Trebaju li hrvatski ratari mijenjati svoju strukturu sjetve?

Zadnji dan lipnja, Državni zavod za statistiku (DZS) objavljuje podatke, odnosno prvu procjenu zasijanih površina važnijih usjeva. Ni ova godina nije iznimka, a podaci su vrlo zanimljivi.

Iz tog dokumenta saznajemo da je procijenjena zasijana površina pod suncokretom ove godine veća za 7 tisuća hektara, odnosno 11,7 posto u odnosu na prošlu godinu. Ukupno je to za sada rekordnih 67 tisuće hektara. Nadalje, povećana je i procijenjena površina pšenice, za 4,3 posto, odnosno ukupno je zasijano 146 tisuća hektara pšenice. I kukuruza je zasijano više nego prošle godine, 0,7 posto, odnosno 274 tisuće hektara.

Negativnu titulu ponijela je šećerna repa. Nje je zasijano 2 tisuće hektara manje, odnosno 22,2 posto manje nego prošle godine. Ukupno nikad manje, samo 7 tisuća hektara.

Zasijane površine soje, ječma i uljane repice ostale su na prošlogodišnjoj razini, odnosno 96 tisuća hektara soje, 57 tisuća hektara ječma i 18 tisuća hektara uljane repice.

Kakva je zapravo struktura korištenja poljoprivrednih površina u RH?

Ako uzmemo prosjek zadnjih pet godina, ukupno korištena poljoprivredna površina u Hrvatskoj iznosi 1.476.891 ha. Od tog ukupnog broja, povrtnjaci čine 0,12 posto (1.708 ha). Trajni nasadi čine 5,35 posto (79.082 ha), trajni travnjaci čine 36,11 posto (535.896 ha) i oranice i vrtovi čine 58,42 posto (862.741 ha). U svemu tome treba izdvojiti žitarice, koje se siju u prosjeku na 522.639 ha industrijske usjeve koje sijemo u prosjeku na 176.859 ha. Od zanimljivijh podataka treba izdvojiti ugar koji u prosjeku iznosi 26.566 ha, svježe povrće na otvorenom koje sadimo na 8.627 ha, voćnjaci kojih ima u prosjeku 37.401 ha, vinogradi 20.606 ha i maslinici 20.203 ha.

Je li struktura dobra? Loša? Zasigurno da se ima o čemu ovdje raspravljati. Kako povećati ukupno korištene poljoprivredne površine, koristimo li sve što imamo ili postoje neiskorištena zemljišta (a da ih ima ekonomskog i proizvodnog smisla obrađivati i koristiti)? Možda i najvažnije od svega, koja je površina stvarno i ciljano stavljena u upotrebu da se na njoj stvara dodatna vrijednost, a koja je površina tu samo da se uzmu poticaji? To je domaća zadaća za Ministarstvo poljoprivrede, ali i laicima je jasno da nešto ne valja u odnosu koliko se novca investira kroz poticaje u proizvodnjiu, a koliki je na kraju output te iste proizvodnje i kakvi su nam trendovi po tom pitanju.

 6 najvećih kultura

S obzirom na to da žitarice i uljarice zauzimaju najveći udio, ako fokus zadržimo na 6 najvećih kultura (kukuruz, pšenica, soja, suncokret, ječam i uljana repica), prema trenutnim podacima, ukupno je zasijano u jesenskoj i proljetnoj sjetvi 658 tisuća hektara. Od toga 41,6 posto kukuruza, 22,2 posto pšenice, 14,6 posto soje, 10,2 posto suncokreta, 8,7 posto ječma i 2,7 posto uljane repice. Zanimljivo je to usporediti sa susjednom Srbijom. Tamo je tih šest kultura zasijano na ukupno 2,16 milijuna hektara. Od toga 44,4 posto kukuruza, 28,1 posto pšenice, 11,2 posto suncokreta, 9,6 posto soje, 4,5 posto ječma i 2,2 posto uljane repice.

U susjednoj nam Mađarskoj pak, prošle godine žetva tih šest kultura bila je na ukupno 3,02 milijuna hektara. Od toga 30,5 posto pšenica, 29,2 posto kukuruz, 22,3 posto suncokret, 8,5 posto ječam, 5,7 posto uljana repica i 3,7 posto soja. U Hrvatskoj je zasijano žitarica 72,5 posto, a uljarica 27,5 posto; u Srbiji 77 posto žitarica, a 23 posto uljarica, dok je u Mađarskoj 68,3 posto žitarica, a 31,7 posto uljarica. Iz ovih podataka, vidimo da je struktura te sjetve za Hrvatsku i Srbiju slična, dok u Mađarskoj se sije više uljarica.

Pozitivna nula je negativna

Što hrvatski ratari trebaju mijenjati u svojoj strukturi sjetve? Je li postojeća struktura dugoročno održiva gledajući iz perspektive profitabilnosti? S obzirom na to da su troškovi u proizvodnji rastući i općenito je porast troškova života, ratari su prisljeni povećavati svoju efikasnost kako bi opstali. No, rast prinosa moguć je do određene razine, a uvjetovan je nekim faktorima na koje proizvođač nema utjecaja (ili ima samo djelomičan), poput tla, klime, vremenskih prilika i slično.

Na kraju krajeva, cilj svakog proizvođača je ostvariti dobit i stvoriti preduvjete za daljnja ulaganja, rast i povećanje proizvodnje. Jer ako proizvođači iz godine u godinu samo pokrivaju troškove i održavaju pozitivnu nulu tj. stagniraju, oni zapravo dugoročno propadaju. Glavno pitanje je koliku dobit treba ostvariti ratar u proizvodnoj godini da može računati na razvoj i investicije? Ne postoji jedinstvena formula za to, pa tako ni odgovor koji nas zanima. Ono što treba spomenuti je da ne postoji ta profitabilnost u proizvodnji žitarica i uljarica iz koje bi se u nekoliko godina isplatili svi ti silni strojevi kupljeni na kratkoročni leasing ili zemlja koja se kupuje i plaća kao da je zlato ili zato što je to prilika koja se ne smije propustiti ili zato što je cijena hektara u Belgiji tri puta veća.

Generalno, proizvođači ponajviše trebaju raditi na svojoj troškovnoj strani, a onda i na strukturi sjetve, odnosno na diverzifikaciji svoje proizvodnje. Kada su troškovi u pitanju, prvenstveno se misli na trošak nabave inputa, na udruživanje radi bolje i efikasnije eksploatacije strojeva, na prodaju one mehanizacije koju netko drugi koristi efikasnije… uglavnom na promjenu mentaliteta i pristupa kod samog proizvođača. A na strani sjetve, trebalo bi razmisliti o kulturi kao što je durum pšenica ili stavljanju dijela površina u proizvodnju svježeg voća i povrća, ako za to postoje preduvjeti i ako postoji mogućnost vertikalnog povezivanja u lancu nabave s nekim od ozbiljnijih igrača na tržištu.