Naslov članka mogao bi biti slogan koji ukratko opisuje stanje u hrvatskom agraru. Dolazak proljeća uvijek se veže uz početak aktivnosti na poljima i zamašnjak u još jedan proizvodni ciklus na koji se svi spremaju na svoj način. Netko analizom onoga što je bilo, netko pripremama za ono što dolazi, a netko komentira i obećava.
Često se mogu čuti snažne poruke i izjave što su strateški ciljevi Republike Hrvatske u poljoprivredi i koji su nam općenito ciljevi. Premda su oni pomalo općenito definirani, pa kao takvi teško mjerljivi ili preopćeniti, neke stvari moraju biti prioriteti. Na njima se mora inzistirati kako bi se i ti općeniti ciljevi mogli ostvariti.
Prepoznata važnost proizvodnje sjemena
Jedan od takvih općenitih ciljeva je stvaranje uspješne poljoprivrede u Hrvatskoj. Zvuči izvrsno, ali ne znamo što to konkretno znači. Ipak, nadam se da će se ostvariti nekada u budćnosti, jer složimo se, zvuči super. Ono što je pozitivno je činjenica da je prepoznata važnost proizvodnje sjemena kao jedan od faktora da se to postigne. Mnogo je tekstova napisano na temu certificiranog sjemena, ne samo ovdje u Gospodarskom listu, pa nema smisla sada to sve još jednom obrazlagati ovdje. Možemo samo konstatirati da su sredstva koja Ministarstvo poljoprivrede planira izdvojiti u ovoj godini u Program potpore sjetve certificiranog sjemena soje pozitivan pomak u tom smjeru i na tome treba inzistirati.
Treba napomenuti samo da se to ne treba odnositi samo na soju, već na sjetvu svih sjemena. Previše je tu rizika ako se to ne radi, odnosno puno je tu benefita ako se proizvođači toga pridržavaju, da više ne bi trebali o tome raspravljati. Ne u 2025. godini. Jednostavno rečeno, standard u Hrvatskoj mora postati sjetva certificiranog sjemena i točka. Posebna je tema o doradi i certifikaciji, kao i o cijeni certificiranog sjemena. O tome će više biti riječi u posebnom članku u jednom od narednih brojeva Gospodarskog lista.
Što ćemo i koliko toga sijati u proljetnoj sjetvi?
A kada smo već kod ratarstva i početka radova u polju, zanimljivo je pogledati što se događa po tom pitanju. Ako ćemo vjerovati državnom zavodu za statistiku, a moramo jer alternativni izvor informacija baš i nemamo (primjerice Ministarstvo poljoprivrede nema svoje neovisne procjene o sjetvenim površinama, proizvodnji, uvozu, izvozu i ostalom, niti smatraju da je to nešto što bi trebali imati), onda je prema prvoj procjeni nešto povećana ukupna površina pod jesenskom sjetvom. Konkretnije, procjena je da je jesenas zasijano oko 145 tisuća hektara pod pšenicom. To je povećanje od 5 tisuća hektara u odnosu na prošlu godinu.
Istovremeno, zasijano je 57 tisuća hektara ječma, neznatnih tisuću hektara manje nego prošle godine. Pomalo iznenađujuće, zasijano je ukupno 18 tisuća hektara pod uljanom repicom, što je povećanje od 2 tisuće hektara u odnosu na prošlu godinu. To su podaci kojima baratamo. Ako tome pridodamo očekivane prinose, možemo reći da nas očekuje ove godine proizvodnja od otprilike 870 tisuća tona pšenice, 300 tisuća tona ječma i 50-ak tisuća tona uljane repice. Doduše, nešto će se u svemu tome pitati i majka priorda i vremenske (ne)prilike. Tako će krajnja brojka varirati plus/minus oko ovih procjena. Nadajmo se plusevima.
Ono što je pred nama, jest pitanje što ćemo i koliko toga sijati u proljetnoj sjetvi. Suncokret će mnogima ove godine biti interesantan, pa su procjene da će ga biti zasijano na 60-ak tisuća hektara što će biti rekordna površina sjetve suncokreta u Hrvatskoj. To stvara preduvjet za proizvodnju od 180 tisuća tona suncokreta na jesen. Postoji veliki interes i za sjetvom soje, no teško da ćemo se približiti prošlosezonskoj sjetvenoj površini većoj od 100 tisuća hektara. Zbog problema klijavosti sjemena, ove godine je realnija procjena da će pod sojom završiti oko 80 tisuća hektara.
Ne mali pad, ali nažalost tako je to kad je proizvodnja na otvorenom. Stoga je procjena da bi ukupna proizvodnja soje u Hrvatskoj na jesen mogla biti oko 215 tisuća tona. Ostaje nam kukuruz, koji je ionako najdraža kultura za hrvatske ratare, a niti ova godina neće biti iznimka. Povrh toga, zbog loše klijavosti soje i povezano s time očekivanog presijavanja određenog dijela površina, vjerojatno će najveću korist imati upravo kukuruz. Zbog toga, ove godine je moguće da sjetva bude na površini većoj od 280 tisuća hektara. Kao rezultat svega, proizvodnja kukuruza mogla bi biti veća od 2,3 milijuna tona. Tko zna, još ako nas posluži vrijeme u ljeti, možda bude i rekordna proizvodnja, veća od 2,5 milijuna tona.
Stvarna bilanca ratarske proizvodnje u Hrvatskoj
Već i vrapci na grani znaju da je Hrvatska samodostatna u proizvodnji uljarica i žitarica, te da nam je izvoz važan dio u cijeloj toj priči. Puno je razloga zašto je to tako, ali jednom prilikom ćemo i taj dio detaljnije analizirati. Ono što je neosporna činjenica da na razini kalendarske godine izvozimo nešto manje od 2 milijuna tona žitarica i uljarica. Prednjači u izvozu kukuruz, koji čini više od pola te izvezene količine, a nadovezuju se na to redom pšenica, soja i suncokret. Porast cijena burzovnih roba, podigao je financijsku vrijednost tog izvoza na blizu 400 milijuna eura na razini godine, što dobro dođe u ukupnoj vanjsko-trgovinskoj bilanci da malo prikrije vrijednost uvoza svega ostalog.
Ono što je interesantno je činjenica da pratimo uvoz i izvoz ratarske proizvodnje na razini kalendarske godine, umjesto na razini sezone. Kada bi pratili na razini sezone, tako prikupljeni podaci bi imali puno više smisla, vezali bi se uz proizvodnju i bili bi puno bliži stvarnoj slici bilance Hrvatske kada su žitarice i uljarice u pitanju. Možda bi onda konačno imali puno jasniju sliku kolika je domaća potrošnja tih glavnih kultura i kolike su prijelazne zalihe. Tko zna, možda se jednog dana i to promjeni. Pretpostavljam onog dana kada ćemo moći reći da je stvorena uspješna poljoprivreda.
