Bez obzira o kojemu je sustavu riječ, radi se o završnoj fazi dopunske obrade tla. Cilj je uvijek isti, a agronomskim rječnikom otprilike glasi ovako: stvoriti rahli površinski pokrivač do dubine sjetve, fine ili manje fine mrvičaste strukture, ispod kojega se nalazi posteljica nešto grublje strukture tvrđa i nabitija, u koju se polaže sjeme. U ovakvim uvjetima pripreme bolje se uspostavlja podzemni kapilaritet posteljice, koji se usporava ili prekida površinskim sjetvenim slojem. A on je, ako ga ne zabije kiša, puno topliji i prozračniji. Polaganjem sjemena u posteljicu ono je stalno u dodiru s vlagom, koja je svakako nužna za bubrenje i klijanje, te temperaturom koja utječe na brzinu procesa klijanja i nicanja. Drugim riječima, zadaća je sjetvene pripreme zadovoljiti uvjete sjemena da što prije, ujednačenije i kvalitetnije nikne te započne sa svojim rastom i razvojem.
Teoretski se to čini jednostavnim, međutim, u praksi je to posve drukčije. Najveći problemi javljaju se kod pripreme sjetve kultura koje se siju plitko (šećerna repa i dr.). Za pripremu sjetve kod takvih kultura površina mora biti maksimalno poravnata, to znači da već nakon oranja, ako je grubo, površinski sloj trebamo poravnati – tanjuranjem. U suprotnom će sjetvena priprema biti nejednaka, ponegdje nedovoljne ili pak prevelike dubine. Da bi zadovoljila uvjete sjetve, zahtijevat će veći broj prohoda čije su nuspojave: nepotrebno zbijanje tla, trošak energije i vremena, a to ujedno zahtijeva i određeno znanje i praksu.
Sustav dopunske obrade U praksi još dominira sustav dopunske obrade tanjurača + drljača ili tanjurača + sjetvospremač. Dva su osnovna razlog zbog kojih je ovaj sustav još uvijek toliko prisutan:
– sustav osnovne gnojidbe koji ne koristi mogućnost zaoravanja glavnih količina mineralnih hranjiva, što zbog financijskih što zbog tradicijskih razloga, a jedini način nešto dubljeg unošenja spomenutih hranjiva u tlo nakon oranja je tada tanjuračom,
– promjena sustava obrade zahtijeva i promjenu strojnog parka, dakle, dodatna financijska ulaganja, za što je potrebna određena amortizacijska pričuva u obradivim površinama, stoga se postojeća mehanizacija nastoji maksimalno iskoristiti, odnosno amortizirati.
Problem ovog sustava dopunske obrade je što operacijom tanjuranja, prvenstveno se to odnosi na proljetnu pripremu, u većoj ili manjoj mjeri poništimo učinke izmrzavanja tla. Tanjuranjem na površinu izbacimo vlažnije i grublje agregate tla.
U uvjetima kad su oni doista izražajne vlage, ne raspadaju se i sjetveni pokrivač mrvičaste strukture možemo zaboraviti. Isto tako, kod ove operacije na veću dubinu gotovo je nemoguće stvoriti uvjete za sjetvu biljnih vrsta koje se siju na manju dubinu. Negativni učinci su i dodatno sabijanje tla. Jedino pozitivno u ovoj operaciji je mehaničko uništavanje korova i moguće već spomenuto poravnavanje neravnina kod lošijeg oranja. U uvjetima kada tanjuranje provodimo u stanju optimalne vlažnosti tla, u što kraćem razmaku treba obaviti drljanje ili sjetvospremanje, kako bi se površinski sjetveni pokrivač doveo u stanje strukture koja odgovara predsjetvenoj pripremi i prekinuo kapilarni tijek, odnosno evaporacija iz tla. U suprotnom dolazi do isušivanja sloja koji je obradila tanjurača i tada sjetva, odnosno procesi nicanja, dolaze u pitanje. Pravilo je da tanjurača nikada ne smije biti zadnja mehanička operacija prije sjetve.
