Kome se isplati proizvodnja pšenice?

Pšenica je u Hrvatskoj više od kulture – ona je simbol poljoprivrede, kruha i nacionalne samodostatnosti. U doba žetve postaje glavna tema svih poljoprivrednih, stručnih, medijskih i tržišnih krugova. Mogu li poljoprivrednici od pšenice doista živjeti odnosno zaraditi bez pomoći i potpora? Kratki odgovor je: ovisi.

Osim prinosa, najviše se govori o cijeni pšenice. Ove godine se predviđaju dobri prinosi, a niska cijena. Imat ćemo na državnoj razini suficit u proizvodnji pšenice, no tržišni rezultati variraju i to značajno.

Što najviše utječe na isplativost?

Isplativost proizvodnje pšenice nije jednoznačna jer ovisi o brojnim činiteljima kao što su:

• Agroklimatske prilike: Varijacije u oborinama, temperaturi i dužini vegetacije znatno utječu na potencijalni prinos. Kontinentalni dijelovi Hrvatske uglavnom imaju bolje uvjete za visoke prinose.
• Kvaliteta i vrsta tla: Plodna tla s dobrom strukturom omogućuju veće prinose uz manju potrebu za korekcijom gnojidbom ili zaštitom bilja, što smanjuje troškove.
• Veličina gospodarstva: Veća gospodarstva često ostvaruju niže troškove po jedinici površine zahvaljujući ekonomiji razmjera.
• Opremljenost mehanizacijom: Vlastita mehanizacija, uz dobru organizaciju rada, može znatno smanjiti troškove usluga i povećati efikasnost proizvodnje.
• Način nabave reprodukcijskog materijala: Kupnja sjemena, gnojiva i zaštitnih sredstava na veliko omogućava niže cijene po jedinici, dok manji proizvođači često plaćaju više zbog malih količina.
• Ostvareni prinosi: Hrvatski proizvođači ostvaruju prinose od 6 do čak 10 tona po hektaru, a upravo kvaliteta i količina uroda najviše utječe na krajnju profitabilnost.

Ova analiza uspješnosti proizvodnje pšenice kod manjih proizvođača, uključuje samo varijabilne troškove jer su oni kod njih i najznačajniji, a odnose se na sjeme, mineralno gnojivo, sredstva za zaštitu, rad ljudi i strojeva i kategoriju ostalih troškova koji su različiti kod proizvođača, a uobičajeno obuhvaćaju osiguranje, najam zemljišta, analizu tla i sl.

Podaci iz prakse pokazuju kako varijabilni troškovi proizvodnje pšenice po hektaru kod malih i srednjih proizvođača iznose između 794 € i 1.508 € s izraženim razlikama među gospodarstvima.

U ovoj godini otkupna cijena pšenice III klasa (lipanj-rujan 2025.) iznosi 155 €/t. Cijenu određuje tržište i to globalno, a njezina je cijena uvijek najniža upravo u vrijeme žetve. Ratari kažu kako je trenutna cijena ista kao i prije 30 godina. Potpore (130 €/ha) namjerno nisu uključene u kalkulaciju jer je cilj sagledati stvarni tržišni rezultat proizvodnje pšenice.

Modeli kalkulacije proizvodnje pšenice 2025.

U nastavku su prikazani podaci s četiri različita gospodarstva na četiri lokacije koja se bave proizvodnjom pšenice:

Tablica 1. Kalkulacija proizvodnje pšenice

Gospodarstvo A ima najniže troškove i najvišu dobit dok gospodarstvo B ima vrlo visoke troškove, što gotovo anulira dobit unatoč najvećem prihodu. Gospodarstva C i D su troškovno bliža sredini, no gospodarstvo D pokazuje bolje rezultate zbog bolje kontrole troškova.

Tablica 2. Struktura varijabilnih troškova proizvodnje pšenice

Grafikon 1. Udio varijabilnih troškova u ukupnim troškovima

Stvarni rezultati proizvodnje bit će zasigurno bolji jer su svi proizvođači u sustavu potpora tako da će im one povećati dobit. I što učiniti? Na tržišnu cijenu proizvođači skoro pa da i nemaju utjecaja. Stoga izlaz moraju tražiti na drugoj strani kako bi poboljšali svoj financijski položaj. Jedan od načina je udruživanje kojim bi mogli smanjiti cijene repromaterijala i logistike putem zajedničke nabave i distribucije.

Zaključno

Proizvodnja pšenice u Hrvatskoj 2025. godine nije automatski isplativa. Bez optimizacije svih koraka proizvodnje i bez zajedničkog nastupa malih proizvođača, tržišna realnost ostaje surova. Pitanje je sve manje kome se proizvodnja pšenice isplati, a sve više tko si uopće može priuštiti proizvodnju pšenice bez da ovisi o potporama.

Veliki proizvođači su u konkurentskoj prednosti u odnosu na male proizvođače iz više razloga. Prije svega posjeduju suvremenije sustave i poljoprivredne strojeve većih radnih zahvata, uređenije tlo, veće parcele, odvodnjavanje i navodnjavanje, povoljnije nabavljaju reprodukcijski materijal, imaju vlastiti skladišni prostor te posjeduju upravljački kadar koji ima sva potrebna poduzetnička znanja i vještine, što sve utječe u konačnici na nižu cijenu koštanja proizvoda, a samim time i veću dobit.

Stoga je preporuka malim proizvođačima udruživanje i povezivanje u bilo kojem obliku kako bi stekli bolju pregovaračku poziciju u svim aspektima upravljanja gospodarstvom i pristupa tržištima, a time snizili troškove proizvodnje i ostvarili veću dobit. To mogu biti: poljoprivredne zadruge, udruge proizvođača, klasteri ili neformalni oblici udruživanja kao oblici suradnje bez formalnog pravnog oblika. Ciljevi su svima slični: smanjenje troškova, povećanje efikasnosti, zajednička nabava repromaterijala, prodaja proizvoda, ulaganje u infrastrukturu (hladnjače, skladišta), edukacija, povećana pregovaračka moć, planiranje proizvodnje, promocija, pregovaranje s otkupljivačima i dr.

I na kraju, bez obzira na povijesnu važnost i tradiciju pšenice, njezina tržišna proizvodnja u Hrvatskoj u 2025. godini nije automatski isplativa. U uvjetima niske otkupne cijene i visokih ulaznih troškova, jedino visoki prinosi i dobro upravljanje resursima mogu donijeti pozitivan ekonomski rezultat. Sve ostalo svodi se na ovisnost o potporama, a to nije održiva budućnost proizvodnje.

Kome se pšenica doista isplati?

Foto: Shutterstock