Prvi purani su udomaćeni u Meksiku početkom nove ere, a u Europu su ih donijeli Španjolci u 16.stoljeću. Najveći svjetski proizvođač purećeg mesa danas je SAD sa udjelom od 48% u svjetskoj proizvodnji,. Slijedi ga Europska unija sa 32% udjela u svjetskoj proizvodnji. Najveći proizvođač unutar Unije je Njemačka, dok je Hrvatska proizvodnja u europskim i svjetskim okvirima zanemariva.
Domaći purani
Najpoznatiji purani koji se uzgajaju u Hrvatskoj su zagorski i pazinski puran. Zagorski postiže bitno manju težinu od pazinskog, a uzgaja se u manjim jatima na otvorenom. Uzgoj je počeo još u 16.st. kada su prve jedinke dopremljene iz Italije. Proizvodnja pazinskog purana počinje od 1965.g., kada su prve jedinke uvezene iz Kanade, a odrasli primjerci postižu težinu od 30 kg. Radi zaštite svojih interesa, ali i zaštite i očuvanja ovog autohtonog proizvoda, proizvođači zagorskog purana s područja Hrvatskog zagorja (Krapinsko-zagorske, Varaždinske županije te rubnih dijelova Zagrebačke županije koji graniče s ovim županijama) su se 2003. udružili u zadrugu “Puran zagorskih brega“, čije sjedište je u Krapini.
Ova robna marka jamči potrošačima da su purani uzgojeni u skladu s tradicijom i strogim načelima. Životinje se uzgajaju slobodnim sustavom držanja, a samo im se u nepovoljnim vremenskim prilikama i noću, osigurava čvrsto sklonište, odnosno peradnjak. Potrebno je napomenuti da su mali purići do tzv. „bobičanja“ ili „brijanja“ jako osjetljivi na vlagu, pa svaka nepažnja u tom periodu može uzrokovati velike gubitke u proizvodnji. Jedan zagorski puran zahtijeva najmanje 25 m2 zelene površine, odnosno na 1 ha ih može biti najviše 400. Prodaju se purice starosti između 5 i 16 mj., s obavezom da purice ne smiju biti teže od 3,5 kg, a purani od 5 kilograma. Purice u pravilu postižu veću cijenu od purana, a prodajne cijene se kreću od 100-150 kn/kg. Jaja koja se koriste za uzgoj purića moraju biti od pura koje su umatičene u evidenciji Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA).
Ova Zadruga trenutno okuplja 18 zadrugara s oko 3.000 purana u uzgoju. Pretpostavlja se da bi ih se moglo uzgojiti deset puta više, kada bi postojao zajednički distributivni centar. Osim u Hrvatskom zagorju i Prigorju, purani se na ovakav ekstenzivan način mogu proizvoditi u većem dijelu kontinentalne Hrvatske, te u Ravnim kotarima i Zagori. Na području od rijeke Zrmanje do Cetine te nešto južnije oko Vrgorca i Imotskog uzgajaju se dalmatinske tuke po sličnim principima, te one u ovom području imaju gastronomski status koji zagorski puran uživa u kontinentalnom dijelu Hrvatske i svakako ih je potrebno ekonomski valorizirati.
Hranidba zagorskih purana odvija se u dvije faze. U prvoj fazi koja traje do osam tj. starosti purića, moguća je tradicionalna hranidba ili korištenje krmnih smjesa koje sadrže veću koncentraciju bjelančevina, budući da ih purići trebaju u većem postotku od pilića. U kasnijoj fazi uzgoja, u dobi do 32 tj., osnova hranidbe zagorskog purana je zelena ispaša uz dodatak kukuruza i krmnih smjesa.
Ekstenzivan i intenzivan tov Ekstenzivan uzgoj purana može biti vrlo rentabilan jer se troši manje koncentrirane hrane. Maksimalno iskorištava ispaša ili svježe pokošena trava, te kukci koje ptice same mogu naći i iskoristiti u prehrani. Osim toga, takvim načinom držanja postiže se bolja kakvoća mesa i veća prodajna cijena u odnosu na intenzivni tov. U uzgoju je potrebno računati s 4-6kg koncentrirane hrane i 25-30kg žitarica po utovljenoj životinji. Za povećanje ekonomičnosti proizvodnje svakako je poželjno čim veći dio potrebne hrane proizvesti na vlastitom gospodarstvu. Intenzivan tov purana moguć je na dva načina: ranim ili takozvanim brojlerskim tovom i kasnim tovom. Rani tov traje oko 3mj., a počinje odmah nakon valjenja. U toj dobi purići postižu težinu od oko 3,5-8kg, a po kilogramu prirasta troše oko 3kg smjese.
Način tova je isti kao kod pilića, ali uz primjenu specijalnih smjesa za purane. U slučaju intenzivnog tova potrebni je planirati 12 životinja/m2 od prvog do četvrtog tjedna, odnosno od petog tjedna 8purana/m2. Ovakvim načinom tova postiže se niža prodajna cijena mesa nego kod ekstenzivnog uzgoja, ali uz puno kraći proizvodni ciklus. U intenzivnom tovu purića ističe se trošak purića s udjelom od 48% u ukupnom trošku, dok na trošak hrane otpada 19% troška. Trošak purića je moguće smanjiti posjedovanjem vlastitog matičnog stada i valionice. Cijena koštanja kilograma purana u intenzivnom tovu iznosi 30,14kn.
U ovoj kalkulaciji je računat prosječan mortalitet od 10%. S obzirom na prirodno bogatstvo pasmina kojima Hrvatska raspolaže, a tu se prvenstveno misli na zagorskog purana, koji je upisan kao autohtona pasmina u Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja nastalih na teritoriju Republike Hrvatske, te na dalmatinsku tuku za koju proces identifi kacije tradicionalnih formi još traje, velika je šteta što pureće meso još uvijek u velikom postotku uvozimo. Budući da je nekad izvoz purana bio velik, neosporno je da purani imaju potencijala postati vrhunski hrvatski izvozni proizvod.
