Neobične i egzotične tikvenjače

Tikvenjače (Cucurbitaceae) su biljna porodica koja obuhvaća 134 roda, a čiji su najpoznatiji predstavnici rodovi Cucurbita (tikve, bundeve) i Cucumis (krastavci i dinje). Većina poznatijih rodova podrijetlom je iz Amerike, a iz tropskog dijela Azije je krastavac. Postoje vrlo neobične tikvenjače, od kojih ćemo neke spomenuti u ovom članku.

Tikve, bundeve i tikvice u raznim oblicima i bojama neizostavni su simbol jeseni. U našim krajevima su dio tradicionalnog uzgoja kao glavne kulture i kao podusjevi, a služile su najčešće kao stočna hrana, ali i za ljudsku prehranu, te za ukras i dekoraciju domova. Zadnjih godina je sve učestalija uporaba bučinog ulja kao funkcionalne hrane s potvrđenom blagodati za zdravlje ljudi, ali i kao gurmanske delicije u kulinarstvu. Raznolikost plodova i bogatstvo vrsta tikvenjača je zaista velika, a osim uobičajenih, postoji i znatan broj manje poznatih i stoga neobičnih vrsta.

Meksički krastavac ili chayote (Sechium edule)

Ova vrsta iz porodice tikava zbog svojeg izgleda i boje sliči na krastavac. Potječe iz Srednje i Južne Amerike, gdje se uzgaja na 800-1000 m nadmorske visine. Postoje dvije vrste chayote – s bodljama i s glatkom pokožicom. Kod nas se uglavnom uzgaja bodljikavi, pa ga je malo teže ubrati. Višegodišnja je biljka i može narasti do 20 m visine. Plod može biti kruškolik, jajast ili loptast, a boja svijetlo do tamnozelena ili bijela. U svakom se plodu nalazi jedno veliko sjeme. Sjeme je sraslo s mesom ploda te se kod sadnje u zemlju zakopava cijeli plod. Uspijeva na toplim i sunčanim područjima i nosi plodove tijekom cijele godine. Kod nas zbog hladnih zima uspijeva kao jednogodišnja biljka, a nadzemni dio biljke smrzne i pri najslabijem mrazu.

Chayote ima sposobnost viviparije – sjeme klija i niče u samom plodu. Plod namijenjen za sadnju bere se prije klijanja sjemena u njima (prije punog dozrijevanja) i čuva se preko zime na suhom mjestu od 5- 10˚C da se spriječi klijanje. Svaki plod se umota u novinski papir zbog sprječavanja prekomjernog gubitka vlage. Sadi se u rano proljeće u plodno i dovoljno vlažno tlo. Sadi se na razmak 2-5 m radi njegovog bujnog rasta, a visina mreže postavljena na 2 m visine. Nije zahtjevan za uzgoj, a značajnih oboljenja i štetočina osim lisnih uši nema.

U našim se krajevima najviše uzgaja zbog ploda i zamjenjuje ljetne tikvice. Sitni mladi, nedozreli plodovi pripremaju se kao i kiseli krastavci, a svježi i zreli plodovi za salatu, kuhanje, pohanje ili za nadjeve. Zbog svoje mekoće plod se koristi za dječju hranu, sokove, umake i tjestenine. Mladi izdanci pripremaju se kao šparoge. Gomolji biljke se konzumiraju kao krumpir i ostalo korjenasto povrće te kao stočna hrana. Dobar je izvor vitamina C i aminokiselina te ima vrlo malo kalorija. Listovi se mogu pripremati kao špinat ili kao čaj koji je djelotvoran za smirivanje krvnog tlaka, liječenje mokraćnih putova i ateroskleroze. Cvjetovi su dobra pčelinja paša.

Bijeli krastavac (Cucumis sativus)

Bijeli krastavac je nastao selekcijomna području SAD-a. U Americi je omiljena sorta, vrlo dobro prihvaćena na tržištu bez obzira na atipičnu bijelu boju ploda, zbog čega je dobio naziv „bijelo čudo“. Ima vrlo tanku ljusku koju nije potrebno guliti. Vrlo dobro uspijeva u našem klimatskom području. Preporučuje se sjetva sjemena tek kad su temperature tla dosta visoke (oko 18°C) i kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. Može se uzgajati i u zaštićenim prostorima, a uzgoj može početi krajem zime ili početkom proljeća, uz grijanje prostora. Za dobar prinos traži dosta vode i povremeno gnojenje tekućim gnojivima. Osjetljiv je na manjak vlage u tlu i zraku. Može se uzgajati na tlu i konstrukciji, s tim da uzgoj na konstrukciji u početku poskupljuje proizvodnju, ali ima niz prednosti kao što su veći prinos, ljepši i ravniji plodovi te lakša berba. Otporniji je na pojavu bolesti za razliku od običnog krastavca. Mladi plodovi bijelog krastavca, zbog svoje boje, posebno su zanimljivi kad se kod kiseljenja miješaju s običnim zelenim krastavcima.

Plavi krastavac (Decaisnea fargesii)

Ova vrsta podrijetlom je iz područja od istočne Himalaje do centralne Kine. Podnosi temperature i do -20°C. Raste kao listopadno grmovito malo stablo do 7,5 m visine. Žutozeleni zvonoliki cvjetovi, promjera 3–6 cm, grupirani su u cvatove duge i do pola metra. Plod je mekana zelenkasto-žuta do plavkasta mahuna dužine oko 10 cm i širine oko 2,5 cm. Unutar ploda nalazi se jestiva ljepljiva mliječ s brojnim plosnatim crnim sjemenkama (nalik onima u lubenici). Cvate ljeti, a plodovi sazrijevaju u rujnu ili listopadu. Od sjetve i nicanja do plodonošenja treba proći nekoliko godina. Nicanje traje 1-4 mjeseca, a najbolja temperatura za nicanje iznosi oko 18°C. Uspijeva na različitim tipovima tla, a najviše mu odgovara glinovito, bogato i vlažno zemljište. Voli sunčane i polusjenovite položaje. Ne zahtijeva orezivanje. Dugi perasti listovi mogu doseći duljinu od 1 m u jesen te u kombinaciji s plavim plodovima neobičan je prizor u svakom vrtu. Sočna pulpa najčešće se jede sirova. Zbog visokog sadržaja pektina može se koristiti kao sredstvo za želiranje pekmeza, marmelada, želea i sokova.

Zlatne tikvice

Zlatne tikvice su jarko žute boje, imaju manje sjemenki i manje su vodenaste nego druge vrste. Blagog su ukusa i mogu se jesti i sirove i kuhane. Ova vrsta je vrlo otporna na bolesti i neće se zaraziti ako je neka druga vrsta pored nje zaražena.

Žuta lubenica

Osim uobičajenih sorti crvenog mesa, postoje i lubenice koje imaju narančastu, bijelu ili žutu boju mesa. Zbog slatkastog okusa mesa i konzumacije kao deserta lubenice se često svrstaju u voće, no radi se o povrću. Žuta lubenica po kemijskom je sastavu slična crvenoj, ali ne sadrži pigment likopen te zbog toga nisu toliko djelotvorne u borbi protiv slobodnih radikala. Ima vrlo ukusno meso koje je slatkastog okusa te je atraktivna i interesantna zbog svoje zlatnožute boje. Vjerovanje da žuto privlači novac, ovaj tip lubenice čini vrlo popularnom na Tajlandu.

Gorka dinja ili karela (Momordica charantia)

Gorka dinja je biljka kojoj su prirodna staništa tropska i suptropska područja srednje i južne Amerike, Afrike i Azije. Raste kao loza s dugim rascjepkanim listovima i žutim cvjetovima. Plod pomalo nalikuje krastavcu, a izgleda kao bradavičasta tikvica izdužena oblika. Mladi plod je zelene boje, a kad dozrije postaje narančasto-žut. Zreo plod puca, rastvori se na tri dijela i otpušta brojne crvene sjemenke. Uzgaja se kao hrana i lijek. Svi dijelovi biljke su gorki i jestivi – list, plod i sjeme.

Nezreli plodovi vrlo su dobar izvor vitamina C, kalija i fosfora. U kulinarstvu se može pripremati s krumpirom, kuhan, pečen i pržen. Sušeni listovi koriste se za čaj. Gorka dinja sadrži glikoprotein lektin koji je po aktivnosti sličan inzulinu i snižava koncentraciju glukoze u krvi. Od lišća se radi čaj koji je koristan u prevenciji i liječenju malarije te potiče probavu i ima antibakterijsko djelovanje.

Napomena: Konzumacija se ne preporuča trudnicama i dojiljama, zbog tvari iz biljke koje djeluju na kontrakcije maternice i prenose se putem mlijeka.

Japanska, jeju ili orijentalna dinja (Cucumis melo var. makuwa)

Ovo je zapravo krastavac velike kvalitete. Dinja se razvila od divljih vrsta u Aziji, na korejskom se naziva „chamoe“- a njezin uzgoj i povijest su prilično dugi. U Indiji i Kini, orijentalne dinje se uzgajaju još od prije Krista, a u Europi su se pojavile u 5. stoljeću. Sadrži vitamin E, kalcij, kalij, folnu kiseline te znatne količine vode. Idealna je za gašenje žeđi tijekom ljetnih mjeseci. Izuzetno je sočna, tvrdog bijelog mesa i slatkastog mirisa. Ima vrlo tanku koru i izuzetno dobro podnosi transport, ne puca i može se dugo čuvati. Pokazala se izvrsnom u liječenju žutice, začepljenja, ima antikancerogeno i laksativno djelovanje.

Spas od zaborava

Skupina entuzijasta iz Tovarnika iz udruge Breskorka nastoji sačuvati gotovo već zaboravljene, stare kulture – mahom tikve, ali i rajčice i drugo, pa i egzotično, povrće i voće. Kako donosi portal glas.hr, ova udruga okuplja 40-ak članova uzgaja između 120 i 150 kultura iz porodice tikava, ali nisu u pitanju samo tikve i bundeve, ima tu i drugih vrsta koje pripadaju toj porodici, poput lubenica, dinja, krastavaca… i jednu vrlu zanimljivu kulturu, lufu, ili biljnu spužvu, koja je, dok je mlada, ukusna za jelo, a kad sazre, služi kao 100 posto prirodno vlakno za masiranje i kupanje – objašnjava Mićo Brkanović, predsjednik udruge i ističe kako u udruzi Breskorka njeguju stare, tradicionalne sorte povrća, a samo ime udruge, osnovane 2009., govori o, prije svega, uzgajanju tikava, jer je breskorka zimska tikva za pečenje koja se “vjekovima uzgaja u Srijemu” i nekad je bila izvor prehrane, a danas je – delikatesa.

– Radimo na očuvanju tih starinskih sorti, znajući da u cijelom svijetu nestaju autohtone sorte, reći će taj Tovarničanin, koji se time bavi, kaže, “iz ljubavi” – već punih 40 godina!

Mićo Brkanović, se i u svojim 70-im godinama i dalje bavi uzgojem neobičnih sorata rajčica i vrsta tikvi, no kako godine idu, to mu je sve napornije, pa poziva zainteresirane koji bi htjeli nastaviti njegov višedesetljetni rad u očuvanju stotina neobičnih sorata i vrsta, da mu se jave na broj: 099 514 3445.

Uzgajaju u Tovarniku i meksički krastavac, koji je također iz porodice tikava, a posebno je zanimljiva tzv. sijamska tikva, koja pet godina može ostati svježa, ili muškatna, koja pak obara okusom. Nađe se kod Tovarničana iz udruge Breskorka i drugih egzotičnih biljaka, koje je teško sve i nabrojiti. Osim povrća uzgajaju i drvo ginko, sibirski limun, žižulu, neobične jagode uzgojene iz sjemena i mnoge druge egzote. Ljubavlju uzgajivača iz Tovarnika spašeno je, zaključit će Brkanović, 100-tinjak sorti rajčica, još 200 kad je riječ o porodici tikava i 30-ak vrsta raritetnog povrća.