„Puran zagorskih brega“

Purica s mlincima , pa onda štrukli. A gdje “stanuje” taj zagorski puran? Mnogo tih pernatih ljepotana “šepuri se” u Slivonja jarku, u općini Krapinske toplice, na OPG-u Slivonja. Tamo je ‘Puran zagorskih brega’. Slivonje ga uzgajaju tradicionalnim načinom već 50 godina. Ti purani jedinstvenog sivog soja okitili su se raznim odličjima i plaketama na regionalnim i državnim smotrama i natjecanjima u uzgoju peradi. Tradicionalni način uzgoja zagorskog purana jamči izvornost, rast u skladu s prirodnim ritmom, ispašu na otvorenom i hranidbu domaćim žitaricama.

Na gospodarstvu obitelji Slivonja ne samo da se uzgajaju purani “po starinski”, nego se i na tradicionalan način živi, hrani i radi. Uz redovne poslove u kojima su mlađi članovi obitelji zaposleni, svi zajedno bave se uzgojem domaćeg zagorskog purana, krava i kokoši. Na njihovom obiteljskom stolu često su štrukli i bučnica, domaći kruh od bijele autohtone kuruze, domaće kobasice i tvrdi sirevi, domaći sir s vrhnjem, ukiseljeni patlidžani, te domaći džemovi od kupina i malina, uz najfinijiu svježu jabučnicu i vino.

I tako sada, s puricom, mlincima i štruklima, Zagorci imaju cijeli ručak od glavnog jela do slastice zaštićenog oznakom zemljopisnog porijekla. Mnogi će za Božić krenuti Slivonjama po puricu.

Zagorski puran – simbol kvalitete

Taj geografski zaštićen zagorski puran ima i englesku priču. To je pismo Winstona Churchilla u kojem zahvaljuje braći Schiketanz na zagorskom puranu koji je u to vrijeme bio obvezan na božićnom stolu imućnih Engleza. Zagorski puran je nekada, više nego danas, bio pojam za kvalitetno pureće meso, a novim naraštajima malo je poznato da je središte otkupa i distribucije zagorskih purana bilo u Zlatar Bistrici. Upravo je zbog toga puran glavno obilježje grba te općine. Sve je počelo 1918. godine, nakon završetka I. svjetskog rata kad su demobilizirani austrougarski pukovnici braća Bernard i Karl Schiketanz odlučili svoju otpremninu uložiti u trgovačko društvo za promet poljoprivrednim proizvodima, prije svega jajima. Za sjedište svoje tvrtke “Jajex” odabrali su Zlatar Bistricu. Godine 1921. braća su s partnerima otkrila zanimljivu mogućnost, masovni izvoz zagorskih purana u Englesku.

Posao se ubrzo uhodao, pa su u razdoblju od 1. studenoga do 1. prosinca dnevno na posebnim rampama zlatarbistričke željezničke stanice otpremana dva do četiri vagona purana. Godine 1939. posao je dosegao svoj maksimum s deset vagona dnevno. Na tom je poslu, što stalno, što sezonski, zaposleno bilo oko dvije stotine radnika. Hoće li taj Puran Zagorec krenuti ponovno u svijet ovisi o Slivonjama i drugim uzgajivačima te ponosne i lijepe ptice.