Naime, podaci pokazuju da je vrijednost prodanih proizvoda sa zaštićenom zemljopisnom oznakom bila 2,23 puta veća u odnosu na istu količinu proizvoda bez zaštite. Osim toga, na ovaj se način doprinosi stvaranju identiteta i prepoznatljivosti poljoprivredno prehrambenih proizvoda, a izravna veza proizvoda s određenim zemljopisnim područjem daje dodatnu vrijednost i prepoznatljivost tom području, te pridonose ruralnom razvoju i diverzifikaciji poljoprivredne proizvodnje. Isto tako, kroz zaštitu oznaka hrane doprinosi se osnivanju interesnih udruženja i zajedničkoj promidžbi prehrambenih proizvoda te zaštiti naziva proizvoda od imitacija. U konačnici, kroz ovaj koncept omogućuje se i zaštita potrošača koja ima sve veću važnost unutar Europske unije.
Sustav zaštite prepoznaje tri sheme:
1. Oznaka izvornosti – odnosi se na poljoprivredne i prehrambene proizvode koji su proizvedeni, prerađeni i pripremljeni u određenoj zemljopisnoj regiji, a kakvoća ili osobine tih proizvoda, u bitnom ili isključivo, nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih faktora određene zemljopisne sredine
2. Oznaka zemljopisnog podrijetla – odnosi se na poljoprivredne i prehrambene proizvode koji su vezani uz određenu zemljopisnu regiju, a barem jedna faza proizvodnje, prerade ili pripreme odvija se u određenoj zemljopisnoj regiji.
3. Oznaka tradicionalnog ugleda – označava tradicionalnu osobinu proizvoda bilo u njegovom sastavu ili načinu proizvodnje.
Zaštita se ostvaruje na način da grupa proizvo đača de finira proizvod sukladno detaljnoj specifikaciji te zatraži zaštitu od nadležnog tijela. Svi proizvo đači unutar grupe, nakon realizirane zaštite, dužni su pridržavati se dogovorene speci fikacije, a kontrole obavljaju institucije koje je ovlastilo nadležno tijelo.
Zaštita zemljopisne oznake hrane na europskoj razini
Po dobivanju nacionalne zaštite, ona se može realizirati i na europskoj razini, i to tako da nadležno tijelo podnese zahtjev Europskoj Komisiji. Po provedenom ispitivanju predmeta, Europska Komisija daje mogućnost državama članicama i trećim zemljama da podnesu prigovor (tako je primjerice Hrvatska uložila prigovor u slučaju pokušaja Slovenije da zaštiti Kranjsku kobasicu). Ukoliko se prigovor ne uloži, ostvaruje se zaštita oznake na razini jedinstvenog tržišta EU, koja onemogućuje sve ostale potencijalne proizvođače da drže svoje proizvode pod ovim nazivom. Ukoliko neka država uloži prigovor zainteresiranim stranama, daje se rok za postizanje dogovora. Ukoliko se dogovor ne postigne, može se pokrenuti i sudski spor. EU predviđa i potporu promociji proizvoda s oznakama iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj.
Zaštita oznaka unutar Europske unije
Rezultati studije koja je na zahtjev Opće uprave za poljoprivredu dovršena tijekom 2011. godine, a odnosila se na razdoblje 2005.-2010. godina, pokazuju da je unutar Europske unije bilo 2.768 zaštićenih oznaka za četiri skupine proizvoda. To su:
• aromatizirana vina
• poljoprivredni proizvodi i hrana
• vina
• jaka alkoholna pića.
Procjenjuje se da je u 2010. godini vrijednost prodaje proizvoda sa zaštićenim zemljopisnim oznakama iznosila oko 54 milijarde EUR, te da je u 2010. u odnosu na 2005. godinu porasla za 12%. Udio proizvoda sa zaštićenim zemljopisnim oznakama u ukupnom sektoru hrane i pića iznosio je 5,7%. Vina čine oko 56% ukupne prodaje, poljoprivredni proizvodi i hrana 29%, jaka alkoholna pića 15%, a aromatizirana vina 0,1% od ukupne prodaje. Pri tome je važno za naglasiti da je tijekom petogodišnjeg razdoblja izvoz na treća tržišta povećan za 29%, što svjedoči o velikom potencijalu oznaka. Vodeću ulogu unutar Europske unije imaju Francuska i Italija koje čine oko 60% ukupne vrijednosti proizvoda sa zaštićenim zemljopisnim oznakama, a više od 9% njihovih nacionalnih sektora hrane i pića čine ovi proizvodi. Vrijednost proizvoda sa zaštićenim oznakama u Francuskoj iznosila je u 2010. godini 20,9 milijardi EUR, od čega 75% čine vina, 15% poljoprivredno-prehrambeni proizvodi, a 10% jaka alkoholna pića. Najveću vrijednost u Francuskoj imaju vina, jaka alkoholna pića, i to primarno jedan proizvod Cognac, te sirevi čija je cijena u petogodišnjem razdoblju povećana za 29%. Na drugom mjestu nalazi se Italija s vrijednošću od 11,8 milijardi EUR (51% poljoprivredno-prehrambeni proizvodi, 48% vina i 1% jaka alkoholna pića). U sektoru poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u veljači 2011. godine u EU je registriran tisućiti proizvod, dok ih je u lipnju 2012. godine bilo zaštićeno 1.096. Iako se ova brojka čini velikom ne treba zaboraviti da se radi o 27 država članica te da najveći broj oznaka otpada na svega nekoliko velikih država. Oznakama zemljopisnog podrijetla najčešće se štite sljedeći proizvodi: voće i povrće (262), mesni proizvodi (226), sirevi (190), ulja (112), pivo (47), pekarski proizvodi (42), riblji proizvodi (48) te ostali proizvodi (43).
Domaća tržišta najznačajnija su za prodaju proizvoda sa zaštićenim zemljopisnim oznakama i na njih se plasira oko 60% ovakvih proizvoda, na tržišta ostalih država članica otpada oko 20%, a treća tržišta čine oko 19%.
U procesu pridruživanja Europskoj uniji, Hrvatska je uskladila svoje propise s pravnom stečevinom. Ovim se propisima omogućuje ista zaštita kakvu imaju i proizvođači u zemljama Europske Unije. Do sada su u RH, isključivo na nacionalnoj razini, zaštićeni sljedeći proizvodi:
I Oznakom izvornosti
1. Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres
2. Ogulinski kiseli kupus/Ogulinsko kiselo zelje
3. Varaždinsko zelje
4. Istarski pršut
5. Dalmatinska maraska/Dalmatinska maraška
6. Neretvanska mandarina
II Oznakom zemljopisnog podrijetla
1. Virovitička paprika
2. Baranjski kulen
3. Dalmatinski pršut
4. Drniški pršut
5. Krčki pršut
6. Lički krumpir
7. Meso zagorskog purana
8. Poljički soparnik
9. Slavonski kulen/slavonski kulin
Na europskoj razini Hrvatska, za sada nema zaštićen niti jedan proizvod. Podnesena su dva zahtjeva za zaštitom: Istarski pršut i Varaždinsko zelje. Oba zahtjeva podnesena su u lipnju ove godine.
Zanimanje za zaštitom zemljopisnih oznaka hrane u Hrvatskoj raste u posljednje vrijeme. Problemi koje se javljaju u ovom procesu odnose se na poteškoće u organiziranju proizvođača i postizanju dogovora oko specifikacije proizvoda. Troškovi izrade specifikacije, dugotrajnost procesa, a i kada je proizvod jednom zaštićen, postoje određeni troškovi vezani uz dodatne kontrole. Tijekom pregovora osigurano je da se nacionalna zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti koje postoje na datum pristupanja Europskoj uniji može automatski nastaviti primjenjivati dvanaest mjeseci od datuma pristupanja EU. U navedenom roku, Hrvatska je dužna predati specifikaciju za svaki od navedenih proizvoda. Isto tako, Hrvatska, kao i bilo koja druga država članica, može u bilo kojem trenutku podnijeti zahtjev za zaštitu bilo kojeg proizvoda, ukoliko smatra da za takvim ima interes.
Slučaj Feta
– 1994. godine Grčka je zatražila „oznaku izvornosti” za Feta sir što je Europska Komisija i prihvatila 1996. godine. Međutim, ova je odluka naišla na neodobravanje Danske, Njemačke i Francuske koje su tvrdile da se u slučaju Feta sira radi o generičkom proizvodu slično kao što su to Cheddar i Camembert sirevi.
– 16. ožujka 1999. godine sud je promijenio odluku o Feta siru kao jedinstvenom proizvodu grčkog podrijetla. Naime, neke druge države članice EU također su proizvodile Feta sir. Europska je Komisija pokrenula istraživanje u svim državama članicama, a Grčka je pripremala dokaze kako bi obranila svoju poziciju.
– 27. srpnja 2002. godine ministri poljoprivrede su glasovali o ovom predmetu, ali nisu dali za pravo Grčkoj. Europska je Komisija preuzela odlučivanje o ovom predmetu i u rujnu iste godine odlučila odobriti korištenje oznake Grčkoj.
– 14. listopada 2002. godine službeno je odlučeno da je Feta sir grčki proizvod koji može biti proizveden isključivo u određenim dijelovima Grčke uz primjenu specifičnih odredbi. Drugim državama, u kojima se ovaj sir proizvodio, dano je prijelazno razdoblje od 5 godina za promjenu naziva proizvoda ili prestanak proizvodnje. Ova odluka dovela je i do prosvjeda seljaka. Tako ih je primjerice u Francuskoj prosvjedovalo između 4 i 5 tisuća.
Glavna rasprava u ovom slučaju vodila se oko toga je li Feta generički naziv ili jedinstveni grčki proizvod. Tradicija proizvodnje ovog proizvoda u Grčkoj duga je oko 6.000 godina. U Danskoj se proizvodio od 1963., u Nizozemskoj od 1981., a u Njemačkoj od 1985. godine. Grčka proizvodnja u to se vrijeme kretala oko 115.000 tona, od čega je 86% konzumirano na grčkom nacionalnom tržištu. Danska je proizvodila oko 27.000 tona, Njemačka 20.000-40.000 tona, a Francuska 8.000 do 20.000 tona godišnje. Grčka je regulirala proizvodnju sira 1935., Danska 1963. godine, a razlike su postojale i u definiranju načina proizvodnje. Proizvodnja Feta sira u Grčkoj je ograničena primarno na ovčje i donekle kozje mlijeko, dok se u drugim državama proizvodio i od kravljeg mlijeka. Osim toga, druge su države koristile i bojila kako bi promijenile boju sira u čisto bijelu. Specifičnost grčke proizvodnje vezana je i uz posebnu suhu klimu koja omogućava specifičnu ispašu životinja. Isto tako je utvrđeno da se u drugim državama u marketinške svrhe kako bi se unaprijedila prodaja ovog proizvoda koriste grčki motivi, kao što je primjerice grčka zastava.
Kako je problematika označavanja hrane regulirana sporazumom unutar Svjetske trgovinske organizacije tzv. TRIPS-a koji se odnosi na područje intelektualnog vlasništva, brojni su se prijepori vodili izme đu članica WTO-a. Neki od njih su: Tequila u slučaju Meksika, Grappa spor izme đu EU i Južne Afrike, Basmati riže, zatim spor oko Budweis piva izme đu SAD-a i Češke i brojni drugi primjeri.
