Kad zadruga nije perspektiva nego smetnja

U članku „Kad zadruga nije perspektiva nego smetnja“ naš gost kolumnist mr. sc. Miroslav Kovač opisuje proces i sažima činjenice višegodišnjih zalaganja i odricanja skupine uzgajivača goveda iz Požeštine da ustroje model kojim bi se oduprli nadolazećoj i očitoj krizi, te negativnim trendovima u sektoru govedarstva u Hrvatskoj, u razdoblju od 2001. do 2019. godine.

Jedan od važnih pilot-projekata preobrazbe hrvatske poljoprivrede završio je 2019. neuspjehom. I to nedugo nakon što su ga stručnjaci Svjetske banke u studiji razvojnih mogućnosti slavonske poljoprivrede istakli kao jedan od dvaju pozitivnih primjera. Neuspjeh je bio tim veći što nije bila riječ o nekoj iznenadnoj i neistraženoj inicijativi već o projektu koji se pripremao i stvarao godinama. Tim je važniji i poučniji za pokušaje da se u Hrvatskoj ostvari uzgoj i poljoprivredna proizvodnja naslonjena na obiteljska gospodarstva i na integriranje procesa dodane vrijednosti u domaćem lancu govedarstva. Činjenice iznesene u članku rezultat su svjedočenja iz „prve ruke“ o jednom pokušaju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava da odgovore na opće stanje uzgoja goveda i proizvodnje mlijeka i mesa u RH, a posredno i poljoprivrede u cijelosti, te izostanak detaljnih strateških odrednica sustava.

Inicijativa prema austrijskom modelu organiziranja u govedarstvu

Primijetivši da mnoge obitelji odustaju od proizvodnje i domaćeg uzgoja zbog nefunkcionalnog okruženja odvažili smo se, na jednom manjem i izoliranom primjeru, ali s vrlo zdravim pretpostavkama, ukazati zajednici na mogućnost izlaska iz krize. Grupa uzgajivača goveda otpočela je aktivnosti 2001., prema austrijskom modelu organiziranja u govedarstvu,. Cilj je bio zaštiti i unaprijediti domaći uzgoj i proizvodnju, tako položaj njih samih i njihovih obitelji. Preuzimanjem odgovornosti i osobnom zauzetošću uključenih u inicijativu nastojali smo odozdo izgraditi sustav. U njemu su se u prirodnom okruženju potencijala i kapitala, trebale očuvati i razvijati sve dodane vrijednosti posla i života kojim se bavimo; posredno i zaštititi materijalnu i duhovnu baštinu prostora.

Nakon nešto više od dvije godine od prestanka funkcioniranja najvećeg dijela ove jedinstvene inicijative u Hrvatskoj, vrijedno je ukazati na slabosti, a u konačnici i razloge neuspjeha; prije svega nas samih aktera, ali i okruženja u kojem smo donijeli odluku suočiti se sa nepoznatim. Također i nenaklonjenošću istog u kojem smo, razvijajući se od gotovo „ničega“, nailazili na vrlo ozbiljne prepreke. S preprekana se inicijativa morala nositi i opstajati od prvih dana pa gotovo do svog prestanka. Danas je, naglašavam, više nego važno utvrditi razloge neuspjeha i iz njega izvući pouke za budućnost.

Udruga uzgajatelja simentalskog goveda Požeštine (UUSGP)2 osnovana je sa 60-ak članova još 2001. godine. Strategiju rada za pet godišnje razdoblje (2005 – 2010.) 3 udruga je prihvatila 2005. godine. U tom je dokumentu već naznačeno osnivanje zadruge s usmjerenošću ka jednom od dugoročnih ciljeva – zadružna mljekara. Godine 2008. 20-ak članova Udruge se odlučilo na osnivanje Zadruge – Uzgojno poslovni obrazovni centar Simentalac (ZUPOCS). Kao voditelj požeškog ureda državne Savjetodavne službe pomagao sam im savjetima. Tako sam prihvatio da u uvodnoj fazi kao volonter obnašam dužnost upravitelja. Zadrugari su pod mojim vodstvom više puta posjetili Austriju da vide kako napredne zadružne strukture djeluju u praksi. I sam sam se u tome dodatno obrazovao u Danskoj i Nizozemskoj.

 Skupina Živo selo i Udruga OPGH „Život“

Početkom 2009. godine bio sam suautor članka u Hrvatskoj reviji 4. U njemu se kritizira način na koji je pet godina prije proveden – i nakon ulaganja od nekoliko milijardi kuna kolabirao – državni tzv. Operativni program razvoja govedarstva. Na temelju članka u Hrvatskoj reviji (Salaj i Kovač) inicirali smo neformalnu i nadstranačku skupinu Živo selo s još dva poznata agronoma. Tri godine poslije (2012.) skupina Živo selo javnosti je priložila na raspravu dokument Temelji nove politike govedarstva – prijedlog Platforme za stručnu raspravu, 6. Tada već smo bili svjesni da je; „slom hrvatskog stočarstva, a posebice govedarstva, jedna od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskom gospodarstvu“.

Značajan broj obiteljskih gospodarstava okupio se 2014. oko platforme skupine Živo selo u Udrugu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske – Život (OPGH Život). Njihov je program u velikoj mjeri pretočen u programe većeg broja stranaka na izborima 2016. i 2020.; ali je u bitnome ostao neproveden u državnoj strategiji i politici.

Provedba razvojnog plana

Paralelno s netom opisanim zalaganjima pokušalo se i s praktičnom primjenom ideja o obnovi obiteljskih gospodarstava unutar spomenute zadruge ZUPOCS. Tri četvrtine zadrugara ZUPOCS-a postižu 2010. dogovor da aktiviraju Zadrugu mjesečnim dotacijama za financiranje hladnog pogona; nude mi dužnost profesionalnog upravitelja što sam i prihvatio odstupivši sa vrlo izvjesnog mjesta pročelnika državne savjetodavne službe za Požeško-slavonsku županiju.

Krenuli smo u provedbu razvojnog plana. On je uključivao izgradnju poslovne zgrade s prostorijama za veterinarsku ambulantu i izložbeno-aukcijske dvorane. Također i otvaranje suradnje s lokalnom mini mljekarom. Cilj nam je bio osnovati stočarski centar koji objedinjuje cijeli lanac dodavanja vrijednosti i poboljšanja kvalitete uzgoja. Dakle, ono što je bilo u samoj srži od državnih struktura javno predlagane preobrazbe i renesanse hrvatskog sela.

Grad Kutjevo je Zadruzi prodao zemljište u poslovnoj zoni pod povlaštenim uvjetima; no tada zadružna ideja nailazi na prvu prepreku u svom užem okruženju. Lokalni veterinarski inspektor daje u dva navrata negativna mišljenja za osnivanju ambulante prema Upravi za veterinarstvo – Ministarstva poljoprivrede (MP). Ta su mišljenja samo savjetodavna. U konačnici nisu pravno utjecala na odluku Uprave, ali su ukazala na probleme koji nastaju u praktičnoj primjeni inicijativa koje nisu službeno „pomazane“. Iduća je prepreka bio županijski Odjel za gospodarstvo i graditeljstvo; više mjeseci županijski Odjel je zavlačio s izdavanjem građevinske dozvole za gradnju zadružnog poslovnog doma; čak i nakon službenog mišljenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva da za to nema prepreka. Odgovorna osoba u županiji se naime čudila: „Što će Zadruzi veterinarska ambulanta kad ona već postoji u Kutjevu“.

I u krugu samih zadrugara bilo je prijedloga koji nisu bili u skladu sa zajedničkim interesom. Jedan je takav prijedlog bio da se npr. za izvođenje građevinskih radova odabere osoba iz obiteljskih redova. I to iako je nudila ca 15% višu cijenu od izabrane. Odluka da se koriste najpovoljnije ponude dovodi do određenih napetosti. Međutim, dovodi i do uštede od ca 15% u odnosu na odobreni građevinski kredit. Kada je 2012. zadružni dom dovršen i u njemu, uz poslovne prostorije Zadruge, proradila i veterinarska ambulanta. Ona se tijekom prve dvije godine morala boriti s konkurencijom koja je imala državne ovlasti za provođenje naređenih mjera; to čini 50-60% ukupnog prometa, a višestruko je unosnije od tekućih dnevnih zadaća veterinara.

Nakon što je veterinarska ambulanta 2014. napokon ipak dobila državne ovlasti suočava se s jednim od Zakonskih problema, ali i problema struke, naslijeđenih iz prošlog društvenog sustava; zahtjevom da ambulanta ima dva veterinara, oba ovlaštena sa više od dvije godine radnog staža, te jednog veterinarskog tehničara. Takav lokalni monopol naravno znatno poskupljuje sustav u odnosu na primjerice naprednu Austriju; tamo je diplomirani veterinar slobodan da sam obavlja sve poslove i prosuđuje kad mu je i kakva pomoć potrebna. Još gore, u specifično hrvatskim uvjetima sustav je sučeljen s velikom nestašicom veterinara, spremnih na terenski rad; tako je ambulanta oko uvjeta zaposlenja i tumačenja zahtjeva imala stalnih okapanja s veterinarskom inspekcijom. Osim toga, konkurentska veterinarska stanica koja je prethodno imala područni monopol počela je s nizom pravnih uznemiravanja sa ciljem povratka na staro stanje.

Tijekom izgradnje zadružnog poslovnog doma, i prije otvaranja ambulante, zadruga je ostvarila znatne uštede uslugama, kao što su skupna i vremenski povoljna kupnja repromaterijala, posredovanje u direktnom uvozu i odabiru kvalitetnih uzgojnih grla i sl. Marže koje su se pri tome ostvarivale bile su uglavnom dovoljne da pokriju plaću upravitelja i tekuće troškove održavanja; međutim, u poslovanju je dolazilo do problema koji su već tada ukazivali na rigidnost sustava financiranja. To je demotiviralo mnoge zadrugare i tako već na početku djelatnosti ozbiljno ugrozilo rad Zadruge. Zadruga je osim toga na samom početku svog djelovanja, zbog očite (nikad razjašnjene) pogrješke unajmljenog računovodstvenog servisa, zaradila i kaznu porezne inspekcije.

Iskustva s financiranjem – važna uloga Zadruge prema članovima

Da bi HBOR, koristeći usluge komercijalne banke, odobrio kredit Zadruzi za potreban repromaterijal za sjetvu njezinim članovima i klijentima, od 1,5 mil kn u dvije tranše, bilo je potrebno i jamstvo HAMAG-a. Pokazalo se da je uključivanje triju ustanova vremenski iznimno zahtjevan proces. Trajao je 3-4 mjeseca, nekada i više. Tijekom čekanja na odluku i za vrijeme trajanja kredita banka je tražila još i kvartalna izvješća.

Uz Zadrugu sam, kao njen upravitelj, iako tada nečlan i nekorisnik kredita, morao preuzeti i preuzimao osobnu odgovornost kao jamac platilac. U jednom trenutku je zbog nepoznatih nam propisa u Ministarstvu poljoprivrede, koji su usklađivani sa HAMAG-om i HBOR-om, Zadruzi zapriječeno daljnje financiranje putem kredita. Naime, komercijalna banka Zadruzi nije odobrila daljnje kreditiranje putem sredstava HBOR-a. Kako su nam odgovorili, zbog nemogućnosti pribavljanja određene potvrde iz MP, za koju se nije moglo naći rješenje u sustavu.

Komercijalna banka je obnovila kreditnu liniju od ca 150 tisuća kn. Međutim, uz uvjete koji su u velikoj mjeri bili vremenski neusklađeni s ključnim dijelom početnog djelovanja Zadruge, naime s posredovanjem u kupnji repromaterijala, što je izrazito sezonska djelatnost s velikim zahtjevima na likvidnost. Kako je pak u mnogim gospodarstvima platežna moć bila vezana uz primitke poticaja, ekonomija Zadruge se našla na brisanom prostoru između vremenske neusklađenosti kredita i nelikvidnosti nekih članova. Krediti su na kraju uredno vraćeni 2015.. Međutim, zbog krutosti kreditnih odnosa takav način financiranja tekuće djelatnosti iskazao se kao neučinkovit i nepraktičan; smanjio je interes za zadružno djelovanje i otvarao prostor za od ranije prisutno privatno lihvarenje i individualan pristup. U Zadruzi dolazi do prve velike krize koja je samo nešto ublažena istodobno poboljšanom ekonomijom veterinarske ambulante.

Zadruga – proizvođačka organizacija i zadružna mljekara

Izlaz se tražio u priznanju Zadruge kao proizvođačke organizacije (PO). Za njeno je pokretanje Europska komisija (EK) predviđala petogodišnju potporu od cca. 0,7 milijuna kuna godišnje tijekom pet godina. Zadruga je predložila da se u PO uključi i mljekara u vlasništvu jednog od zadrugara i da se tako objedini cijeli lanac dodane vrijednosti. Nakon višemjesečnih iscrpljujućih pregovora, i u isto to vrijeme nekoliko puta mijenjanog Pravilnika za priznavanje PO od strane Ministarstva poljoprivrede, ono je 2015. odobrilo Zahtjev za pokretanje PO kao jedne od prvih u Hrvatskoj. Nakon što je ministarstvo poljoprivrede odobrilo zahtjev za osnivanje proizvođačke organizacije, počinju dugi pregovori oko kredita potrebnih za kupnju mljekare; nju je pritiskao dug od gotovo 2 milijuna kn. Od toga je polovica bio kredit banke, a polovica dug prema isporučiteljima.

S obzirom na taj dug i tehnološku zastarjelost mljekare; preuzimanje se na kraju svelo na odobrenje kredita od 2 milijuna kn Zadruzi kao novom vlasniku mljekare.

(nastavlja se)