Podizanje nasada
Odabir lokacije je prvi i najvažniji korak u podizanju svakog voćnjaka. Treba izbjegavati sadnju u kotlinama i na ravničarskim terenima koji su izloženi dugotrajnim maglama i proljetnim mrazevima. Osim štete od mraza, na takvim će lokacijama voćke biti izložene jačem napadu biljnih bolesti i štetnika. Najpovoljnije lokacije za sadnju voćnjaka su blagi brežuljkasti tereni južne ili jugoistočne ekspozicije zaštićeni od hladnih sjevernih vjetrova.
Analiza tla
Nakon izabrane lokacija, pristupamo analizi tla za koju treba znati uzeti uzorak na pravilan način. Najbolje je uzeti dva uzorka od kojih će jedan biti uzet s površinskog sloja tla (od 0 do 30 cm), a drugi iz dubljeg sloja tla (od 0 do 60 cm). Tlo treba uzeti s više mjesta na odabranoj lokaciji kako bismo dobili uzorak koji će dobro predstavljati stvarno stanje tla na čitavoj lokaciji. U jednom uzorku mora biti 1 – 1,5 kg tla. Treba paziti da uzorak ne bude s mjesta gdje je ležao organski materijal (stajnjak ili kompost), jer će tlo s takva mjesta sadržavati povećanu količinu hraniva i humusa, pa će rezultat analize dati pogrešnu informaciju o plodnosti tla.
Svaki uzorak treba dobro označiti i napisati lokaciju i dubinu tla iz koje je uzet, datum uzimanja i druge podatke važne za analizu. Raspolažemo li informacijama o kulturama koje su se uzgajale na toj parceli, pomoći ćemo stručnjacima da lakše protumače podatke analize. Također treba napisati koje voćke želimo uzgajati. Uzorke tla treba odnijeti u ovlašteni laboratorij, kakav postoji i na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji će obaviti analizu i dati preporuke za gnojidbu i pripremu tla.
Novac uložen u analizu tla vratit će se kroz uštedu na gnojivima i dobar rast voćaka koje će biti odabrane u skladu sa svojstvima tla. Priprema tla i sadnja Za veći voćnjak najbolje je tlo pripremiti dubokim oranjem na dubinu do koje se rasprostire glavnina korijenovog sustava. Za profesionalni uzgoj tlo treba pripremiti na čitavoj površini, ali za uzgoj okućnici najčešće je dovoljno iskopati sadne jame. Za orah one moraju imati širinu 1 m i dubinu 60 – 80 cm, dok je za lijesku potrebno iskopati upola pliće jame ako je tlo propusno u čitavom profilu. Ako postoje zbijeni horizonti na većoj dubini, potrebno ih je razrahliti.
Prvih 30-ak cm tla iz jame treba odlagati na jednu stranu, a dublji sloj na drugu stranu jame. U iskopanu se jamu vraća tlo upravo onako kako je i bilo prije kopanja – prvo donji sloj, a zatim gornji. Na sredinu se može postaviti i kolac koji će kasnije poslužiti za učvršćivanje voćke. Prilikom pripreme tla treba obaviti gtnojidbu prema preporuci dobivenoj od stručnjaka koji su obavili analizu tla. Sadnju bismo trebali obaviti u jesen, jer je tada primitak i rast voćke bolji nego kada sadnju obavljamo u proljeće. Prije sadnje treba dobro pregledati sadnice i odbaciti sve one s velikim oštećenjima ili znakovima bolesti.
Korijen treba posebice dobro pregledati i oštrim škarama odstraniti sve oštećene, nagnječene i pokidane žile do zdravog dijela. Nakon toga sadnica je spremna za umakanje korijena u smjesu jednog dijela svježe goveđe balege i dva dijela zemlje. Ova smjesa omogućava bolji rast korijena i kontakt s tlom. Iz jame se otkopa samo onoliko zemlje koliko je potrebno da cijepljeno mjesto bude 10-15 cm iznad razine tla. Zatim se sadnica postavlja na sredinu voćne jame, a na korijen se nabaca sitne trošne zemlje. Sadnica se malo protrese da tlo potpuno zaspe žile. Oko korijena nabacimo još zemlje i dobro je ugazimo.
Na sve to se još rasprostru jedne do dvoje vile dobro zgorjelog zrelog stajnjaka i jamu potpuno zatrpamo. Oko voćke napravimo zdjelicu koja služi za zadržavanje vode i olakšano zalijevanje. Sadnica se za postavljeni kolac privezuje čvorom u obliku osmice da se ne iskrivi i slomi pod naletom vjetra. Posađenu voćku treba zaliti sa 15 – 20 litara vode kako bi se ostvario dobar kontakt korijena s tlom. Prije kretanja vegetacije potrebno je nadzemni dio skratiti da se uspostavi ravnoteža s korijenom. O uzgoju odabranih voćaka treba se što bolje informirati praćenjem kvalitetne stručne literature i savjetovanjem sa stručnjacima. Orah (Juglans regia) potječe iz središnje i zapadne Azije, odnosno područja današnjeg Irana (Perzije). Otuda potječe naziv perzijski orah.
Orah
U Europi ne prelazi granicu od 52 stupnja sjeverne zemljopisne širine.
Crni orah (Juglans nigra) potječe iz Sjeverne Amerike gdje prirodno raste u staništima koja obiluju vlagom. Ova vrsta je u Europu unesena u prvoj polovici 17 stoljeća. Glavna uporabna vrijednost crnog oraha je bila u drvnoj industriji jer mu je drvo iznimne kakvoće. Od njega se izrađuju fini komadi namještaja, podovi i drveni dijelovi različitog oružja. Ljuska plodova je izvrstan abraziv, ali se rabi i u kozmetičkoj industriji, proizvodnji filtera za odvajanje ulja od vode itd. Jezgra se sve više cijeni u kulinarstvu gdje se, osim za izradu različitih pekarskih proizvoda, rabi i kao dodatak jelima ili kao sastojak salata.
Crni orah je dugovječna voćka koja, uz pravilnu njegu, može davati dobar prirod i više od 50 godina nakon sadnje. U povoljnim uvjetima stablo crnog oraha naraste do visine od 30-40 metara. Plod dozrijeva u jesen, a od običnog oraha (J. regia) se razlikuje i po vanjskom izgledu ljuske. Razlike se također uočljive i u izgledu jezgre.
Od sadnje do prvih plodova prođe i do šest godina ako se rabe cijepljene sadnice, a ako se sade sjemenjaci, ulazak u rod je znatno sporiji. Unatoč tome, praksu sadnje crnog oraha s drugim voćkama koje ranije dolaze na rod bi trebalo izbjegavati zbog izlučivanja velike količine alkaloida juglona iz korijena. Na žalost, iskustvo je pokazalo da je nemoguće uzgajati crni orah na način da se iz istog nasada može dobiti i kvalitetan plod i drvo. To je stoga što je za proizvodnju drva potrebno obaviti sadnju na manje razmake kako bismo dobili uspravno i visoko deblo, dok je za proizvodnju plodova potreban širi razmak sadnje kako bi krošnja imala dovoljno prostora i svjetlosti potrebnih za ostvarenje velikog priroda.
Lijeska
Lijeska (Corylus avellana) je cijenjena i korisna voćka čiji se plodovi mogu koristiti u različite svrhe. Važno je napomenuti da za razliku od drugih voćaka, kod lijeske se biljka i plod različito zovu. Tako se biljka (stablo ili grm) zove lijeska, jer je to ime vrste, dok lješnjak predstavlja plod lijeske. Lješnjak je bogat vlaknima, vitaminima, mineralima, a dobar je izvor zasićenih masnih kiselina, što ga čini odličnom dopunom prehrani. S obzirom da ne sadrži kolesterol a visoke je hranjive vrijednost, preporuča s njegova svakodnevna upotreba u prehrani, posebice u svježem stanju.
Može se koristiti i kao dodatak žestokim pićima (rakija). Lješnjaci su vrlo cijenjeni u konditorskoj industriji zbog široke primjene. Mogu se koristiti kao dodatak čokoladama, kremama za kolače, za namaze te za dekoraciju. U farmaceutskoj industriji koristi se ulje lješnjaka u kremama i preparatima za kožu. Ljuska lješnjaka nije otpada, već se može iskoristiti kao malč (umjesto piljevine ili kore). Također,ljuska lješnjaka predstavlja dobru sirovinu za proizvodnju peleta za grijanje.
Uzgoj
Lijeska najbolje uspijeva na sunčanim položajima s dubokim i ocjeditim tlima slabo kisele do neutralne reakcije (pH 6,0-7,0). Iako se veći dio korijena lijeske nalazi na dubini od 1 metra, aktivno korijenje može doseći i dubinu od 2-3 metra. Na plićim tlima može uspijevati uz obavezno natapanje. Stabla se sade na razmak od 5 m, a grm koji se želi uzgajati kao živica na razmak od 1,5 metara.
Uzgoj lijeske kao stablašice (cijepljene na medvjeđu lijesku) sve više ulazi u intenzivni uzgoj zbog svoje ekonomske opravdanosti. Stablo lijeske ne zauzima puno prostora kao grm, čime je mogući gušći sklop i veći urod po jedinici površine. Ne zahtjeva toliko rada oko čišćenja grma od korjenovih izdanaka, deblo je visine 50-80 cm što omogućuje veću upotrebu mehanizacije. Krošnje su bolje osvjetljene nego kod grma čime se postiže veća veličina i bolja kvaliteta ploda, a samim time i viša cijena.
Vaza kao uzgojni oblik je vrlo pogodna za lijesku jer daje dobru osvjetljenost krošnje što je bitno jer plodovi zahtjevaju mnogo sunca, a lijeska rađa na jednogodišnjim izbojima. Vaza se formira sa 3 do 4 osnovne grane za koje se ne preporuča grananje debla na istom mjestu već na razmaku od 20-ak cm kako bi spojno mjesto grane i debla bilo čvršće. Uzgojni oblik lijeske s krošnjom koja ima oblik uspravnog vretena na potpornju novi je uzgojni oblik koji je nedavno patentirao g. Vlado Moulis iz Daruvara. Ovaj uzgojni oblik omogućava veliki broj sadnica po hektaru ali i veliki urod (čak 2 do 3 puta veći u odnosu na uobičajene uzgojne oblike). Lijeska ulazi u puni rod nakon 7 do 10 godina, a uobičajeni urod je oko 2,5 tone neočišćenog lješnjaka. Urod naravno ovisi o sorti i uzgojnom obliku koji se primjenjuje.
Sorte
Istarski duguljasti je sorta lijeske vrlo popularna i zastupljena u uzgoju u Hrvatskoj. Srednje je bujnosti te redovito i obilno rađa. Cvate srednje rano.
Dobri oprašivači za Istarski duguljasti su sorte Rimski, Ludolfov, Halski div, Lambert,Gunsleben, Cosford, Apolda, Barcelona. Sorte Cosford i Sodlinger ne mogu biti oprašivači za istarski duguljasti. Plodovi su krupni (3-3,5 g) i duguljasti. Zreli plodovi teško se odvajaju od omotača. Obično u grozdu dolazi 3 do 5 plodova. Randman Istarskog duguljastog je 43%. Zbog tvrde ljuske, plodovi su otporniji na napad ljeskotoča, ali su pupovi slabo otporni na napad grinja.
Rimski je vrlo stara sorta.
Stablo je srednje bujno uspravnog rasta i visokog priroda. Cvate srednje rano. Kao oprašivači preporučene su sorte: Halski div, Istarski duguljasti, Barcelona, Banduss, Lambert Filbert, Minnas Fichtwerder i Bearn. Sorte Cosford i Sodlinger ne mogu biti oprašivači za Rimski. Plod je veliki, spljoštenog do okruglog oblika. U grozdu može imati do 8 plodova, ali u prosjeku 3 do 4 ploda. Randman jezgre je 40 do 45%. Traži mjesto s puno sunca, dobro drenirano tlo bogato hranjivima. Srednje otporna sorta na grinje. Dozrijeva u početkom rujna. Halski div stara je sorta. Plod je vrlo veliki, okrugli i dobrog okusa. Stablo je srednje bunjosti. Traži dobro osunčane položaje ali uspijeva i na lagano sjenovitim. Dozrijeva početkom rujna.
Rimski ukusni (Tonda Gentille Romana) talijanska je sorta.
Dobro rađa. Dobar oprašivač je Okrugli difonski (Tonda di Giffoni). Plod je okruglasti, srednje krupan (2,5 g). Randman je 45,0%. Zbog svoje kvalitete i izvrsnog okusa (kao što i sami naziv kaže) tražena je sorta za konditorsku industriju.
Okrugli difonski (Tonda di Giffoni) također je talijanska sorta.
Srednje je bujnosti, široke do uspravne krošnje. Dobre je rodnosti. Cvate srednje rano. Preporučeni oprašivači su: Tonda Romana, Riccia di Talinico, Nocchione, Mortarella, San Giovanni i Camponica. Plod je srednje veličine (2 do 2,5 g), okruglastog oblika i ugodnog okusa i odlične kvalitete. U grozdu se može naći 2 do 3 ploda. Randman jezgre je 43 do 47%. Zbog kvalitete ploda često uzgajana za konditorsku i farmaceutsku industriju. Osjetljiva prema kasnim mrazevima zbog čega se ne preporuča za kontinentalno područje. Barcelona (Fertile de Coutard) francuska je sorta jako zastupljena u uzgoju u SAD-u. Plodovi su krupni (3,3 g). Pogodna je za prerađivačku industriju. Otporna je na bolesti i nametnike.
Zaštita od bolesti i štetnika
Iako zaštita lijeske nije zahtjevna, ona zauzima važno mjesto u uzgoju. Poznati štetnici lijeske su ljeskotoč, ljeskova grinja, bademov moljac, lijeskina uš i dr.
Ljeskotoč je kukac veličine 6-9 mm, crvenkastosmeđe boje, pokriven sitnim žutosivim dlačicama.
Pripada skupini pipa koje se prepoznaju po glavi izduženoj u dugačko tanko rilo. Rilo mu služi da prodire duboko u plodove. Ima jednu generaciju godišnje, a odrasle jedinke se javljaju od početka svibnja do kolovoza. Štetu čine ženke koje se prije odlaganja jaja hrane i izgrizajući male rupice u lišću ili bušeći mlade tek zametnute plodove, koji tada otpadaju. Plodovi koji ne otpadnu podložni su napadu gljivica (Botrytis, Monilinia, Fusarium i sl.) koje uzrokuju truljenje plodova. Ženke također rade štetu odlaganjem plodova duboko u plod gdje ličinke provedu cijeli svoj život izjedajući jezgru ploda.
Ljeskova grinja se zavlači u pupove te izaziva nenormalno bubrenje pupa unutar kojega živi.
Takvi zaraženi pupovi se ne otvaraju ili daju deformirane listiće koji vrlo brzo otpadaju. Grinje se vrlo lako sele u druge pupove tijekom cijele vegetacije. Najčešće se javlja u hladnim i vlažnim proljećima. Od bolesti koje se javljaju na lijesci značajne su gljivice Botrytis, Monilinia, Fusarium koje su često čine sekundarne štete.
Rak kore može se javiti na mjestima koja su oštećena uslijed obrade tla, košnje i sličnih agrotehničkih zahvata.
Posebno opasnima ih čini činjenica su jako dobra mjesta za skrivanje i početak napada kukaca kojiu buše drvo.
Pepelnica se javlja kao bijela ili sivkasta prevlaka na lišću.
Narušava normalan razvoj lišća, pupova i plodova. S obzirom da gljivica oduzima hranjiva biljci, mogući su značajni poremećaji u rastu. Uklanjanje otpalog zaraženog lišća i pravovremeno tretiranje fungicidima uspješno smanjuje štete od pepelnice.
Palež lista može se javiti kod nedostatka hranjiva, fitotoksičnosti pesticida ili zbog stresa.
Kod jakih pojava paleži lista moža doći do opadanja lišća u ljetnim mjesecima. Redovito zalijevanje i umjerena gnojidba, pridonose smanjenju pojave paleži. Čađavost lišća, izboja i plodova izazivaju gljive čađavice koje su sekundarni štetnici. Više štete vizualnom izgledu lijeska, ali i kod jačih napada mogu uzrokovati probleme zbog smanjene aktivne površine fotosinteze. Lako se ispiru fungicidima, ali pravilna i pravovoremena zaštita od insekata koji ju prenose mogu ih držati pod kontrolom.
Badem
Badem ili bajam je dugovječna voćna vrsta, koja uglavnom raste u obliku starih stabala slobodno oblikovanih krošnji na okućnicama, obroncima, ili oko polja, a intenzivni nasadi ove profitabilne vrste zastupljeni su u malom postotku. U pojedinim krajevima naše zemlje (posebno u mediteranskom području) postoje idealni uvjeti za uzgoj bajama, a na tržištu gotovo da i nema domaćeg bajama, već Hrvatska to voće uvozi iz Kalifornije, Španjolske i Italije.
Kod nas uglavnom prevladavaju, rano cvatuće sorte i tipovi tvrde ljuske loše gospodarske vrijednosti (prinos jezgre je malen, 25 – 30%) čime proizvodnja badema nije rentabilna. Plodovi badema su cijenjeno, vrlo kalorično, hranjivo i jako traženo voće na domaćem i stranom tržištu. Plodovi sadrže kvalitetne masnoće, bjelančevine, ugljikohidrate, mineralne tvari, aromatske tvari i vitamine. Od vitamina sadrži vitamine B1, B2, B6, nijacin, vitamin E i bogat je mineralima, osobito kalijem – 860 mg, kalcijem – 250 mg, te magnezijem, fosforom, željezom, cinkom, bakrom, sumporom. Plodovi se mogu dugo čuvati, a najviše se mogu upotrebljavati za stolnu potrošnju, te u prehrambenoj, konditorskoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji.
Obzirom da može uspijevati i na lošijim tlima, a na priobalnom pojasu Dalmacije i Hrvatskog Primorja ima dosta takvih tala na kojima se ne može uzgajati gotovo nijedna kultura, badem bi se mogao koristiti i za pošumljavanje.
Zbog velike potražnje u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji (bademovo ulje), te manje proizvodne troškove i nešto veću otkupnu cijenu uzgoj badem je isplativ. Uz globalno zatopljenje koje pogoduje bademu i uzgoju kasnocvatućih sorti, badem ima svijetlu budućnost u primorskom, ali i u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Uzgoj
Badem je voćka skromnih zahtjeva iako intenzivan uzgoj zahtijeva primjenu različitih agrotehničkih i pomotehničkih zahvata, u cilju postizanja maksimalnih priroda i dobrog randmana, ali općenito za badem se može reći kako nema nekih specijalnih zahtjeva za uzgoj. Važno je pri odabiru proizvodnog prostora voditi računa o apsolutno minimalnim temperaturama. U tom pogledu badem je dosta sličan breskvi i marelici, što znači da se u našoj zemlji ipak može uspješno uzgajati ovisno o lokalitetu. Najosjetljiviji je na nis
