Ne muče samo hrvatske poljoprivrednike problemi otkupa, visokih cijena inputa i nekontroliran uvoz nekvalitetnih proizvoda. Francuska, Grčka i Poljska se također bore s problemima u poljoprivrednom sektoru. Hrvatska je tako u koraku sa zemljama Europske unije, barem što se tiče prosvjeda poljoprivrednika. U Francuskoj su poljoprivrednici početkom kolovoza u znak prosvjeda nekoliko dana na cestama razbijali desetke tisuća jaja. Prema tvrdnjama proizvođača, jaja se prodaju po rekordno niskim cijenama, koje uopće ne pokrivaju troškove proizvodnje, ali i nova ulaganja. Zbog niskih cijena poljoprivrednih proizvoda početkom kolovoza, prosvjedovao je i dio proizvođača na sjeveru Poljske. Traktorima su blokirali ceste, bijesni zbog pada cijena žitarica i uljarica. Tražili su intervenciju države jer je cijena uljane repice u Europskoj uniji pala na najnižu razinu u posljednje tri godine.
Zašto poljoprivrednici traže novce od države?
Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je aktivno 232.990 poljoprivrednih gospodarstava koja koriste 1,3 milijuna hektara poljoprivrednih površina s prosjekom od 5,6 hektara po gospodarstvu. Od toga je 230.750 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG), dok je preostali dio od 2.240 kao poslovni subjekt. OPG-i obrađuju 1,1 milijun hektara poljoprivrednih površina, dok poslovni subjekti obrađuju 213 tisuća. Javnost u Hrvatskoj, koja živi na sve nižem standardu, mnogi već na egzistencijalnom minimumu, više ne podržava prosvjede, jer ne shvaća zašto poljoprivredni proizvođači traže tolike novce od države. Povijest kazuje da je oduvijek život seljaka bio težak, zahtijevao puno rada i ulaganja, a donosio manje rezultata od uloženog truda i novaca, dočim su seljaci – težaci bili iskorištavani od veleposjednika. Žetve, sjetve i berbe plodova i nekad i sad ovise o tome kakvi su vremenski uvjeti bili u vrijeme rasta i dozrijevanja, je li bilo poplava, suše, elementarnih nepogoda. U današnjici ovise i o prilagodbi klimatskim promjenama. Otkako su uvedeni državne subvencije (poticaji, potpore) za pojedine poljoprivredne proizvode, pretpostavljalo se da će mnogim seljacima biti olakšan posao i život, razvojem tehnologije, snižavanjem ulaznih troškova, povećanjem prinosa, što bi u konačnici pojeftinilo poljoprivredne proizvode na korist građanstva i industrije. Od 1998. do ovih kolovoških prosvjeda ukupna državna potpora poljoprivrednim proizvođačima iznosila više od 37 milijardi kuna. Na primjer, u 2003.godini iznosila je nešto više od dvije milijarde kuna, a deset godina kasnije taj iznos je četiri i pol milijarde. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku , u 90.-tim godina prošlog stoljeća proizvodili smo godišnje milijun i pol tona pšenice, a danas samo 681 tisuću tona. Prinosi pšenice su 1998. godine bili su 4,2 tone po hektaru, a u 2011. godini 5,2 tone. Obzirom da cijene pšenice kao i ostalih poljoprivrednih proizvoda formiraju trgovci na američkoj, zatim Matif (francuska burza pšenice), te BSA burza u Budimpešti, ona je za ovu godinu već dogovorena i iznosi od 1,26 kuna (Budimpešta) do oko 1,35 kuna (Matif). Dok je u 2008. godina cijena pšenica bila do 0,96 kuna po kg, u kolovozu 2010. godine na svjetskim tržištima stajala je 1,70 kuna, a trgovci su teškom mukom u Hrvatskoj pristali platiti pšenicu 1,20 kuna po kilogramu. Dakako da mnogo toga utječe na formiranje cijena pšenice, a najviše je to količina uroda iz industrijskih poljoprivrednih giganata, te mlinarsko-prerađivački lobiji. Države poput Hrvatske slabo mogu utjecati na svjetske cjenike, ali ono što se može, jesu dogovori između vlade i poljoprivrednih proizvođača o količini pšenice, kukuruza, suncokreta i ostalih interesnih vrsta koja će se sljedeće godine zasijati, te visina otkupne cijene koja će se štititi od trgovaca, nakupaca i mlinarsko-pekarskog lobija.
Poticaji nisu ispunili svoju svrhu
Osim ogromnih iznosa koje su u ime subvencija u poljoprivredi dobili prehrambeni gorostasi, milijunske novce od države dobio je cijeli spektar autoprijevozničkih tvrtki koje rade i usluge kombajniranja (primjer u Kutini, Lukaču, Požegi) ali i niz knjigovodstvenih agencija i servisa. Za pretpostaviti je da vlasnici tih tvrtki imaju u vlasništvu neku poljoprivrednu površinu, pa godišnje „dižu“ i više miljuna kuna novaca za subvencije. Takvi primjeri pokazuju koliko su duboke nepravilnosti u politici subvencioniranja. Prije ljeta, pregovarački timovi članica EU dogovorili su paket reformi kojima se iz temelja mijenja dodjeljivanje poljoprivrednih subvencija velikim farmama. One će uskoro izgubiti 30 i više posto od dosadašnjih iznosa. Prema tom paketu, dio novca koji se davao velikim industrijskim farmama raspodijeliti će se na mala poljoprivredna gospodarstva , s prednošću onih koji koriste ekološki prihvatljive metode. Sadašnje davanje subvencija u EU (i u Hrvatskoj), temelje se na količini posjedovanih hektara, a djelomično i na iznosima proteklih subvencija. To omogućava zemljoposjednicima davanje zemlje u zakup čak i privatnim zračnim lukama, golf klubovima, skladištima, a istovremeno uzimanje subvencija na temelju površine travnjaka ili krčevina. Obzirom da za nadzor korištenja potpora nije bilo prevelikog interesa, stvari su izmakle kontroli, tako da EU razmatra uvođenje oznake «aktivni poljoprivrednik», kao garanciju za proizvođački status, prava na subvencije i povratne obveze.
Neučinkovita hrvatska poljoprivreda
„Croatia – Agriculture and Enlargement„ (Hrvatska-poljoprivreda i proširenje) analitički dokument Generalnog ureda za poljoprivredu i ruralni razvoj EU opisuje kako Hrvatska ima općenito neučinkovitu poljoprivredu, te kroz Odluku Europskog vijeća utvrđuje prioritete u poljoprivredi kojih se Hrvatska mora pridržavati. Prioriteti su vezani uz pripreme i provedbe lokalnih strategija ruralnog razvoja, jačanje poljoprivrednih proizvodnih kapaciteta s modernizacijom i uvođenjem novih i najbolje primjenjivih tehnologija (BAT)na gospodarstvima, kroz koje se štiti okoliš, vodi briga o dobrobiti životinja i stvara sigurnost za hranu.
O tome, kojom snagom i pameću se Hrvatska usredotoči na prioritete i kontekst svoje pretpristupne strategije, ovisi koliku će dobivati financijsku pomoć iz EU.
Hrvatska koristi komponente programa IPA u iznosu od jedne milijarde eura za provedbu prioriteta, u razdoblju od 2007 do 2013. godine. Ulaskom u EU ušli smo na listu korisnika novca za poljoprivredu iz sredstava EU, a prva izravna plaćanja bit će u 2014. godini. Tumačenje modernizacije i uvođenjem BAT u poljoprivredu, u Hrvatskoj je od početka prepušteno trgovcima i bankarima, kroz nuđenje kredita za kupovine sofisticiranih traktora i druge poljoprivredne mehanizacije. Dogodilo se, da su se na malim ili osrednjim hrvatskim njivama pojavili veliki supermoderni traktori, skupi za održavanje, neekonomični za rad. Izostanak komunikacije između poljoprivrednih proizvođača i države, izostanak kontinuirane edukacije seljaka o tome što su moderna poljoprivreda, održiv razvoj sela, te primjena europskih propisa o zaštiti okoliša, doveo je do stanja u kojem se svake godine od veljače do kolovoza poljoprivredni proizvođači i trgovci prepiru s aktualnim vladama o već formiranoj cijeni žitarica. Prosvjedi sa skupim traktorima koji stoje kao simbol „gazdinstva“ na užarenom asfaltu postali su dio folklora, koji ovog kolovoza nije naišao na javno odobravanje i medijsku potporu. Udruživanje poljoprivrednika Vladino ignoriranje apela i prijetnji od strane zaduženih poljoprivrednih proizvođača, trebalo bi motivirati poljoprivrednike da se organiziraju u interesne zadruge. Zadružno poslovanje omogućava solidarnost i međusobnu pomoć, brži i sigurniji pristup europskim fondovima, a time i globalnom tržištu poljoprivrednih proizvoda. Kroz udruživanje u zadruge, umjesto u sindikate, mnogi bi poljoprivrednici konačno shvatili da postoje i druge vrste za poljoprivrednu proizvodnju, osim „subvencioniranih“ pšenice, kukuruza, soje… U sklopu toga, zadruge, kao gore spomenuta osovina gdje seljaci izravno odlučuju, trebaju biti pokretači. Država mora imati ulogu u pravednoj regulaciji cijene, ne dopuštajući monopol trgovaca, te kontroli zemljišnih knjiga i prostornih planova, kako bi se izbjegle lažne koncesije koje služe za uzimanje poljoprivrednih subvencija.
Procjena rezultata žetve na području EU
Unatoč vremenskim uvjetima, rezultati istraživanja i praćenja proizvodnje žitarica u EU 2013. godini, pokazuju da će prinosi globalno biti veći nego prošle godine, čak iznad prosjeka u proteklih pet godina, objavio je Joint Research Centre (JRC), istraživacki centar Europske komisije. Istraživanje se u JRC temelji na metodologijama pomoću satelitskih daljinskih istraživanja i matematičkih modela koji simuliraju rast usjeva, pa se rezultati prihvaćaju kao vrlo točnima. Unatoč klimatskim i vremenskim pokazateljima, prognoza za prinos žitarica (pšenica, ječam, kukuruz, ostale žitarice) je 5,2 tona po hektaru diljem EU-a, što je 5 posto više od prošle godine, ali i 1,3 posto iznad petogodišnjeg prosjeka ukupnih prinosa žitarica u Europskoj uniji u odnosu na 2012. Za pojedine usjeve u cijeloj EU, u odnosu na prošlu godinu (ažurirana s najnovijim podacima), najnovije prognoze prinosa pokazuju sljedeće:
– žitarice: meka pšenica: 5,5 t / ha (2,1%), durum pšenica: 3,3 t / ha (6,4%), ječam: 4,7 t / ha (6,3%), kukuruz (zrno): 7,1 t / ha (16,3%);
– uljarica i gomoljaste kulture: uljana repica: 3,0 t / ha (-4.1%), suncokret: 1,9 t / ha (14,0%),
– krumpir: 30,1 t / ha (1%), šećerna repa: 65.65 t / ha (0,2%).
Prognoze za Francusku kao najvećeg proizvo ača pokazuju niže prinose u odnosu na prošlu godinu, dok su veći prinos razine predvi đeno je u Španjolskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Mađ arskoj. Hrvatska još nije ubrojana u rezultate, jer u vremenu provedbe istraživanja još nije bila članica EU. Ječam je na razini EU iznad prošlogodišnje vrijednosti , a naročito za proizvodnju u Španjolskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Španjolska, koja daje jednu četvrtinu proizvodnje jarog ječma, prognozira da će imati prinos od 40% iznad petogodišnjeg prosjeka. Za kukuruz je prognoza da će prinosi biti najmanje kao prošle godine, no u JRC napominju da je prognoza u ranoj fazi za kukuruz, jer su proljetne kiše i previše vlage u tlu otežavali sjetvu kukuruza u nekoliko najvažnijih regija u Francuskoj i Italiji.
