površine tla, a što već dugo nije slučaj u našem prostoru.
Dodatno, oranje u nepovoljnim vodozračnim uvjetima, uvijek na istu dubinu, zaglačuje dno brazde i stvara neprobojni, zbijeni sloj tla tik pod dubinom oranja, koji onda “odsijeca” korijenje od dubljih zaliha vode, pa se suša još jače reflektira na urod.
Za raspadanje i usitnjavanje jesenske/zimske brazde treba i pomoć procesa smrzavanja i odmrzavanja vode unutar same plastice, no, izostanak hladnih dana i temperatura ispod nule uzrokuju izostanak ovog procesa. Onda plastica brazde, izvrgnuta naglom zatopljenju uranjenog proljeća praktički pretvara u pečenu zemlju, stari oblik dobivanja cigle! A ne rahlog tla koje bi nam trebalo omogućiti idealni suprstrat za klijanje, nicanje i zakorjenjivanje naših usjeva.
Sve ove negativnosti dovele su do toga da oranje kao tehnologija uvezena iz Europe u prerije Sjeverne Amerike polako ali sigurno narušava strukturu tla smanjujući količinu humusa, i u sprezi s nekoliko sušnih godina i jakim vjetrovima koji se mogu razviti nad prerijom, uslijed najveće ekonomske krize u SAD tijekom 1930-tih, vjetrena erozija odnosi 10-15 cm plodnih mineralnih čestica tla s mnogobrojnih farmi, koje na taj način gube mogućnost proizvodnje dovoljne količine uroda, te, uslijed kolapsa tla, milijuni farmera i njihovih obitelji odlaze sa svojih farmi.
Tako dodatno stvaraju pritisak na industrijski sektor koji je zbog propasti burze u kolapsu, nema dovoljno hrane, glad hara…posljedica jest da su ljudi shvatili da oranje nije idealno rješenje, te da se u regijama koje mogu biti uništene na ovakav način obrade pristupilo pametnijoj obradi, koja rahli, a ne okreće tlo.
Dakle, nema štete za okoliš i cijeli proizvodni sustav, a nauštrb malo manjem prinosu, a i to možda, jer neorana tla imaju tendenciju da su prožetija porama koje iza sebe ostavlja korijen prethodnog usjeva i rad kišnih glista i drugih stanovnika podzemlja koji “sretnije žive” ako ih se oranjem ne izore i tako degradira dotadašnje stanište. Isto tako, uvodi se i zaživljava cjelogodišnja pokrivenost tla biljnim pokrivačem, koji je onda prepreka vjetrenoj eroziji i daljnjoj degradaciji plodnog tla.
Reducirana obrada tla i izravna sjetva
Zamjena drugih učinaka pluga, kao što je borba protiv korova, nakon 2. svjetskog rata i burnog razvoja kemijske industrije dovodi sintetičke pesticide u borbu protiv korova i drugih štetnika, pa stoga zaživljava ideja da se dosadašnji oslonac samo na višefaznu mehaničku obradu, napose oranje, zamijeni oruđima koje nemaju toliko destruktivnu narav po humus, što se naziva reduciranje obrade. Razni rahljači, koji se “pakuju” na isti okvir kao i diskovi, tanjurače i drljače, prelaskom preko tla pripremaju u jednom prohodu ono što bi prije, između ostalog i zbog borbe protiv tvrdokornih korova, morao biti cijeli niz orkestriranih zahvata osnovne i dopunske obrade tla.
Kao krajnji rezultat ove filozofije pojavljuje se direktna sjetva, tzv. No-till, omogućena razvojem metalurgije i dovoljno otpornih legura da mogu biti upotrebljene u tlu koje nije ni na koji način obrađeno i prorahljeno. Za sam početak No-till priče, bila je bitna kontrola korova kemijskim putem, no, današnje prakse kombiniraju borbu protiv korova malčiranjem organskim ostatcima kroz koje No-till sijaćica bez problema otvara put sjetvenoj brazdici i polaže sjeme na željenu dubinu u željene uvjete bliskog kontakta sjemena i tla.
Čak se pribjegava i povaljivanju prethodnog usjeva, koji svojim rastom do pred povaljivanje “čisti” njivu od korova natjecanjem tog usjeva za prostor, svjetlost, vodu i hraniva s korovima, te, kao raž, ima mogućnost stvaranja svojih “herbicida” (tzv. alelopatija) koja korove “rješava” prirodnim otrovima, čije djelatne tvari mogu biti lagano razgrađene u tlu, bez dugogodišnjeg problema s reziduama. U tako povaljani usjev no-till sijaćicama se bez problema usijava naš željeni usjev, a “tepih” od polegnutog prethodnog usjeva i dalje služi kao brana rastu korova kroz 5-10 cm debeli sloj povaljane zelene mase.
Nedostatke no-till sjetve u pretvrdo tlo i posljedično slabo zakorjenjivanje osjetljivijih usjeva može se riješiti i djelomičnom obradom samo uskog pojasa zakorjenjivanja kod širokorednih kultura (“okopavina”) primjenom uske obrade u trake, tzv. Strip-till obrade, posebnim oruđem koje uski pojas od 10-20 cm i do dubine od 15-20 cm obrađuje nekim tipom rovila, a “ostatak” između redova ne dira, čime se zadržava “konzervacijska politika” upravljanja tlom (stalna pokrivenost većine tla organskim ostatcima, konzervacija vode, stimulacija tvorbe humusa pod tim ostatcima, nenarušeno stanište mikro i makro-organizmima tla) a biljkama se ipak rahli tlo tamo gdje to treba razvoj korijenja.
Dodatno, u tlo obrađeno na ovakav način, može se usijati usjev sijaćicom s udvojenim redovima (tzv. Twin-row ili cik-cak sijaćica), gdje se rasporedom biljaka od samog starta dobija bolja pokrivenost površine tla negoli u normalnom sjetvenom rasporedu, gdje se biljke “odmalena” guraju sa susjedima, ostavljajući tlo više nepokrivenim, negoli u sjetvi udvojenih redova, gdje su susjedi dalje jedan od drugoga, bolje koristeći i prostor iznad i tlo (i vodu u tlu) ispod ovako raspoređenih biljaka.
Izbor kultivara, sorti i hibrida
Iduća “fronta protiv globalnog zatopljenja” jest i izbor kultivara, sorti i hibrida koje mislimo sijati. Zbog sve nesigurnijeg obrasca, kako oborina, tako i sušnih razdoblja s visokim temperaturama, planiranju sjetve treba pristupiti pokušavajući nesigurnost meteoroloških uvjeta “otupiti” izborom više različitih grupa dozrijevanja u onom omjeru za koji imamo praktičnih iskustava da se mogu dogoditi u prirodi. Drugim riječima, moramo se početi kockati protiv klimatskih promjena, te se kladiti ne na jednog “favorita”, nego na “sistemsku okladu”, gdje ne zarađujemo samo na jednom “tiketu” (za koji je mala šansa da će dogoditi), nego na dovoljnom broju “tiketa” koji nam osiguravaju pozitivan ishod većine “oklada”.
Preporuka je prijeći s jednog “omiljenog” kultivara u samo jednoj grupi zriobe, bar na tri grupe zriobe, a u svakoj grupi odabrati bar po tri kultivara koji su po prethodnim iskustvima (npr. rezultati komparativnih prinosa kroz više godina) stabilnog, zadovoljavajućeg uroda kroz što više godina. Na taj način smanjujemo rizik od totalne propasti našeg ulaganja u samo tog jednog “najboljeg” u vegetacijskoj sezoni gdje se “poklopio niz loših događaja” (npr. suša u oplodnji, oluja pred berbu). Također, osiguravamo si i mogućnost ravnomjernijeg rada strojeva i ljudi, jer ne sazori sve odjednom, nego malo-pomalo, što onda smanjuje mogućnost “grešaka žetve”, uzrokovanim nemogućnošću berbe/žetve pri što idealnijoj vlagi zrna u berbi/žetvi, pa je dio uroda koji smo skidali prevlažan ili presuh, uzrokujući dalje probleme pri doradi, skladištenju i preradi tako požetog zrna.
Nadalje, promjena klime “gura” nas i u promišljanje sijemo/sadimo li uopće biljne vrste koje su najpogodnije za ovakvu, “novu” klimu? Jer, ukoliko imamo subsaharsku klimu, kombiniranu s manjkom vode, zar nije prikladnije da se utoliko okrenemo već sad usjevima koji se tamo siju već stotinama godina? Zašto inzistirati na uljanoj repici, ako klima više odgovara sezamu?!? Čemu kukuruz, kad sirak bolje podnosi suše? Zašto soja, kad je slanutak prilagođeniji novonastaloj klimi? Ako može riža, čemu sijemo pšenicu? Šećerna repa voli hladne noći, šećerna trska “uživa” u tropskoj klimi…
Naravno, ovako promišljanje treba popratiti kroz više razina strateškog odlučivanja, nove tehnologije prerade tih usjeva, stvaranje pogodne poduzetničke klime za privlačenje prerađivačkih pogona u naše krajeve, osmišljavanje “novih” prehrambenih navika da to netko hoće i kupiti, lanac prodaje i servisiranja specijaliziranih strojeva, gnojiva, sredstava za zaštitu bilja te pravovremenu edukaciju o tim i takvim usjevima što šireg broja naših poljoprivrednika. Jer, zaludu nam sijati pamuk, kojeg već po sumama temperatura možemo sijati u Slavoniji još od 2015. godine, ako nemamo tekstilnu industriju koja može prihvatiti (i platiti) proizvedene količine pamuka.
Folijarna gnojidba i navodnjavanje
Treba promisliti i o gnojidbi biljaka u novonastalim uvjetima globalnog zatopljavanja, jer, tradicionalni pristup kod nekih gnojiva “ne pije vodu”, jer vode nema!!! Stoga, tradicionalno zaoravanje dušičnih gnojiva prije sjetve gubi ponešto na smislu kad nema vode u tlu putem kojih bi dušik bio “uvučen” korijenom iz tla. Rješenje su folijarna gnojiva koja se dodaju na vegetativni dio biljke, list, preko kojeg onda hranivo ulazi u biljku. Kako se koriste manje doze, nema toliko velike opasnosti od neželjenog ispiranja (napose, kad voda ipak dođe, u obliku preobilnih oborina koje tlo “operu” od dušika), a gdje onda pate podzemne rezerve vode, vodotoci i na kraju, mora u kojem taj isprani dušik završi na kraju priče.
Za kraj, jedna od mjera protiv nedostatka vode na našim njivama jest, očigledno, navodnjavanje, zar ne? Postoje sustavi koji već uredno funkcioniraju, a kroz viši prinos u sušnim godinama odavno su se isplatili svojim korisnicima, jer, kud imaju visoku proizvodnju uslijed navodnjavanja, tud svi drugi bez navodnjavanja nemaju proizvod, koji onda uslijed niske ponude, a visoke potražnje košta više!
No, navodnjavanje jest također jedna od onih mjera koje nam se znaju vratiti “kao bumerang u glavu”, jer, kvaliteta vode mora biti zadovoljavajuća, mora se često analizirati da se utvrdi na vrijeme što bi mogli neželjeno istaložiti u naše tlo upotrebom vode nezadovoljavajuće kvalitete. Voda koju možemo upotrijebiti najčešće je ona riječna, no, samo do minimuma koji osigurava preživljavanje živog svijeta u vodi. Vodu iz bunara možemo koristiti ako je zadovoljavajućeg kemijskog sastava, no, isti taj “vodonosac”, tj. akvifer služi najčešće za opskrbu ljudi pitkom vodom, pa bi neplansko korištenje podzemne vode u prevelikim količinama dovelo do problema manjka pitke vode za zajednicu.
Treće rješenje je ulaganje u formiranje kaptaža, jezera, rezervoara ili brana iz kojih bi se voda koristila za navodnjavanje, a koji bi se punili putem izvora, riječnih tokova i sl., no, razina planiranja često predviđa takve kaptaže koje bi bile vrlo skupe do trenutka “puštanja u pogon” i daljnjeg održavanja, a moderna društvena uređenja nisu više spremna na žrtvovanje velikog dijela bruto-domaćeg proizvoda s niskim povratom kapitala nauštrb sadašnjeg standarda života zbog boljitka budućih generacija koje bi kroz takve sustave akumulacija riješile sigurnost proizvodnje hrane u nesigurnim vremenima globalnog zatopljavanja.
