U današnjem modernoj peradarskoj proizvodnji mesa i jaja peradi koriste se uglavnom visoko selekcionirani linijski hibridi koji se koriste uglavnom za proizvodnju mesa ili za proizvodnju jaja, no postoje i hibridi koji su kombiniranih svojstava gdje se kokoši koriste za proizvodnju jaja dok pijetlovi služe za proizvodnju mesa.
Iz potrebe za ogromnim brojem vrlo ujednačenih jedinki visokih proizvodnih osobina, desetljećima su stvarani hibridi koji ostvaruju izvrsne proizvodne rezultate, a početak njihovog stvaranja započeo je korištenjem stalih čistih pasmina kokoši. Osnivači linija su pijetlovi s odabranim povoljnim svojstvima koje sigurno prenose na potomstvo. Parenjem grla, koja pripadaju različitim linijama, dobiva se potomstvo koje sjedinjuje povoljne osobine roditelja. Kod toga se iskorištava poznati efekt heterozisa ili luksuriranja, odnosno potomstvo nadmašuje roditelje u poželjnim proizvodnim svojstvima. Na taj način dobivamo krajnji proizvod selekcije i križanja takozvane hibride, koji mogu biti dvolinijski, trolinijski ili četverolinijski.
Ove se životinje ne mogu koristiti dalje za reprodukciju jer dolazi do cijepanja osobina i vrlo brzo se dobiva jedna šarolika skupina životinja koja ni po čemu više ne nalikuje roditeljima. No, kod velikog broja uzgajivača na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u Hrvatskoj te kod uzgajivača koji svoje životinje prikazuju na izložbama i natjecanjima nalazi se u uzgoju velik broj kokoši različitih pasmina čija je klasifikacija moguća na više načina, ovisno o tome s kojeg se gledišta promatraju pojedine skupine pasmina. Tako pasmine kokoši možemo razvrstati prema geografskom podrijetlu, uporabnosti, težini ili prema eksterijeru. Klasifikacija koja uzima u obzir više ovih faktora je sljedeća: teške ili azijske pasmine, lake ili mediteranske, kombinirane, borci, ukrasne i patuljaste. Glede boje perja treba istaknuti da se većina pasmina javlja u više boja perja. Samo neke imaju točno određenu boju i oblik perja.
Teške ili azijske pasmine
Ova skupina pasmina kokoši svoje podrijetlo ima u Aziji. S obzirom da su to izrazito teške životinje, odnosno kokice su teške 4-5 kg, pijetlovi 5-9 kg, nazivamo ih još i teškima. Masivan dojam ovim kokošima daje i rastresito perje. To su kasnozrele životinje (7-9 mjeseci), mirnog temperamenta i slabe nesivosti (90-150 jaja godišnje). Zbog sporog rasta, velikog udjela kostiju u trupu i manje količine mesa, ove kokoši imaju manju gospodarsku vrijednost. Međutim, zbog krupnoće su sudjelovale u stvaranju kombiniranih pasmina, a onda kasnije neposredno i u stvaranju hibrida. Najpoznatije pasmine iz ove skupine koje se uzgajaju u našoj zemlji su: cochinchina i brahma.
Cochinchina (kokinkina) kokoš
Potječe od velikih dobro opernaćenih kokoši donesenih iz Kine u Europu i Sjevernu Ameriku 1840.-ih i 1850.-ih. Isprva su bile poznate kao “šangajske” kokoši. Njeno izrazito veliko tijelo i upečatljiv izgled pridonijeli su iznenadnom velikom porastu interesa za uzgoj ove kokoši u zapadnim zemljama. Te se godine opisuju i kao godine “kokošje groznice” jer su uzgajivači u to vrijeme nastojali stvoriti što više novih pasmina koje su se bar po nečemu razlikovale od tada već postojećih pasmina. Već 1865. godine je u Velikoj Britaniji objavljen prvi standard ove kokoši gdje su opisane boje: žućkasta, crna, cimet, tetrijeb, limun, jarebičasta, srebrno žućkasta i bijela. Američko udruženje peradara je 1874. godine objavilo standard ove kokoši u kojem se ova kokoš spominje u četiri boje: bijela, jarebičasta, žućkasta i crna, a kasnije su dodane i druge boje.
Najizrazitija značajka ove kokoši je velika obraslost perjem koje prekriva noge i prste. Koža ispod perja je žute boje. Meso je tamne boje, čvrste strukture i stoga zahtjeva nešto dulju toplinsku obradu kako bi se razmekšalo te se lakše moglo konzumirati. Kokoši imaju male zaobljene jednostruke krijeste dok su srednje veličine kod pijetlova. Kokoši imaju male, dobro zaobljene podbradke, a pijetlovi duge podbradke. Imaju crvene ušne resice. Pijetlovi ove kokoši mogu doseći tjelesnu masu i preko 6 kg (prosjek 5,4 kg). Kokoši mogu biti maksimalno teške 5 kg (3,6 kg prosjek). Kokoši godišnje mogu snesti od 150 do 200 jaja smeđe boje ljuske prosječne mase oko 60 grama. Kao i ostale teške pasmine kokoši dobro nese jaja i tijekom zimskih mjeseci, a u proljeće se rado raskvoca. Zbog velikog tijela pod jednu se kvočku može nasaditi i do 15 jaja, a može se koristiti i za inkubiranje jaja purana i pataka.
Kokoši i pijetlovi cochinchine su svejedi i zahtijevaju uravnoteženu prehranu koja uključuje bjelančevine, vitamine, minerale i druge esencijalne hranjive tvari. Prvenstveno jedu sjemenke, kukce, crve, ličinke, zeleno povrće, pa čak i male kralježnjake poput miševa. Bjelančevine su ključne za njihovo cjelokupno zdravlje i proizvodnju jaja i u obroku bi ih trebalo biti od 13 do 16 %. Kokoši su sklone napasivanju i zapravo im je dnevno potrebno osigurati obrok od zelene mase kako bi očuvale zdravlje jer su sklone debljanju. S obzirom na njihovu težinu ne mogu letjeti, te je stoga dosta ograda visine do 50 cm kako bi ih se zagradilo u nekom prostoru i idealne su za one uzgajivače koji traže veliku, impresivnu kokoš blage naravi.
Brahma (brama) kokoš
Naziv brahma za ovu pasminu kokoši se prvi puta spominje 1854. godine kod uzgajivača u SAD-u. Sam nastanak ove pasmine nije potpuno jasan no zna se da su nastale uvozom velikih pasmina kokoši iz Kine u SAD. Pretpostavlja se da postoji određeni utjecaj kokoši chittigong iz Indije na današnji izgled pasmine brahma, osobito oblik krijeste koja je nalik grašku. Američki standard iz 1874. godine uključuje svijetli i tamni soj brahme. Tek je 1924. godine prihvaćen žućkastosmeđi standard pasmine brahma. Oko 70 godina (od sredine 1850.-ih do 1930.-ih) pasmina brahma bila je vrlo popularna pasmina za meso. Većina ih je uzgajana 10 tjedana te su onda klani i bili su prikladni za pečenje za prehranu cijele obitelji. Njihov današnji uzgoj nije isključivo za proizvodnju mesa, već ih uzgajivači drže i za proizvodnju jaja te za prikazivanje na izložbama i natjecanjima.
Brahma se danas obično ne uzgajaju kao ptice za meso. Umjesto toga, drže se kao ptice nesilice i kućni ljubimci. Prepoznatljive su po veličini njihova tijela, dobroj obraslosti perjem kojim su pokrivene noge i prsti što im omogućava da bolje podnose niske temperature. Brahma kokoši su mirne i poslušne, no ako se na gospodarstvu uzgajaju s ostalim pasminama kokoši koje su manje tjelesne građe, preuzimaju vodeće mjesto u hijerarhiji. Meso brahma kokoši je tamnije boje i potrebno ih je dugo kuhati ili peći na niskoj temperaturi za ukusan obrok. Kokoši nesu do 200 jaja godišnje, svijetlo smeđe boje ljuske i prosječne mase oko 60 grama. Pijetlovi mogu doseći prosječnu tjelesnu masu od 5.5 kg, a kokoši do 4,5 kg. Kokoši se rado raskvocavaju početkom ljeta kad prestanu s nesenjem jaja. Kad ostale kokoši počnu usporavati proizvodnju jaja krajem jeseni i početkom zime, brahma kokoši često povećavaju proizvodnju jaja.
Brahma kokoši, kao i druge kokoši, trebaju uravnoteženu hranidbu obrocima koji sadrže zadovoljavajući sadržaj hranjivih tvari kojima se hrane i ostale pasmine kokoši. No, njihova veća veličina znači da im općenito treba i više hrane. Poput ostalih izvornih pasmina kokoši, brahma kokoši su prilično zdrave. Međutim, perje na prstima i nogama može biti uzrok problemima. Ono može postati mokro i blatnjavo kad kokoši gaze po blatnjavim područjima te se u hladnim uvjetima može smrznuti, što može dovesti do ozeblina. Perje na nogama i prstima također može pomoći u skrivanju grinja te je potrebno češće kontrolirati njihovu eventualnu prisutnost.
Foto: prof. dr. sc. Zlatko Janječić
