Hrvatsko konjogojstvo i Europska Unija
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju uzrokovalo je nužnu reformu poljoprivredne proizvodnje koja postavlja nove zahtjeve u svim granama stočarstva pa tako i u konjogojstvu. Specifično je da su prekretnice u uzgoju konja upravo sukladne promjenama koje se događaju u ostalim granama poljoprivredne proizvodnje.
Stručnjaci EU smatraju da je jedna od mogućih strategija upravo konjogojstvo, odnosno razvoj usluga i servisa agroturizma, pansionski smještaj, te sportske i rekreacijske aktivnosti vezane na konje. Dio stručnjaka također smatra, da bi veliki dio farmera preorijentacijom proizvodnje mogao ostavrivati veću dobit nego tradicionalnom proizvodnjom. Poslovanja vezana za konje postaju sve značajniji dio ekonomije ruralnih krajeva diljem cijele EU. Takva poslovanja doprinose održavanju zaposlenosti, koje je značajno i s ekonomskog i sa socijalnog stajališta. povećani interes za poslove koji se vežu za konje stoga mogu doprinijeti napretku ruralnih područja. konji postaju sve značajnija spona između ruralnih i urbanih krajeva po pitanju načina življenja. Treba istaknuti i pašnjačko konjogojstvo, i općenito stočarstvo, koje je jedan od osnovnih elemenata u očuvanju zaštićenih krajolika i biološke raznolikosti u mnogim zemljama. U tom smislu, dok u mnogim zemljama postoji problem prevelikog broja konja na pašnjačkim površinama, u našoj zemlji nedostaje konja. Nacionalni pašnjački resursi nisu dovoljno iskorišteni, kao jedna od mogućnostiu racionalnog uzgoja konja i ekološke proizvodnje konjskog mesa u čemu bi veliku ulogu imale upravo hrvatske autohtone hladnokrvne pasmine konja. Osim toga, njihova velika uloga bi bila ujedno i u prije spomenutom očuvanju zaštićenih krajolika i biološke raznolikosti. Upravo iz prije navedenih razloga u Republici Hrvatskoj započela je reorganizacija uzgoja konja prema načinu na koji je organizirano konjogojstvo Europske Unije. Pasmina konja hrvatski hladnokrvnjak predstavlja značajn udio u ukupnom broju konja u Republici hrvatskoj. Osnivanje SSUUHH jedan je od značajnih koraka u reorganizaciji hrvatskog konjogojstva.
Hrvatski hladnokrvnjak
Ova pasmina konja danas predstavlja najrasprostranjeniju pasminu konja u Hrvatskoj. nastao je na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske, oplemenjivanjem domaćih kobila s pastusima hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske, Belgije i Francuske.
Do kraja XIX. stoljeća za pristup su se upotrebljavali uglavnom norički pastusi, a od početka pa do osamdesetih godina XX. stoljeća, uglavnom ardenski i peršeronski. Danas se uzgoj provodi u čistoj krvi. Hrvatski hladnokrvnjak uzgaja se na širem području Hrvatske. – uzgojno područje proteže se od istarske do Osječko-baranjske županije sa središtem uzgoja u Moslavini. Uzgoj hrvatskog hladnokrvnjaka dijeli se na tri subpopulacije: uzgoj u 12 udruga, uzgoj u Ergeli Kričevački Lemeš – Centra za reprodukciju u stočarstvu Hrvatske (CRSH) i uzgoj izvan udruga (samostalni uzgajivači).
Pasminski opis
Hrvatski je hladnokrvnjak krupnije gra đe nego posavac. Poželjna visina u grebenu je oko 170 cm (vrpca), uglavnom je dorat boje, a u manjoj mjeri može se javiti i kao vranac, rjeđ e kao sivac, odnosno alat. Glava mu je ravna i široka, razmjerno velika. Kratkog je vrata uz neizražen greben, leđa su duža s dobro zaobljenim rebrima uz kratak spoj. Sapi su dobro obrasle mišičima, rascijepljene i lijepo zaobljene. Prsa su široka i duboka, noge snažne i umjereno obrasle dlakama, hod mu je siguran i snažan. Najbolje rezultate u uzgoju i korištenju, a s obzirom na uzgojnu povijest i cilj, postiže u krajevima intenzivne ratarske proizvodnje, no kako je izgubio tu svoju radnu funkciju, danas se u većem broju zadržao samo u područjima otežane mogućnosti korištenja poljoprivredne mehanizacije i na rubnim područjima vlažnih staništa. U ekonomskom smislu, kao pasmina radnih konja, izgubio je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost. Kao i hrvatski posavac ima mogućnosti opstanka samo na područjima koja imaju dovoljno pašnjačkih površina. Danas se prvenstveno uzgaja zbog proizvodnje mesa i speci fičnih proizvoda od mesa. Takođ er je pogodan za proizvodnju kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u kozmetici. Inače u šumovitom dijelu naš domovine još se upotrebljava za obavljanje određ enih šumskih poslova, izvlačenje trupaca i nošenje drva – samarenje.
Uzgojni program
Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka (SSUUHH) predstavlja krovni nacionalni središnji savez sa ciljem organizacije provedbe uzgoja pasmine konja hrvatski hladnokrvnjak na području Republike hrvatske. SSUUHH je samostalna nestanačka organizacija, dragovoljno udruženih udruga i ergela uzgajivača pasmine konja hrvatski hladnokrvnjak radi zaštite i promicanja zajedničkih gospodarskih i interesnih ciljeva. Hrvatski hladnokrvnjak je autohtona pasmina konja koja je u doba mehanizacije i danas informatizacije, izgubila ulogu izvora radne snage i postala pasmina namijenjena za ekološku proizvodnji mesa i značajan čimbenik u očuvanju hrvatskih zaštićenih krajolika i biološke raznolikosti.
Veća uloga udruženja
Sukladno uvjetima EU u provedbi uzgojnih programa ne samo konja nego i drugih vrsta domaćih životinja, zahtjeva se veći angažman uzgojnih udruženja. Kao krovno uzgojno udruženje autohtone pasmine konja hrvatski hladnokrvnjak, SSUUHH osnovan je upravo iz razloga reorganizacije uzgoja konja i prilagodbe hrvatskog konjogojstva uzgoju konja u EU. Ujedno, prvo je krovno uzgojno udruženje prilagođeno prema zakonskoj regulativi Republike Hrvatske koja regulira organizaciju i verifikaciju uzgojnih udruženja sukladno uvjetima EU.
Hrvatski Posavac
Hrvatski posavac je autohtona pasmina konja nastala na području hrvatske posavine, nekontroliranim križanjem kobila slavonsko-posavskog konja tzv. bušaka i drugih lokalnih kobila. Prvotno s toplokrvnim (arapskim, lipicanskim, nonius, engleskim punokrvnim), a kasnije i s hladnokrvnim (barbantskim, ardenskim, prešeronskim i noričkim) pastusima.
Naplavne pašnjačke površine hrvatske Posavine i Turopolja, kroz stoljeća nepromijenjen je krajolik Hrvatske. Dar prirode sastavljen od pašnjaka, šuma i izobilja vode, kao i nekoć služi gotovo cjelogodišnjoj ispaši konja, goveda i svinja. Ekološki čimbenici utjecali su naoblikovanje pasmine konja hrvatski posavac. Današnje uzgojno načelo ove pasmine je uzgoj u čistoj krvi. Zbog različitih početnih matičnih stada kobila te pastuha različitih pasmina koji su djelovali u području Posavine uz doprinos okolišnih čimbenika tog kraja, hrvatski posavac je relativno heterogena populacija u pogledu fenotipskih značajki. Ujedno tome doprinosi i čimbenik koliko dugo je u pojedinoj subpopulaciji uvođena krv prije spomenutih stranih pastuha.
Uzgojno područje
Uzgojno područje je prostor Sisačko-moslavačke, Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a uzgaja se u manjem broju i u drugim dijelovima Republike Hrvatske. Veliki pašnjacki potencijal navedenih uzgojnih područja posebno je iskoristiv u ekološkoj proizvodnji. Svjetski ekološki trend u prehrani ljudi, ovom području otvara vrata tržišta, gdje ekološki proizvedeno meso i mlijeko ima poseban status. Stoga konjogojstvu u ovom kraju treba posvetiti veću pažnju, koja bi uz poznatu nam potražnju za konjskim mesom u nekim zemljama Europske unije, sukladno ekološkim trendovima mogla postati značajan hrvatski izvozno dohodovan proizvod. Osim toga, veliki značaj posavskog konja je i u održavanju ekosustava u kojem je nastao i u kojem se i danas uzgaja. Uzgojni program konjogojstva upravo naglašava da hrvatski posavac danas ima veliku ekološko uporabnu vrijednost i visoku uzgojnu vrijednost u tom smislu.
Uzgojni ciljevi
– Očuvati uzgoj hrvatskog posavca u čistoj krvi kao izvorne pasmine konja te očuvanje genetske raznolikosti unutar pasmine. Obzirom na postojeću heterogenost unutar pasmine težit će se što većem uniformiranju pasmine u tipu poželjne vanjštine hrvatskog posavca, uvažavajući dobra proizvodna i adaptivna svojstva pasmine na okolišne čimbenike. Budući da pripada skupini radnih pasmina konja također se želi sačuvati i njegova radna sposobnost, on i nadalje treba biti pogodan za vožnju, vuču i obavljanje teških poslova, ali i za jahanje. Ujedno, promovirati će se i što veće korištenje pasmine u zaprežnom sportu i drugim oblicima korištenja. Kako je hrvatski posavac kroz vrijeme mehanizacije i danas informatizacije izgubio ulogu izvora radne snage, a postao pasmina za proizvodnju mesa, promovirati će se uzgoj pasmine u sustavu održive poljoprivrede i tradicionalnog gospodarenja sukladno trendu ekološke proizvodnje hrane s naglaskom na iskorištavanje zapuštenih i neiskorištenih prirodnih resursa. Također će se isticati značenje uzgoja u područjima gdje je pasmina povijesno vezana za očuvanje zaštićenih krajolika i biološke raznolikosti. Naglašavati će se primjena pasmine u turističke svrhe, posebice eko-turizmu preko osmišljenih programa u cilju podizanja vrijednosti i dohodovnosti uzgoja hrvatskog posavca.
Vanjština pasmine i uzgojni standardi
Hrvatski posavac je srednje teški, širok i plemenit nizinski konj, s niskom točkom težišta, sigurnog koraka i ravnoteže, čvrste konstitucije, formata položenog pravokutnika. Poželjna visina do grebena u pastuha 140 – 150 cm, kobila 135 – 140 cm. Suhe i male glave, širokog čela, ravnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva. Srednje dugog do kratkog ali masivnog vrata, čvrsto nasađenog na trup, kratke donje linije. Grudni koš širok i dubok, plećke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišićjem i čvrsto povezane s trupom. Srednje dugih do kratkih, ali jakih i širokih leđa, kratkog, jakog i širokog spoja. Sapi nadgrađene, široke, srednje spuštene do spuštene, raskoljene s dobro obraslim mišićjem. Trbuh zaobljen, ne prevelik niti previše usukan. Trup zbijen i s dobrim pokrivanjem tla. Noge suhe i snažne s dobro izraženim zglobovima, cjevanica kratka s jasno izraženim zglobovima i tetivama. Kičice slabo obrasle s kratkim i nakostriješenim dlakama. Stavovi pravilni, prednje noge pokrivaju zadnje, i obrnuto. Kopita široka, rožina srednje tvrdoće, griva i rep dobro obrasli valovitom srednje dugom dlakom. Boje najčešće dorata u svim varijantama, rjeđe se pojavljuju vranci, alati, kulaši, izabela i druge boje te šarena svih varijanti koja je nepoželjna u uzgoju. Spolni dimorfizam treba biti jasno izražen, odnosno spolna svojstva pastuha i kobila. Od ostalih osobina treba istaknuti otpornost i sposobnost adaptacije na nepovoljne okolišne čimbenike, ranozrelost, dobru plodnost i mliječnost, te veliku skromnost u hranidbi i iskorištavanju krme niske kakvoće. Mirnog temperamenta, poslušan i dobroćudan konj s voljom za rad. Zbog nasljednosti, grla lošeg temperamenta i ćudi neće biti prihvaćena u uzgoj. U područjima gdje nama mogućnosti ekstenzivnog uzgoja grla, se drže u stajama tijekom cijele godine. Ipak, u većini slučajeva hrvatski posavac uzgaja se ekstenzivnom tehnologijom što značajno doprinosi ekonomičnosti uzgoja i izvornosti pasmine čemu će se i dalje težiti.
Uzgojno valjano grlo
Uzgojno valjanim grlom pasmine hrvatski posavac smatra se grlo koje ispunjava sljedeće kriterije:
– otac i majka moraju biti predstavnici pasmine hrvatski posavac,
– otac mora biti komisijski odabran kao rasplodnjak, a majka ocjenjena i klasirana,
– oždrebljeno grlo je trebalo biti na pravilan način i pravovremeno upisano u matičnu uzgojnu evidenciju, za što mora postojati sva potrebita i uredno ispunjena dokumentacija, a to je: pripusni dnevnik pastuha, pripusnica i prijava oždrebljenja kobile,
– grlo mora biti označeno – žigovano,
– grlo ne smije biti uzgojeno u uskom srodstvu (majka-sin, otac-kćer, brat-sestra), izuzev ako za to ne postoji odluka Savjeta uzgojnog programa Saveza,
– nakon stvaranja uvjeta i biti će potrebna i verifikacija porijekla na molekularnom nivou.
– Uzgojno nevaljanim grlima smatraju se sva grla koja ne ispunjavaju i samo jedan od prije navedenih kriterija.
Označavanje grla
Označavanje se provodi opisnom listom, te pasminskim žigom ili pasminskim žigom Saveza, matičnim brojem te brojem familije u ženskih grla.
Lipicanac
Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a uzgoj se proširio na Hrvatsku, i druge zemlje.Uzgoj lipicanske pasmine konja u nas predstavlja tradicionalni uzgoj koji je u svojem jednom dijelu izvorno naš (linija Tulipan), dakle ona je baštinjena pasmina. Lipicanski je konj nastao na bivšoj ergeli bečkog dvora u Lipici, na području Krasa.
Ergela je osnovana 1580. godine zbog potreba bečkog dvora za lakšim tipom zaprežnog konja.Uzgoj je u početku počivao na kobilama i pastusima španjolskog i napuljskog podrijetla, a s vremenom utjecaj na daljnju izgradnju pasmine imali su i ostali kvalitetni uzgoji onog doba u Europi. Rezultat toga jesu današnje linije i rodovi lipicanske pasmina konja. Osnivači linija, njihovi začetnici u XVIII. stoljeću jesu pastusi Convesano i Neapolitano napuljske pasmine, Favory i Maestoso kladrupske pasmine, te pastuh Pluto danske pasmine.U XIX. st. stvara se nova linija pastuha Siglavy (arapski pastuh – začetnik linije). U to vrijeme također dolazi do stvaranja dviju zasebnih linija pastuha, hrvatske Tulipan i madžarske Incitato. U Hrvatskoj danas imamo 11 živućih rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Englanderina.
Vanjski izgled
Leđa su duga, cesto nešto spuštena, ali vrlo široka i jaka, s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Prsni koš je dosta širok i dubok, a rebra zaobljena. Lopatica je duga i dobro položena, a podlaktica kratka izazivajući visok hod, akciju prednjih nogu, što je posebna odlika lipicanaca, a naslijeđena je od španjolskih konja. Noge su koščate i jake, zglobovi su vrlo dobro razvijeni, široki, čvrstih tetiva kao i kopita. Rep i griva imaju snažnu i gustu strukturu. Lipicanci su najčešće sive boje dlake, koja u dobi od 8 do 10 godina potpuno izbijeli. Karakterizira ga dobra ćud, velika poslušnost, sposobnost za dresuru, izvanredni hodovi te sigurnost. Prirodno je nadaren za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču), nadmašujući tako sve ostale pasmine konja koje nemaju andaluzijske krvi. Prvobitno se uzgajao na teškom kraškom terenu i njemu se prilagodio, ali je isto tako pokazao da se može dobro prilagoditi i drugim terenima, prije svega ravničarskim. U Hrvatskoj je najviše utjecaja imao u Slavoniji jer je u ono vrijeme zadovoljavao tadašnje gospodarske potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom.U sportskom smislu danas nije posebno interesantan zbog manjeg tjelesnog okvira, osim u zaprežnom sportu, ali zato je izvanredan školski konj, te konj za vožnju i rekreativno jahanje. Na taj način pronalazi svoju gospodarsku opravdanost u uzgoju. Kako se radi o tradicionalnoj pasmini u Hrvatskoj čiji se uzgoj proteze i na druge zemlje, smatramo da nije ugrožen, no s obzirom na njezin kulturološki značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite. Očuvanje baštinjenih linija i rodova lipicanske pasmine konja se provodi kod nas putem državne ergele lipicanaca, odnosno udruga uzgajivača. Uzgoj je potrebno poticati putem novčanih poticaja te sam uzgoj – pasminu promovirati kao konja pogodnog za rekreativno jahanje, vožnju u zaprezi ili pak kao grlo za dresurno jahanje.
Međ imurski konj
Nastao je na području Međimurja, iz prvobitnog uzgojnog područja proširio se i na ostala područja, prije svega u Mađarsku, pokrajina Zala, ali i u ostale dijelove sjeverozapadne Hrvatske. Danas postoje evidentirane dvije populacije ovih konja, jedna se nalazi u Međimurju, brojčano manja populacija, a druga znatno veća u Mađarskoj.
Međimurski konj nastao je križanjem domaćih kobila, koje su u sebi imale primjese angloarapske krvi, s noričkim pastusima u samom početku uzgoja. Kasnije sve više se uvode u uzgoj linije peršerona, flamanskog i ardenskog konja. Godine 1861. Međimurje potpada pod mađarsku upravu, pa tako i međimursko konjogojstvo pod upravu ergele Kišber koja je uzgajala rasplodne pastuhe za Međimurje i susjedne krajeve. Od 1870. godine uzgajao se u Međimurju u dva tipa – lakši tip i teži tip konja. Raspadom Austro – Ugarske monarhije međimurski uzgoj međimurskog konja odvojen je od velikog uzgojnog područja u Mađarskoj. Između dva svjetska rata međimursko konjogojstvo prepušteno je samo sebi. Na području Međimurja djelovala je Udruga uzgajivača međimurskog konja od 1979. godine pa do 1991. godine kada prestaje s radom. Tadašnjim radom udruge, iz Mađarske je uvezeno 9 pastuha ,a iz domaćeg uzgoja umatičuje se 120 kvalitetnih rasplodnih kobila. Osamdesetih godina 20. stoljeća dolazi do drastičnog pada broja konja uslijed intenzivne mehanizacije poljoprivredne proizvodnje. Ponovni rad na međimurskom konju počinje 1999. godine kada se u Središnji popis matičnih grla Hrvatskog stočarskog centra upisuje i evidentira 28 grla.
Opis grla
Relativno je male glave i manjih ušiju. Posebna oznaka glave su okrugle živahne, izražajne oči. Vrat je kratak, masivan, mišićav, te nizak i neizražen greben. Prsa su mu široka i duboka, zaobljenih rebara. Leđa su široka i kratka, sapi zaobljene i raskoljene, te dobro obrasle mišićjem. Konja krasi zbijenost i dobra pokrivenost tla. Noge su snažne sa srednje masivnim zglobovima, pravilnih stavova te širokih kopita. Korak mu je pravilan, siguran i izdašan. Od boja prevladava dorat, vranac, te alat. Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter i izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Pretežito jede sijeno s velikom količinom surovih vlakana, a kod većih ? zičkih napora daje se zob, kukuruz bilo u obliku zrna ili njegova prekrupa. Najbolje rezultate u uzgoju i korištenju, a s obzirom na uzgojnu povijest i cilj, postizao je u ravničarskom dijelu Međimurja koji obiluje vodenim tokovima rijeke Mure i Drave. Na tom području koristio se teži tip radnog konja za vuču i rad u poljoprivredi, dok je lakši tip uglavnom bio za rad u vinogradima. U ekonomskom smislu kao pasmina radnih konja izgubio je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost. Danas se prvenstveno uzgaja zbog proizvodnje mesa i specifičnih proizvoda od mesa. Također je pogodan za proizvodnju kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u kozmetici. Jedna od mjera zaštite je utvrđivanje realne vrijednosti novčanog poticaja kao stimulansa za uzgoj ove pasmine. Nakon toga, nužno je izraditi gospodarske programe korištenja u rekreaciji, hipoterapiji, onosno putem prezentacije, kao dijela turističke ponude kraja u kojem je pasmina i nastala.
