Da bi se bavili poljoprivrednom proizvodnjom potrebno je da posjedujemo tlo. Danas se naravno može proizvoditi i na raznim podlogama, supstratima, ali imaju li ti proizvodi „isti okus“ i kvalitetu kao oni uzgojeni na tlu, prosudite sami.
Tlo je gornji sloj zemljine kore, a sastoji se od mineralnih čestica, organske tvari, vode, zraka i živih organizama. Najvažnija funkcija tla je da omogućava život biljkama koje proizvode energiju za sve ostale sudionike ekosustava, regulira izmjenu kemijskih elemenata na zemlji, prije svega ugljika i pretvara elemente u oblike koje mogu koristiti biljke. Poljoprivredne aktivnosti tijekom više godina, prohodi teške mehanizacije bez obzira na stanje tla, dovode do narušavanja i pogoršavanja njegove strukture. U vremenu kada se stočni fond smanjuje, a time i proizvodnja organskih gnojiva na farmama, važno je biljne ostatke zaorati i tako vratiti dio organske tvari u tlo. Korištenjem ratarskih usjeva za proizvodnju energije ili korištenjem biljnih ostataka u industriji, odvozimo biljni materijal s polja i ne vraćamo ga u tlo. Došlo je doba da kukuruzna biljka služi za proizvodnju energije, umjesto da je koristimo za hranidbu stoke ili u prehrambenoj industriji.
Kakve mogu biti dugoročne posljedice za tlo?
Europska agencija za okoliš redovito procjenjuje stanje tla i potencijalne uzroke pogoršanja njegove kvalitete u Europi, te je tako zabilježila jasne znakove njegovog pogoršanja: povećanu pojavu erozije, onečišćenja i smanjenje sadržaja humusa. Prošla 2015. godina bila je proglašena Međunarodnom godinom tla, s ciljem da se upozori na važnost tla i sve promjene koje se tijekom godina događaju , a djeluju na urušavanje njegove kvalitete. Koliko se o tome vodi računa kod nas u poljoprivrednoj proizvodnji?
Analize tla pokazuju smanjenje sadržaja organske tvari u tlu. Njezin značaj je u tome što utječe na strukturu tla, kapacitet tla za vodu i zrak, sadržaj glavnih hraniva, ali i mikro elemenata koji formiraju urod. Iz organske tvari u procesu razgradnje u kojoj sudjeluju mikroorganizmi, gljive, bakterije, kišne gliste, nastaje humus. Pri tome je važna uloga temperature, vlage, pH reakcije tla, vodno zračnog režima.
U stvaranju uroda, ali i cjelokupne mase stabljike, lista i korijena usjevi koriste hraniva koje nalaze u tlu ili koje unesemo gnojidbom. Gnojidba na većini poljoprivrednih parcela u privatnom vlasništvu nije temeljena na osnovu analize tla, nego često prema financijskim sredstvima s kojima gospodarstvo raspolaže. Gnojiva se primjenjuju ustaljenom agrotehnikom gdje se ne mijenja vrsta i količina gnojiva za neku kulturu. Neadekvatna gnojidba rezultat je i neznanja kod dijela poljoprivrednika o potrebama kulture, te ulozi makro i mikro hraniva u ishrani biljaka. Ne vodi se računa o potrebama uzgajanog usjeva za određeni prinos, o hranivima koja je ostavila predkultura i konačno o zadržavanju postojeće plodnosti tla. Poljoprivrednici savjete o potrebnoj vrsti i količini gnojiva obično „prečuju“. Našim postupcima u poljoprivrednoj proizvodnji možemo djelovati na stvaranje ili zadržavanje postojeće količine humusa u tlu, održanju plodnosti tla. U plodnim tlima brža je i razgradnja organske tvari, pa su hranjive tvari brže dostupne biljkama.
Što sadrže biljni ostatci kukuruzovine, slame, stabljika uljarica? U njima je najveći sadržaj hemiceluloze, lignina, celuloze, koji, da bi se mineralizirali – pretvorili u humus treba određeni sadržaj dušika kojeg unosimo gnojidbom. Ako je naše tlo u dobrom stanju, uneseni žetveni ostatci poslužit će mikroorganizmima i svim ostalim „stanovnicima tla“ za povećanje njihovog broja i razgradnja će biti brža. Da pomognemo i ubrzamo razgradnju organske tvari, te izbjegnemo manjak dušika, unosimo dušično gnojivo (obično UREU) u slučaju da idemo u sjetvu novog usjeva kratko nakon žetve. U slučaju kada cjelokupan urod odvozimo s polja, bilo bi dobro da na oranice obvezno uvedemo sjetvu usjeva za zelenu gnojidbu – sideraciju.
Sideracijom do povećanja dušika
Zaoravanjem zelene mase određenih biljnih vrsta povećavamo sadržaj organske tvari u tlu, popravljamo kemijsko fizikalna svojstva tla i mikrobiološku aktivnost u tlu. Sideracija ima značaj u povećanju dušika u tlu, jer ako koristimo leguminoze za ovu mjeru, onda koristimo i njihovo svojstvo da vežu dušik iz zraka pomoću kvržica koje formiraju na korijenju. Uvođenjem takvih biljaka na oranice sprječavamo površinsku eroziju i ispiranje hraniva. Biljne vrste koje zaoravamo trebaju sadržavati veliku količinu lakorazgradljivih tvari – dušika i pepela, a kako se njihov sastav tijekom vegetacije mijenja – preporuka je da se one zaoravaju u fazi cvjetanja! Za to nam mogu poslužiti djeteline, inkarnatka, smiljkita, grahorice, bob, repice, facelija, stočni grašak. Ove se vrste odlikuju vrlo brzim porastom što znači da brzo pokrivaju tlo i na taj način sprječavaju razvoj i rast korova. Za korištenje dospijevaju već 50-60 dana nakon sjetve. Zaoravanjem njihove biljne mase u tlo vraćamo oko 100 kg N, 30 kg P i 130 kg K/ha, a to nisu zanemarive količine hraniva. Neke od ovih vrsta narastu 80-180 cm u visinu, pa bi bilo dobro prije zaoravanja njihove nadzemne mase, istu usitniti i zaorati barem 2-3 tjedna prije sjetve glavnog usjeva. Za zelenu gnojidbu u postrnoj sjetvi siju se biljke brzog porasta, pa odabiremo krmne repice, ogrštice, esperzetu, uljnu rotkvu (rauola) koje sijemo krajem kolovoza. Njima proširujemo plodored uz obogaćivanje tla hranivima. Ovi usjevi su dobri jer sprečavaju širenje nematoda, bolesti i štetnika u monokulturi, te indirektno smanjuju korovsku populaciju. U ljetnom razdoblju zasjenjuju tlo, zadržavaju vlagu, te sprječavaju eroziju. Duboko razvijen korijen ovih vrsta, širom razgranjena korjenova mreža omogućava produbljenje mekote, popravljanje strukture tla, vodnog režima i tvorbu organskih tvari u samom tlu. Sideracija bi morala postati uobičajena mjera na oranicama bez obzira imamo li obvezu koja proizlazi iz obaveze poštivanja „zelenih plaćanja“!
