Za uljanu repicu se kaže da je kultura ʺStarog svijetaʺ, porijeklom iz Azije i Europe, čije su ulje još u antici Grci i Rimljani upotrebljavali za rasvjetu. Uljana repica se prvenstveno proizvodi zbog njezina vrlo kvalitetnog ulja kojega sadrži i do 49 posto u sjemenu, ali i zbog relativno visokog postotka bjelančevina, oko 20 posto.
U svijetu se sjeme uljane repice uvelike koristi u hranidbi ptica. Preradom uljane repice dobiva se ulje i sačma ili pogača. Dobivena ulja upotrebljavaju se kao rafinirana za ljudsku ishranu ili u tehničke svrhe za proizvodnju maziva, lakova, boja, proizvodnju biodizela, sapuna i/ili u industriji tekstila i kože. Uljane pogače i sačme, dobivene kao nusprodukt ekstrakcije ulja, koriste se u ishrani domaćih životinja gdje predstavljaju odličan izvor proteina. Uljana repica koristi se i kao zelena krma u svježem stanju ili se konzervira kao silaža. Također repica predstavlja odličnu pčelinju pašu. Njezin veliki agrotehnički značaj je u ranom napuštanju zemljišta tako da nam omogućava kvalitetnu i pravovremenu obradu tla. Njezin snažan korjenov sustav rahli, obogaćuje i čuva tlo. To su prepoznali i sami proizvođači i počeli su sve više koristiti uljanu repicu u plodoredu.
No, zabranjena je upotreba insekticida u borbi protiv repičinog sjajnika, a prave alternative za sada nema. Repičin sjajnik najvažniji je i najopasniji štetnik uljane repice koji se obično počinje pojavljivati u fazi otvaranja pupova. Hrani se peludom još zatvorenih cvjetova, pa oštećeni pupovi na cvjetaju, što dovodi do značajnog smanjenja prinosa. Bez adekvatne zaštite, proizvodnja postaje neprofitabilna.
Površine pod uljanom repicom u konstantnom padu
Pogledamo li statistiku od sad već davne 2000. godine pa do danas, možemo vidjeti da je 2018. godine uljana repica bila zasijana na rekordnoj površini, na više od 55 tisuća hektara. Te iste godine, ostvaren je i rekordan ukupni urod uljane repice, kada je proizvedeno gotovo 156 tisuća tona uljane repice. U tom trenutku se mislilo kako je uljana repica kultura koja će preplaviti hrvatska polja. Postojao je jasan višegodišnji rastući trend povećanja hektara pod tom kulturom.
Međutim, od tada pa do danas, površina pod uljanom repicom je u konstantnom padu. Prema privremenim podacima DZS-a, prošle godine pod uljanom repicom bilo je zasijano tek 18 tisuća hektara. Na njima je proizvedeno respektabilnih 53 tisuće tona repice. U cijelom razdoblju od početka tisućljeća, površina pod uljanom repicom se kretala u rasponu od 8 do 55 tisuća hektara. Prosječan prinos kretao se u rasponu od 1,8 t/ha do 3,1 t/ha. Ukupna proizvodnja kretala u rasponu od 20 do 156 tisuća tona.
Kakva je situacija na globalnoj razini?
Zadnje procjene kažu da je uljana repica i njezina GMO inačica poznata pod nazivom kanola, bila zasijana na nešto više od 42,2 milijuna hektara. Prosječan prinos bio je 2,02 t/ha te da je ukupna proizvodnja nešto veća od 85 milijuna tona. U tom kontekstu, Hrvatska proizvodnja je na razini statističke greške. Najveći globalni proizvođači su EU, Kanada te Kina. U svakoj od navedeni, proizvodnja varira u rasponu od 15 do 20-ak milijuna tona. Od ostalih značajnijih zemalja proizvođača treba još spomenuti Indiju, Australiju, Rusiju i Ukrajinu. Kada se priča o najvećim izvoznicima, to su svakako Kanada, Australija, Rusija i Ukrajina. Nasuprot njima najveći uvoznici su EU, Kina i Japan.
Postoje postrojenja za preradu uljane repice u RH i oni koriste domaću sirovinu, ali se repica istovremeno i izvozi iz Hrvatske i uvozi u Hrvatsku. Kako to? Vrlo jednostavno. Domaći proizvođači žele prodati uljanu repicu u pravilu odmah po žetvi kako bi smanjili pritisak na skladišne kapacitete i došli do potrebne likvidnosti. Istovremeno prerađivači nemaju niti skladišnog kapaciteta niti potrebnu likvidnost da osiguraju godišnje potrebe za preradom. Ovo je možda i ključna stvar kada se govori o domaćem tržištu. Zato je uljana repica ta dva post-žetvena mjeseca u samom fokusu tržišta. Nakon toga manje-više padne u zaborav do sljedeće žetve.
Zadnjih nekoliko godina, od ukupnog roda svake sezone, izveze se između 30 i 40 tisuća tona repice i to ponajviše u zemlje regije. Aktivno je tržište i na kamionima ili vagonima za destinacije kao što su Italija, Austrija, Mađarska ili Češka, ali isto tako i tržište Dunava (uzvodno za Njemačku ili nizvodno za Bugarsku). Ovdje treba spomenuti da je u sezonama 2017/18 i 2018/19 izvoz bio veći od 100 tisuća tona, što je rekord. Paralelno, uvoz uljane repice se kreće u rasponu od 15 do 20 tisuća tona po sezoni, također iz zemalja u regiji.
Volatilna cijena
Kad je cijena u pitanju, referentna burza za Europu je Euronext, na kojoj se nalaze kotacije za ovu kulturu. Po tom pitanju, uljana repica kao kultura je najzahvalnija, jer se na većini tržišta cijena formira po načelu pozitivne ili negativne premije u odnosu na kotaciju pojedinog terminskog ugovora na burzi. S druge strane, ono što karakterizira cijenu uljane repice zadnjih nekoliko godina je vrlo velika volatilnost, s dnevnim promjenama od 10-ak i više eura. Trenutno se terminska cijena starog roda kreće u rasponu od 500 do 550 €/t, dok se terminska cijena novog roda kreće u rasponu od 480 do 500 €/t.
A koliko je cijena volatilna, najbolje se vidi u činjenici da je rekordna cijena ostvarena u travnju 2022., čak 1.094 €/t. S druge strane, u ožujku 2023. cijena je pala na samo 305 €/t. Što na kraju reći za uljanu repicu? Mislim da ćemo teško u dogledno vrijeme vidjeti proizvodnju na razini 100 tisuća tona ili više u Hrvatskoj. Štoviše, za početak će biti pozitivno ako se proizvodnja uspije održati na površinama većim od 15 do 20 tisuća hektara. Jedina nada je da tržište nađe u potpunosti učinkovito i efikasno, a istovremeno za ekologiju prihvatljivo rješenje za borbu protiv sjajnika. U suprotnom, postoji opasnost da proizvodnja uljane repice postane stvarno nišna proizvodnja, na površinama manjim od 10 tisuća hektara.
