Hrvatski poljoprivredni proizvođači su većinom mali, usitnjeni i trenutno vrlo teško mogu konkurirati razvijenim zapadnoeuropskim farmerima. Farmeri u većini europskih zemalja su tijekom dugog razdoblja akumulirali kapital i u ovom trenutku se nalaze na značajno višoj razini opremljenosti gospodarstva. U novije vrijeme i na značajno višoj razini znanja i edukacije od farmera u RH. Slobodno tržište poljoprivrednih proizvoda traži i bitno drugačiji pristup organizaciji prodaje tih istih proizvoda. Proces privatizacije državne i društvene imovine, pokrenuo je i procese pretvorbe načina funkcioniranja poljoprivredne proizvodnje kod novih hrvatskih farmera.
Nužna bolje opremljena gospodarstva
Današnji farmeri u RH većinom imaju nedovoljno opremljena gospodarstva što rezultira visokim proizvodnim cijenama njihovih proizvoda. Najveći problem je prodaja gotovih proizvoda, koja nije uređena, pa se svake godine pred sezonu žetve pšenice ili berbe kukuruza organiziraju prosvjedi seljaka koji blokiraju prometnice kako bi nadležne u Ministarstvima upozorili na nelogičnosti funkcioniranja slobodnog tržišta. Većina malih poljoprivrednih proizvođača, danas nema svoja skladišta, sušare, pogone za preradu i finalizaciju proizvoda. Tako teže svoje proizvode mogu ponuditi tržištu. Taj posao se prepušta vlasnicima ili korisnicima velikih silosa iz bivših kombinata, koji preuzimaju ili otkupljuju većinu robe u vrijeme žetve ili berbe.
Upravo u tom trenutku su na tržištu uvjeti koji diktiraju nerealno niske cijene, jer je ponuda prevelika, i otkupljivači koriste priliku kako bi sebi stvorili poziciju za visokom zaradom. Budući da čisti ratari nemaju sušare i ne mogu sačuvati sami svoju robu prisiljeni su prihvaćati vrlo nepovoljne uvjete prijema i sušenja roba, ili pak otkupa u trenutku žetve. U prvom redu ovakav pristup osiromašuje primarnog proizvođača koji se fokusira na proizvodnju u polju. U vrijeme žetve na prostoru Slavonije, Baranje i Vojvodine okupe se brojni trgovci pšenice, kukuruza i uljarica, te za strane vlasnike otkupljuju robu po cijenama koje su 20–30% niže od cijena na njihovim tržištima. Za državu je loša ovakva praksa jer ostaje bez sirovine za proizvodnju koje onda mora uvoziti po značajno višim cijenama.
Na niskim cijenama sirovina koje se izvoze izvan granica RH, država uprihoduje niže poreze. Zbog slabe zarade proizvođači (ratari) imaju nisku kupovnu moć, pa drugi dijelovi društva imaju siromašne kupce koji malo troše. Na taj način se zatvara ciklus destrukcije tržišta i RH se postupno pretvara u koloniju ovisnu o novcu koji dobije za sirovine. Država troši stanovita sredstva za poticaje poljoprivredne proizvodnje od kojih najveću korist imaju strani kupci naših jeftinih proizvoda. Koji služe kao sirovina za njihovu moćnu industriju. Ukoliko farmeri u RH žele preživjeti tada se moraju pozicionirati na tržištu na način da nude svoju robu dorađenu i pripremljenu za konačnog kupca, u vrijeme kad taj kupac treba tu robu.
Troškovi otkupa kukuruza
U zadnjih nekoliko godina troškovi otkupa kukuruza su se stabilizirali na 100- 120 kn/t. Plus 3-5 kn/t za svaki postotak vlage iznad 14%.
Trošak sušenja kukuruza s ulaznom vlagom od 22% je 124 – 160 kn/t. Trošak prijema se kreće od 30 do 40 kn/t. Zatim se obavezno obračunava trošak ulaznog kala od 1% i trošak izlaznog kala od 0,5% kao i troškovi kontrole na ulazu i izlazu robe od 4 – 5 kn/t, troškovi utovara robe na izlazu su oko 20 kn/t. Ukoliko se roba odmah ne proda, tu su još i troškovi skladištenja od 0,5 kn/t/dan. Sve ove troškove plaća proizvo đač kukuruza i preuzima sve rizike tržišnih uvjeta.
Kalkulacija isplativosti sušara
Iz tablice je vidljivo da se od 1000 t vlažnog kukuruza s 22% vlage, dobije za prodaju 893,42 t suhog zrna. Za posao sušenja i drugih zavisnih troškova potrebno je još izdvojiti 5.000 kn za kontrolu na ulazu. 4.467 kn za kontrolu robe na izlazu. 35.000 kn za istovar robe, 17.870 kn za utovar robe. 13.560 kg suhog zrna kukuruza vlasnik sušare uzme s računa za ulazni i izlazni kalo. Ukoliko se uzme neka prosječna cijena sušenja za vlagu od 22% od 140 kn/t, tada troškovi sušenja iznose 140.000 kn. Kad se zbroji usluga prijema i sušenja robe s ostalim zavisnim troškovima, iznosi 202.337 kn. Plus vlasniku sušare ili silosa ostaje 13.560 kg suhog zrna kukuruza.
Ukoliko je računska cijena zrna kukuruza 1,00 kn/kg, tada proizvođač za ovaj posao mora izdvojiti 215.897 kn ili 24,2 % ukupne vrijednosti robe. Cijena skladištenja suhe robe u silosu je u prosjeku 0.5 kn/t/dan. To znači da dalje čuvanje robe u skladištu na cijenu kukuruza od 1 kn/kg za svaki mjesec čuvanja kukuruza u silosu troši od 1,5 do 2,0% njegove vrijednosti. Iz dugogodišnjeg iskustva poznato je da su cijene kukuruza najniže u trenutku berbe (listopad) i postupno rastu do nove berbe, ali najisplativije je prodavati kukuruz između ožujka i lipnja. Dakle potroši se za skladištenje još dodatnih 10% do 14% vrijednosti zrna kukuruza s početka računice. Ukupno je to 34 do 38% vrijednosti robe.
Stvarni trošak energije za sušenje
Za isparavanje 1 kg vode potrebno je 2,5 MJ toplinske energije. Jedan od najskupljih energenata je lako plinsko ulje ili lož ulje koje ima približno 40 MJ toplinske energije. Uz faktor korisnosti sušare od 60%, za sušenje 1000 t kukuruza treba ispariti 93 t vode. Za isparavanje te vode potrebno je 232.500 MJ toplinske energije ili 9226 kg lož ulja. Veleprodajna cijena lož ulja se kretala zadnjih godina u granicam od 5 – 6 kn/l.