U prošlom broju Gospodarskog lista (02/2021) objavljen je prvi dio članka o stanju govedarstva na Banovini prije potresa i o mogućim modelima obnove te ključne grane poljoprivredne proizvodnje nakon razornog potresa. Slijedi nastavak.

Da bi sustav zadruga ili zadružne kooperacije profunkcionirao, mora se najprije pripremiti stimulativne uvjete za njihovo poslovanje i omogućiti takve uvjete dugoročno. Ni u Italiji, Austriji, Njemačkoj, pa i SAD nisu zadrugari postali vlasnici mljekara, hladnjača, pakirnica, pa i agrobanaka preko noći. Potrebne su generacije i generacije, ne samo povoljnih uvjeta nego i edukacije, poslovnih uspona i padova, da se poljoprivreda uspješno organizira na takav način.

Najvažnija je stvar kako zaposliti ljude u izrazito ruralnom kraj Banovine, da mogu svojim radom osigurati egzistenciju. U zadnjih 20-ak godina smo uspješno otjerali male proizvođače iz komercijalne proizvodnje, a nismo našli pravi način kako im dati radna mjesta izvan poljoprivrede. Sada dolazimo u situaciju da ćemo zbog pogrešne javne politike prema lokalnoj zajednici u nekadašnjim područjima posebne državne skrbi (danas potpomognuta područja) morati doslovce stanovništvu plaćati naknadu samo da boravi u ovim napuštenim i zapuštenim područjima. Ako u to ne uložimo sada, poslije ćemo plaćati puno više, da nekog nagovorimo na povratak u ovakva područja, ako takvih uopće i bude. Procjene su da danas gotovo 40 % stanovništva Banovine živi u izravnom riziku od siromaštva, u ponekim općinama je taj postotak veći od 50 %, a drastično je u Donjim Kukuruzarima (oko 60 %). Kraj je to duboko pogođen krizom i prije nego što su ga dodatno sustigli potresi. U nekim općinama bilo je to i prije čisto vegetiranje do biološke propasti. Jedan dio stanovništva zaposlen je u Zagrebu i okolici Zagreba, što donekle spašava njihove obitelji, ali ne riješava problem Banovine kao potpomognutog područja, nego je samo još jedan pokazatelj nepravilnog centralističkog umjesto uravnoteženog regionalnog razvoja države.

Ne provodimo ono što je dobro zamišljeno

Opće je poznato da je najbolji način kako nekoga privoljeti da ostane na određenom području  ili se u njega preseli, uvođenje potpunog poreznog rasterećenja. I uvelo se to krajem 90-ih godina prošlog stoljeća za Banovinu kao područja od posebne državne skrbi, ali što se dogodilo? Osnivale su se tvrtke na takvim područjima, ali su ih osnivali poduzetnici koji nisu po mjestu boravka samo iz tih područja, a na rad su vrlo često dolazili zaposlenici izvan područja posebne državne skrbi. Čak se može reći da se najmanje zapošljavalo ljude iz područja posebne skrbi. Nije se vodilo računa da radnici u tim tvrtkama imaju i stalno boravište na državno potpomognutom području. Ovo je na žalost uobičajeno za nas, da ne provodimo dosljedno ono što je i dobro zamišljeno, a pri tome nema odgovarajaućeg i efikasnog nadzora i kontrole, pa i sankcija za manipuliranje. Samo naknadno konstatiramo da unatoč velikim ulaganjima nema povrata uloženog.

Porezno rasterećenje cijelog područja Banovine ne bi trebalo biti problem. Sigurno je da su svi prihodi od poreza i prireza u županijski i državni proračun danas značajno manji od troškova javne uprave svih njenih općina i gradova. S racionalizacijom javne uprave na Banovini, sigurno bi se mogao značajno smanjiti visoki rizik siromaštva upravo za općine pogođene potresom. Direktnom raspodjelom naknada iz socijalnih fondova, da ljudi samo ostanu tu, bave se naturalnom poljoprivrednom proizvodnjom i spriječe daljnju devastaciju sela. U Banovinu se mora uložiti puno proračunskog novca.

Kad se govori o obnavljanju više od 20 tisuća stambenih jedinica, treba računati da se u zemljama koje su imale slične probleme s potresima (Italija, Japan, Pakistan) za vraćanje u funkciju poljoprivrednih i nepoljoprivrednih djelatnosti na malim obiteljskim gospodarstvima moralo uložiti do 50 % sredstava uloženih u same objekte. Mi nemamo podatke koliko bi koštalo obnavljanje 20 tisuća kuća označenih crvenom bojom i obnova 1.200 poljoprivrednih objekata. Procjena troškova obnove vodne i energetske infrastrukture je oko 470 milijuna kuna. S troškovima obnove državnih objekata (uprava, školstvo, zdravstvo…) i prometnica, troškovi su procijenjeni na više od 2 milijarde kuna. Kad se zna da na oživljavanje poljoprivredne djelatnosti u sličnom ruralnom prostoru kod potresa otpada oko 8 do 10 % ukupnih troškova obnove, može se pretpostaviti da bi ulaganja samo u poljoprivredu trebala biti do 200 milijuna kuna. Važno je pitanje pronalaženja tolikih sredstava, a nakon toga i efikasnosti njegovog korištenja. Prema obnovi koju smo na Banovini provodili nakon 1995. godine vidljivo je da uloženi novac nije donio rezultate.  

Što s poljoprivredom i govedarstvom kao njenom granom?

Zaboravimo pokušaje neke obnove da se svakom gospodarstvu podijeli po nekoliko ili nekoliko desetaka grla stoke. To je tek održavanje statusa i zavaravanje za našu stočnu bilancu, iako može biti sredstvo osiguranja osnovne egzistencije malom obiteljskom gospodarstvu, gdje se doslovce s nekoliko utovljenih grla i nešto prodaje sira može preživjeti u ovom kraju. Ali nije to ni približno održivo.

Također, „Green deal“ iz budućeg razdoblja financiranja poljoprivrede i glavno strateško određenje EU kao pretežito ekološke poljoprivrede ne može kod ovih gospodarstava biti nikako primjenjivo. Zašto? Ekološka poljoprivreda je prije svega utemeljena ne velikoj količini znanja i poštovanja propisa, koje mi na različite načine u praksi također pokušavamo izmanipulirati. I takva proizvodnja isplativa je u organizaciji velikih proizvodnih površina, ne za pretežito mala i staračka gospodarstva koja imamo ovdje.

Nema te ekonomske snage koja bi uspjela povezati toliko veliki broj malih proizvođača kod kojih je svakako preveliki poslovni rizik da će u ponudu/otkup dati proizvod zadovoljavajuće kvalitete. Što je za poljoprivredu i stočarstvo unutar nje najvažniji resurs kojeg ima Banovina? Samo i jedino poljoprivredno zemljište koje je danas uglavnom zapušteno, ako ga ne koristi neko od onih 300-ak obiteljskih gospodarstava. Nigdje u razvijenom svijetu se poljoprivredno zemljište ne ostavlja zapušteno, a pogotovo se ne daje u podnajam poljoprivredniku koji ga stvarno obrađuje, najčešće jer mu nužno treba za proizvodnju stočne hrane, dok vlasnik za njega dobiva potporu. Kod nas je to gotovo uobičajena, raširena pojava. A bez aktiviranja na Banovini zapuštenog zemljišta neće biti ni radnih mjesta ni punjenja proračuna da se plate naknade onima koji bi uopće htjeli više živjeti tamo. I to je začarani krug koji uporno prazni naša periferna područja za što je Banovina jedan od primjera.

Ukratko, za obnovu života na Banovini potrebno je smanjiti troškove lokalne samouprave smanjenjem nepotrebnih troškova za neodržive gradove i općine, a državni novac preusmjeriti za naknade siromašnima i nezaposlenima. Poreze i prireze potpuno ukinuti za ovo područje i tako stimulirati otvaranje novih radnih mjesta, na kojima moraju raditi oni koji imaju stalno prebivalište na Banovini. Mala i nekomercijalna gospodarstva mogu se podupirati iz fondova ruralnog razvoja, ali i socijalnog fonda.

Treba im omogućiti korištenje okućnica i površina dostatnih za uzgoj stoke kojom raspolažu. Svi viškovi i neobrađeno zemljište u njihovom vlasništvu mora se ustrojiti u fond poljoprivrednog zemljišta kojim upravlja država, vlasnicima pripada odgovarajuća naknada, a zemljište će koristiti komercijalna poljoprivredna gospodarstva. Tek tada može se govoriti o ustrojavanju održivog modela poljoprivrede u nas, pa tako i na Banovini. Hoće li do toga ili nečeg sličnog doći u skorije vrijeme? Gotovo sigurno neće. Zašto? Pa nije nam još toliko loše, a nema ni odgovornosti ni odlučnosti kod kreatora javne politike da se tako nešto ozbiljno i sustavno „zavrti“ da bi se obnovio i život, i poljoprivreda u bilo kojem ruralnom području Hrvatske, pa tako i na Banovini. I koji je jednostavni odgovor na pitanje iz naslova? Održivi model ili modeli obnove poljoprivrede i govedarstva na Banovini postoje, provode se kod sličnih prirodnih, ali i društvenih katastrofa u razvijenom i nerazvijenom svijetu, i naša znanost i struka ih znaju ustrojiti prilagođeno našim uvjetima i situaciji. Hoće li se takav model obnove dogoditi u dogledno vrijeme? Vrlo vjerojatno neće, jer to kod nas već dulje vrijeme ne ovisi ni o znanosti niti o struci.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje