Kad je Đuro Lukić, uz pratnju tamburaša i u djedovom kaputu starom više od 100 godina, ušao u dvoranu, prolomio se gromoglasan pljesak okupljenih prijatelja, kolega i obitelji, koji su ga došli ispratiti u mirovinu, nakon 41 godine rada u Bc Institutu.
Da, točno kažu stihovi poznate pjesme, Đuru Lukića poznaje i selo i grad, jer je prava lola slavonska i cijelog svog života stvarao je i povezivao kolege agronome, ali proizvođače, naše poljoprivrednike i tijekom godina nastala su nebrojena i neraskidiva prijateljstva. Tako je Đuro dobrodošao i može navratiti na kapiju mnogih obiteljskih gospodarstava na selu, ali i na vrata otmjenih domova u metropoli, ne samo hrvatskoj, već i širom svijeta. Kroz više od 4 desetljeća njegovog rada u domaćoj poljoprivredi, posebno u sektoru sjemenarstva i oplemenjivanja bilja, kod ovog diplomiranog agronoma i dugogodišnjeg direktora marketinga Bc Instituta nakupilo se pregršt znanja, dojmova i iskustva koje smo zamolili da podijeli s čitateljima Gospodarskog lista.
- Kad se mislima vratite u svoje prve dane u Bc Institutu, sad već daleke 1983.godine, čega se prvo sjetite? Kakva je poljoprivreda tada bila u odnosu na danas, ali i oplemenjivanje i općenito poslovanje u ratarstvu? Može li se uopće napraviti usporedba?
–Sjetim se prvo da su to bile sjajne godine za našu poljoprivredu. Sve moje kolege nakon završetka studija vrlo brzo su se zaposlile i to najvećim dijelom u proizvodnji. Nas nekoliko je ostalo na fakultetu, a najmanji broj je išao u administraciju. Bilo je to vrijeme velikih integracija, a posebno u poljoprivredi. Tadašnji kombinati imali su svoje stanice odnosno istraživačke centre, postojala je intenzivna suradnja s fakultetima i institutima. Radila su se zajednička istraživanja , objavljivali znanstveni i stručni radovi. Biljna i stočarska proizvodnja bile su na visokoj razini u kombinatima i u seljačkoj proizvodnji.
–Bilo je to vrijeme jeftinog mineralnog gnojiva i herbicida. Klimatske prilike išle su na ruku poljoprivredi toga vremena. Nizali su se rekordi za rekordima kod svih ratarskih kultura. Može se s pravom reći da smo imali svoju poljoprivredu. U sektoru u kojem sam ja radio bilježeni su izvanredni rezultati. Industrija sjemena je bila jako razvijena, tako da je osim za domaće potrebe izvoz sjemena bio iznimno velik. Uvoza sjemena ratarskih kultura gotovo da nije bilo, izuzev šećerne repe.
-Usporedbu s današnjim stanjem teško je napraviti jer su se dogodile velike promjene. Došlo je do dezintegracije poljoprivrede, događale su se zemljišne reforme koje nisu bile dobre, ušli smo u poticanu poljoprivredu koja je rezultirala smanjenjem proizvodnje, jer su poticaji išli po površini, a ne po proizvodnji. Ovo je rezultiralo jako niskim proizvodnim cijenama ratarskih proizvoda, što je slabilo položaj primarne proizvodnje. Paralelno s tim došli su problemi s klimatskim promjenama, što je još dodatno otežalo položaj ratara. Repromaterijal je znatno poskupio pa su troškovi proizvodnje puno veći.
–Agronoma u proizvodnji je sve manje, a povećava se broj zaposlenih u administraciji te je sada najbolji poslodavac agronoma država. Glavne teme su provođenje direktiva EU i tumačenje Pravilnika. Drugim riječima, više nemamo svoju poljoprivredu, ona je sada zajednička, što je realnost, ali to nas ne treba sprječavati da imamo i svoje planove.
–Što se oplemenjivanja bilja tiče, a posebno proizvodnje sjemena, može se reći da smo tu ostali na visokoj razini. Istina je da više ne izvozimo sjeme u tim količinama kao prije trideset godina. Uvoz sjemena ratarskih kultura je povećan. Domaće sjeme je u potpunosti kod strnih žitarica i soje, uvozi se sjeme kukuruza, a pogotovo suncokret , šećerna repa i uljana repica.
- Osim u doba rata, najizazovnije razdoblje je bilo i 1997. godine kad je obavljena privatizacija i pretvorba Bc Instituta u dioničko društvo koje je registirano kao znanstveno-istraživačka institucija. Mnoga renomirana poduzeća u to vrijeme nisu uspjela prebroditi tranziciju, ali za Bc Institut je ta priča imala sretan završetak?
-Bc institut nakon procesa dezintegracije u odnosu na Fakultet poljoprivrednih znanosti Zagreb donosi samostalno odluku da ide u proces privatizacije. Slijedio je proces procjene vrijednosti tvrtke i pretvaranje u dionice te smo tako postali dioničko društvo. Bili smo svjesni da ne smijemo biti dugo u odnosu s državom 50 :50, već da moramo tražiti strateškog kupca naših dionica koji će poduprijeti djelatnost i razvoj tvrtke.
–Mala ekipa stručnjaka je izradila plan restrukturiranja tvrtke i predočila ga tadašnjem ministru poljoprivrede dr. Zlatku Dominikoviću koji je to podržao i založio se da prodaja dionica bude transparentna i da će prednost imati onaj kupac tko prihvaća naš program. Tako je i bilo , tako da se može s pravom reći da je naš primjer privatizacije jedan od najboljih u Hrvatskoj. Danas je Bc Institut d.d. vrlo uspješna tvrtka i od vremena privatizacije znatno raste i u materijalnim i ljudskim resursima.
- U više od 4 desetljeća svoga rada, sudjelovali ste i doprinosili kontinuitetu rada i brojnim dostignućima u oplemenjivanju i stvaranju hibrida kukuruza i sorata strnih žitarica, zahvaljujući kojima je Bc Institut konkurentan i čija kvaliteta se pokazala i kroz zastupljenost na tržištu. Što smatrate svojim najvećim uspjehom i uspjehom Bc Instituta?
–Moj prioritetni zadatak je bio uvođenje novih hibrida i sorti u proizvodnju i prodaju kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Kada sam počeo raditi glavna sorta pšenice je bila Zlatna dolina, glavni hibrid kukuruza je bio BC 6661. Ova dva kultivara dominirali su u proizvodnji bivše države i susjednih država. Oplemenjivački rad na stvaranju novih sorti i hibrida bio je plodonosan. Nove sorte i hibridi izlazili su kao na traci. Trebalo je od svih tih kultivara izabrati najbolje jer za sve nije bilo mjesta. Radili smo veliku mrežu pokusa i na temelju rezultata išlo se u proizvodnju sjemena i komecijalizaciju .Kod pšenice slijedile su Baranjka, Zagrepčanka, Sana i Marija, kod kukuruza BC 592, BC408 B .B418 B , BC4982 , BC5982 , BC566.
-U zadnjih 15 godina uvedene su u proizvodnju sorte pšenice BC Anica , BC Premija , BC Ljepotica , BC Vlatka i najnovija BC Senzacija, sorte ozimog ječma BC Bosut, BC Favorit, BC Srećko, BC Vedran, sorte ozime pšenoraži BC Goran i BC Trenk, sorta ozime zobi BC Marta, hibridi kukuruza Pajdaš, BC 572, Majstor, Bc 415, BC 323… Najveći uspjeh je uvođenje BC hibrida Pajdaš koji je 10 godina bio najprodavaniji hibrid kukuruza u Hrvatskoj, a uz bok mu je hibrid BC 572.
–Pored rada u marketingu i primjeni, radio sam u kontroli sjemenskih usjeva kukuruza u Hrvatskoj i u Sloveniji, BiH, Mađarskoj, Ukrajini, Turskoj i Iranu. Sudjelovao sam na svim održanim simpozijima agronoma Hrvatske od 1982. godine, bilo kao sudionik, izlagač radova ili moderator.
- Kaže se da svijet ostaje na mladima. Pitanje je kakav im svijet ostavljamo i što sve čeka mlade? Kako gledate na budućnost domaće poljoprivrede, s naglaskom na ratarstvo?
–Za ratare slijedi teško razdoblje ako Ukrajina uđe u dogledno vrijeme u EU, to će biti dodatni pritisak na našu proizvodnju. Već su ratari prošle godine to osjetili kroz dvostruki pad cijena. Rješenje vidim u našoj jasnoj politici prema domaćoj proizvodnji u ratarstvu i stočarstvu. Trebamo je štititi svim dozvoljenim sredstvima, bez obzira na članstvo u EU.
- Na kraju, iako ste sad „penzioner“ ipak nećete mirovati, jer imate puno posla i na vlastitom imanju?
–Radeći i živeći u Zagrebu nisam zanemario svoje nasljeđe u Bošnjacima. Imam mali OPG i proizvodim kukuruz, soju, pšenicu i ječam. Sve ove godine obrađivao sam gotovo sam svojih 10 hektara poljoprivrednog zemljišta koje sam naslijedio od oca. Sada ću moći više vremena posvetiti tome. Tu će svoje mjesto svakako naći i nove sorte strnih žitarica i hibridi BC Instituta. Jesenas sam tako zasijao potpuno novu sortu pšenice BC Mistika. Samo domaće, samo hrvatsko!
