Suvremeni svijet suočen je s gorućim problemom klimatskih promjena. Klimatski ekstremi, poput čestih suša i poplava, izrazito niske odnosno visoke temperature, nanose velike štete poljoprivredi. Povećanje ljudske populacije eksponencijalno (očekuje se kako će do 2050. ona iznositi čak oko 9,5 milijardi ljudi), uzrokuje cijeli niz izazova s kojima se potrebno suočiti, krčenja šuma te prašuma, degradacije tla i dezertifikaciju, dok je najveći problem onaj vezan uz upotrebu energije. Od početka industrijalizacije količina CO2 u atmosferi je 40% viša, a ostali staklenički plinovi značajno zagrijavaju atmosferu. Stočarski sektor pridonosi s oko 14 % u sveukupnim antropogenim globalnim emisijama stakleničkih plinova. Gnojidba, a posebno mineralnim gnojivima jedan je od uzročnika emisija stakleničkih plinova te onečišćenja podzemnih voda što dovodi do njihove eutrofikacije. Ipak, poljoprivreda ima veliki potencijal kao neposredni izvor obnovljive energije. To se prije svega odnosi na poljoprivrednu biomasu, čije je iskorištavanje jedan je od načina sprječavanja klimatskih promjena.
Uzroci povećanja emisije CO2
Rastuća potražnja za energijom te sagorijevanje fosilnih goriva doveli su do povećanja emisije ugljikovog dioksida čija se koncentracija u atmosferi drastično povećala posljednjih desetljeća. CO2 je staklenički plin najčešće emitiran ljudskim djelovanjem i odgovoran je za 64% umjetnog globalnog zatopljenja. Njegova koncentracija u atmosferi je trenutno 40% viša nego što je bila kada je industrijalizacija započela.
Ostali staklenički plinovi emitiraju se u manjim količinama, ali zagrijavaju zemljinu površinu daleko učinkovitije od CO2, primjerice metan je odgovoran za 17% umjetnog globalnog zatopljenja, a dušikov oksid za 6%. Uzroci povećanja emisije CO2 je već spomenuta upotreba i sagorijevanje fosilnih izvora energije, no tu se ubrajaju još i deforestacija, povećanje stočarske proizvodnje te dušična mineralna gnojiva.
Pojava klimatskih ekstrema
Trenutna globalna prosječna temperatura je 0,85 0C veća nego u kasnom 19. stoljeću. Svako od posljednja tri desetljeća bio je toplije od bilo kojeg prethodnog desetljeća od početka klimatskih mjerenja 1850. godine. Vodeći svjetski klimatološki znanstvenici smatraju da su ljudske aktivnosti gotovo sigurno glavni uzrok zagrijavanja koje se očituje od sredine 20. stoljeća. Povećanje od 2 0C u usporedbi s temperaturom u predindustrijskom razdoblju predstavlja prag iznad kojeg postoji mnogo veći rizik od nastanka opasnih i eventualno katastrofalnih promjena u globalnom okruženju. Navedene ekstreme i pojave sve češće možemo uočiti i u Republici Hrvatskoj. Tako smo u posljednje vrijeme svjedoci vrlo intenzivnih poplava, suša te toplinskih udara, dok je sve rjeđa pojava snijega zimi. U sklopu pripreme Strategije Republike Hrvatske na prilagodbu klimatskim promjenama, koja je završena krajem prošle godine, uspoređene su trenutne i buduće vrijednosti relevantnih parametara. Tako tijekom razdoblja 1961.-2010., godišnje količine ukupnih oborina u Republici Hrvatskoj pokazuju prevladavajuće statistički neznačajne trendove osim ljeta gdje je jasno vidljiv pad količine oborina.
Klimatske promjene dovode do vrlo problematičnog negativnog utjecaja na globalnoj razini, a očituje se u topljenju polova i vječnoga leda što dovodi do povećanje razine mora, ekstremnih vremenskih pojava, a naročito poplava i suša, narušavanja bioraznolikosti te uništavanje raznih ekosustava, zagađenja zraka, pojavu zdravstvenih problema (toplinski udari i sl.).
Negativan utjecaj klimatskih promjena
Na godišnjoj razini do 2040. godine projicirano je vrlo malo smanjenje srednje količine oborina, koje neće imati značajniji utjecaj na ukupnu godišnju količinu. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj predviđa se manji porast godišnje količine oborine. Do 2070. godine očekuje se daljnji trend smanjenja srednje godišnje količine oborine (do oko 5%). Temperatura zraka također se nije značajnije mijenjala do 2010. godine, dok su predviđanja srednje godišnje vrijednosti temperature zraka gotovo jednoličan porast (1 do 1,5 0C) u razdoblju 2011.-2040. u čitavoj Hrvatskoj. U razdoblju 2041.-2070. očekivani trend porasta temperature bi se nastavio i iznosio između 1,5 i 2 0C. Nešto malo toplije moglo bi biti samo na krajnjem zapadu zemlje, duž zapadne obale Istre. Na temelju rezultata regionalnog modela očekuje se u nekim područjima porast broja dana s maksimalnom temperaturom višom od 30 0C s prosjekom od 15-25 dana. Napomenimo da su navedeni podaci dobiveni korištenjem klimatskih modela, odnosno scenarija. Klimatski scenarij je opis buduće klime na temelju niza klimatoloških odnosa i pretpostavki. Postoje dvije glavne podijele, a to su GCM – globalni klimatski modeli te RCMregionalni klimatski modeli. Radi se o vrlo složenim trodimenzionalnim matematičkim izračunima odnosa atmosfere, površine tla, oceana te morskoga leda.
U budućem klimatskom razdoblju 2011.-2040. očekuje se u većini krajeva povećanje evapotranspiracije u proljeće i u ljeto od 5-10%, a povećanje veće od 10% očekuje se samo na vanjskim otocima i u zapadnoj Istri. Do 2040. godine očekuje se porast vlažnosti zraka kroz cijelu godinu, najviše ljeti na Jadranu te smanjenje vlažnosti tla itd. Iz navedenih parametara posve je jasno da će Republika Hrvatska biti pod negativnim utjecajem klimatskih promjena.
Kako će klimatske promjene utjecati na poljoprivredu?
Poljoprivreda je vrlo ranjiva na klimatske promjene, no iste i uzrokuje. Temeljni učinak klimatskih promjena na poljoprivredu očituje se kroz povećane pritiske na ratarsku i stočarsku proizvodnju kroz manjak ili višak vode, temperaturu zraka i tla, pojavu štetnika i bolesti te rizika od pojave požara. Poljoprivreda je i veliki emiter stakleničkih plinova. Do njih dolazi kroz enteričku fermentaciju u stočarskoj proizvodnji, nitrifikaciju, odnosno denitrifikaciju tala, kroz emisije iz stajskog gnoja i sl.
Poljoprivreda izrazito ovisi o vremenskim uvjetima što je čini izrazito ranjivom na sve klimatske fluktuacije, pa sukladno tome i na klimatske promjene. Intenzitet fizikalnih i (bio)kemijskih procesa koji se odvijaju u tlu, biljkama i domaćim životinjama, uvelike su određeni vlagom/vodom u tlu i temperaturom zraka. Kad je riječ o vodi, na poljoprivredu negativno djeluju i suša i velika količina oborina (koja nerijetko uzrokuje poplave). Manjak vlage u tlu otežava ili posve sprječava nicanje zasijanih poljoprivrednih kultura, odnosno u kasnijim fenološkim fazama, njihov razvoj i dozrijevanje. Travnjaci su posebno osjetljivi na dugotrajnu sušu. Traže visok postotak vlage u tlu i u atmosferi. U sušnim uvjetima smanjuju se prinosi travnjaka, a dobivena krma je lošije hranidbene vrijednosti. I jedno i drugo se negativno odražava na stočarsku proizvodnju. Osim gubitka količine i kakvoće krmiva, u sušnim razdobljima presušuju lokve i drugi otvoreni izvori pitke vode za stoku. Uslijed svega ovoga, stoka gubi na težini, opada joj produktivnost i imunitet te se lakše razbolijeva. No, i prevelik sadržaj vlage u tlu otežava nicanje, razvoj i dozrijevanje biljaka.
U Republici Hrvatskoj poljoprivreda je stoljećima bila glavna djelatnost. Ona je zahvaljujući raznolikosti klime, reljefa i tala, vrlo raznovrsna. Nekada je Republika Hrvatska imala 3,15 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a u 2015. godini, 1.537.629 hektara intenzivno korištenih poljoprivrednih površina od čega su 55% sačinjavale oranice, 40% trajni travnjaci (livade i pašnjaci), po 2% voćnjaci i vinogradi te 1% maslinici . Žitarice su zauzimale 58% svih zasijanih površina, industrijsko bilje 20%, zelena krma s oranica 14%, ugar 4%, korjenasti i gomoljasti usjevi 3%, a povrće, jagode, cvijeće te ostalo bilje svega 1%. U 2012. godini, Republika Hrvatska je imala 847.650 uvjetnih grla (UG) stoke, od čega su 42% činila goveda, 34% svinje, 13% perad, 8% ovce, 2% kopitari i 1% koze. Krajem 2016. godine, Republika Hrvatska je u sustavu nadzora ekološke proizvodnje imala 91.203 ha, skoro 6% intenzivno korištene poljoprivredne površine.
Temperaturni ekstremi utječu loše na biljke
Štete poljoprivredi nanose i izrazito niske, odnosno visoke temperature zraka. Pri niskim temperaturama dolazi do pojave mraza. Mraz je naročito opasan za voćarsku proizvodnju. Pri temperaturi zraka od -1,2 do 2 °C izmrzavaju zametnuti plodovi, dok cvatovi izmrzavaju na temperaturi od -2 do 3 °C. S druge pak strane, visoka temperatura, uz povećan intenzitet sunčevog zračenja uzrokuje opadanje cvjetnih zametaka, skraćuje vegetacijsko razdoblje, vrijeme fotosinteze i smanjuje prinose. Pri maksimalnim dnevnim temperaturama zraka iznad 30 °C koje traju više od 10 uzastopnih dana, poljoprivredne kulture koje se uzgajaju u Hrvatskoj ulaze u stanje toplinskog stresa i prestaju s rastom. Osim oscilacije režima vode u tlu i temperature zraka, štete poljoprivredi nanose i snježne oborine, jaki vjetrovi i tuča. Olujni vjetrovi, a ponekad i veće snježne oborine, uzrokuju polijeganje usjeva te lome grane u voćnjacima, vinogradima, maslinicima i povrtnjacima. Iz gore navedenih podataka očito je da klimatske promjene negativno utječu na poljoprivrednu proizvodnju. U Republici Hrvatskoj navedeni negativni utjecaji klimatskih promjena sve su učestaliji. Prema podacima iz Strategije prilagodbe na klimatske promjene Republike Hrvatske, suša u toplom dijelu godine predstavlja najveći pojedinačni uzrok šteta koje hrvatskoj poljoprivredi nanosi varijabilnost klime. U razdoblju 1980.– 1993. godine, na sušu je otpadalo 42 % materijalnih šteta svih prirodnih katastrofa. U razdoblju 1995.– 2014. godine, suša je činila čak 39 % ukupnih šteta koje su uzrokovale ekstremne vremenske i klimatske nepogode. U samo dvije godine (2000. i 2003.) prijavljene štete od suše u poljoprivredi iznosile su 3,4 milijarde HRK. U razdoblju 2000.–2007. godine ekstremni vremenski uvjeti nanijeli su prosječne gubitke u iznosu od 1,3 milijarde HRK, od čega je državna komisija za potvrđivanje šteta priznala 81 %.
Suše se u Hrvatskoj pojavljuju svake treće do pete godine, a ovisno o intenzitetu i dužini trajanja može smanjiti urod poljoprivrednih kultura i do 90 %. No, navodi se da je posljednjih godina najveća šteta uzrokovana poplavama, odnosno 41,8 % svih šteta uzrokovanih klimatskim varijabilnostima.
Neke zemlje profitiraju
Klimatske promjene i poljoprivreda dva su međusobno povezana procesa na globalnoj razini. Svakako je bitno uzeti u obzir da su različiti dijelovi svijeta pod različitim utjecajima klimatskih promjena kao i njihov intenzitet. Drugim riječima drugačije su pogođene zemlje trećega svijeta u odnosu na one razvijene. Većina Europe doživjela je povećanje temperature zraka tijekom 1901.do 2005. godine. U proteklih 25 godina, trendovi su viši u središnjoj i sjeveroistočnoj Europi te u planinskim regijama, dok su najniži trendovi povećanja temperature uočeni u mediteranskoj regiji. Postoje naznake promjena u oborinama što je vidljivo iz učestalosti suša tijekom ljeta. Došlo je do povećane pojave suša u velikim dijelova zapadne i istočne Europe, s osobito velikim povećanjem u području Mediterana. Suše mogu biti kombinirane s ekstremnim toplinskim valovima, kao što je bio slučaj 2003. kada su znatni dijelovi Europe bili izloženi iznimno visokim ljetnim temperaturama. Ovaj toplinski val bio je povezan s godišnjim padom oborina do 300 mm, a suša je bila glavni doprinos procijenjenom smanjenju od 30 % cjelokupne europske poljoprivredne proizvodnje. Ratarska proizvodnja postiže najviše prinose u zapadnoj Europi, a najniže u istočnoj, premda Ukrajina i Rusija imaju najveće površine pod žitaricama. Prinosi ratarskih kultura značajno su povećani u razdoblju od 1970. do 1990. godine zbog uvođenja naprednih tehnologija da bi se proizvodnja ujednačila u proteklih 20 godina. Nedavno je uočen povećan prinos u Finskoj, dok se prinosi primjerice u Grčkoj smanjuju. Može se zaključiti da je porast temperature zraka uvjetovan klimatskim promjenama gdje je Finska profitirala povećanjem temperatura zraka, a Grčka doživjela gubitke. Mnogo parametara utječe na prinose kultura. Iz znanstvene literature vidljivo je da se prinosi pšenice ne povećavaju već stagniraju ili opadaju u Francuskoj što se povezuje s povećanjem temperature. Ista je situacija s kukuruzom čiji se prinosi povećavaju u sjevernim zemljama dok u onim središnje i južne Europe opadaju, ponajviše zbog pojave suša. Iako se radi o zemljama koje, za razliku od Republike Hrvatske, svoje usjeve navodnjavaju pa je složena usporedba s prinosima u RH, jasna je povezanost klimatskih promjena i prinosa najčešćih ratarskih kultura.
Poplave i stagnirajuće površinske vode, kojima je panonsko područje sve pogođenije, predstavljaju veliku prijetnju travnjacima i pašnjacima, ozimoj pšenici te proljetnom ječmu. Zanimljivo je istaknuti da je panonsko područje i ostali prostor Republike Hrvatske iznimno ranjiv na pojavu tuče te toplinskih valova, prije svega misli se na štete koje uzrokuje na kukuruzu.
Velike štete na kukuruzu zbog globalnog zatopljenja
Globalni i regionalni modeli usuglašeni su kad govorimo o budućoj ratarskoj proizvodnji. Najveći problem stvarat će vodni režim, odnosno dostupnost vode usjevima. Globalno zatopljenje i dalje će utjecati na temperaturu zraka te pojavu oborina što će izravno imati efekte na vlažnost tla te razinu i dostupnost podzemnih voda, a doći će i do promjena u transpiraciji i evaporaciji.
Predviđa se daljnje smanjenje u prinosima ratarskih kultura na globalnoj razini zbog navedenih utjecaja. Od posebne važnosti bit će uvođenje sustava navodnjavanja.
Prema dokumentu procjene ranjivosti na klimatske promjene, a koji je također dio Strategije prilagodbe klimatskim promjenama, do 2040. godine očekuje se porast temperature zraka od 1,1 do 1,2 0C pa sve do 2,2 0C do 2070. godine. Oborine će se povećati zimi, a smanjiti ljeti, dok će se evapotranspiracija povećati čak do 10 mm do 2040. godine. Također, očekuje se smanjenje vlažnosti tla, posebice u središnjoj Hrvatskoj. Prema predviđanjima hrvatskih znanstvenika, do kraja stoljeća moguća je ranija berba kukuruza do mjesec i pol dana, uz pad prinosa zrna do 25% u odnosu na sadašnje klimatske uvjete – dakako, ako bi se zadržale jednake agrotehničke mjere i hibridi kukuruza kao što su danas.
Hortikulturna proizvodnja i klimatske promjene
Povrćarstvo je iznimno osjetljivo na ekstremne uvjete, odnosno visoka temperatura i ograničena vlažnost tla glavni su uzročnici niskih prinosa, jer uvelike utječu na nekoliko fizioloških i biokemijskih procesa kao što su smanjena fotosinteza, izmijenjeni metabolizam i enzimatska aktivnost, termalno oštećenje tkiva, smanjeno oprašivanje i itd. Sukladno tome vidljivo je da je povrćarska proizvodnja iznimno osjetljiva na klimatske promjene te tako dolazi do smanjenja prinosa, smanjenje kvalitete ploda te pojavu štetnika i bolesti. Predviđa se povećanje proljetnih temperatura što znači da će se tla zagrijavati ranije što u kombinaciji s većom vlažnosti tla u tom periodu pogoduje klijanju kultura kao što su mrkva, luk i krastavac.
Dugotrajne oborine mogle bi otežati razne faze proizvodnje kao što su sadnja ili berba zbog nemogućnosti ulaska mehanizacije u polje. Generalno, veće proljetne temperature i duža topla jesenska razdoblja produžuju povoljne uvjete za uzgoj povrća, čime se ostvaruje dulji period izlaska na tržište. Pravi problem ipak leži u pojavi ekstremnih vremenskih prilika gdje dolazi do oštećivanja biljaka te znatnih oštećenja konstrukcija zaštićenih prostora. Smatra se da će na globalnoj razini rizik od smrzavanja biti manji, no uz mogućnost pojave kasnog proljetnog mraza.
Starije sorte jabuka otpornije na promjene
Poznato je da mnogi čimbenici utječu na rast voćnih vrsta gdje se temperatura i voda smatraju najvažnijima. Fiziološki procesi u biljkama odvijaju se između 0 0C do 40 0C gdje je taj raspon u voćarstvu mnogo uži. U voćarstvu poseban je utjecaj klimatskih promjena, odnosno povišenje temperature u zimskim mjesecima. Stabla kako bi preživjela preko zime ulaze u fazu mirovanja. Kako bi postigla tu fazu stablima su potrebne određene niske temperature, izostanak istih može smanjiti urod pa je zbog toga potrebno voditi posebnu pažnju pri odabiru kultivara.
U Republici Hrvatskoj utjecaj klimatskih promjena opažen je na fenološkim fazama raznih kultura kao što su jabuka i maslina. Primjerice, više sorti jabuka pokazuje raniji početak listanja i cvatnje tijekom posljednjih godina, upravo zbog povećane temperature zraka koja uzrokuje toplije zime i proljeća. Zanimljivo je da su jesenske novije sorte jabuka kao što su jonatan i zlatni delišes osjetljivije na klimatske promjene od starijih sorata kao bobovec i kanada te je opaženo njihovo skraćivanje vegetacijskog razdoblja u unutrašnjosti Hrvatske i produljenje u gorskoj Hrvatskoj.
Kod vegetacije maslina također je došlo do promjena, tako masline na sjevernom Jadranu cvjetaju ranije 2 dana kroz deset godina, a u Dalmaciji 3 dana gdje dolazi i do zrenja plodova 3 dana ranije nego što je to bio slučaj prije deset godina od istraživanja. Važnost ovoga prikaza očituje se u konstantnom trendu pomaka dana cvatnje i zrenja. Takav rastući trend može vrlo naštetiti prinosu i kvaliteti maslina u dolazećim godinama.
Skraćen vegetacijski period na vinovoj lozi
U vinogradarstvu povišena temperatura dovodi do skraćivanja vegetacijskog razdoblja, povišenu koncentraciju šećera u grožđu, ali i gubitak tvari kao što je antocijan i kiseline. Vrlo je važno navesti da veliki postotak slatkoće te snižena kiselost ne moraju uvijek značiti i kvalitetnije vino već mu u nekim slučajevima mogu smanjiti kvalitetu . U vinogradarstvu je također zabilježeno skraćivanje vegetacijskog perioda, a u panonskoj i mediteranskoj regiji pojavljivanje kasnog proljetnog mraza. U Republici Hrvatskoj vinova loza vrlo često je pogođena tučom. U unutrašnjosti Hrvatske (graševina) i Istri (malvazija), proljetne fenofaze vinove loze počinju ranije za 2–3 dana/10 god. U istim regijama zabilježen je raniji početak zrenja grožđa i njegove berbe. U Dalmaciji je razdoblje od početka do punog zrenja grožđa u prosjeku skraćeno za oko tjedan dana, a u kontinentalnoj Hrvatskoj za oko dva tjedna. Znanstvena istraživanja predviđaju daljnje skraćivanje vegetacijskog razdoblja za vinovu lozu. Modeli pokazuju da će se u Francuskoj cvatnja pojavljivati 15 dana ranije do 2050. godine, usporedno sa sadašnjosti, odnosno mjesec dana ranije kroz sljedećih sto godina.
Stočarstvo i klimatske promjene
Stočarski sektor ima posebnu vezu s klimatskim promjenama. On ujedno znatno pridonosi klimatskim promjenama, ali je i pod negativnim utjecajem istih.
Procijenjeno je da stočarski sektor pridonosi s oko dvije trećine u ukupnim emisijama stakleničkih plinova iz poljoprivrede na globalnoj razini te s oko 14% u sveukupnim antropogenim globalnim emisijama stakleničkih plinova. Proizvodnja i prerada hrane te crijevna fermentacija kod preživača dva su glavna izvora emisija, gotovo 90% iz stočarske proizvodnje. Skladištenje stajskog gnoja i gnojnica sudjeluju s 10% posto u ukupnim emisijama.
Tehnologije za smanjenje ovih emisija postoje, no one se često ne primjenjuju iz više razloga, uz visoku cijenu, naravno, kao glavni razlog. Iako pridonosi klimatskim promjenama, ovaj sektor također trpi njihove posljedice. Izravni utjecaji na proizvodnju očituju se kroz pojavu ekstremnih klimatskih pojava. Tako suše, poplave, toplinski valovi te ograničena dostupnost vode dovode do šteta i smanjenja obima proizvodnje. Neizravni utjecaji klimatskih promjena na sektor su kvaliteta krmiva te pojava bolesti. Primjerice, stočari Europske unije još su 2003. godine, zbog toplinskog vala, pretrpjeli velike štete kao što su gubitak pašnjaka, povećanje cijena žitarice, smanjenu produktivnost i dr. Gubitak krmiva iznosio je oko 30% za Austriju, 40% za Italiju te čak 60% za Francusku. Posljedica je bila smanjenje proizvedenih žitarica za 23 milijuna tona uslijed klimatskog ekstrema. Nažalost u Republici Hrvatskoj još uvijek nema studija i istraživanja koje bi ocijenile ranjivost sektora na klimatske promjene, no za očekivati je da će produktivnost stoke opadati zbog loše kvalitete i dostupnosti krmiva te zbog bolesti i nametnika.
Koncept prilagodbe klimatskim promjenama
Globalno postoje dva kolosijeka, odnosno područja borbe s klimatskim promjenama. Prvo podrazumijeva sprječavanje klimatskih promjena, što se očituje u smanjenju emisije stakleničkih plinova u atmosferu. Najveći potencijal za sprječavanje svakako je u proizvodnji i potrošnji energije. Zbog toga smo svjedoci implementiranja obnovljivih izvora energija te uvođenjem mjera energetske efikasnosti kroz sve sektore u kojima je ušteda moguća. Poljoprivreda također ima potencijal u sprječavanju klimatskih promjena što je objašnjeno kasnije u tekstu. Drugi kolosijek je prilagodba klimatskim promjenama. Prilagodba klimatskim promjenama predstavlja cijeli niz paketa mjera u svrhu prilagodbe na već postojeće stanje, odnosno na već prisutne utjecaje klimatskih promjena. Možemo reći da se radi o minimaliziranju šteta uvjetovanih klimatskim promjenama, no i iskorištavanje mogućih pozitivnih utjecaja klimatskih promjena.
Službena definicija IPCC-a (Međunarodnog panela o klimatskim promjenama) je: „Prilagodba klimatskim promjenama, dakle, podrazumijeva poduzimanje određenog broja aktivnosti s ciljem smanjenja ranjivosti prirodnih i društvenih sustava na klimatske promjene, povećanja njihove sposobnosti oporavka nakon učinaka klimatskih promjena, ali i iskorištavanja potencijalnih pozitivnih učinaka koji mogu biti posljedica klimatskih promjena“.
Mjere prilagodbe mogu biti razne, od strukturnih do nestrukturnih, edukacijskih, tehničkih, konstrukcijskih i sl. Riječ je o vrlo kompleksnom sustavu gdje postoje razne podijele tipova mjera, na različite načine za različite sektore. U ovom radu dotaknut ćemo se mjera vezanih izravno uz poljoprivrednu proizvodnju.
Prilagodba poljoprivrede klimatskim promjenama
Postoje takozvane autonomne mjere i dugoročne, odnosno planirane mjere prilagodbe. Autonomne mjere su promjena sortimenta, datuma sjetve/žetve, upotreba gnojiva i pesticida i sl. Dugoročne mjere podrazumijevaju strukturne promjene u svrhu prilagodbe na klimatske promjene. To uključuje način korištenja poljoprivrednog zemljišta, njegovu lokaciju, tip uzgoja, sorte te razne agrotehničke mjere. Primjerice proizvođač može upotrijebiti one sorte koje su otpornije na novonastale uvjete te daju stabilne prinose i urode ili implementirati sustave navodnjavanja i odvodnje kako bi smanjili moguće probleme nastale nedostatkom ili viškom vode.
Odabir otpornijih vrsta i sorti
Bioraznolikost povećava otpornost ekosustava na promjenjive uvjete i stresove. Kao mjera u prilagodbi klimatskim promjenama odabiru se one vrste i sorte koje su otporne na visoke temperature, suše, poplave, visoku razinu soli u tlu te one koje su otporne na bolesti i štetnike. Sukladno tome, biljni oplemenjivači, intenzivno rade na selekciji biljnih i životinjskih vrsta koje imaju svojstva otpornosti na pojedine pojave. Smatra se da će u Europi ova mjera imati najmanje utjecaja za odabir kultura na pašnjacima dok će biti posebno važna u ratarskoj proizvodnji te djelomično u vinogradarstvu. Istraživanja pokazuju da će se najviše izmjenjivati nove sorte ječma i kukuruza.
Gospodarenje vodama u poljoprivredi i klimatske promjene
U vremenu klimatskih promjena gospodarenje vodama postaje sve kompleksnije. Gospodarenje vodama podrazumijeva široki spektar tehničkih, infrastrukturnih, ekonomskih te socioloških faktora. Poljoprivreda se mora prilagoditi stanju sve češćih jakih oborina u proljeće i jesen te razdoblja suša ljeti. Gospodarenje vodama podrazumijeva sustave odvodnje, navodnjavanja te izgradnju objekata za prikupljanje i skladištenje vode. Većina svjetskih sustava za navodnjavanje i odvodnju razvijeni su kroz stoljeća i bili su dizajnirani na razdoblja od nekoliko desetljeća uz pretpostavku da se klima neće znatnije mijenjati kroz budućnost. Uslijed klimatskih promjena došlo je do potrebe implementiranja učinkovitih sustava primjenjivih za lokalne slučajeve. Na globalnoj razini, pred inženjerima, stručnjacima te političarima je da razviju primjereno planiranje, dizajn, operacijske sustave i nužna legislativna pravila za implementaciju visoko učinkovitih sustava odvodnje i navodnjavanja, odnosno potreban je integracijski pristup.
Zabrinjavajuća je činjenica da je u Republici Hrvatskoj navodnjavanje, kao jedan od osnovnih preduvjeta učinkovite poljoprivrede, potpuno zanemareno. Nevjerojatno izgledaju podaci da se navodnjava svega oko 1,1% poljoprivrednog zemljišta, a uzgoj u zaštićenom prostoru obavlja se na oko 400 ha, odnosno svega 0,026% intenzivno korištene poljoprivredne površine, dok je sadržaj humusa u tlima 50% manji od onoga za optimalnu proizvodnju. Površinska odvodnja obavlja se na oko 50%, a podzemna na svega 15% od ukupno potrebnog kapaciteta u hrvatskoj poljoprivredi.
Zaštita bilja, gnojidba i klimatske promjene
Klimatske promjene već uzrokuju te će i nadalje uzrokovati velike promjene u entomološkim i herbološkim područjima. Predviđaju se promjene u migraciji, dinamici rasta te promjene u biotopovima štetnika uslijed globalnog zagrijavanja. Također, doći će do promjena u pojavnosti vrsta korova i do gubljenja nekih biljnih vrsta izumiranjem. Sve to će se dakako odraziti na učinkovitost i pristupe u zaštiti bilja. Važno je napomenuti da će zbog promjena u uzgajanim kulturama doći i do promjene u distribuciji štetnika kao i njihovih prirodnih neprijatelja. Prema jednoj studiji, promjene u zaštiti bilja možemo očekivati najviše kod postojećih hibrida kukuruza, pšenice, ječma i vinove loze. Navodi se da je jedna od ključnih mjera, za učinkovitu zaštitu, uvođenje sustava monitoringa štetnika, korova i bolesti. Također, spomenimo i interakciju gnojidbe s klimatskim promjenama.
Gnojidba, a posebno mineralnim gnojivima jedan je od uzročnika emisija stakleničkih plinova te onečišćenja podzemnih voda što dovodi do njihove eutrofikacije. Upravo zbog toga je i implementirana nitratna direktiva. Problem mineralnih gnojiva također je i gubitak organske mase u tlu te samim time i humusa. Sve to uzrokuje propadanje tala, eroziju te smanjivanje prihvatnog kapaciteta za vodu. Smanjeni kapacitet tala za vodu izrazito je štetan za poljoprivrednu proizvodnju tijekom razdoblja suša, te pridonosi poplavama, jer tlo tijekom jakih kiša ne zadržava vodu već ona kao kroz sito prolazi kroz njega te pridonosi razinama vodostaja u negativnom smislu. Dr.sc. Darko Znaor 2009. godine navodi potrebu ukidanja subvencija za mineralna gnojiva uz uvođenje „zelenog poreza“ za njih jer takvi poticaji inhibiraju razvoj drugih vidova poljoprivrede kao što je ekološka poljoprivreda.
Ekološka poljoprivreda kao prilagodba na klimatske promjene
Jedno od rješenja i odgovora na klimatske promjene svakako je prelazak na ekološku poljoprivredu. Iako je prelazak na ovaj tip proizvodnje dugotrajan proces te zahtijeva znatno podizanje kapaciteta u smislu edukacije i tehnologija, on se svakako može nazvati mjerom prilagodbe klimatskim promjenama.
Obrana od tuče
U Hrvatskoj smo često svjedoci štetama u poljoprivredi uzrokovanih tučom. Razni znanstveni radovi suglasni su da je pojava tuče češća s povećanjem temperature zraka na globalnoj razini pa je i za očekivati još češću pojavu tuče u budućnosti. Zaštita od tuče već se desetljećima odvija protugradnim raketama u Republici Hrvatskoj. Druga najraširenija tehnika obrane od tuče u svijetu jest upotreba mreža protiv tuča. Protugradne rakete su dosta jeftinije od mreža, no nedostatak im je što ne mogu spriječiti pojavu već formiranih kuglica tuče. Već spomenute mreže izvrstan su način obrane od tuče, no njihov veliki nedostatak je njihova cijena. Neki izvori navode cijenu od 5000 eura po hektaru.
Ekološka poljoprivreda zbog rotacije kultura i ekoloških praksi posjeduje veću stopu bioraznolikosti i raznolikosti uzgajanih biljnih i životinjskih vrsta. Raznolikost na kraju rezultira većom ekološkom i financijskom stabilnošću takvih sustava, odnosno smanjuje pojavu štetnika i štetočina, bolesti, a povećava učinkovitost iskorištavanja hranjivih tvari i vode. Ekološka poljoprivreda koristi manje vanjskih inputa, doprinosi smanjenju korištenja fosilnih goriva, smanjuje emisije CO2, CH4 i N2O, umanjuje opasnost od erozije i doprinosi povećanju organske tvari u tlu. Također, zatvara hranidbeni ciklus i na prirodan način, optimalno iskorištava dostupne resurse. Ekološkom poljoprivredom povećava se plodnost tla, sadržaj humusa te samim time i prihvatni kapacitet za vodu. To je uzrokovano korištenjem organskih gnojiva te rotacijom usjeva koji uključuju leguminoze koje povećavaju i stabiliziraju količinu organske tvari u tlu. Slijedom toga, ekološka poljoprivreda osigurat će povećanu otpornost na klimatske promjene u vremenu suša i vodnog deficita, ekstremnih vremenskih pojava, kao i u vremenima obilnih padalina i poplava.
Obrada tla i klimatske promjene
Obrada tla ima nekoliko važnih učinaka na svojstva tala kao što su temperatura tla, vlažnost tla, infiltracija te evapotranspiracijski proces. Zbog zadovoljavanja potrebe za hranom proizvodnja se bazira na dobivanju što većih prinosa i uroda. Zbog takve prakse svakako treba obratiti pozornost učincima na tlo, odnosno smanjiti degradaciju tla. Postoje tehnologije kao što je konzervacijska obrada tla, najvažnija tehnika kada govorimo o obradi tla i klimatskim promjenama. Ova tehnika dio je šireg koncepta koji se naziva i konzervacijska poljoprivreda. Direktna sjetva je obrada tla koja podrazumijeva nikakav ili minimalan zahvat koji na promjenu položaja površinskog sloja tla. Obrada tla malčiranjem odvija se tako da se tlo pripremi tako da poslije obrade ostane što više biljnog pokrova. Ovakve metode imaju znatan utjecaj na stanje tla i tako mogu pridonijeti podizanju kapaciteta otpornosti na klimatske promjene.
Prema definiciji konzervacijska obrada tla jest bilo kakva obrada tla koja ostavlja barem 30% biljnih ostataka na površini tla poslije obrade, a kako bi se spriječila erozija tla. To se postiže primjenom izravne (direktne) sjetve, odnosno što manjim mehaničkim utjecajem na tlo. Konzervacijska obrada tla može znatno poboljšati struktura tla, povećati sadržaj organske tvari u tlu te smanjiti temperaturne i hidrološke oscilacije u tlu. Konzervacijska obrada tla podrazumijeva tehnike kao što su direktna sjetva (no-till), minimalna obrada tla, obrada tla malčiranjem, obrada tla u grebenove (ridge-till) i konturna obrada tla (contour till).
Precizna poljoprivreda kao mjera prilagodbe poljoprivrede na klimatske promjene
Precizna poljoprivreda definira se na razne načine, autori se uglavnom usuglašavaju kako se radi o upravljanju cijelim gospodarstvom pomoću informacijskih tehnologija, upotrebom satelitskog pozicioniranja te daljinskog upravljanja procesima i strojevima. Svrha primjene ovakvih tehnologija je u povećavanju učinkovitosti proizvodnje u odnosu na inpute uz što manji učinak na okoliš. Tako sustavi precizne poljoprivrede imaju mogućnost vrlo precizne i učinkovite upotrebe gnojiva, povećavanju proizvodnje u uvjetima smanjenog pristupa vodi i povećavanje učinkovitosti po jedinici proizvodne površine. Također, ovakvi sustavi podrazumijevaju stalni monitoring usjeva što smanjuje mogućnost pojave bolesti i štetnika. Najveći problem ovih sustava je dakako cijena. Riječ je o najnaprednijoj modernoj tehnologiji, primjerice farme upotrebljavaju autonomne traktore navođene satelitima uz preciznost unutar 2 cm. Stoga su i cijene dosta nepristupačne premda je očit njihov linearni pad. Također, potrebno je i steći vještine i znanja za upravljanjem takvim sustavima kao i za interpretaciju dobivenih podataka. Sve to dovodi do pojave da uslužne tvrtke razvijaju poslovne planove kako bi učinile implementaciju ovakvih sustava mogućim. Iako još uvijek komercijalno dosta nedostupna, precizna poljoprivreda svakako će biti na radaru kao mjera prilagodbe i sprječavanja klimatskih promjena.
Računalne platforme i klimatske promjene
Prognostički modeli moderan su i nov način prilagodbe klimatskim promjenama. Pristup klimatskim podacima pozitivno utječe na promjene u poljoprivrednoj proizvodnji te njenoj prilagodbi. Takvi modeli mogu poslužiti proizvođačima u svrhu planiranja proizvodnje. Prema predviđenim klimatskim podacima, proizvođači mogu planirati koje kulture uzgajati kao i predvidjeti datume sjetve/sadnje i žetve/ berbe. Nadalje, ovi modeli koriste se i za pripremu na vremenske ekstreme, koje je njima moguće predvidjeti. Ovi modeli postaju sve precizniji te imaju veliki potencijal na učinkovitost i upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom, zbog čega postoje znanstveni konsenzus o potrebi širenja informacija o njihovom postojanju i njihovoj upotrebi. U Europi najpoznatija je platforma ‘’Copernicus“ (Copernicus Emergency Management Service). Ta platforma pruža informacije za pripremu na klimatske, geološke te antropogene potencijalne hazarde. Sastoji se od tri modula: modul mapiranja, Europskog sustava monitoringa poplava te Europskog i globalnog sustava monitoringa šumskih požara. Uz zavidnu lepezu podataka, ovaj sustav pruža i informacije kroz sezonske klimatske modele. Radi se o grafičkim prikazima prognozirane klime kroz parametre kao što su temperatura zraka na kopnu i moru, cirkuliranju zraka i oborine. Ovi podaci mogu se iskoristiti za planiranje poljoprivredne proizvodnje. Svakako je važno spomenuti i GIS (Geografski Informacijski Sustav).
GIS je računalni sistem za upravljanje geografski referenciranim podacima, drugim riječima, baza podataka kod koje se podaci mapiraju i vežu za određeni lokalitet. Geografski aspekt čini ovaj sustav zanimljivim za primjenu u poljoprivrednoj proizvodnji. Tipični primjeri mogu uključivati podatke vezane uz oborine, plodnost tla, raspodjelu štetnika i bolesti, varijabilnost usjeva, način upotrebe zemljišta i sl. Pomoću ovog sustava moguće je analizirati najpovoljnije lokacije za proizvodnju određene kulture ili sortimenta preko gore navedenih parametara. Uz navedeno postoje i razni simulatori rasta usjeva i sl.
Poljoprivreda i sprječavanje klimatskih promjena
Kao što je već navedeno, poljoprivreda pridonosi ukupnoj emisiji stakleničkih plinova. Međutim, poljoprivreda ima i potencijal smanjenja istih emisija. Primjerice mogu se dodavati aditivi u stočnu hranu koji bi mogli smanjiti proizvodnju metana prilikom probave preživača. Promjene u biljnoj proizvodnji podrazumijevaju upotrebu međukultura, posebice leguminoza, nepaljenje biljnih rezidua, smanjenje i optimiziranje upotrebe gnojiva, smanjenje uništavanja strukture tla, uvođenjem višegodišnjih kultura te konzervacijsku obradu tla. Promjene u životinjskoj proizvodnji najviše podrazumijevaju poboljšanu manipulaciju i upotrebu stajskog gnoja, saniranje stajskog gnoja upotrebljavajući ga kao sirovinu za proizvodnju bioplina, uvođenjem preciznog hranjenja i sl. Upravljanje tlima podrazumijeva sekvestraciju CO2, tako da se povećava njegova količina u tlu u obliku organske tvari. Smanjenje potrošnje energije u poljoprivreda također je mjera za smanjenje emisija ugljikovog dioksida. To se može postići instaliranjem energetski učinkovitije opreme, izoliranjem građevina i objekata te uvođenjem obnovljivih izvora energije.
Mjere sprečavanja emisije stakleničkih plinova iz poljoprivrede mogu se podijeliti na promjene u načinu biljne i životinjske proizvodnje, upravljanje tlima i zemljištem te uvođenjem energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije u poljoprivredu. Emisije se mogu spriječiti reduciranjem emisija dušikovih oksida iz tla i voda, reduciranjem emisija metana i dušika prilikom skladištenja, procesiranja i primjene stajskog gnoja, reduciranjem emisije metana iz probave preživača, reduciranjem emisija ugljikovog dioksida vraćanjem organske tvari u tlo, reduciranjem emisija ugljikovog dioksida iz strojeva i opreme te smanjenjem upotrebe mineralnih gnojiva jer se za njihovu proizvodnju koristi velika količina zemnog plina.
Ogroman potencijal ostaje na poljoprivredi
Konačno, poljoprivreda ima veliki potencijal kao neposredni izvor obnovljive energije. To se prije svega odnosi na poljoprivrednu biomasu. Iskorištavanje poljoprivredne biomase za proizvodnju energije je jedan od načina sprečavanja klimatskih promjena. Prije svega veliki potencijal imaju biljni ostaci koji se mogu upotrebljavati za proizvodnju peleta i briketa ili se mogu koristiti izravno, za primjerice grijanje zaštićenih prostora. Poznato je da se za proizvodnju biogoriva prve generacije koriste poljoprivredne kulture kao uljana repica, no bitno je napomenuti da se Europska unija priprema na uvođenje komercijalne proizvodnje biogoriva druge generacije iz lignocelulozne biomase, što uključuje proizvodnju iz biljnih ostataka. Tako ne dolazi do kompeticije sa zemljištima za proizvodnju hrane, a može proizvođaču osigurati dodatni prihod. Stajski gnoj i biljni ostaci mogu se koristiti za proizvodnju bioplina, a postoje još i energetski usjevi za proizvodnju biomase koji se proizvode na lošim i nepogodnim tlima za proizvodnju hrane. Tu je svakako najperspektivnija kultura Mischantus x Giganteus. Vidljivo je da su klimatske promjene prisutne. To je najbolje vidjeti kroz sve prisutnije klimatske ekstreme. Poljoprivreda je gospodarska grana koja je najosjetljivija na klimu, a tako i na klimatske promjene. Jasno je da će se i poljoprivreda Republike Hrvatske morati prilagoditi ovim uvjetima, za koje se predviđa da će se samo pogoršavati. S druge strane, kao što je vidljivo, postoji cijeli niz mjera prilagodbe klimatskim promjenama i neophodno je uvoditi iste u poljoprivrednu proizvodnju. Potrebno je rano reagirati i početi pametno uvoditi promjene u poljoprivrednu proizvodnju kako bi se što manje bila izložena klimatskim rizicima, uz što se nužno vežu i svi ostali rizici.
Kako klimatske promjene mijenjaju pristup poljoprivrednika u zaštiti bilja?
Početkom 1990-ih godina znanstvenici su upozoravali da bi povećanjem srednje godišnje temperature zraka 2°C istovremeno porasle štete od neželjenih organizama u poljoprivrednoj proizvodnji 30-50 %.
U našoj se zemlji sredinom 1990- tih godina procijenilo, prema istraživanju akademika Maceljskog, da neželjeni organizmi (uzročnici bolesti, štetnici životinjskog podrijetla i korovi), unatoč svim mjerama zaštite, prosječno godišnje na poljoprivrednim usjevima uzrokuju štete 29,2 %.
Štete su se povećale 10 puta
Promjenom klime istovremeno bilježimo sve učestalije elementarne nepogode i katastrofe čija se štetnost u svjetskim razmjerima u posljednjih trideset godina povećala deset puta. Tako su 1980-ih štete od klimatskih katastrofa u svijetu procijenjene na 20-ak milijardi $ godišnje, dok je 2011. ova šteta procijenjena 200 milijardi $. Procjenjuje se da su zadnjih pet godina elementarne nepogode u poljoprivredi u našoj zemlji porasle tri do četiri puta u odnosu na razdoblje prije 20-30 godina. Tijekom 1980-tih i 1990-tih šteta od vremenskih nepogoda se godišnje procjenjivala 60- 70 milijuna $, a zadnjih sezona (nakon 2011.) ova šteta se procjenjuje 300-400 milijuna $ godišnje.
Novi štetni organizmi
Promjenom klime gotovo svi mjeseci diljem naše zemlje postaju sve topliji (naročito tijekom zime), oborine pritom ostaju na razini mnogogodišnjih prosjeka, ali je njihov raspored nepredvidljiv, a prosječna mjesečna vlažnost zraka tijekom ljeta je porasla 15-20 % u odnosu na vrijednosti zabilježene 1990-ih godina. Srednja godišnja temperatura zraka u najsjevernijoj hrvatskoj Županiji (Međimurskoj) prvi puta je 2014. godine porasla +2,1°C u odnosu na višegodišnji prosjek (umjesto 10,1°C prosječna je godišnja vrijednost tada iznosila 12,2°C). Te godine je istovremeno u cijeloj zemlji bilježena iznadprosječna količina oborina (barem 300-400 mm više od godišnjeg prosjeka), pa su zabilježene epidemijske pojave različitih uzročnika biljnih bolesti: npr. žute ili crtičave žitne hrđe (Puccinia striiformis), krumpirove plijesni i plamenjače rajčice (Phytophthora infestans), plamenjače luka (Peronospora destructor), krastavosti jabuke (Venturia ainequalis), plamenjače i pepelnice vinove loze (Plasmopara viticola, Erysiphe necator), pjegavosti lišća šećerne repe (Cercospora beticola) i dr. Budući da u našoj zemlji najveće štete od neželjenih organizama bilježimo u proizvodnji krumpira, jabuka i vinove loze (od čega gotovo 60 % otpada na uzročnike biljnih bolesti) (Maceljski i sur., 1995), navest ćemo samo nekoliko primjera kako promjena klime zahtijeva od proizvođača drukčije mjere zaštite bilja.
Krumpir
Krumpir je kao malo koja vrsta bilja „opterećen“ tako velikim brojem neželjenih organizama koji se prenose sadnim materijalom, a naša zemlja potrebe za sjemenom krumpira namiruje uvozom iz razvijenih zapadno-europskih država. Uvozom sjemenskog krumpira u našu zemlju 1990-ih godina unesene su cistolike nematode (Globodera rostochiensis), a prijeti nam prva pojava bakterijske prstenaste i smeđe truleži gomolja krumpira ( Clavibacter michiganensis subsp. Sepedonicus, Ralstonia solanacearum). Moguće bi unos nove bolesti u Europu („Zebra chip“), koju uzrokuje štetni organizam „Candidatus Liberibacter solanacearum“ i njihovog prirodnog širitelja krumpirove buhe (Bactericera cockerelli), u skoroj budućnosti mogao onemogućiti dosadašnji uzgoj krumpira. Promjenom klime tijekom ljeta 2002. godine prvi puta smo u Međimurju pri uzgoju krumpira zabilježili da koncentrična pjegavost uzrokuje palež cime, pa nakon 2006. sezone u zaštiti cime od uzročnika bolesti istovremeno suzbijamo plamenjaču (Phytophthora infestans) i koncentričnu pjegavost (Alternaria solani). Radi vrlo visokih ljetnih temperatura i štetnog UV zračenja, u prvim mjerama aplikacije fungicidima od 2011. godine na poljima krumpira redovito preporučujemo dodavanje folijarnih bio-gnojiva.
Poljoprivrednici se zbog klimatskih promjena (i širenja međunarodne trgovine) sve više sreću s novim štetnim organizmima, a neki nametnici bilja koji su ranijih godina bili od manjeg značaja postaju sve dominantniji problem u proizvodnji. Neka sredstva za zaštitu bilja smanjene su učinkovitosti, npr. neke skupine insekticida u uvjetima vrlo visokih temperatura ili zemljišni herbicidi u suhim i vjetrovitim proljetnim (ne)prilikama ili površinski organski fungicidi kad u relativno kratkom razdoblju padaju iznadprosječne količine oborina.
Vinova loza
Među primjerima pojave novih štetnih organizama u našoj zemlji ističemo najopasniju bolesti vinove loze zlatnu žuticu ( Flavescence dorée) koju uzrokuje štetni organizam Candidatus Phytoplasma vitis i njenog prirodnog širitelja američkog cvrčka ( Scaphoideus titanus). Gotovo pedeset godina ova pošast i američki cvrčak bili su prošireni u relativno ograničenom području dvije-tri europske države, te su smatrani „mediteranskim vinogradarskim zdravstvenim problemom“. Značajnim geopolitičkim promjenama početkom 1990-tih godina nastaje „Europa bez granica“ (Ugovorom iz Maastrichta početkom 1992.).
Jačanjem međunarodne trgovine biljnog, sjemenskog i sadnog materijala na zajedničkom europskom tržištu bez graničnih karantenskih barijera, značajno je olakšano širenje neželjenih štetnih organizama u poljoprivrednoj proizvodnji.
Početkom novog milenija počinjemo bilježiti značajne meteorološke promjene s globalnim zatopljenjem, što naročito pogoduje životnom ciklusu i „aktivnostima“ američkog cvrčka. Danas su američki cvrčak i zlatna žutica prisutni gotovo u svim europskim vinorodnim državama.
U područjima gdje se istovremeno javljaju zlatna žutica i američki cvrčak uvode se obavezne mjere primjene insekticida nakon cvatnje vinograda.
U istraživanjima biološke učinkovitosti različitih sredstva za zaštitu bilja na štetne organizme vinske sorte Moslavac bijeli (Šipon), koje je od 2001. do 2017. godine provodila Savjetodavna služba iz Čakovca u središnjem dijelu Međimurskog vinogorja, prosječna zaraza netretiranog grožđa pepelnicom (Erysiphe) iznosila je 72,02%. Pritom je nekad dominantnom plamenjačom (Plasmopara) prosječno bilo zaraženo svega 29,65 % nezaštićenog grožđa.
Stoga je od novog milenija pepelnica grožđa (Erysiphe necator) jedina bolest koju moramo suzbijati u svim zaštitama vinograda od stadija vunastog pupa i pojave prvih listića do zadnjih aplikacija pred berbu, odnosno potrebno je provesti sve kemijske (i biološke) mjere zaštite da se ova bolest ne pojavljuje na grožđu.
Pepelnicu grožđa danas suzbijamo više puta tijekom sezone od nekad dominantne plamenjače ili peronospore. Važniji razlog tome su klimatske promjene.
Jabuka
Od sredine 1990-ih godina nova bakterijska palež jabučastog voća ( Erwinia amylovora) (prilagođena vrlo visokim temperaturama 28°C i sparini) proširila se svim hrvatskim kontinentalnim uzgojnim područjima jabuke. Iskrčene su stotine tisuća zaraženih stabala vrlo osjetljivih sorata (npr. Idared, Gloster, James Grive i dr.), te su preporučene nove mjere zaštite u cvatnji osjetljivih voćnih vrsta. U zdravstvenoj zaštiti zahtjevnog uzgoja suvremenih sorata i klonova jabuka posljednjih nekoliko godina primijećene prve pojave novih bolesti prilagođenih povišenim temperaturama: zvjezdaste ( Diplocarpon) i „alternarijske“ pjegavosti (Alternaria). Nekad značajna bolest uskladištenih plodova jabuke gorka trulež ( Colletotrichum) od kraja ljeta 2011. godine redovito se pojavljuje u plantažnim nasadima pred berbu plodova.
Pri izboru fungicida u nasadima jabuka tijekom ljetnog razdoblja (lipanj, srpanj, kolovoz), osim djelotvornosti na opće raširenu krastavost (Venturia), smeđu trulež (Monilinia) i pepelnicu (Podosphaera), valja istovremeno suzbijati i druge uzročnike bolesti koji promjenom klime postaju sve izraženiji u suvremenim nasadima jabuka (Colletotrichum, Alternaria, Diplocarpon).
Nakon vrućih ljeta 2000. i 2003., te blage zime 2006./07., populacija uzročnika „crvljivosti plodova“ – jabučnog savijača ( Cydia pomonella) toliko je porasla u odnosu na 1990-e godine da se broj usmjerenih mjera zaštite primjenom insekticida udvostručio.
Smanjena djelotvornost nekih sredstva za zaštitu bilja
Vrlo visoke temperature i štetno UV zračenja umanjuju djelotvornost nekih insekticida (npr. neonikotinoidi, sintetski piretroidi), proljetni vjetrovi i manjak oborina tijekom travnja i svibnja umanjuju djelotvornost većine zemljišnih herbicida u „okopavinama“, a veća količina oborina u svega nekoliko sati umanjuje djelotvornost površinskih organskih fungicida (npr. ditiokarbamata, ftalimida i sl.). Naveden je samo manji dio primjera iz prakse, pa promjena klime i novi problemi koje bilježimo u biljnom zdravstvu zadnjih dvadesetak godina predstavljaju pravi izazov za buduću konkurentnost hrvatske poljoprivrede.
