Već sredinom i krajem kolovoza ove godine gotovo sa svih stabala šljiva koje uzgajamo bez primjene sredstva za zaštitu bilja uz okućnice i vikendice “izgubile” su prijevremeno lišće. Glavni uzrok tome je epidemijsko širenje gljivičnih bolesti, među kojima su najčešće hrđa (Transchelia) i narančasta pjegavost ili plamenjača (Polystigma). Obično je uz okućnice i vikendice šljiva česta voćna vrsta koja se za vlastite potrebe gospodarstva uzgaja bez posebnih agrotehničkih mjera, ne orezuje se redovito, ne obavlja se gnojidba, niti suzbijaju ekonomski štetni organizmi i uzročnici bolesti. U takvim uvjetima šljive neredovito rode, pa tada se plodovi prosječno beru tek 1-2 puta u pet sezona.

""

Sortiment šljiva značajno utječe na pojavu bolesti i štetnika

Premda šljivu (Prunus domestica) ubrajamo u vrlo raznoliku voćnu vrstu koja uglavnom uspijeva u područjima sjeverne geografske širine, u proteklih nekoliko desetaka godina “uništili” smo proizvodni potencijal domaće sorte Bistrica ili Požegača.

Širenjem stranih sorata koje su tolerantne na virus šarke šljive (Plum pox virus) (npr. Stanley, President, Ruth gerstetter, California blue, Bluefre, Čačanska rana, Čačanska ljepotica, Čačanska najbolja i dr..), ali istovremeno su izvor zaraze virusom na udaljenosti do 1.000 m zračne linije za vrlo osjetljivu Bistricu, pa je naša autohtona sorta zadnjih 30-ak godina jednostavno “nestala”.

Premda struka opisuje približno 2.000 europskih sorta šljive, vrlo je malo onih poput naše Bistrice (Požegače) koje odlikuje meso plodova izvrsnog okus i koje se lako odvaja od koštice. Mogu se koristiti kao svježi, osušeni, prerađeni u marmeladu, kompot, te rakiju, vino i ocat. Europske sorte šljiva nisu previše zahtjevne prema ekološkim uvjetima. Možemo ih uzgajati u područjima sa 700 do 1.400 mm godišnjih oborina, čak do 900 m nadmorske visine. Traže dovoljno duboka i ploda tla s neutralnom reakcijom (pH 6 do 7), većina ih dobro podnosi niske zimske temperature, ali ih može oštetiti kasni proljetni mraz.

Sorte šljiva su spram oprašivanja vrlo raznolike, neke su samooplodne (npr. California blue, Čačanska ljepotica), a neke su samoneoplodne, pa za normalu rodnost traže međusortno križanje polena (npr. President, Čačanska rana, Čačanska najbolja)! Postoje i djelomično samooplodne sorte šljiva (npr. Stanley, Ruth gerstetter, Bluefre), koje se jednim dijelom oplođuju vlastitim polenom, ali zahtijevaju i cvjetni prah primjerenih sorata oprašivača.

Šljiva je entomofilna voćna vrsta, pa je prisutnost pčela tijekom cvatnje vrlo važna!

Stoga je primjena insekticida u cvatnji šljiva vrlo ograničena, a voćari kod suzbijanja šljivinih osica u precvjetavanju (masovnom otpadanju latica krajem cvatnje) moraju biti vrlo oprezni i osviješteni pri izboru vrste insekticida i vremenu aplikacije. Birati za oprašivače najmanje opasne pripravke, te ih koristiti u večernjim satima kada pčele više ne lete!

Gljivične bolesti

""

Redovito se javljaju svake godine, ali u različitom intenzitetu, što najviše ovisi o količini i rasporedu oborina. Najčešće su palež cvijeta i mladica, te trulež ploda (Monilinia spp.), šupljikavost lišća (Stigmina), hrđa (Tranzschelia) i plamenjača ili narančasta pjegavost ( Polystigma). Kako rodnosti zbog proljetnog smrzavanja na većini stabala šljiva nije bilo, dominantan i vrlo uočljiv “zdravstveni problem” bile su bolesti lišća.

Zdravstvenim pregledima potvrđena je dominantna pojava hrđe (Transchelia) u odnosu na narančastu pjegavost ili plamenjaču lišća šljiva (Polystigma)! Hrđa šljive (Transchelia discolor) je opće raširena bolest diljem svijeta. Vrlo rijetko napada plodove, a poznato je da ovu bolest često primijetimo u kišnim sezonama, naročito u ravničarskim krajevima uz rijeke. Kod jačih zaraza zbog manje lisne površine plodovi ostaju manji, s manje šećera i smanjene tržne vrijednosti. Zabilježeni gubici uroda su 33 %. Ako lišće ranije otpada, voćke mogu prolistati i procvjetati već ujesen, pa naredne godine nema uroda (uzrok naizmjenične rodnosti).

Hrđa se na gornjoj strani lišću prepoznaje po pojavi sitnih pjega žućkaste boje, promjera svega 1-2 mm.

""

Na donjoj strani tih pjega formiraju se okrugle žute nakupine (uredosorusi) koje naknadno krajem vegetacije postaju smeđe (teliosorusi). Kad se na većoj površinu plojke lista razviju mnogobrojne klorotične pjega lišće požuti i otpada. Hrđa može zaraziti mladice na kojima naknadno nastaju duguljaste rak-rane, velike svega 3-5 mm! Premda vrsta Transchelia discolor razvoja svih šest razvojnih stadija opisanih u ciklusu razvoja hrđa, za epidemiologiju su dovoljne samo “uredo-” i “telio-generacija”! Može prezimiti na nekoliko načina. To su u obliku teliospora i/ ili uredospora na zaraženom i otpalom lišću, te na rak-ranama u formi micelarnih stroma.

Povoljni uvjeti za razvoj hrđe šljiva su kišno i toplo vrijeme u svibnju i lipnju (vidi Tablicu 1.)! Prve simptome hrđe šljiva primjećujemo obično sredinom lipnja (dva mjeseca nakon cvatnje). Ljetna toplina i dugotrajna vlaga na lišću pogoduju brzom razvoju na osjetljivim, a nezaštićenim sortama. Na lisnu hrđu su manje osjetljive sorte Stanley, Kalifornijsko čudo i Ruth gerstetter.

Narančasta pjegavosti ili plamenjača (Polystigma rubrum) nije općeraširena bolest šljiva kao hrđa, već se uglavnom pojavljuje u jugo-istočnom dijelu Europe (Hrvatska, Mađarska, Srbija, Bugarska), dok primjerice u Sjevernoj Americi nije poznata! Na narančastu pjegavost je osobito osjetljiva naša Bistrica ( Požegača), zatim Čačanska najbolja, Čačanska ljepotica i dr.. Kod jačih zaraza lišće na šljivama ima mnogo narančastih pjega, pa krošnja izgleda kao “plamenom ožegla”!

Simptomi narančaste pjegavosti se obično pojave prije hrđe. Obje bolesti šljive uzrokuju prijevremeno otpadanje jače zaraženog lišća s istim negativnim posljedicama! Već 3-4 tjedna nakon cvatnje na lišću nastaju okrugle do eliptične pjege, žućkaste boje, promjera do 8-15 mm. Starenjem pjega boja se mijenja od žutoružičaste do ciglasto-narančaste i tamnocrvene! Na mjestu pjega lisno tkivo se zadeblja, formirajući ispupčenje prema licu, a udubljenje prema naličju. Na zaraženom i otpalom lišću tijekom zime se formira savršeni (spolni) stadij bolesti. Tijekom zime se formiraju plodišta (periteciji) koji rano u proljeće (već prije ili tijekom cvatnje) oslobađaju infektivne askospore. Uz dovoljno vlage i optimalne temperature, najjače zaraze “plamenjačom šljive” bilježimo u prvim tjednima nakon kretanja vegetacije (vidi Tablicu 1.)!

""

Mjere zaštite

U Tablici 1. navedeni su neki podaci bitni za epidemiološki razvoj ove dvije bolesti lišća šljiva. Vidljivo je da temperature nisu ograničavajući čimbenik njihova razvoja, već je to količina i raspored oborina uz dužinu zadržavanja vlage na lišću.

Za uspješnu zaštitu šljiva od bolesti lišća dovoljno je nekoliko aplikacija fungicida od kraja cvatnje do početka ljeta.

U Tablici 2. navedeni su fungicidi registrirani za suzbijanje bolesti šljiva. Vrlo učinkovitu zaštitu od hrđe (Transchelia) i narančaste pjegavosti (Polystigma), ali također od šupljikavosti (Stigmina) i “monilijske paleži ili truleži” (Monilinia) dobivamo kombinacijom površinskih (npr. Dithane ili Kastor ili Futura WP) i djelomično sistemičnih fungicida (npr. Indar ili Nativo ili Signum).

Prethodni članakDo kraja 2018. razminirat ćemo svo poljoprivredno zemljište
Sljedeći članakZa izgradnju mlina iz IPARD-a 281 tisuća kuna
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.