Sobno bilje

Potrebe sobnog bilja i uvjeti uzgoja

Uređenju stambenog prostora poklanja se velika pozornost; usklađuju se boje, teksture i stil. Isto tako treba pristupiti odabiru bilja i posuda u kojima će se ono nalaziti, kako bi bila zadovoljena i estetska funkcija biljke u interijeru. U obzir je potrebno uzeti način rasta, boju listova, cvjetova. Također teksturu i oblik biljke, kao i veličinu, oblik i boju dekorativne posude u kojoj se bilje nalazi i uskladiti ga sa stilom uređenja prostora.

Najčešće se sobno bilje u interijerima uzgaja zbog ljepote načina njihovog rasta i listova, za dugotrajno dekoriranje nekog prostora. Za povremene dekoracije koriste se cvatuće lončanice koje u prostor unose boju i živost. Ljepota ponovne cvatnje je u dugotrajnom sobnom uzgoju kod većine vrsta obično nešto slabija. Potrebe bilja prvenstveno ovise o porijeklu, pa je uvjete uzgoja u primjeni potrebno što više prilagoditi uvjetima rasta na staništu s kojeg potječe biljna vrsta. Većina biljnih rodova i vrsta koja se primjenjuje u interijerima potječe iz tropskog i suptropskog područja. Dok je manji broj iz umjerenog klimatskog pojasa. Idealni uvjeti za rast tih vrsta isti su kao na njihovom prirodnom staništu, što je u interijerima vrlo teško postići.

Vrste koje potječu iz tropskog klimatskog područja općenito podnose niski intenzitet svjetla i osjetljive su na niske temperature. Većinom se na prirodnom staništu razvijaju u sjeni divovskog šumskog drveća ili rastu kao penjačice. U suptropskom području i temperatura i relativna vlaga zraka mogu se sezonski mijenjati. Tako da vrste porijeklom iz tog područja mogu podnijeti ograničen stupanj vrućine, suše ili niskih temperatura. Pojedine biljne vrste, koje se koriste za ozelenjivanje interijera, potječu iz područja ekstremne klime kao što su pustinje. Tako da imaju brojne prilagodbe na stres izazvan sušom i vrućinom. Vrlo je važno odabrati biljne vrste u skladu s prostorom gdje se bilje planira staviti. Glavni čimbenici su svjetlo, temperatura i zračna vlaga.

Na što obratiti pozornost u prostoru?

Prije nabavke bilja potrebno je dobro analizirati prostor koji se želi oplemeniti biljem. Treba obratiti pozornost na izvore prirodne svjetlosti, orijentaciju prostorije u odnosu na strane svijeta, moguću zasjenjenost prozora drvećem, balkonima, nadstrešnicama, boju stakla, prisutnost i tip zavjesa.

Temperatura i vlaga zraka u međuodnosu su, a u suvremenim interijerima temp. su tijekom godine više manje ujednačene i kreću se oko 22 °C. Vlaga zraka od 30 do 40%. Pri tome postoje različiti načini grijanja i hla đenja prostora, kao i provjetravanja.

Biljke se nikako ne stavljaju u neposrednu blizinu izvora topline, kao što je važno da se ne nađu u izravnoj struji zraka klimatizacijskog uređaja ili na propuhu. Netom kupljene lončanice obično nije potrebno presađivati u nove veće posude. Zato jer su posađene u odgovarajući supstrat u skladu s njihovim potrebama, no kad postanu prevelike za svoju posudu presađuju se u samo malo veću. Za uspješan rast i zdrave biljke važna je prihrana biljaka. Na tržištu postoji niz proizvoda za prihranu sobnog bilja, bilo da se radi o štapićima, granulama koje se stavljaju u supstrat. Otpuštanje hraniva traje nekoliko mjeseci; ili o tekućim hranivima koja se dodaju vodi za zalijevanje.

Razlikuju se hraniva s obzirom na ukrasnu vrijednost lončanice, pa postoje hraniva za lisnate, cvatuće lončanice, ali i specifična za orhideje i kaktuse. Biljke trebaju i vodu, međutim, najviše sobnog bilja strada zbog prekomjernog zalijevanja. Žućenje i smeđenje listova nije nužno znak da biljci nedostaje vode. Vrste mesnatih listova potrebno je zaliti tek kad je supstrat suh u zoni korijena. U obzir se mora uzeti i tko, te kako koristi prostor. Prije svega, dobro je razmisliti o mogućnostima njege i pažnje koju možemo posvetiti sobnom bilju. Za osobe koje vrlo malo vremena provode u domu, a žele pokoju lončanicu, najbolji izbor su vrste koje ne trebaju učestalo zalijevanje i održavanje. Obitelji s malom djecom svakako trebaju izbjegavati otrovne i biljke šiljastih i oštrih listova.

Vrste koje treba manje zalijevati

ZZ – Zamioculcas zamiifolia

Ukrasna vrijednost ZZ-a je u načinu rasta, sukulentnim, sjajno zelenim listovima. ZZ je zimzelena ili listopadna trajnica, porijeklom s kamenitih područja šuma i savana tropske istočne i suptropske jugoistočne Afrike. U tlu se nalazi kratak, debeo rizom. Biljka je visoka oko 80 cm, a promjera oko 45 cm. Listovi, dugi 30-70cm, tvore rozetu, sukulentni su, sastavljeni od sjajnih, kožastih liski, koje su duž čvrste, pri dnu zadebljale lisne peteljke izmjenične do gotovo nasuprotne, izduženo do jajoliko-eliptične, duge do 7-8cm, smaragdno tamno zelene boje. U sobnim uvjetima rijetko cvate malim cvjetovima koji se nalaze pri osnovi biljke. Pricvjetni list, spatha, je zelen, dug do 7cm. Pojavljuje se u razini tla na kratkim peteljkama (4 cm), klip ‘spadix’ je bijeli i kraći od pricvjetnog lista.

Podnosi nisku do visoku količinu svjetla, ali ne podnosi izravno sunce. Idealne temperature za uzgoj kreću se od 15-24 °C, a najniže 8 °C. Zalijevati je dovoljno jednom tjedno kad se supstrat prosuši. Uz niže temperature interijera i nisku količinu svjetla i jednom mjesečno. Može preživjeti ako se ne zalije 3-4 mjeseca. Prekomjerno zalijevanje uzrokovat će truljenje rizoma i baza lisnih peteljki. Supstrat u koji se presađ uje treba biti pjeskovit i propusan, a neophodni su i drenažni otvori na dnu posude. Presađ ivati je dosta svake 2-3 godine, najbolje u proljeće. Tijekom intenzivnog rasta, od travnja do kolovoza, prihranjuje se jednom mjesečno tekućim hranivom ujednačenog sastava (NPK). Povremeno je potrebno očistiti prašinu s listova, te ukloniti žute i suhe dijelove biljke, te prerasle listove.

Razmnožava se dijeljenjem rizoma ili lisnim reznicama. Lisne reznice stavljaju se u supstrat za ukorijenjivanje u posudu koja se zatvori plastičnim pokrovom. Ukorijenjivanje može trajati i više od godine dana. Ako poneki donji list žuti i otpadne radi se o normalnoj pojavi. Međutim, u slučaju intenzivnijeg žućenja, pa i smeđenja listova, najvjerojatnije je problem u previše vode. Smeđi vrhovi liski ukazuju na prenisku zračnu vlagu. Povremeno orošavanje listova može povisiti količinu vlage u zraku i smanjiti problem. Odlikuje se sporim rastom, a zahvaljujući svom izgledu i tipu rasta pogodna je za uređenje suvremenih interijera čistih i jasnih linija, te za osobe koje ne mogu puno vremena posvetiti njezi sobnog bilja. Otrovan je za pse i mačke, ali i za djecu.

Kaktus olovka – Euphorbia tirucalii

Zbog tankih grančica i netipična izgleda, zovu ju kaktus olovka, premda s kaktusima dijeli jedino malu potrebu za vodom. Potječe kao i ZZ iz područja središnje istočne Afrike. Normalno raste na suhim šikarama do 2000 m nadmorske visine. Radi se o grmu ili manjem stablu visine 4 – 12 (15) m s krhkim, sočnim grančicama koje izbijaju u pršljenovima. Promjera su do 7 mm, zelene i uzdužno sitno iscrtane. Kao i sve mlječike, sadrži bijeli do žućkasti lateks koji je vrlo otrovan.

Biljka je idealna za sunčane i tople položaje. Traži puno sunca i temperature najmanje od 18 °C. Zalijevati treba rijetko, u prosjeku svaka dva do tri tjedna ljeti, 1-2 puta tijekom zime. Supstrat se treba isušiti izmeđ u zalijevanja. Uzgaja se u propusnom supstratu. Dobro je da se sadi u porozne posude (neglazirana glina) koje ce omogučiti isparavanje vode. Kaktus olovku je vrlo lako razmnožavati reznicama. Prilikom uzimanja reznica treba veliki oprez, kako bi se izbjegao kontakt s mliječnim, otrovnim i alergenim sokom.

Listova je malo i nalaze se samo na vrhovima mladih grančica, mesnati su, linearno-lancetasti. Dugi 15, a široki 2mm i vrlo brzo otpadnu. U sobnim uvjetima ne cvate, a u prirodi najčešće proizvodi muške cvjetove, dok su ženski cvjetovi mnogo manje uobičajeni. Reznice se ostave dva dana na suhom kako bi se formirao kalus, a zatim se lako ukorijenjuju u propusnom supstratu uz niže količine svjetla i visoku vlagu zraka. Nakon ukorjenjivanja i početka razvoja biljke, potrebno je smanjiti vlagu i povećati količinu svjetla.

Sansevijerija – Sansevieria trifasciata

Rod Sansevieria obuhvaća oko 70 vrsta cvjetnica. Sansevijerija je još jedna od vrsta porijeklom iz Afrike, točnije s njenog zapada i juga, te traži vrlo malo pažnje. Jedna od najprisutnijih sobnih lončanica u zapadnom svijetu, Sansevieria trifasciata poznata još i kao “biljka zmija” ili “svekrvin jezik”. Cijenjena je jer zahtijeva malo njege za održavanje. Nedavna su istraživanja pokazala da je S. trifasciata jedna od najučinkovitijih biljaka za čišćenje zraka uklanjanjem toksina poput formaldehida koji su prisutni u domovima i uredima. Postoji nekoliko kultivara, a među najčešćima na tržištu su ‘Laurentii’ koji se odlikuje širokim žutim prugama na rubovima listova; ‘Hahnii’, patuljasta forma zbijenih rozeta listova, a koristi se u kombinaciji s drugim biljnim vrstama ili kao pokrivač tla.

Sansevijerije su biljke visoke do 1 m, a u sobnim uvjetima oko 60-70 cm. Sporo rastu, tako da godišnje izbiju dva do tri lista. U tlu imaju puzavi rizom kojim se šire, iz kojeg izbijaju rozete krutih, okomitih, zimzelenih listova koji su tamnozeleni sa svijetlo sivozelenim prugama. Dugi su 70-90 cm i 5-6 cm široki. Cvatu najčešće ljeti, a cvjetni klas doseže polovicu lista i nosi sitne zvjezdolike cvjetove, nježnog mirisa. S obzirom na polagani rast ne treba presađivati češće od svake dvije godine.

Orezuju se i uklanjaju samo bolesni, suhi, stari i oštećeni dijelovi biljke. Razmnožavati se može dijeljenjem biljke u proljeće ili lisnim reznicama ljeti. Listovi se režu na odsječke duljine 7-8 cm, puste se da se prosuše, te stave u oštri pijesak. Pri temperaturi od oko 21 °C ukorijenjivanje traje oko mjesec dana. Osim kao iznimno vrijedna ukrasna vrsta, Sansevieria trifasciata nekad se uzgajala kao vrsta za proizvodnju bijelog, jako elastičnog vlakna za proizvodnju užadi, hasura i odjeće.

Nije izbirljiva po pitanju svjetla, tako da može rasti na jakom sunčevom svjetlu, ali i podnijeti vrlo tamna mjesta. Idealna temperatura za rast kreće se oko 24 °C, uz nižu osvjetljenost zimi može biti 16 °C, dok je minimalna 10 °C. Izvrsno podnosi uvjete suvremenih stambenih prostora i suhi zrak, a potrebno ju je i vrlo rijetko zalijevati; ljeti svakih 7-10 dana, a zimi svaka 3 tjedna. Supstrat treba biti propustan, a ljeti se prihranjuje svaka 3 tjedna tekućim mineralnim hranivima. Presađivati ju ne treba prečesto, jer bolje napreduje u manjoj posudi.

Kalanhoe – Kalanchoe blossfeldiana

Rod Kalanchoe obuhvaća oko 200 vrsta, uglavnom porijeklom iz Južne Afrike, Madagaskara, ali i iz Azije. Samo vrsta Kalanchoe blossfeldiana ima tržišni značaj, premda se i neke druge vrste roda koriste kao ukrasne, a također su sudjelovale u križanjima s vrstom Kalanchoe blossfeldiana. Tako se neki kultivari vrste Kalanchoe blossfeldiana odlikuju zvonolikim cvatovima što je rezultat križanja s vrstom Kalanchoe manginii, Kalanchoe porphyrocaly × i Kalanchoe pubescens. Vrsta Kalanchoe blossfeldiana potječe sa sjevera otoka Madagaskara, gdje raste na razmjerno hladnom visinskom području gorja Tsaratanana. Atraktivnost vrste je u njezinom niskom rastu, sjajnim mesnatim listovima i bogatoj cvatnji u širokom rasponu boja, a na tržištu je kao cvatuća lončanica dostupna i u jesensko-zimskom razdoblju, kad u prirodi nedostaje boja.

Nije zanemariva ni činjenica da izvrsno podnosi uvjete suvremenih interijera u smislu visokih temperatura i niske vlage zraka, te rijetko i neredovito navodnjavanje, te je jedna od otpornijih biljnih vrsta. Na svom prirodnom staništu raste kao 30 cm visok polugrm s uspravnim, slabo razgranatim glatkim izbojima, na kojima se nalaze do 7 cm dugi i 4 cm široki sukulentni, goli, slabo mesnati listovi, crvenkastog ruba, prema vrhu urezani. Cvjetovi, intenzivno crvene boje pojavljuju se u lažnom štitcu. Oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara, različitih po veličini i boji cvjetova od gotovo bijelih, preko limun žutih, narančasto lososnih, crvenih, rozih do ljubičastih. Cvatu od siječnja do travnja, a uz dobru njegu čak i dulje. Prvenstveno je namijenjena uzgoju kao sobna lončanica, ali ljeti se može uzgajati i na balkonu ili u vrtu, gdje se izvrsno uklapa u kamenjare.

Biljke će najbolje uspijevati na svjetlom mjestu. Zimi im odgovaraju položaji na sunčanoj prozorskoj dasci, dok će ljeti biti bolje blago zasjenjeno mjesto gdje će temperatura zraka biti nešto niža. Najpogodnije temperature za rast kreću se oko 20 °C, dok pri temperaturama nižim od 16 °C rastu vrlo sporo. Zimi će im najviše odgovarati temperature oko 15-17 °C. U tim će uvjetima i cvatnja trajati duže. Otporne su na suh zrak, a potrebno ih je umjereno zalijevati. Zalijevaju se samo kad je supstrat suh, zimi svakih 10 do 14 dana, a 5-6 ljeti. Prevelika vlažnost tla može omekšati i izdužiti stabljiku, u krajnjem slučaju izazvati truljenje. Presađivanje uglavnom nije potrebno, jer je bolje uzgojiti mlade biljke iz reznica.

U proljeće, nakon cvatnje odstranjuju se ocvale cvatne stabljike i suhi listovi. Lipanj i srpanj su pravo vrijeme za uzimanje reznica s barem dva para zdravih listova i rastućim vrhom. Reznice moraju biti duge 8 do 10 cm. Stabljiku treba odrezati neposredno ispod donjeg para listova koje potom treba ukloniti. Tako pripremljenu reznicu stavlja se u smjesu supstrata za lončanice i pijeska ili u supstrat za ukorijenjivanje na način da listovi budu neposredno uz površinu tla. Dobro se zalije i drži na toplom mjestu pri 21 °C. Nakon ukorjenjivanja biljke se presađuju u običan supstrat za lončanice. Grmolik rast održava se prikraćivanjem rastućih vrhova na kraju glavnih stabljika. Kako se radi o biljci kratkog dana, cvast će ako joj se dnevno trajanje svjetla skrati na manje od 12 sati.

Zmajevci – Dracaena

Većina vrsta roda Dracaena porijeklom je iz tropskih i suptropskih dijelova Afrike i Azije. Uzgajaju se kao lisnate lončanice za dugotrajnu dekoraciju, a s obzirom da se radi o visokim biljkama mogu predstavljati akcent u prostoru. Vrlo su dekorativne, a vrste i kultivari zelenih listova izvrsno podnose uvjete niske razine svjetlosti. Rod Dracaena obuhvaća uglavnom vrste koje rastu kao drveće ili grmlje u tropima, a prepoznatljive su po tankom korijenu narančaste ili žute boje. Lancetasti listovi pojavljuju se u čupercima, a na mjestima razgranjenja su bijeli ili zelenkasto bijeli cvjetovi u cvatovima.

Cvjetovi imaju trogradnu plodnicu, u svakom pregratku nalazi se jedna sjemenka. Od proljeća do jeseni potrebno je umjereno navodnjavanje, dok se zimi zalijeva slabije. Zmajevci ne vole ekstreme, zasušivanje ili prekomjernu vlažnost supstrata. Od mjera njege potrebno je redovito čišćenje listova od prašine te, ako je izvor svjetla jednostran, svakih nekoliko dana malko zakrenuti posudu kako bi se osigurao pravilan rast.

Zmajevci za uzgoj traže svjetlo, ali od sunca zaštićeno mjesto. Šarenolisni kultivari mogu samo na svjetlom mjestu pokazati svoju punu ljepotu. Za rast trebaju dosta topline tako da se optimum kreće od 18 do 22°C. Vrsti Dracaena goldieana odgovaraju i više temperature od 20 do 24°C, dok vrste Dracaena draco i Dracaena fragrans ‘Rothiana’ uspjevaju i na nižim temperaturama od 12 do 16°C. U pravilu se zmajevci uzgajaju u tresetnom supstratu ili humusnim, ne preteškim mješavinama sastavljenim od 2/3 treseta i 1/3 komposta. Kod ulončavanja i presadnje mogu se primjeniti gnojiva s dugim otpuštanjem hraniva. Dušična gnojiva mogu uzrokovati da šareni listovi dobiju zeleni ton.

Uslijed suhog zraka moguća je pojava smeđenja i sušenja vrhova listova. Ako dođe do sušenja i otpadanja donjih listova vjerojatno je presuho i pretoplo. Biljka odbacuje listove i u slučaju da se nalazi na prehladnom mjestu. U slučaju preobilnog zalijevanja, listovi su mlitavo obješeni, a u ekstremnim slučajevima dolazi do truljenja listova i korijena.

Slonova noga – Beaucarnea recurvata

Rod obuhvaća vazdazelene grmove i drveće koje se uglavnom uzgaja zbog zanimljiva cjelokupnog izgleda. Slonova noga samonikla je u istočnom Meksiku. U toplim zonama koristi se na otvorenom u vrtovima, a u umjernim klimatskim zonama uzgaja se kao sobna lončanica. Zahvaljujući zadebljaloj stablijici u kojoj skladišti vodu, vrlo je otporna na sušne uvjete. Kao lončanica sporog rasta, u sobnim uvjetima trebat će joj desetljeća da dosegne visinu od 2 m. Na vrhu debla razvija čuperak tamno zelenih uskih, u luku povijenih listova dugih 20-30 cm, kod velikih biljaka i do 1 m. Čuperci malih, bijelih cvjetova mogu se pojaviti na biljkama, kada su stare nekoliko godina. Međutim, biljke koje se uzgajaju u zatvorenom prostoru rijetko cvatu.

Uzgoj slonove noge u interijeru je jednostavan. Slonova noga traži svjetlo mjesto, a dobro prilagođ ena biljka podnosi i izravno sunčevo osvjetljavanje. Određ eno vrijeme može preživjeti i na tamnom mjestu, osobito ako je ipak dio vremena provela na svjetlu. Posudu s biljkom moguće je tijekom ljeta držati vani, a krajem ljeta, dolaskom nižih temperatura smjestiti u zatvoreni prostor gdje će bez problema podnijeti manju količinu svjetla. Minimalna temperatura za uzgoj je 7 °C. Slonova noga voli suhi, propustan supstrat, pa je stoga i potrebno zalijevati tijekom vegetacije svakih 7 do 14 dana. Tijekom zimske sezone, dovoljno je navodnjavati jednom mjesečno.

Biljku treba presaditi kad postane prevelika za svoju posudu i kad se kroz drenažne otvore na dnu posude pojavi korijenje, međutim presađuje se u samo malo veću posudu, jer ako je nova posuda prevelika, može doći do prekomjerne opskrbe vodom što pak može dovesti do stradavanja biljke. Razmnožavati se može odvajanjem malih biljčica koje ponekad izniknu uz matičnu biljku, ali zbog vrlo malo korijenja nije lagan postupak.

Slonova noga je vrlo jednostavna za uzgoj i za nju vrijedi pravilo – posadi i zaboravi, pod uvjetom da ima dovoljno svjetla i nešto vode tijekom vegetacije. Bez problema može podnijeti razdoblja suše, jer tako preživljava i na prirodnom staništu. Treba uzeti u obzir da slonova noga iznimno sporo raste, tako da ne treba očekivati od lončanice da tijekom jedne do dvije vegetacijske sezone postane biljka koja će ispuniti prazan kut u sobi. Od mjera njege, uske listove potrebno je redovito čistiti od prašine mekom krpom, a dobro će reagirati i na povremeno prskanje.

Vrste koje trebaju redovito navodnjavanje

Rod Ficus (Gumijevci) broji oko 700 vrsta tropskog drveća, epifita i penjačica s naizmjeničnim, često sjajnim, jednostavno oblikovanim listovima cjelovitog ruba. Oko 12 vrsta roda Ficus primjenjuje se kao ukrasne vrste, uglavnom kao lončanice i biljke za sadnju većih posuda. Ukrasna im je vrijednost u listu, a prema habitusu i veličini lista razlikuju se:
1. slabo- ili nerazgranate vrste s velikim listovima,
2. vrste grmolika rasta sa srednje velikim listovima,
3. penjajuće vrste

Benjamin – Ficus benjamina

U Europi je indijski gumijevac poznat od 1757. godine. Potječe iz Indije, južne Kine sve do jugoistočne Azije i sjeverne Australije. U posljednje vrijeme jedna je od najtraženijih vrsta roda Ficus na tržištu. U uređenju interijera koristi se kao soliter (grm ili stablo), lončanica, dominantna biljka u kombinaciji, oblikovan – npr. kuglaste forme, a također i kao bonsai.

Zimi je za uzgoj potrebno osigurati svjetlo mjesto, dok je ljeti preporučljivo lagano zasjeniti. Kultivari s obojenim listovima (bijelo, žuto) traže više svjetla. Ficus benjamina traži nešto niže temperature nego vrsta Ficus elastica. Preporuča se uzgoj na temperaturi od 15 do 20°C, dok može stradati pri temperaturama nižim od 5°C. Indijski gumijevac traži umjerenu, ujednačenu vlažnost zraka. Za uzgoj traže humusom bogato vrtno tlo ili dobro pognojene tresetne supstrate pH od 5.5 do 6.5. Prihranjuje se dušičnim gnojivima u koncentraciji od 0.1 do 0.2%. Za rast stabljike i listova velikih biljaka potrebno je obogaćivanje supstrata kalijem, pa se dodaje 0.07 do 0.10 % K.

Raste kao manje drvo (5 do 6 m) s visećim granama. Listovi su sjajni, svjetlo zeleni, dugi oko 9, a široki oko 5 cm svojstveno zašiljeni na vrhu, na peteljkama duljine oko 2 cm. Postoje kultivari bijelozelenih i žutozelenih listova. Osobito su bijelo prošarani kultivari osjetljivi na manjak svjetla, a također i na transport. U kućnim uvjetima ne cvate (ili vrlo rijetko). Za vrijeme presađivanja supstrat ne smije ostati previše vlažan. Indijski gumijevac zahtjeva češće vlaženje supstrata, tj. ne smije se dopustiti isušivanje.

Gumijevac – Ficus elastica

Gumijevac potječe iz područja istočne Himalaje, preko Malezije do Indonezije gdje u planinskim šumama dostiže visinu i do 60 m. U Europi se uzgaja više od 150 godina. Prvotni oblici gumijevca imali su lagano viseće listove.. Kao ukrasna vrsta uzgaja se zbog listova veličine oko 30 × 15 cm, izduženo eliptičnih, sjajnih, tamnozelenih, kožastih, u mladosti smotanih, s crvenkastim zalistkom. U kućnim uvjetima obično ne cvate. Velike biljke pri nižim temperaturama treba zalijevati umjerenije, dok isušivanje supstrata može uzrokovati odbacivanje listova. U slučaju hladnog propuha, pretamnog mjesta, previše ili premalo vode dolazi do odbacivanja listova.

Gumijevci vole mnogo svjetla, pa je zimi potrebno osigurati takvo mjesto. Ljeti, osobito u podnevnim satima treba lagano zasjenjivati. Gumijevci su zahvalni za svjetle i hladnije prostorije. Najbolje uspjevaju pri temperaturi od 15 do 20°C. Ljeti podnosi i više temperature. Optimalna temperatura za vegetativni rast je 23 do 25°C. Pregrijane prostorije sa suhim zrakom i nedostatkom svjetla uzrokuju žučenje listova. Ovješeni listovi ukazuju na prekomjernu vlažnost ili zasušenost supstrata ili jače snižavanje temperature tijekom noći. Za uzgoj traže humusom bogato vrtno tlo ili dobro pognojene tresetne supstrate s pH od 5.5 do 6.5. Gumijevac zahtijeva češće vlaženje supstrata.

Ficus pumila

Vrsta Ficus pumila odlikuje se penjajućim rastom. Tanke grančice s adventivnim korijenjem penju se po deblima, stijenama, zidovima, staklu. Od svih vrsta roda Ficus ima najmanji list, duljine 2 – 3 cm, širine 2 cm, stariji listovi mogu narasti od 4 – 10 cm. Peteljka je kratka, plojka jajastookrugla do srcolika, tamnozelena. Plodne grane su deblje i imaju veće listove. Plod je kruškolik, tamnosmeđeljubičast, dlakav.

Traži mnogo svjetla. Optimalna temperatura za vegetativni rast je 20 do 22°C. Tijekom zime, može uspjevati i na temperaturi od 2 do 5°C. Dobro uspijeva i u toplijim i u hladnim prostorijama.

U slučaju ako je zrak presuh, nedostano navodnjavanje i u slučaju isušivanja korjenove bale, dolazi do žućenja i odbacivanja listova. Biljke su osjetljive na povećanu koncentraciju soli.

Afrička ljubičica – Saintpaulia ionantha

Na svom prirodnom staništu, afrička ljubičica, raste u sjeni drveća na humusnom tlu planine Usambre, te ostalim planinskim područjima Tanzanije i Kenije. U Europu je krajem XIX. stoljeća donesen izvorni oblik ljubičasto plave boje cvjetova i od tada brojni oplemenjivači i amateri rade na razvoju novih kultivara.

Paleta boja je doista impresivna; od bijele, preko ružičaste i crvene sve do ljubičaste, te od svjetloplave do tamno plave, a nisu rijetkost ni prugasti ili dvobojni kultivari, punocvatni ili kultivari s kovrčavim laticama. Afričkoj je ljubičici znatno porastao gospodarski značaj u drugoj polovini 20. stoljeća i to s jedne strane zbog proširenja asortimana, a s druge strane zbog toplijih stanova (posljedica sve češćeg uvođenja centralnog grijanja), čime su kod korisnika stvoreni uvjeti za njenim održavanjem. Primijenjuje se kao cvatuća lončanica izuzetno duge cvatnje, a uz pravilnu njegu ponovna cvatnja će biti jednako raskošna kao i prva.

Africčke ljubičice vole svijetlo mjesto, ali ne osunčano. Temperatura ne bi smjela biti niža od 12 °C, a uzgoj u trajanju od 6 tjedana na temperaturama od 12 do 15 °C uz zalijevanje jednom tjedno, potaknut će stvaranje većeg broja krupnijih cvjetova. Kako listovi rastu u rozeti, debeli su i dlakavi, njihovim močenjem može doći do pojave bolesti i truljenja. Stoga se afričke ljubičice zalijevaju isključivo u podložak, a višak vode se nakon 15-tak minuta odlije. Preporučljivo je zalijevati dva puta tjedno, a nikako se ne smije dopustiti da se supstrat zasiti vodom.

Afrička ljubičica je niska zeljasta trajnica. Listovi su joj srednje do tamno zeleni, ponekad slabo mrljavi ili s uzorkom bijele, ružičaste ili krem boje, jednostavni, široki do ovalni na peteljci duljine 4 do 20 cm. Cvijet je bijele, ružičaste, crvene, plave, ljubičaste boje ili dvo do višebojan, jednostruk, polupopunjen ili pun.

Kovrčava paprat – Nephrolepis exaltata

Nefrolepis ili kovrčava paprat je vrsta paprati porijeklom iz tropskog područja, a u viktorijansko vrijeme i tzv. papratomanije bila je među najomiljenijim papratima. Većina paprati dobro podnosi uvjete niske osvijetljenosti, ali ne podnose suhi zrak suvremenih interijera. Ako se kovrčavoj paprati osigura nešto viša relativna vlaga zraka, uspijevat će bez većih problema godinama uz vrlo malo pažnje. Raste u obliku busena, visine 40-tak cm i isto toliko promjera. Listovi koji izbijaju iz rozete blago su povinuti, a mogu biti dugi 46 do 50 cm, kod starih biljaka i više od 75 cm. Listovi su sastavljeni tako da se sa svake strane središnje žile razvijaju nježne deltoidne liske duge 2 do 8 cm, lagano napiljenog ruba, i svijetlo je zelene boje.

Uzgoja se na djelomično do jako zasjenjenom mjestu. Najpogodnije temperature za vegetativni rast kreću se oko 18 do 21 °C, a više od 24 °C usporavaju rast. Zimi podnosi niže temperture (10 °C). Traži vlažan, ali dobro propustan supstrat, no kad se dobro razvije može preživjeti povremeno zasušivanje. Ipak, više voli redovito navodnjavanje i to ljeti dva do tri, a zimi jedanput tjedno, osim ako se ne drži na nižim temperaturama. Dobro je održavati i visoku relativnu vlagu zraka svakodnevnim prskanjem mekom vodom. Ne podnosi propuh. Tijekom vegetativnog rasta potrebno ga je lagano prihranjivati svaka dva tjedna. U slučaju kad biljka slabo raste, može ju se snažno orezati, te potaknuti novi rast iz korijena.

Ako liske postaju krhke, smeđe i počnu otpadati, najvjerojatnije se radi o preniskoj relativnoj vlazi zraka ili je došlo do zasušivanja supstrata. Svakako treba povisiti vlagu zraka, a u slučaju presuhog supstrata cijelu posudu uroniti u vodu, dok ne prestanu izlaziti mjehurići zraka, potom pustiti da se procijedi, te vratiti na stalno mjesto. Od mjera njege, osim redovotiog prskanja, potrebno je uklanjati suhe dijelove biljke, preporučljivo ga je svakog proljeća presaditi, a razmnožavati se može vriježama i dijeljenjem.

Klorofit – Chlorophytum commosum

Rod Chlorophytum sadrži oko 250 vrsta zeljastih trajnica. Klorofit potječe iz južne Afrike, a kao sobna biljka, koja ni dan danas nije izgubila na popularnosti, počeo se uzgajati sredinom XIX. stoljeća. Promjer i visina razvijene biljke je oko 40-45 cm. Razvija rozetu uskih listova, širine oko 2,5 cm, duljine 30 do 45 cm, obično zelene boje sa širokom bijelom trakom kroz sredinu. Sitni, bijeli cvjetovi pojavljuju se na dugim žućkastim stabljikama, a nakon njih se na vrhovima razvijaju male rozete novih biljčica koje se lako i jednostavno ukorijenjuju. Uz vrstu Spathyphilum wallisii i kovrčavu paprat, jedna je od deset najvažnijih biljnih vrsta koje NASA preporučuje za pročišćavanje zraka u interijerima.

U roku od samo dva dana, jedna biljka može ukloniti i do 90 % toksina iz zraka u zatvorenom prostoru. Listovi rastu brzo i pomažu apsorbirati štetne tvari kao što su plijesni i drugi alergeni, pa je savršena biljka za sve one koji pate od alergije na prašinu. Takođe, pomaže pri snižavanju koncentracija izvjesnih količina formaldehida i ugljičnog monoksida iz zraka.

Voli svjetla mjesta, iako dobro podnosi tamu. Uspijeva u širokom rasponu temperatura sve dok ne prijeti smrzavanje. Potrebno ga je redovito zalijevati 2-3 puta tjedno, a u uvjetima uzgoja na nižim temperatura i uz nižu količinu svjetla jednom tjedno. Mogu podnijeti i sušna razdoblja koja će biljku potaknuti na stvaranje većeg broja stabljika i biljčica. Dobro reagira na svakodnevno prskanje lišća, pod uvjetom da listovi s kapljicama vode nisu izloženi izravnom sunčevom osvjetljavanju. Zbog presuhog zraka dolazi do sme đenja vrhova listova. U vrijeme intenzivnog rasta dovoljno je prihraniti gnojivom za lisnate lončanice svaka dva tjedna. Jednostavno se razmnožava vriježama te diobom korijena.

Mirni ljiljan – Spathyphilum wallisii

Rod Spathiphyllum obuhvaća 45 vrsta, pretežno porijeklom iz tropske Amerike i dvije vrste s područja Malezije. Rastu kao zeljaste trajnice. Za ukrasnu hortikulturu najvažnija je vrsta Spathiphyllum wallisii, koja potječe iz planinskog područja Kolumbije. Koriste se kao cvatuće lončanice u interijerima, ali i za rez. Premda je vrsta Spathiphyllum wallisii interesantna kao cvatuća lončanica, dekorativnu vrijednost imaju i njeni tamnozeleni, sjajni listovi s plojkama dugim od 15 do 25 cm i širokim od 4 do 6 cm na peteljkama dugim i do 20 cm. Cvjetovi se pojavljuju u cvatu – klipu, duljine oko 3 cm koji je obavijen bijelim ovršnim listom `spatha` dugim i do 14 cm, širine do 4.5 cm. S obzirom na tropsko porijeklo, vrsta Spathiphyllum wallisii traži ujednačeno visoku relativnu vlagu zraka, i više od 80 %. Spatifilum voli ujednačenu vlažnost supstrata, a najbolji način zalijevanja je odozgo mekom vodom.

Nakon 15-tak minuta višak vode treba izliti iz dekorativne posude ili podloška. Spatifilum dobro uspijeva u slabo pognojenom, humoznom supstratu s visokim (>20%) volumnim udjelom pora. Dodatak inertnih materijala kao što su perlit ili stiromul u količini od 20 do 30 % povoljno djeluju na razvoj korijenja. Odgovara mu pH 4 – 5. Od mjera njege i održavanja preporučljivo je redovito brisati listove vlažnom krpom od prašine kako bi bili čisti i sjajni, odstranjivanje suhih listova i cvatnih stapki rezanjem pri dnu. Razmnožava se dijeljenjem korijena u proljeće.

Mlade biljčice, održavaju se na zasjenjenom mjestu uz temperaturu zraka 23 °C i visoku vlagu zraka, dok ne počnu rasti. NASA navodi da spatifilum može poboljšati kvalitetu zraka u interijeru za čak 60 %. Ona pomaže u smanjenju razine spora plijesni koje se pojavljuju u kući njihovom apsorpcijom kroz lišće, te dalje do korijena biljke gdje se koriste kao hrana. U kupaonicama, može spriječiti pojavu plijesni, te apsorbira štetne pare od alkohola i acetona.

Zimi se uzgaja na osunčanom mjestu, dok je ljeti potrebno zasjenjivanje ako je intenzitet svjetla jači. Kod visokog intenziteta svjetla dolazi do blije đenja listova, a pri preslabom osvjetljenju dolazi do produljenja lisnih i cvatnih stapki, biljka slabije cvate, a listovi postaju veći i tamniji. Optimalna temperatura za razmnožavanje je 22 i 24 °C, za ulončavanje je 20 °C, nakon čega je poželjno odražavanje temperature optimalne za vegetativni rast od 18 do 20 °C. Ujednačenoj cvatnji pogodovat će izjednačavanje dnevne i noćne temperature na 22 °C 3 do 5 mjeseci nakon ulončavanja. Optimalne temperature za razvoj cvata su 18 do 20 °C.

Ciklama – Cyclamen persicum

Rod Cyclamen obuhvaća oko 19 vrsta, uglavnom porijeklom iz Europe, Male Azije i Sjeverne Afrike. Podporodica Cyclamineae sadrzi višegodišnje zeljaste biljke, koje imaju gomolj kao rezervni organ. Listovi su na dugim peteljkama, srcoliki do bubrežasti, zeleni ili prošarani sivozeleni. Cvjetovi su pojedinačni na dugim stapkama, pognuti prema dolje, pentamerni, latice su izvrnute te srasle pri bazi u polukrug koji je nalik kruni. Pojavljuju se u bojama od bijele, ružičaste i ljubičaste do tamno crvene i purpurne. Vrsta Cyclamen persicum potječe iz zapadne Turske, preko Sirije, Izraela do Cipra.

U svojoj postojbini prirodno cvate između prosinca i sredine ožujka, dok se listovi pojavljuju u kasno ljeto i u jesen. U ljeti prolaze razdoblje mirovanja. Uspijeva na mjestima s malo humusa od lišća, na glinovitom tlu, s dosta kamenja. Povijest uzgoja ciklame nije potpuno jasna. Navodno su vec 1620. godine u Parizu kod Morina bile u uzgoju dvije biljke vrste Cyclamen persicum. Poznato je pak da su ciklame stigle u Francusku 1656. godine. Od 1731. ciklame se uzgajaju u engleskom vrtu Chelsea. Od polovice 19. stoljeća, kad počinje oplemenjivački rad na ciklami, počinje rasti i njen značaj. Prve ciklame u uzgoju imale su vrlo male cvjetove. Oplemenjivanjem, razvijali su se kultivari većeg cvijeta, a krajem 19. stoljeća počinje se proširivati i paleta boja pojavom cvijeta boje lososa.

Ciklama je trajnica s podzemnom stabljikom gomoljem. S cvjetovima, biljka je visine 30-40 cm, premda ovisi i o kultivaru s obzirom da ima mini ciklama (S), preko srednje veličine (M) do velikih (L) i vrlo velikih (XL). Listovi, na peteljkama, su srcoliki ili bubrežasti. Cvjetovi su pojedinačni, pognuti prema dolje, na dugim stapkama, latice su im izvrnute, srasle na bazi u polukrug koji sliči kruni. Cvjetovi su od bijele, preko ružičaste i ljubičaste do crvene ili purpurne boje. Supstrat je potrebno održavati vlažnim, a zalijevati odozdo kako se ne bi močio gomolj. U doba rasta i cvatnje prihranjuju se tekućim hranivom svakih 14 dana.

Pogoduje im mnogo svjetla, ali moraju biti zaštićene od prejakog sunca. U odnosu na idealne temperature, ciklame nisu biljke za suvremene pretople interijere sa suhim zrakom. Odgovaraju im temperature od 7-15 °C, a noću 5 °C. Pogodne su za uzgoj na svijetlim stubištima i verandama, a sve dok se temperature ne spuste ispod -2 do -3 °C mogu biti čak i na otvorenom. Pri tome treba paziti da na njih ne pada snijeg, jer će vlaga i težina snijega oštetiti cvjetove. U toplijim prostorima potrebno je povećati relativnu vlagu zraka.

Božična zvijezda – Euphorbia pulcherrima

Rod Euphorbia obuhvaća oko 2000 vrsta i među najvećim je rodovima porodice. Obuhvaća zeljaste biljke, grmove, drveće i oko 400 sukulentnih biljaka, većinom afričkog podrijetla. Za ukrasnu hortikulturu važne su vrste Euphorbia pulcherrima, Euphorbia fulgens, Euphorbia milii i Euphorbia lophogona, te kao trajnica poznata vrsta Euphorbia polychroma. Nakon introdukcije u SAD s prostora meksičke visoravni (18 – 19° sjeverno, prosječna duljina dana 12 do 14 sati), 1928. godine, započinje se s oplemenjivačkim radom na božićnoj zvijezdi.

U Njemačkoj se s oplemenjivanjem započelo i ranije, jer su božićne zvijezde bile poznate već od kraja I. svjetskog rata. Osim u Njemačkoj, na razvoju novih kultivara radi se i u Norveškoj i u novije vrijeme u Francuskoj. Prve božićne zvijezde uzgojene kao lončanice pojavile su se 1962. godine u SAD-u i Norveškoj. Masovni uzgoj božićne zvijezde, i to u početku uglavnom kao cvijeta za rez, počeo je 50-tih godina 20. stoljeća.

Božićna zvijezda je vrsta koja treba mnogo svjetla, pa se stoga treba uzgajati bez zasjenjivanja, osim za vrijeme ukorjenjavanja i nakon ulončavanja, te za prevrućih dana. Biljka je kratkog dana s kritičnom duljinom dana od oko 12 sati. Prelazak iz vegetativnog u generativni rast, prema tome slijedi početkom listopada. U fazi kratkog dana, biljke se prva 4 tjedna drže na 20°C, a za konačno formiranje brakteja, treba dnevnu temperaturu održavati na 22 do 24°C, a noćnu na 16°C. Posljednja tri tjedna prije prodaje temperatura se održava na 16°C, da bi se dobile intenzivno obojene brakteje.

U svojoj postojbini raste kao grm visine do 4 m, a privlačni obojeni pricvjetni listovi izvorno su crvene boje. Oplemenjivanjem i posebnim postupcima u proizvodnji danas se na tržištu pojavljuje velik broj kultivara različitih boja pricvjetnih listova i veličine. Pogodnim za uzgoj božićne zvijezde pokazale su se mješavine bogate humusom, tresetni supstrati i gotove mješavine supstrata koje sadrže ilovaču. Neki proizvođači nude specijalne supstrate za uzgoj božićne zvijezde. Reakcija tla kreće se od pH 5.5 do 6.5. Božićna zvijezda treba ravnomjernu vlažnost supstrata, ali je vrlo osjetljiva na stagnirajuću vlagu.

Kod božićne zvijezde koja se prodaje u posudama, često se primjećuje da ra- Božicna zvijezda je vrsta koja treba mnogo svjetla, pa se stoga treba uzgajati bez zasjenjivanja, osim za vrijeme ukorjenjavanja i nakon uloncavanja, te za prevrucih dana. Biljka je kratkog dana s kriticnom duljinom dana od oko 12 sati. Prelazak iz vegetativnog u generativni rast, prema tome slijedi pocetkom listopada. U fazi kratkog dana, biljke se prva 4 tjedna drže na 20°C, a za konacno formiranje brakteja, treba dnevnu temperaturu održavati na 22 do 24°C, a nocnu na 16°C. Posljednja tri tjedna prije prodaje temperatura se održava na 16°C, da bi se dobile intenzivno obojene brakteje. zvijeni listovi prijevremeno požute.

Uzroci su prije svega manjak svijetla i prevelika ili premala vlažnost tla. Velike promjene temperature također utječu na smanjenje kvalitete biljaka, pa ih treba izbjegavati. Biljke su vrlo osjetljive u transportu, pa je važno da što prije stignu na tržište. Kod dužeg djelovanja niskih temperatura, u slučaju izloženosti biljaka propuhu ili izravnom djelovanju hladnog zraka, na listovima se pojavljuju žute mrlje. Siguran je znak hladnoće kod božićnih zvijezda ako se listovi zarolaju, vise ili otpadaju. Oprez: mlječni sok koji izlazi kod povreda lista ili stabljike može izazvati kod osjetljivih osoba (neopasne) upale kože ili stvaranje mjehurića.

Vrste koje su pogodne za vrtlarenje s djecom

Prilikom odabira vrsta za vrtlarenje s djecom potrebno je misliti na sljedeće; poželjne su biljne vrste koje se lako uzgajaju, izgledaju zanimljivo i otporne su na različite ekološke uvjete kao što je nedostatak vode. Dobar izbor su kaktusi i druge sukulentne vrste. Na odraslima je odgovornost da odaberu odgovarajuće biljne vrste u skladu s uzrastom djece, te da cijelo vrijeme aktivnosti budu prisutni u slučaju kad su moguće ozljede. Djeca vole istraživati svijet dodirom, pa se preporučaju biljne vrste zanimljive na dodir poput glatkih, a na rubu lagano nazubljenih listova vrste Aloe vera ili mekih, baršunastih listova afričke ljubičice. Dobro je okušati se u uzgoju mirisnog začinskog bilja, te tako učiti o biljnim mirisima.

Klorofit je zabavna vrsta koja se lako razmnožava vriježama. Isto tako, djeci su zanimljive biljke mesožderke i njihove prilagodbe lovu mušica. Vrlo poučan i zabavan je uzgoj biljaka iz sjemenki voća ili ananasa iz odrezanog vrha ploda. Tako se može uzgjati i vlastiti ‘bonsai’. Uz pažnju i oprez prilikom rukovanja s otrovnim lukovicama zumbula, mnogo se može naučiti uzgojem lukovice zumbula u posebnim vazama u kojima se vidi razvoj korijenovog sustava, a zatim prati izbijanje listića i cvata. Moguće je organizirati i utrku sjemenki, tako što se na natopljeni sloj vate ili papirnate ubruse postave u redu sjemenke različitih vrsta, najbolje krupnozrnih mahunarki poput graha, boba, graška, slanutka, te pratiti koja će vrsta prva potjerati i razviti najvišu stabljiku.