Svake godine u lipnju počinju špekulacije oko otkupne cijene pšenice u Hrvatskoj. Tad neke interesne skupine vezane uz pšenicu koriste razne alate i medijske pritiske kako bi usmjerili pritisak na cijenu u smjeru vlastite koristi. Očekivano, proizvođači žele što veću otkupnu cijenu. Prerađivači (prvenstveno mlinovi i tvornice stočne hrane) žele postići što nižu otkupnu cijenu (ona koja će biti dovoljno prihvatljiva za proizvođače da nastave proizvodnju, a istodobno takva da njihov finalni proizvod bude konkurentan na tržištu). Niti ova godina nije iznimka.
Pšenica je burzovna roba i kao takvoj cijena joj je promjenjiva (na dnevnoj bazi), uz veću ili manju volatilnost, ovisno o vanjskim faktorima (makroekonomskim, geopolitičkim i drugim) i općenito fundamentima (odnos ponude i potražnje). To znači da cijena pšenice može i rasti i padati unutar promatranog vremenskog intervala. Ovisi o tome prevladavaju li u tom trenutku bearish ili bullish faktori na tržištu.
Zarada ili gubitak?
Dakle, cijena po kojoj proizvođači prodaju svoju pšenicu ne ovisi o njihovim troškovima proizvodnje već o stanju na tržištu na dan kada se odluče prodati svoju robu. Moguće je da će cijena proizvodnje biti značajno manja od tržišne cijene. U takvoj situaciji proizvođači ostvaruju profit. Moguća je i situacija gdje je trošak proizvodnje veći od cijene po kojoj se ta ista pšenica može prodati. Tako će proizvođači uz sav uloženi trud prodati robu još i uz gubitak. I ne, to nije zato što netko ima nešto protiv proizvođača ili slične teorije zavjere. To je jednostavno rizik s kojim proizvođači ulaze u proizvodnju.
Pored toga, svi proizvođači u Hrvatskoj (OPG) mogli su u bilo kojem trenutku od sjetve do žetve unaprijed prodati (dio) svoj urod nekom od organizatora proizvodnje ili trgovcu ili mlinaru po cijeni koja se nudila na taj dan i na taj način eliminirati (dio) rizik promjene cijene i zaključati svoju maržu za tu prodanu količinu. Onda ih se ne tiče koja je cijena u otkupu. Oni cijenu po kojoj su prodali već odavno znaju i imaju. Kako stvari stoje, čini se da je cijena koja se indicirala na tržištu krajem svibnja (190 €/t) bila razina na kojoj se trebala prodavati roba. Zašto gotovo nitko nije?
Kako tržište funkcionira?
Na rastućem tržištu nitko ne želi prodati robu jer misli da će ona sutra biti još veća. Na padajućem tržištu svi žele prodati, ali po onoj cijeni koja je bila prije. Isto tako, ratari ne trebaju prodati svoju pšenicu u vrijeme otkupa ako ih ponuđena cijena ne zadovoljava. Oni mogu čekati s prodajom nadajući se rastu cijene u budućnosti. To je pod uvjetom da imaju vlastite skladišne kapacitete ili predaju robu nekome na skladištenje. No, moraju biti svjesni da time isto tako preuzimaju i rizik od pada cijene. Također, preuzimaju i dodatne troškove na sebe (kamate, skladišnina, fumigacija robe i sl) dok čekaju s prodajom. Nema pravila što je bolje, a ovisi i o drugim faktorima, poput potrebe za likvidnošću ili samim skladišnim potencijalom.
Imaju li i otkupljivači neki rizik u trženju pšenice?
S aspekta rizika, odluka o neprodaji robe i skladištenju za kasniju prodaju, jednaka je riziku prodaje robe prije žetve, jer nitko ne zna kakve će cijene biti u budućnosti. Kada je tako, strategija disperzije rizika i kombinacija prodaje dijelom unaprijed, dijelom u žetvi i dijelom kasnije je možda bolja nego prodaja svih količina u žetvi.
Kada bi se u Hrvatskoj cijena pšenice određivala na bazi domaće potražnje, onda bi cijena imala tendenciju prema nuli jer je proizvodnja više nego dvostruko veća od potražnje. Toliko o pričama u kojima se zaziva zabrana izvoza. Dakle, izvozna potražnja je ta koja zajedno s domaćom potražnjom definira cijene pšenice u Hrvatskoj, neovisno o tome kolika je proizvodnja u Hrvatskoj. Kod nas se ta izvozna potražnja u pravilu odnosi na potražnju iz Italije, kao nama logistički najbliže veliko uvozno tržište. Znači, cijena pšenice u Hrvatskoj je matematički definirana kao cijena pšenice koju plaćaju talijanski kupci (trgovci, mlinari, tvornice stočne hrane) umanjena za trošak transporta i eventualnu maržu domaćih trgovaca i/ili otkupljivača. Vrlo jednostavno.
Kolika je marža domaćih otkupljivača?
Ona je obrnuto-proporcionalna riziku s kojim pristupaju žetvi i otkupu (rizik ulaganja u kooperaciju, rizik od pada cijene, rizik čuvanja robe, rizik naplate potraživanja (na ino tržištu), rizik likvidnosti, logistički rizik i još mnogo toga).
U normalnim godinama, Hrvatska proizvodi 90 posto mlinske pšenice, a samo 10 posto stočne pšenice. Takva će biti i ova godina. S obzirom da je većina mlinske pšenice kvalitetom između 11 i 13 posto proteina, u pravilu se potrebe za visokokvalitetnom pšenicom, tzv. poboljšivačima (takva pšenica ne definira se samo udjelom proteina, nego bi ona po svim ostalim reološkim svojstvima trebala zadovoljavati parametre A1 kvalitete pšenice – hektolitar, energija, padajući broj, rastezljivost i dr.) podmiruju iz uvoza, najčešće Mađarske.
Zašto hrvatski ratari dobiju manje od talijanskih za istu kvalitetu pšenice?
Trenutno je na tržištu otkupna cijena pšenice 3. klase u rasponu od 155 do 165 €/t za najmanje proizvođače (jasno, za veće količine ili lojalne kooperante, otkupljivači će plaćati veću cijenu od spomenute). S obzirom na zadnja kretanja cijene pšenice na burzama, to je realna cijena. Prije samo mjesec dana je situacija izgledala potpuno drugačija. Mnogi proizvođači su se nadali otkupnoj cijeni od 200 €/t, s obzirom na trend koji je tada vladao na burzama. No u mjesec dana tijekom lipnja, cijene na burzama su pale više od 40 €/t. To je posve promjenilo sliku na tržištu, a ono što je najvažnije pale su i cijene za isporuku fizičke robe na naše najvažnijem izvoznom tržištu, Italije.
Jedno pitanje koje se često povlači po medijima. Kako to da talijanski ratar dobije X eura za pšenicu, a hrvatski ratar dobije X-Y posto eura za istu kvalitetu pšenice? Vrlo jednostavno, naša industrija i naše tržište je premalo i slabo. Za početak, Italija je tržište od 60 milijuna ljudi i 100 milijuna turista. Hrvatska ima ljudi kao šire područje utjecaja grada Milana, a logistički je vrlo zahtjevna zbog svog obilka i sezonalnosti.
BDP per capita je neusporediv, a vrlo je važan kada je u pitanju potrošnja. Nadalje, kada bi domaća potražnja bila veća od proizvodnje, onda bi se domaći potrošači morali boriti za robu. Samim time bi profitirali domaći proizvođači. Oni bi uvijek zbog pariteta dobili veću cijenu nego oni od kojih bi kupovali robu za uvoz. Baš kao što je to slučaj danas s Italijom i Hrvatskom. Talijanski ratar ima beznačajan trošak transporta da dopremi pšenicu do krajnjeg potrošača u svom susjedstvu, u odnosu na trošak koji ima prodavatelj iz Hrvatske (koji pak po tom pitanju ima konkurentsku prednost u odnosu na prodavatelja iz Srbije i/ili Rumunjske jer je geografski bliže Italiji). Pored toga, talijanski kupci plaćaju malu premiju za talijansku robu. Hrvatska industrija je daleko manje razvijena od industrije Italije.
Najveći dio pšenice se proda kao sirovina
Kod nas se najveći dio pšenice proda kao sirovina. Jedan dio završi u proizvodnji brašna, kao i dio koji preko brašna završi u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda te u konditorskoj industriji. Samo mali dio završi u proizvodnji domaće tjestenine. U Italiji, gotovo sva pšenica završi u nekom finalnom proizvodu poput pizze, tjestenine i/ili peciva, keksa i vafli. Pri tome se u cijelom lancu stvara proizvod koji ima puno veću dodanu vrijednost. Na kraju je lakše platiti više da bi se dobila potrebna sirovina. Osim toga, većina tih proizvoda je globalno prepoznata te se izvoze na sve kontinente svijeta. To nije slučaj s proizvodima domaće industrije.
Fiskalna i parafiskalna opterećenja na poslovanje u Italiji i Hrvatskoj su različiti, naravno negativni na strani Hrvatske. To je pitanje za državu kako može pomoći da hrvatska industrija bude konkurentnija u svijetu. U Italiji, industrija ima veliku pomoć od države kroz skrivene poticaje kojima se povećava konkurentnost njihove industrije, ali i to je tema sama za sebe.
