Osim poljoprivredne zadruge, osnovana je i zanatska zadruga koja je bila nositelj obnove kuća porušenih tijekom rata. Iz te zadruge je osnovana poljoprivredna zadruga Livač, koja se u početku bavila isključivo proizvodnjom pšenice za brašno koje je dijeljeno putem Caritasa.
U suradnji s Caritasom Mantova u Italiji i uz pomoć stručnih službi Asocijacije proizvođača sira Parmigiano Regiano iz Mantove 23. 11. 2003. godine došlo je 140 steonih junica u sagrađenu farmu kraj samostana sa slobodnim načinom držanja. Svaki dan se 900 l mlijeka preradi u sir trapist, koji radi isključivo redovnik Tomislav Topić.
Tradicija proizvodnje
Sir se u banjalučkom samostanu trapista radi već 128 godina. Jedini prekid samostanske proizvodnje bio je od 1996. do 2008. godine, jer je 1996. godine umro posljednji trapist samostana koji je znao tajnu recepturu proizvodnje sira, pater Mohor.
Nakon njegove smrti dvojica braće Topić ostaju u samostanu kao jedina dva redovnika, ali nema proizvodnje sira. 2007. godine pater Tomislav odlazi u samostan Mont des Cats pored Pariza. Tamo uči raditi sir i dobiva recepturu. Pisanih dokumenata o proizvodnji sira trapista nema, znanje se prenosi isključivo usmenim putem. Ime trapista je, zapravo, uobičajeni naziv za redovnike cistercite strožeg reda, a poteklo je po njihovom matičnom samostanu Le Trap pe u Francuskoj.
Kako je ovih redovnika sve manje, tako se ovo što se dogodilo u Banjoj Luci, da nakon 114 godina prestane proizvodnja zbog smrti sirarskog majstora, događa i u europskim samostanima. Isto tako sir se ne proizvodi u svim samostanima pa osim tajanstvenosti ima i notu ekskluzivnosti.
Sir se za tržište proizvodio do II. svjetskog rata (bio je službeni sir na bečkom i beogradskom dvoru, izvozio se u Ameriku), a od 1945. pa sve do 1996. godine proizvodio se unutar samostana za vlastite potrebe i iz usluge. Okolno stanovništvo je znalo donijeti vlastito mlijeko i zamoliti redovnike da im naprave sir.
Nakon II. svjetskog rata, pored sirane, oduzeta je i sva ostala imovina samostana kao pivovara, tiskara, bolnica, škola, sirotište, tvornica tekstila, boja, elektrana i sva zemlja.
Državna Banjalučka mljekara nastavlja proizvodnju polutvrdog sira pod imenom trapist, što usvajaju i druge mljekare diljem bivše države. 60-ih je godina prošlog stoljeća čak bilo pregovora s redovnicima da u suradnji s Banjalučkom mljekarom počne proizvodnja originalnog sira trapista, a ne falsifikata, no stroga komunistička oligarhija smatrala je nepoćudnim da državna mljekara ima suradnju sa svećenicima.
Značaj tradicije i kvalitete, pa i veo tajanstvenosti oko sira trapista trajao je sve to vrijeme, pa je 70-ih godina čak stavljena slika redovnika na etiketu. Danas u Hrvatskoj možete kupiti sir trapist koji proizvode naše mljekare i sir á la trapist iz Francuske, na primjer, koji, naravno, nije proizveden pod budnim okom trapista sirarskog majstora.
Sir trapist ima zaista prepoznatljiv okus, dobio je titulu šampiona u kategoriji polutvrdih i tvrdih sireva po ocjeni Agronomskog fakulteta u Zagrebu, ali također i posjetitelji su ga prepoznali kao poseban. Kod ocjenjivanja svih vrsta sireva od strane posjetitelja ovaj sir je dobio nagradu zbog posebnog okusa i arome.
