Žutilo vinove loze je vrlo opasna bolest koja postaje sve veća prijetnja hrvatskom vinogradarstvu. Uzrokuju je mikroorganizmi smješteni u žilnom staničju floema, stanične strukture slične bakterijama, ali bez čvrste stijenke.

Kad se uzročnici ove bolesti umnože do brojnosti koja začepljuje žilno staničje (floem) koje provodi hranjive tvari iz lišća u grozdove, drvo i korijen, pojavljuju se karakteristični simptomi: uvijanje plojke prema naličju, žućenje lišća, odnosno crvenjenje kod tamnih sorata, sušenje cvata, venuće formiranog grozda te slabije odrvenjavanje mladica na inficiranom trsju. Ovako opisane negativne promjene uzrokuju tri različite skupine fitoplazma: (1) Flavescence doreé (FD) (zlatno žutilo), (2) Bois noir (BN) (stolbur ili crno drvo) i (3) Aster yellows (AY) (žutica astre). Prema simptomima bolesti u vinogradu nemoguće je utvrditi o kojoj se vrsti fitoplazme u vinogradu radi, ali su posljedice njihova nesmetana razvoja i širenje vrlo različite.

Najopasnija i najštetnija je zlatna žutica (FD = Grapevine flavescence dorée), od čije prve pojave naknadno 1-2 godine inficirano trsje potpuno propada. Stoga od početka 2013. godine provodimo “Naredbu o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i suzbijanja zlatne žutice vinove loze, koju prouzrokuje štetni organizam Grapevine flavescence doreé MLO”. Ovom se Naredbom propisuju mjere za sprječavanje širenja i suzbijanja zlatne žutice vinove loze koju uzrokuje štetni organizam Grapevine flavescence doreé MLO, a glavna biljka domaćin štetnog organizma je vinova loza (Vitis vinifera). Ostale biljke domaćini štetnog organizma jesu obična pavitina (Clematis alba), crna joha (Alnus glutinosa) i druge Vitis vrste (npr. direktno rodni američki hibridi), dok je prenositelj (vektor) američki cvrčak (Scaphoideus titanus). Do epidemijskog širenja zlatne žutice nastupa samo u onim vinogorjima gdje su istovremeno prisutni štetni organizam (Grapevine flavescence doreé MLO) i prenositelj (američki cvrčak).

Japanski cvrčak brojniji od američkog

Europski istraživači koji se bave korelacijom brojnosti cvrčaka ili cikada i raširenosti fitoplazmatskih žutica počinju od 2004. do 2011. godine sve više upozoravati na novu vrstu cikada – japanskog cvrčka Orientus ishidae, najprije u Švicarskoj, Italiji i Sloveniji. Nakon što se bolest zlatna žutica (FD = Grapevine flavescence dorée) proširila u svim katastarskim općinama na području Međimurskog vinogorja (2013.-2018.), narednih pet godina na sedam lokaliteta (Banfi, Sv. Urban – Stanetinec, Sv.Urban, Sv. Urban – Leskovec, Grkaveščak – Trnovčak, Železna Gora – Orehovčak i Vučetinec) žutim ljepljivim pločama (25 x 20 cm) tijekom razdoblja od početka mjeseca srpnja do sredine ili kraja rujna pratimo brojnost odraslih oblika američkog cvrčka (Scaphoideus titanus).

Već prve sezone sustavnog monitoringa cikada (2019.) na lokalitetu Železna Gora – Orehovčak primijetili smo novu vrstu: japanskog cvrčka (Orientus ishidae) (na dan 15.7.). Stoga smo 2023. godine usporedili brojnost američkog (Scaphoideus) i japanskog cvrčka (Orientus) u Međimurskom vinogorju te možemo zaključiti da je populacija odraslih oblika japanskog cvrčka u najsjevernijem hrvatskom vinorodnom području značajno veća od američkog cvrčka (vidi Histogram 1.)

Japanski cvrčak (Orientus ishidae) (ili “mozaični” cvrčak): u stručnoj literaturi se spominje davne 1919. godine, kad je sadnim materijalom prenesen iz zemlje postojbine (Japan) u područje New Jerseya (Sjedinjene Američke Države). Japanski cvrčak je polifagna cikada za koju je poznato da obitava na nekim šumskom vrstama (npr. Acer, Betula, Carpinus, Fagus, Populus, Salix, Tilia i dr.), nekim zeljastim biljkama (npr. Urtica), ali i opće raširenim hortikulturnim vrstama (npr. breskva, vinova loza, jabuka). Japanski cvrčak svojom ishranom na spomenutim hraniteljicama ne pričinjava značajne štete te se u svjetskim razmjerima ne smatra ekonomski važnom fitofagnom vrstom. Pažnju istraživača počinje privlačiti 1970-ih godina, kad je u Sjedinjenim Državama opisana njegova mogućnost širenja X-bolesti breskve (Candidatus Phytoplasma pruni).

Japanski cvrčak se posljednjih 20-ak godina proširio u većini europskih država, a EPPO podatci navode njegovu slijedeću lokalnu prisutnost: Italija (1998.), Švicarska (2000.), Njemačka (2002.), Slovenija (2002.), Češka (2004.), Austrija (2007.), Francuska (2009.), Mađarska (2010.), Velika Britanija (2011.) i drugdje. Novija europska istraživanja upućuju na mogući značaj japanskog cvrčka kao širitelja fitoplazmatskih biljnih bolesti: zlatne žutice vinove loze (Grapevine flavescence doreé MLO = Candidatus Phytoplasma vitis) (Švicarska, Slovenija, Italija) i proliferacije jabuke (Candidatus Phytoplasma mali) (Italija).

Japanski cvrčak (Orientus ishidae) je mali kukac, odrasli oblici su veličine svega 4,5-6,5 mm. Insekti između očiju imaju tipičnu narančastu traku, a na prsištu i krilima “šareni uzorak“. Istraživanja u Italiji pokazuju da ova vrsta razvija jednu generaciju godišnje, prezimi kao zimsko jaje, a ličinke se pojavljuju od sredine svibnja do kraja lipnja. Odrasli oblici japanskog cvrčka aktivno lete od srpnja do listopada, uz vrhunac populacije je krajem srpnja i početkom kolovoza.

U međimurskom vinogorju smo japanskog cvrčka primijetili 15. 7. 2019. na žutim ljepljivim pločama postavljenim u vinogradu u Železnoj Gori (vinska sorta graševina). Tada su uhvaćene samo pojedine odrasle jedinke. Posljednjih nekoliko sezona primjećujemo porast njihova ulova na žutim ljepljivim pločama (25 x 20 cm), pa smo tijekom 2023. usporedili dinamiku njihova leta i brojnost s američkim cvrčkom (Scaphoideus titanus) na sedam lokaliteta u Međimurskom vinogorju (vidi Histogram 1.).

Pritom je brojnost japanskog cvrčka značajno veća od američkog cvrčka. Od početka srpnja do kraja rujna 2023. na sedam praćenih lokaliteta u međimurskom vinogorju (Banfi, Sv. Urban – Stanetinec, Sv. Urban, Sv. Urban – Leskovec, Grkaveščak – Trnovčak, Železna Gora – Orehovčak i Vučetinec) ukupno je uhvaćeno 360 odraslih oblika japanskog cvrčka (Orientus ishidae) i “samo” 96 odraslih oblika američkog cvrčka (Scaphoideus titanus).

Brojnost japanskog cvrčka je 3,75 puta veća u odnosu na američkog cvrčka. Najveća brojnost japanskog cvrčka na žutim ljepljivim pločama zabilježena je krajem srpnja i tijekom prve polovice kolovoza 2023. godine. Vjerujemo da širi krug biljaka domaćina omogućuje bolje i brže množenje japanskog cvrčka u odnosu na američkog.

Tijekom razdoblja 2010.-2015. godine više je europskih istraživača u odraslim jedinkama japanskog cvrčka Orientus ishidae, uhvaćenih u zaraženim vinogradima, detektirala prisutnost mikroorganizma Flavescence dorée – uzročnika zlatne žutice vinove loze (npr. Slovenija, Italija, Švicarska). Tek bi naredna istraživanja morala potvrditi stvarne mogućnosti i kapacitet japanskog cvrčka u širenju ove karantenske bolesti. Ipak, prve spoznaje o pojavi i brojnosti ovog cvrčka u zaraženim vinogradima uz pozitivne rezultate njegova testiranja na prisutnost mikroorganizma Grapevine flavescence dorée MLO, postavlja opravdano pitanje i bojazan: Kakav je značaj nove vrste cvrčka u širenju zlatne žutice vinove loze i “donosi” li Orientus ishidae brže propadanje zaraženih vinograda?

Prethodni članakNeka vaše poslovanje postane priča koju će svatko primijetiti
Sljedeći članakPreduga jesen u pčelinjaku
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.