Zemlja je, u svojoj povijesti, prolazila kroz geološke faze u kojima su vladale vrlo različite klimatske prilike. U vrijeme Jure, na primjer, na Zemlji je vladala vruća i vlažna klima bogata florom i faunom. Led na polovima nije postojao. Zahvaljujući takvim i sličnim prilikama u prošlosti planeta, obilni fosilni ostaci omogućili su postojanje i korištenje fosilnih goriva. U to vrijeme koncentracija CO2 u zraku je bila tri do pet puta veća od današnje. Globalna temperatura bila je sedam stupnjeva viša.
Zanimljivo je da smo se svi već nalazili u situacijama tako povišene koncentracije ugljikovog dioksida u zraku budući. Mjerenja su pokazala kako je ona uobičajena u zatvorenim prostorima poput predavaonica.
Iako se često vrlo toplo vrijeme prikazuje pogubnim za čovjeka, opširna analiza (Gasparrini et al, 2015.) pokazala je da i u toplim krajevima poput Tajlanda i Brazila tri puta više ljudi umire od hladnijeg nego toplijeg vremena, a u Japanu i Velikoj Britaniji čak i trideset puta više. Nitko pouzdano ne može reći koja je to optimalna temperatura planeta i kakva klima nas očekuje u budućnosti. Klima se ionako oduvijek mijenjala, a čovjek kao vrsta je uspio preživjeti i napredovati zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe.
Proizvodnja hrane i održiva poljoprivreda
Za razliku od razvijenih zemalja u kojima se poljoprivredom bavi oko pet posto stanovništva. U Africi njihov broj čini više od polovine. Bez obzira na to, Afrika uvozi značajne količine hrane, a svaki šesti stanovnik trpi kroničnu glad. Tome, osim zaostalog načina obrade tla, doprinose i veliki gubici (30 do 40 %) nakon žetve zbog neodgovarajuće brige o urodu. Kontinent s više od milijardu stanovnika globalnim emisijama ugljikovog dioksida doprinosi sa skromna tri posto, a uz to ili upravo zbog toga je i najsiromašniji na svijetu.
U svojoj orijentaciji prema smanjenju emisija ugljikovog dioksida pomalo se zaboravlja dio Pariškog sporazuma o klimi iz 2015.g. On izrijekom kaže kako je: „cilj sporazuma ojačati globalni odgovor na opasnost od klimatskih promjena u kontekstu održivog razvoja i napora da se iskorijeni siromaštvo na način da niskougljični razvoj ne ugrožava proizvodnju hrane.“
Od siromašnih država Afrike, čiji pojedinačni doprinos globalnim emisijama se slobodno može zaokružiti na nula posto i iznosi 40 puta manje od hrvatskog, realno se ne može očekivati smanjenje emisija na račun proizvodnje hrane, koje i tako nema dovoljno. Pogledajmo kako navedene ciljeve na svoj način nastoji pomiriti Brazil, država s više od dvjesto milijuna stanovnika od kojih je jedna trećina siromašna. Državna korporacija za istraživanje u poljoprivredi Embrapa ima 43 odjela na različitim lokacijama širom zemlje. U žarištu joj je održivo intenziviranje brazilske poljoprivrede, odnosno smanjenje emisije stakleničkih plinova uz istovremeno povećanje prinosa.
Osnovni način ovakvog razmišljanja je integrirana proizvodnja. U njoj su uključeni uzgoj mahunarki i žitarica, goveda i šume na istom području. Primjenjujući uzgoj bez obrade tla i izravnu sjetvu, ispituju se različite kombinacije kultivara kako bi se osigurale dovoljne količine kvalitetnih proizvoda. Pri pošumljavanju se zasad koristi samo eukaliptus u čijoj sjeni je trava bolje kvalitete. Boravak goveda smanjuje energiju potrebnu za reguliranje tjelesne temperature. Stabla su rjeđe posađena tako da imaju dovoljno svjetla i hranjivih tvari u tlu. Goveda ranije dostižu potrebnu težinu što znači da u životnom vijeku emitiraju manje metana. Meso je mekše i treba manje energije za pripremu.
Osim za hranu, Brazil koristi poljoprivredne proizvode i za proizvodnju energije i transport. Tako jedna četvrtina goriva za promet bioetanol proizveden od šećerne trske. Postoji, ipak, fundamentalna razlika između europskog i brazilskog poimanja proizvodnje hrane i smjera razvoja poljoprivredne proizvodnje. Brazil je, naime, drugi po veličini svjetski proizvođač genetički modificirane (GM) hrane. Njegov postotak za soju i kukuruz prelazi 90 %. Europska Unija prema GM hrani ima pomalo zbunjujuću politiku.
S jedne strane je zabranjen uzgoj praktički svih GM kultivara. S druge strane dozvoljen je uvoz 283 vrste GM proizvoda, pod uvjetom da su odobreni. Riječima dr. J. Đisalov: Hrvatska više od polovice proizvedene nemodificirane soje izvozi dok s druge uvozi sojinu sačmu i druge sojine proizvode koji se koriste u stočnoj hrani, a koji su 90 posto genetički modificirani, dok se krajnji proizvodi meso, mlijeko i jaja kao takvi ne označavaju.” (GL, 2019.)
Zeleni plan Europske Unije predviđa povećanje površina s organskim uzgojem što, zbog manjih prinosa, povećava i potrebnu površinu za uzgoj jednake količine hrane. Cilj zdravije prehrane teško će se postići dodatnim uvozom hrane čije porijeklo i način uzgoja ne moraju uvijek biti utvrđeni sa sigurnošću.
Jedan od ciljeva poljoprivredne politike EU je i smanjenje ugljičnog otiska vezano uz borbu protiv klimatskih promjena. U novijoj analizi grupe autora (Kovak et al, 2022.) ukazuje se na mogućnost da se uzgojem GM hrane ugljični otisak u poljoprivredi smanji za 7.5 %, prije svega povećanjem prinosa i smanjivanjem površine potrebne za uzgoj hrane. Tako bi se smanjila potreba povećanja površine pod usjevima koja čini jednu trećinu ukupnih emisija u poljoprivredi. Primjena određenih GM vrsta smanjila bi emisiju stakleničkih plinova i pomogla pohrani ugljika u tlo smanjenjem obrade tla.
Tako ciljevi povećanja ekološkog uzgoja i smanjivanja ugljičnog otiska postaju suprotni jedan drugom, slično cilju Pariškog sporazuma o iskorijevanju siromaštva uz niskougljično gospodarstvo koje ne ugrožava proizvodnju hrane. Pitanje je mora li zaista poljoprivreda biti niskougljična ako znamo da se prirodnim raspadanjem drveća emitira 15 % više ugljikovog dioksida od cjelokupne upotrebe fosilnih goriva (Seibold et al, 2021.) i je li nam potrebna GM hrana kako bismo malo smanjili ugljični otisak u poljoprivredi, koji je ionako vrlo malen u usporedbi s prirodnim procesima.
