Žižula (lat. Zizyphus jujuba L.) je listopadna voćna vrsta, malo raširena u Hrvatskoj, uspijeva u obalnom području Dalmacije i Istre. Uglavnom se nalazi u kućnim vrtovima i parkovima kao pojedinačno stablo za dekorativne svrhe. Podrijetlom je iz Kine i poznata je već tisućama godina. Upotrebljavaju se i nazivi kineska datulja, kineska urma, a u narodu se mogu čuti i žižola, ćićindula, čičimak, cicindra, čičindarica i dr.
Najviše se uzgaja u Kini gdje je među najzastupljenijim voćnim vrstama, u drugim azijskim zemljama, u zemljama Mediterana, u SAD-u, a u novije vrijeme se proširuje i na ostale dijelove svijeta. Raste u obliku grma ili stabla, guste krošnje i tankih povijenih grana. Na granama se nalaze trnoviti izboji, tj. bodlje i manje grančice (po 3-4 na svakoj grani) dužine 25-30 cm, na kojima naizmjenično rastu listovi.
Cvjetovi su maleni, žute boje, mirisni, dvospolni, najčešće ih oprašuju pčele. Plodovi su u ranoj fazi razvoja zelene boje, sazrijevanjem postupno prelaze u žućkastu, te na kraju u crvenkastosmeđu boju. Počinju dozrijevati u 8. mjesecu, sazrijevaju postupno, berba u našim uvjetima obično traje od 9. do 11. mjeseca i u pravilu plodonosi svake godine.
Berba je najzahtjevniji dio posla zbog prisutnih bodlji. Plodovi su sjajni na površini, po obliku nalik na plodove masline, a krupniji mogu imati i jabučasti oblik. Meso ploda je svijetle bijeložućkaste boje, kiselog aromatičnog okusa, s tvrdom košticom u sredini. Kod potpuno zrelih plodova kora se nabora, meso omekša, pa su tada po obliku i okusu slični plodovima datulje.
Široka upotreba žižula
Plodovi žižule se mogu konzumirati u svježem stanju, sušiti ili prerađivati. Od prerađevina su najznačajniji sokovi, džemovi, alkoholna pića itd. Od plodova se može raditi i brašno. Zreli plodovi se mogu čuvati nekoliko dana na sobnoj temperaturi, a na duže vrijeme u hladnjači. Plod je visoke nutritivne i zdravstvene vrijednosti. Iako je visokoenergetska namirnica, udio masti je zanemariv, visok je sadržaj ugljikohidrata. Od hranjivih tvari izdvaja se sadržaj vitamina C i vitamina B skupine (B1, B2), minerala (kalij, kalcij, magnezij itd.), fenolnih spojeva (antocijana), vlakana i drugih.
Preporuča se za snižavanje krvnog tlaka, za liječenje dišdišnih organa, kod želučanih i crijevnih tegoba, probavnih smetnji, te kod upalnih stanja i svrbeža kože. Kora, lišće i biljna masa se upotrebljavaju u farmaceutskoj industriji za proizvodnju lijekova i čajeva. U tradicionalnoj medicini Dalekog istoka upotrebljavaju se i korijen i sjemenka. Žižula dobro uspijeva u toplim osvijetljenim područjima, podnosi sušno razdoblje i visoku temperaturu zraka, (i više od 40 °C), a u razdoblju mirovanja podnosi do -25 °C. Najbolje uspijeva u područjima gdje je prosječna godišnja temperatura zraka viša od 8 °C. Čak i u slučaju pojave ekstremnih klimatskih uvjeta, dobro će roditi. Štetu može napraviti pojava mraza u ranu jesen. Osjetljiva je prema hladnim vjetrovima.
Najviše joj odgovaraju duboka, lakša, suha, propusna tla, a teže podnosi alkalna i karbonatna, gdje može doći i do oboljenja u obliku različitih kloroza. Ne odgovara joj ni visoka razina podzemne vode. Također, u intenzivnom uzgoju za postizanje redovitih visokih prinosa poželjno je da je u tlu prisutna dovoljna količina organske tvari i da je osigurano navodnjavanje.
Rezidba se provodi i u vegetaciji i tijekom mirovanja. Ljetnom rezidbom se formira uzgojni oblik i osigurava se bolja osvijetljenost krošnje. Zimskom rezidbom se uklanjaju slabo razvijeni ili oštećeni izboji, suhe grane ili grane koje izrastaju iz krošnje. Kod intenzivnog uzgoja žižule se u nasadu sade na razmak oko 7 x 5 m do 5 x 4 m, pa i uže, obično u sustavu dvoreda. Najčešće se uzgajaju kao stablašice, u obliku popravljene vaze ili piramide, s visinom debla 70-80 cm. U punoj rodnosti, prirod po jednom stablu može iznositi do 40 – 50 kg.
Najčešće vegetativno razmnožavanje
Žižula se može uspješno razmnožavati sjemenom, ali se uglavnom razmnožava vegetativnim načinima – izdancima, reznicama, cijepljenjem na sjemenjake, te u novije vrijeme i in vitro metodom. Najčešće se upotrebljava razmnožavanje izdancima. Žižula producira velik broj izdanaka, koji izrastaju iz korijena starog stabla. Izdanak se odvoji od matične biljke, zasadi se u posudu sa supstratom, zalijeva se i njeguje jednu godinu do presađivanja. Preporuča se sadnja u jesen, iako je moguća i u proljeće. Treba izbjegavati sadnju na područjima teškog i nepropusnog tla. Stablo može početi plodonositi već u trećoj godini poslije sadnje.
Postoji nekoliko stotina registriranih sorata žižule, ali ih samo nekoliko ima veći gospodarski značaj i to su sorte razvijene u Kini. Sorte se dijele prema namjeni, a međusobno se razlikuju uglavnom po veličini i obliku ploda. Razvijaju se nove sorte, koje rađaju obilnije, s krupnijim plodovima, bolje kvalitete, što pridonosi širenju ove vrste. Kod novijih sorata bodlje su slabije prisutne ili ih uopće nema. U Hrvatskoj sorte nisu posebno proučene.
U Hrvatskoj zapostavljena vrsta
Žižula je kod nas zapostavljena vrsta, dovedena je do zaborava, nisu dovoljno istražene mogućnosti za proširenje njenog uzgoja. Danas uglavnom služi u dekorativne svrhe, iako se na lokalnim tržnicama ujesen u ponudi mogu pronaći svježi plodovi, koji postižu visoku cijenu, a poznate su žižule iz skradinskog područja. Zimi je potražnja za osušenim plodovima. U prošlosti je bila više zastupljena, više korištena u ishrani. U Hrvatskoj su idealni uvjet za njen uzgoj, pogotovo što postoji mogućnost za ekološku proizvodnju, pa bi uzgoj ove vrste trebao biti puno veći. Mogla bi se uzgajati i u konsocijaciji s ostalim mediteranskim voćkama. Skromnih je uzgojnih zahtjeva, prilagodljiva, izdržljiva, atraktivnog izgleda, brojne su mogućnosti upotrebe. U posljednje vrijeme vlada interes za starim zaboravljenim voćnim vrstama i sortama, pa bi i žižula trebala vratiti status kakav zaslužuje.
