Povijest golubarstva
Prvi kontakti čovjeka s golubovima ostvareni su najvjerojatnije u starije kameno doba, kad su naši pretci lovili golubove i skupljali njihova jaja radi prehrane. Pripitomljavanje golubova je započelo prije više tisuća godina. To potvrđuju arheološki nalazi za koje je procijenjeno da potiču iz 3200. godine prije Krista. Pronađeni su pri istraživanju faraonskih grobnica u Egiptu, a predstavljaju kameni jelovnik s uklesanim likovima golubova.
Uzgoj pasminskih golubova započinje u starom vijeku na području tadašnje države Asirije, a poslije se proširio na Siriju, Feniciju, Cipar i Palestinu. Tijekom 5. st. pr. Kr. pripitomljeni golub donesen je u Grčku, a već nakon pola stoljeća golubove u Ateni koriste za prijenos pošte. Potom je golubarstvo prošireno diljem Rimskog carstva, a napose u zemlje srednje, zapadne i sjeverne Europe. Zapisi o uzgoju golubova iz doba Rimskog carstva poslužili su i mnogim kasnijim autorima. U njima je vidljivo da su već stari Rimljani vodili matične knjige golubova.
Zbog blage naravi i mirnoće u ponašanju golubovi su bili omiljeni u mnogih naroda. Poštivani su i tretirani kao svete ptice. Stari Egipćani balzamirane su ih ostavljali u faraonovim grobnicama, kako bi bili glasnici faraonu na putu s ovog na drugi svijet. Židovi su golubove smatrali dovoljno dostojnim životinjama te ih prinosili kao žrtve bogovima. I u kršćanstvu golub ima veliko značenje kao glasnik Isusova rođenja. U Starom zavjetu, u Knjizi postanka, donosi maslinovu grančicu s vijestima o povlačenju vode nakon potopa.
Osim značenja u vjerskom smislu, golubovi su imali i veliku praktičnu primjenu u mnogim ratovima. Gdje je kao glasnik prenosio poruke zapovjednika, izvješća iz neprijateljske pozadine i druge obavijesti bitne za ishod pojedinih bitki. Uz konja, psa i golub je životinja koja je kroz povijest bila nadahnuće mnogih umjetnika, literata, slikara i kipara. Gotovo nema kulture koja goluba ne poznaje u umjetničkom smislu.
Biološke karakteristike golubova
Golubovi su kopnene ptice koje su napustile život na vodi. Prelaskom na kopneni, suhozemni život prilagodili su i prehranu novim uvjetima. Prestali su jesti hranu animalnog porijekla i sad se hrane isključivo biljnom hranom (razno zrnje). Zbog potrebe da smekšaju hranu kojom se hrane, golubovi i danas vole biti blizu vode. Dobri su plivači što nam potvrđuje njihovo porijeklo koje je u uskoj vezi s galebovima. Žive posvuda na Zemlji osim u polarnim krajevima. Nastambe im mogu biti u šumama i špiljama, u blizini ljudskih naselja a domaći golub, Columba livia domestica, dijeli stanište s čovjekom te živi u samim naseljima i gradovima.
Golub je srednje velika ptica, zaobljena trupa, kratkih nogu i s četiri prsta. Od kojih su tri okrenuta prema naprijed, a četvrti prema unatrag. Glava je okrugla s kratkim kljunom. Krila su dobro razvijena. Golubovi su najbolji letači među domaćim pticama. Morfolopke razlike između mužjaka i ženki su male. Mužjaci su nešto krupniji, agresivniji, a ženkama se udvaraju uz glasno gukanje.
Golubovi se vrlo dobro orijentiraju u prostoru i danju i noću. Sam način orijentacije nije razjašnjen, ali postoji četiri teorije:
1. Provedena istraživanja potvrdila su orijentaciju prema položaju zvijezda i Sunca. Pretpostavka je da golubovi smješteni u stalnom mjestu boravka pamte položaj Sunca i zvijezda u određeno doba dana. To koriste za određivanje smjera leta kad se nađu na nepoznatu terenu.
2. Dokazano je da golubovi čuju vibracije frekvencije niže od 10 Hz. Izvori takvih vibracija u prirodi su različiti, ali stalno prisutni a rasprostiru se od izvora i više tisuća kilometara. Kad golubovi dospiju na nepoznat teren, te su im vibracije pomoć kod određivanja smjera.
3. Golubovi se orijentiraju i uz pomoć magnetnog polja Zemlje. Pokusima je dokazano da golubovi kojima se oko glave stvori umjetno magnetno polje gube sposobnost orijentacije, a ako se pri tome magnetnom polju promijene polovi, golubovi gube sposobnost leta.
4. Golubovi se pri orijentiranju koriste i njima prepoznatljivim obilježjima na tlu.
