Moj eko vrt

Objavio

13. lipnja 2016.

23967

Temelj za zdrave i otporne biljke ostvaruje se uspostavljanjem održivog sustava kojim se poštuje prirodni sustav i ciklus, održava prirodna ravnoteža i pridonosi visokoj razini biološke aktivnosti. Sukladno dobroj poljoprivrednoj praksi, održavanje zdravlja bilja provodi se preventivnim mjerama, poput izbora odgovarajućih vrsta i sorti otpornih na štetne organizme, pravilnim plodoredom, za čiju je izradu potrebno napraviti spisak povrća koje se želi uzgajati i svrstati ih prema botaničkim porodicama. Zaštita prirodnih neprijatelja, te mehaničke i fizikalne mjere trebaju spriječiti ili smanjiti onečišćenje okoliša na najmanju moguću mjeru, zaštititi korisne vrste i osigurati proizvodnju plodova bez štetnih ostataka.

Što je plodored?

Očuvanje plodnosti tla i prirodna zaštita bilja od nametnika i bolesti u sustavu biološkog vrtlarenja ostvaruje se resursima sa samog gospodarstva, a veliki značaj pridaje se plodoredu i njegovoj fitosanitarnoj ulozi. Plodored je tradicionalni sustav izmjena usjeva u prostornom (rotacija ili ophodnja) i vremenskom slijedu više godina. Na taj način plodoredom se osigurava dugoročna plodnost tla, smanjuje zastupljenost korova i doprinosi prirodnom načinu zaštite bilja od biljnih nametnika i bolesti.

U sustavu plodoreda trebaju biti zastupljene mahunarke ili djetelinsko-travne smjese, odnosno usjevi za zelenu gnojidbu. Također, mahunarke i ostale usjeve za zelenu gnojidbu treba uključiti u sustav plodoreda na gospodarstvima koja nemaju vlastitu stoku, a uključuje i primjenu podusjeva i međuusjeva radi što trajnijeg prekrivanja tla usjevima.

Različite biljke imaju različito razvijen korijen kao i potrebe za hranivima. U plodoredu se provodi izmjena kultura s različitom dubinom ukorjenjivanja, različitom potrošnjom i potrebama za pojedinim hranivima i vodom. Izbjegavanje uzastopnog uzgoja biljnih vrsta istih porodica, npr. krumpir i rajčica (Solanaceae) ili luk i poriluk (Alliaceae) sprječava se pojava biljni bolesti i nametnika, jer vrste istih porodica najčešće imaju iste neprijatelje (bolesti i nametnike).

U plodoredu svake druge godine preporučljiva je sadnja mahunarki ili bilja za zelenu gnojidbu u cilju obogaćivanja tla dušikom. Na dobro gnojenoj gredici izmjenjuju se biljke kojima su potrebne veće količine organskog gnojiva, tzv. zahtjevno bilje (kupus, krastavac itd.) s manje zahtjevnim biljem (salata, blitva) kojima je dovoljno dodati kompost.

Za zahtjevne biljke se treba osim biljnog komposta dodati i organska gnojiva od domaćih životinja, a tijekom vegetacije zahtjevno bilje prihranjuje se biljnim tekućim gnojivom. U skupinu zahtjevnih biljaka spadaju sve vrste kupusnjača, rajčice, krastavci, krumpir, poriluk, bundeve i celer. Srednje zahtjevne biljke su crveni i bijeli luk, cikla, salata, špinat, mrkva, rotkvica, korabica i paprika. Opskrba tih biljaka hranivom, obavlja se uglavnom kompostom i tekućim biljnim gnojivom. U slabo zahtjevne biljke spadaju mahunarke koje dodatno obogaćuju tlo dušikom, a prihranjuju se isključivo kompostom.

Nakon mahunarki dobro je uzgajati vrste koje su veliki potrošači dušika, poput kupusnjača. U skladu s ovom podjelom, plodored se može planirati sadnjom povrća koje ima velike zahtjeve za hranivima (kupus, celer), nakon čega se sadi manje zahtjevno povrće kao što je korjenasto ili lisnato povrće. Na kraju treba saditi mahunarke (bob, grah, grašak) kojima treba dosta hraniva i koje istovremeno obogaćuju tlo. U plodoredu povrtne kulture se mogu mijenjati s ukrasnim biljem koje sprječava pojavu biljnih bolesti i nametnika. Podjela biljaka s obzirom na potrebe za hranivima i podjele prema botaničkim porodicama može poslužiti vrtlarima kao smjernica kod izrade višegodišnjeg plodoreda.

Vrste plodoreda

Prema trajanju, plodored može biti dvogodišnji, trogodišnji, četverogodišnji itd., a vremensko trajanje rotacije kultura u plodoredu ovisi o tome koliki broj polja plodored obuhvaća. Tada se obično govori o dvopoljnoj, tropoljnoj ili četvrtopoljnoj rotaciji usjeva. Trogodišnji ili četverogodišnji plodoredi su uobičajeni, ali plodored može trajati duže vrijeme. U slučaju da tlo ima dugotrajan i ozbiljan problem, kao što su trulež korijena ili nematode, plodored može duže trajati da bi se osjetljive vrste biljaka mogle uspješno uzgajati. Raznoliko i usklađeno sastavljen plodored je nužan radi dugoročnog održavanja plodnosti i nezakorovljenosti tla, a bez upotrebe herbicida, radi osiguranja zdravih uvjeta primjerenih prirodi.

Za izradu plodoreda, potrebno je napraviti spisak povrća koje se želi uzgajati i svrstati ih prema botaničkim porodicama. Najbolje je provesti trogodišnji ili četverogodišnji plodored. Kao primjer može se u proljeće koristiti kompost, potom se sade krumpir, rajčica i tikvice. Nakon berbe, sije se ili sadi bijeli luk i poriluk, a naredne godine poslije berbe istih sije se grašak i grah. Može se sijati i grahorica za zelenu gnojidbu preko zime uz dodatak vapna, jer će se sadnja nastaviti s kupusnjačama. Trogodišnji plodored se planira podjelom vrta u tri polja na kojima se svake godine zarotiraju skupine povrća prema abecednom redu.

Tako će se osigurati da se tijekom tri godine na svim poljima izmijene sve tri skupine povrtnih kultura. U četverogodišnjem plodoredu povrtnjak se podijeli na četiri podjednaka polja. Kao i kod trogodišnjeg plodoreda, svake godine u proljeće sve četiri skupine premjeste se po abecedi na iduća polja, pa će se u četiri godine na svim poljima izmijeniti sve četiri skupine.

U plodoredu najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su (Parađiković, 2009):
• za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće,
• za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće
• za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke, korjenasto povrće
• za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam
• za korjenasto povrće: rajčica, paprika, krastavac, mahune
• za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i leguminoze • za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica.

Treba voditi računa prilikom sjetve ili sadnje da se utvrdi koje su biljke dobri, a koje loši susjedi. U sustavu miješanih kultura na jednoj gredici, biljke se moraju nadopunjavati, kako nadzemno tako i podzemno. Istodobnim uzgojem biljaka s dubokim i plitkim korijenskim sustavom, tlo se rahli, cijelu je godinu prekriveno i na gredicama je manje korova. Biljke se odabiru tako da se međusobno ne ugrožavaju svojim listovima i plodovima. Na jednoj gredici s miješanim usjevima rastu različite vrste povrća, ljekovitog bilja, začina i cvijeća. Na taj način različite vrste biljaka međusobno se potiču u rastu, a kombinacija različitih vrsta tjera štetočine i sprječava napad bolesti.

U plodoredu najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su (Parađiković, 2009):
• za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće,
• za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće,
• za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke, korjenasto povrće,
• za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam,
• za korjenasto povrće: rajčica, paprika, krastavac, mahune,
• za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i leguminoze
• za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica.

Mješovite gredice – dobri susjedi biljke

Po uzoru na prirodu, u povrtnjaku je najbolji uzgoj povrća metodom mješovitih gredica, izbjegavajući metodu sadnje jedne kulture na jednu gredicu. U mješovitom povrtnjaku različite vrste biljaka stvaraju višestruko zajedništvo biljaka u njihovoj zaštiti od nametnika i biljnih bolesti. Na mješovitoj gredici nametnici se razvijaju sporije nego na gredici na kojoj raste samo jedna biljna vrsta, jer teže nalaze biljke kojima se hrane, a uz druge uzročnike bolesti moraju se i izboriti za tu hranu.

Osim toga, cvijeće privlači leptire i druge kukce, čije se ličinke hrane jajašcima i ličinkama insekata kojima je omiljena hrana povrće. Korijenske izlučevine ili mirisi jedne vrste mogu zaštiti drugu vrstu od biljnih bolesti i štetočina. U mješovitoj gredici luk se sadi u kombinaciji s mrkvom jer na taj način se odbijaju lukova, odnosno mrkvina muha. U kombinaciji s mrkvom može se obaviti sadnja ostalog lukovićastog povrća u cilju postizanja istog efekta. Sadnjom rajčice zajedno s kupusnjačama sprječava se pojava leptira kupusara. Također, leptiru kupusaru ne odgovara prisutnost ružmarina, celera i majčine dušice u vrtu.

Treba voditi računa prilikom sjetve ili sadnje da se utvrdi koje su biljke dobri, a koje loši susjedi. U sustavu miješanih kultura na jednoj gredici, biljke se moraju nadopunjavati, kako nadzemno tako i podzemno. Istodobnim uzgojem biljaka s dubokim i plitkim korijenskim sustavom, tlo se rahli, cijelu je godinu prekriveno i na gredicama je manje korova. Biljke se odabiru tako da se međusobno ne ugrožavaju svojim listovima i plodovima. Na jednoj gredici s miješanim usjevima rastu različite vrste povrća, ljekovitog bilja, začina i cvijeća. Na taj način različite vrste biljaka međusobno se potiču u rastu, a kombinacija različitih vrsta tjera štetočine i sprječava napad bolesti.

Dobri i loši susjedi u mješovitom vrtu

Biljka prijatelj ili korisna biljka, kao npr. dragoljub, mora imati svoje mjesto u vrtu. Sadnja dragoljuba ispod voćaka je vrlo korisna, jer se uši radije hrane njegovim listovima nego listovima voćaka. Također, dragoljub zasađen oko kupusnjača štiti ih od leptira kupusara, a zajedno s korijanderom i nevenom potiču zdravlje krumpira i štite ga od plamenjače lista i gomolja.

Buhač

Zaštitnica vrta koja svojim mirisom cvijeta odbija mnoge štetne kukce, a bosiljak i paprena metvica u vrtu odbijaju lisne uši.Sadnjom češnjaka ispod voćaka, između ruža i jagoda sprječava se pojava sive plijesni. U vrtovima gdje rastu kadifice i neven, u tlu nema zemljišnih štetnika, ni gljivica. Neven koji je poznat po svojim ljekovitim svojstvima i kadifica, korijenjem izlučuju fitonicide koji toksično djeluju na nematode.

Hren

Posađen između redova krumpira znatno smanjuje napad krumpirove zlatice, a sadnjom ispod jabuke i trešnje sprječava pojavu monilije.

Mlječika

Jednogodišnja biljka koja je korisna u vrtu, jer mirisom korijena tjera voluharice i krumpirove zlatice iz vrta.

Vučika

Otporna trajnica kojoj treba osigurati trajni kutak u vrtu. Ona svojim korijenjem veže dušik u tlu i tako ga gnoji. Svojim cvjetovima privlači korisne insekte u vrt, a pogotovo bumbare. Korisne biljke ili biljke prijatelji se mogu saditi na rubovima vrtova, u mješovitim redovima ili se formiraju pojasevi širine jedan metar na svakih 50 metara vrta. U vrtu neke biljke privlače biljne štetočine, te oslobađaju glavne usjeve od istih. Raštika oslobađa ostale kupusnjače od buhača, a bob, dragoljub i suncokret privlače biljne uši. Kadifica, neven, facelija, mirođija, heljda i dr. su biljke koje služe kao sklonište za korisne insekte – bubamare i ostale korisne insekte.

Česte biljne bolesti i štetnici

Biljne bolesti koje se pojavljuju na biljkama su najčešće uzrokovane patogenim organizmima koje se dijele u tri skupine:
• mikoze – bolesti uzrokovane patogenim gljivama
• bakterioze – bolesti uzrokovane patogenim bakterijama
• viroze – bolesti uzrokovane biljnim virusima

Prema mjestu nastanka gljivičnih bolesti, patogene gljive uzrokuju gljivična oboljenja podzemnih i nadzemnih dijelova biljke. Gljivične bolesti podzemni dijelova biljaka uzrokuju trulež korijena, gomolja i lukovice, a razvijaju se uglavnom u vlažnom tlu i na oštećenom sadnom materijalu. Da bi se spriječila pojava ovakvih bolesti, sadni materijal treba biti zdrav, tlo dezinficirano i održavati umjerenu vlagu u tlu. Gljivične bolesti nadzemnih dijelova biljaka su vidljive i prepoznatljive prema znakovima karakterističnim za određenu bolest. Pepelnica je često gljivična bolest u povrtnjacima, a njeno širenje ovisi o ekološkim uvjetima.

Javlja se po suhom i sunčanom vremenu, a prepoznaje se po sivobijeloj baršunastoj prašini na vanjskoj strani listova i stabljikama. Plamenjača je gljivična bolest koja se prvenstveno širi po vlažnom vremenu najčešće tijekom čestih kiša ljeti. Početna pojava plamenjače vidljiva je na naličju listova kao sive “kraste”, u kasnijoj fazi na biljkama se uništava listove koji izgledaju spaljeno po rubovima listova, a po površini listova se pojavljuju žute i smeđe mrlje. Sivu plijesan uzrokuje gljivica Botrytis sp. koja se uglavnom javlja na biljkama slabijeg imuniteta po vlažnom vremenu. Botrytis uzrokuje odumiranje pupova, plodova i stabljike, polijeganje mladih biljaka, a na lišću se javljaju nekroze okružene žućkastom zonom.

Hrđa se lako prepoznaje prema nakupinama smeđe-crne boje najčešće na listovima. U početku se na listu formiraju crvenkasto tamne pjege, okružene klorotičnim prstenom, a jače zaraženo lišće se postupno suši i propada. Bakterijske i virusne bolesti se lako šire i ne mogu se liječiti, a najčešće skraćuju vijek biljke i smanjuju urod. Preventivne mjere su jedini način borbe protiv bakterijskih i virusnih bolesti, a ako se pojave, zaražene biljke obavezno treba spaliti da bi se zaustavilo širenje zaraze na okolne biljke. Štetni insekti su vrste koje na biljkama štetu čine sisanjem biljnih sokova i jedenjem podzemnih i nadzemnih dijelova biljke. Lisne uši su jedna od najučestalijih skupina nametnika, a rade štete na velikom broju vrsta povrća.

Štete rade sišući sokove na listovima, lisnim i cvjetnim pupovima, gdje možemo naći njihove mnogobrojne kolonije. Uzrokuju deformaciju listova, kržljav rast biljke, te polagano propadanje biljke. Primjećujemo ih kada biljku napadnu mravi koji se hrane mednom rosom, koju izlučuju lisne uši. U kasnijim stadijima na mednoj rosi se stvaraju nakupine gljiva čađavica, pa listovi najčešće imaju crnu presvlaku. Štitaste uši slične su lisnim ušima praveći štetu sisanjem sokova biljke. Buhači najčešće rade štete na kupusnjačama i drugim srodnim vrstama. Štete se manifestiraju kao niz sitnih rupica na listovima, a ako je napad intenzivan mogu uzrokovati i odumiranje biljke. Štitasti moljac izgledom nalikuje malom bijelom leptiru. Štete radi sišući na listovima raznih povrtlarskih i cvjećarskih kultura zbog čega biljke zaostaju u rastu, često slabije cvatu, a ponekad se dogodi da cvatnja u potpunosti izostane.

Biljni pripravci u eko vrtlarenju

Uporabom pripravaka na prirodnoj bazi za zaštitu bilja u vrtovima, održava se i povećava plodnost i biološka aktivnost tla, otpornost biljke te zaštita od biljnih bolesti i nametnika. Bioloških pripravci se koriste u fitoterapijske svrhe i djeluju preventivno, a način uporabe ovisi o sastavu. Mogu se upotrijebiti izravnim tretiranjem po biljkama ili polijevanjem po tlu oko biljaka. Pripravci se prave većinom od biljaka koje se uzgoje na vlastitom gospodarstvu ili se nađu u prirodi, a koriste se svježe ili osušene biljke ubrane neposredno prije cvatnje po suhom vremenu. Metodom prokuhavanja, natapanja i prelijevanja iz ubranih ili osušenih biljaka izvlače se aktivne supstance.

Tekuće biljno gnojivo, biljni čaj, biljna juha i biljni ekstrakt su nazivi za preparate na biljnoj bazi koji se koriste u vrtu. U literaturama u kojima su navedene metodologije za dobivanje pripravka na prirodnoj bazi za zaštitu bilja često se mogu naći recepture u kojima su količine i omjeri za dobivanje pripravaka različiti. Stoga kroz iskustvo sami morate utvrditi koji je najbolji omjer i najbolja učinkovitost. Također, ritam tretiranja biljaka se zasniva na iskustvu, ali najbolje je obaviti jedno do dva tretiranja tjedno.

Biljni pripravci se koriste za ubrzavanje rasta biljke (gnojiva, npr. kopriva, gavez, volovski jezik, lišće i mladice rajčice i dr.), smanjenje broja štetnika (kopriva, vratić, pelin, list rabarbare i sve biljke koje sadrže mnogo tanina) i sprječavanja pojava bolesti (preslica, paprat češnjak, luk….). Spremnici za proizvodnju tekućih pripravaka ne smiju biti od metala već po mogućnosti od drva, pečene gline, plastike ili kamena. Metalne spremnici nisu prikladni za pravljenje pripravaka na biljnoj bazi, jer tijekom vrenja može doći do nepovoljne kemijske reakcije između metala i smjese.

Priprema bio pripravaka

Tekuće biljno gnojivo se dobiva od svježe ili sušene biljke pomiješane s vodom, a dobivena smjesa ostavlja se da fermentira.

Za dobivanje pripravka kao vodu najbolje je koristiti kišnicu ili odstajalu vodu na suncu (izbjegavati tekuću vodu iz slavine zbog prisutnosti klora). Omjer vode i biljke nije strogo određen, ali se preporučuje da na 1 kg svježeg bilja ili 100-300 g sušenog bilja ide 10 litara vode. Ovaj omjer može okvirno vrijediti kod biljnog čaja, biljne juhe i biljnog ekstrakta.

Postavljanjem mrežice preko otvora spremnika osigurava se propromjena zraka, što je važan uvjet za dobar uspjeh u pripremi pripravka. Smjesu je potrebno promiješati barem jednom dnevno, a kada gnojivo poprimi tamnu boju i prestane se pjeniti, ista se procijedi i zatvori posuda. Tekuće biljno gnojivo ima vrlo neugodan miris, te spremnik treba staviti negdje gdje miris neće smetati. Jaki miris biljnih otopina može se ublažiti ako se umiješa kameno brašno. Ovisno o vremenskim uvjetima, fermentacija će trajati 10 – 20 dana. Da bi fermentacija bila uspješnija, poželjno je da spremnik za pripremu gnojiva bude izložen suncu. Pripremljeno biljno gnojivo se koristi razrijeđeno u određenom omjeru (1:10 – 1:20), što ovisi o svrsi uporabe.

Biljni čaj se dobiva prelijevanjem kipuće vode na svježe ili osušeno bilje u spremnik. Mješavina treba odstajati 10-15 minuta, nakon čega se procijedi i ohladi. Biljna juha se dobije kuhanjem. Biljke se namaču u hladnu vodu 24 sata, a nakon toga se smjesa kuha na laganoj vatri oko 30 minuta. Juha se ohladi i procijedi, te se koristi za tretiranje biljaka. Priprema biljnog ekstrakta traje uglavnom do jednog dana, namakanjem svježeg ili suhog bilja u vodi. Važno je da u pripremi ekstrakta ne dođe do fermentacije.

Biljke koje se koriste u zaštiti

Zaštitnicom vrta se smatra kopriva koja se najviše koristi kao pripravak za povećanu otpornost biljke i sredstvo za tretiranje protiv nametnika. Insekticidno i fitostimulirajuće djelovanje koprive (Urtica dioica i Urtica urens) dolazi od mravlje kiseline sadržane u istoj. Za proizvodnju preparata koristi se cijela biljka pred fazu cvjetanja. Preparati na bazi koprive bogati su dušikom (fitostimulatori), željezom i drugim oligoelementima koji pospješuju rast biljaka, a djeluje i fitocidno na lisne uši, te kao akaricid na crvenog pauka. Kopriva posjeduje određeno repelentno djelovanje na mnoge druge nametnike.

Gnojivo od koprive se dobiva potapanjem 1 kg svježe i nasjeckane biljke (100-200 g sušene koprive) u 10l vode. Smjesa mora odstajati dok se pjena ne prestane stvarati (oko 2-3 tjedna), a za to vrijeme ga treba svakodnevno miješati drvenim štapom. Dobiveno tekuće gnojivo se procijedi i razrijedi s vodom u omjeru 1:10. Razrijeđenim gnojivom se zalijevaju biljke, pri čemu možemo biljke gnojiti češće, tj. jednom na tjedan ili jednom u dva tjedna. Tekuće gnojivo od koprive potiče rast biljke i stvaranje klorofila, a pojačava prisutnost i rad kišnih glista.

Ipak treba imati na umu da se zbog visokog udjela dušika ovo gnojivo ne smije primijeniti na češnjaku, grahu, luku i grašku. Pripravak od koprive protiv biljnih ušiju radi se od 1 kg svježih usitnjenih ili 100-200 g suhih listova koprive i 10l vode. Ostavi se pokriveno 24 sata, no ne smije fermentirati jer se stajanjem smanjuje učinkovitost preparata. Procijedi se i s tako dobivenim pripravkom se tretira napadnuto bilje svakih 3 do 5 dana. Tako pripremljen pripravak može poslužiti samo kod blagog napada lisnih ušiju i za prihranu bilja.

Također, listovima koprive se treba pokrivati tlo oko same biljke, čijom razgradnjom se povoljno djeluje na mineralnu vrijednost tla i rad zemljišnih organizama. Tekuće gnojivo od gaveza (Symphytum officinale i S. asperum) ima slična svojstva kao i gnojivo od koprive. Osim dušika, tekuće gnojivo od gaveza bogato je kalijem. Gnojivo od gaveza dobiva se od njegovih listova i stabljika, a priprema se i koristi na isti način kao gnojivo od koprive. Također, može se i pomiješati u jednakom omjeru gnojivo od koprive i gaveza, te dobiti gnojivo koje jača biljke i obogaćuje ih mineralima. Protiv pepelnice, grinje i hrđe koristi se biljni pripravak dobiven od vratića ( Tanacetum vulgare).

Nerazrijeđenim tekućim gnojivom od vratića tretiraju se izravno biljke tijekom zime, a tijekom ljeta po tlu oko biljaka. Juha od ove samonikle biljke razrjeđuje se s vodom u omjeru 1:2, a koristi se za tretiranje biljaka poslije cvatnje ili za jesensko tretiranje. Juha i tekuće gnojivo se rade prema osnovnim receptima u omjeru 300 g svježe ili 30 g osušene biljke s cvjetovima na 10l vode. Pripravak dobiven od vratića može se zajedno s preslicom i stolisnikom razrijediti u omjeru 1:10-20 i koristiti za pospješivanje rasta biljke. Vratić je otrovna biljka koja se koristi u biološkoj zaštiti, te treba voditi računa kad se bere i kako priprema.

Pelin

Za spravljanje tekućeg gnojiva ili juhe od pravog pelina ( Artemisia absinthium) koristi se 300 g svježe ili 30 g osušene biljke. Pelin se namače u vodi 2-3 dana, nakon čega se procijedi i tekućina je spremna za uporabu. Dobiveno gnojivo se koristi za tretiranje bilja tijekom proljeća protiv hrđe i lisnih ušiju. Čaj od pravog pelina se koristi tijekom ljetnih mjeseci protiv jabučnog savijača i lisnih ušiju, a odbija kupusne bijelce.

Poljska preslica

Jedan od bitnih faktora zašto su biljke toliko osjetljive na bolesti je nedostatak silicija. Poljska preslica (Equisetum arvense) ima povišen sadržaj silicijevog dioksida i sumpornih soli, te čini ovu biljku korisnom pomoćnicom u borbi protiv gljivičnih infekcija. Preslica raste na vlažnim staništima, pa se može naći u blizini rijeka i potoka. Preparat od preslice se priprema od 1 kg svježe ili 150 g osušene preslice potopljene u 10l vode. Nakon što odstoji 24 sati, smjesa od preslica se kuha 30 min na laganoj vatri nakon čega se dobiveni preparat mora hladiti i kasnije procijediti. Prije tretiranja razrjeđuje se s vodom u omjeru 1:5. Preparat od preslice jača biljku i preventivno djeluje protiv gljivičnih oboljenja, pepelnice, crvenog pauka i grinje. Zbog boljeg primanja na biljku, u preparat se dodaje malo mlijeka ili pivo.

Insekticidna moć dalmatinskog buhača (Tanacetum cinerariifolium; sinonim Chrysanthemum cinerariifolium) leži u alkaloidu piretrin koji djeluje uglavnom putem kontakta ili unošenjem u usta uzrokujući brzu paralizu insekta. Poguban učinak buhača na insekte prepoznali su kemičari Hermann Staudinger i Lavoslav Ružička provodeći istraživanja na strukturi aktivnih komponenata buhača. Trend povratka organskom i zdravom uzgoju biljaka vratio je u život i ovu zaboravljenu korisnu biljku. Pripravak od dalmatinskog buhača dobiva se miješanjem 150- 200 g suhih ili 1 kg svježih cvjetova s 10l kipuće vode, nakon čega dobivena smjesa treba odstajati jedan dan. Dobivena smjesa se procijedi te razblaži s vodom. Pripravak od cvjetne glavice buhača sprječava pojavu biljnih nametnika bez lošeg učinka na ljude i životinje. U vrtlarstvu dalmatinski buhač je djelotvoran protiv leptira kupusara, zlatice i mušice rajčice, lisnih ušiju, te odbija štetnike.

Stolisnik

Stolisnik ( Achillea millefolium) poznat i kao hajdučka trava, hajdučica, purja trava, kunica, paprac, mjesečina, sporiš i dr. pored svojih ljekovitih svojstava, često se koristi u biodinamičkoj i ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji kao preparat za zaštitu bilja. Prirodni je repelent koji odbija mrave, insekte i komarce, a može se koristiti kao preparat za sprječavanje pojave biljnih ušiju. Preparat se dobiva dodavanjem 1 kg cvjetova stolisnika u 2l ključale vode i ostavi oko 40 minuta. Dobivenu tekućinu se razblaži s 10l vode i ostavi da stoji na tamnom mjestu dva dana. Preparat za prihranu bilja i zaštitu od nametnika, dobiva se potapanjem prikupljenog stolisnika u vodu na tjedan i pol do dva tjedna. Dobiveni preparat, ako se koristi za prihranu, treba razrijediti s vodom u omjeru 1:10, a za zaštitu bilja treba razblažiti u omjeru 1:5.

Paprat

Kao preventivna mjera u zaštiti bilja koriste se biljni preprati dobiveni od samoniklih biljaka iz šume. U tu svrhu koristiti se slatka paprat (Polypodium vulgare) i orlovska paprat (Pteridium aguilinum). Gnojivo od ovih paprati se dobiva od 1 kg svježih ili 100 g osušenih biljaka natopljenih u 10l vode. Bujad ili obična paprat (Aspidium filix mos) se koristi kao gnojivo zbog visokog sadržaja kalija. Tijekom proljeća tekuće gnojivo od paprati u omjeru 1:10 može se koristiti protiv lisnih ušiju, a kao nerazrijeđeno gnojivo koristi se protiv hrđe.

Rajčica

Pripravak od listova i izdanaka rajčice ( Lycopersicon esculentum) je vrlo koristan u borbi protiv kupusnog bijelca. Dobije se od usitnjenog lišća (dvije pune šake) i bočnih izdanaka rajčice koje se preliju s 2-3l vode. Smjesa treba odstajati 3 sata, te se naposljetku procijedi. Tretira se izravno po kupusnjačama tijekom svibnja i lipnja u vrijeme izlijetanja leptira kupusnog bijelca. Antiparazitsko djelovanje bijelog luka (Allium sativum) i crvenog luka ( Allium cepa) je povezano s povećanim sadržajem sumpornih organskih spojeva i antibiotičke tvari alicina.

Preparat za tretiranje biljaka od luka i češnjaka rade se kod pojave grinja i plijesni. Npr. na rajčici ili u slučaju kada lišće krumpira postane smeđe. Od kuhanih ljuski crvenog luka može se dobiti i sredstvo protiv nametnika. Preparat od luka se pravi od 500 g luka ili češnjaka potopljeno u 10l vode. Gnojivo se razrjeđuje u omjeru 1:10 i polijeva se po tlu. Ovim gnojivom se povećava obrambena sposobnost biljke protiv grinja i gljivičnih bolesti, prvenstveno plamenjače krumpira i rajčice. Čaj od luka i češnjaka djeluje preventivno protiv grinja i plijesni.

Duhan

Duhan ( Nicotiana tabacum) sadrži prirodnu tvar nikotin koja se koristi već desetljećima kao prirodni insekticid u povrćarstvu. Nikotin je alkaloid koji kod insekata izaziva asfiksiju. Štetno djeluje na lisne i krvave uši, grinje, sovice, muhe i ostale štetnike voća i povrća. Prirodni preparat od duhana dobiva se od 400 g sitno isjeckanog suhog lista duhana ili duhanske prašine prelivenog s 10l vode. Smjesa treba odstajati 2 dana, procijedi se i razrijedi u omjeru 1:2 uz dodatak 40 g kalijevog sapuna. Preparat na bazi duhana se koristi protiv štetnih nametnika na jabučastom i koštičavom voću, na vinovoj lozi, jagodama, povrću, duhanu i šećernoj repi. Preporuča se tretiranje biljaka preparatom od duhana u večernjim satima.

U preventivnoj zaštiti bilja koristi se i preparat dobiven od paprike (Capsicum annuum) koji je bogat dušikom i kapsaicidima (alkaloidom). Ekstrakt iz plodova paprike je lako topljiv u vodi i komponente ekstrakta preventivno štetno djeluju na lisne uši. Mješavina mljevene ljute paprike, papra ili pepela se posipa po biljkama za bolju učinkovitost protiv biljnih nametnika i puževa u vrtu. Mješavina se posipa nakon tretiranja biljaka običnom vodom ili jednim od preparata da se bolje primi na listove. Pripravak od čili papričica se koristi kod suzbijanja crvenog pauka, lisnih i štitastih ušiju. Zrna papra se koriste za izradu juhe za suzbijanje štetnih nametnika.

Odoljen

Čaj dobiven od cvijeta odoljena (Valeriana officinalis) koristi se kao gnojivo za plodovito povrće i jagode. Jača biljke i izvrstan je dodatak kompostu. Može se koristi i za pripremu aktivatora za kompost. Preparat za tretiranje dobiven od listova rabarbare ( Rheum rhabarbarum) djeluje protiv moljaca koji napadaju i nagrizaju listove poriluka.

Bazga

Juha od bazge može se upotrijebiti kao biljni pesticid protiv biljnih ušiju i vrtne mušice. Cjetna glavica od kamilice se koristiti za pravljenje juhe koja djeluje kao pesticid protiv moljaca i biljnih ušiju.

Pripravci dobiveni na biljnoj bazi nemaju dugoročno djelovanje kao kemijski preparati, tako da s ovakvim pripravcima biljke treba češće i redovito tretirati. Ako se za uporabu biljnih preparata koristi oprema koja se rabi za primjenu zaštitnih sredstava i gnojiva u konvencionalnoj proizvodnji, ista se mora dobro očistiti od ostataka štetnih tvari.

Postoji još niz biljaka u vrtu ili prirodi koje se mogu upotrijebiti kao biljni pesticidi, gnojivo ili kao sredstvo za liječenje nekih bolesti na biljkama. To su bosiljak ( Achilea millefolium), dragoljub ( Tropaeolum majus), hren ( Armoracia rusticana), kadifica (Tagetes patula), kopar (Anethum graveolenus), lavanda ( Lavandula angustifolia), lovor (Laurus nobilis), maslačak (Taraxacum officinale), menta (Mentha piperita) i dr.

Ostali preparati za suzbijanje nametnika i biljnih bolesti

Natrijev karbonat (prašak za pecivo) se koristi protiv pepelnice i mrava. U koncentraciji od 0,5 % s vodom, tretiraju se listovi rajčice, krastavaca i drugih napadnutih povrtnih kultura. Tretiranje se provodi jednom tjedno. Prašak za pecivo se pokazao kao jako dobro sredstvo protiv mrava koji ne prave izravne štete na biljkama. Mravi štite lisne uši od prirodnih neprijatelja, a suzbijanjem mrava omogućava se uspješno suzbijanje lisnih ušiju. Soda bikarbona (natrij-hidrogen karbonat), bijeli prah blago lužnata okusa izvrstan je u preventivnoj borbi protiv plamenjače. Zahvaljujući alkalnoj reakciji, soda bikarbona je pokazala sposobnost kontrole gljivičnih bolesti. Može se koristiti kao djelotvorna alternativa uporabi sumpora.

Distribuira se u kombinaciji s biljnim uljima. Na 2l vode dodaje se dvije žlice sode bikarbone, nekoliko kapi biljnog ulja i nekoliko kapi tekućeg ekološkog deterdženta. On pomaže u boljem raspršivanju dobivene tekućine. Tretmani se u slučaju pojave plamenjače provode svakih 7 dana prskanjem biljke sa svih strana. Nemasno mlijeko razrijeđeno u vodi može poslužiti u sprječavanju pojave gljivičnih bolesti. Preparat od mlijeka dobiva se miješanjem 1l vode s 1dl mlijeka. Tretiranje je najbolje obaviti u rano jutro ili predvečer jedanput na tjedan, a biljke se tretiraju sa svih strana. Tjednim tretiranjem sprječava se pojava plamenjače na krumpiru i rajčici, a kod tikvice i krastavca jača otpornost na pepelnicu.

Propolis je smolasta tvar koja se koristi kao antivirusno i antifungicidno sredstvo u zaštiti bilja od bolesti čija efikasnost je jača u kombinaciji s drugim sredstvima. Od sredstava koja se tradicionalno koriste u povrtnjacima insekticidna svojstva imaju sljedeće tvari: kalijev sapun, mineralna ulja i parafinsko ulje. Kalijev sapun (meki sapun) koristi se za suzbijanje štitastih moljaca, lisnih uši, i dr.. Dosta se primjenjuje u zaštićenom prostoru za smanjenje populacije štetnika prije unošenja prirodnih neprijatelja. Kod njegove primjene važno je koristiti velike količine vode kako bi se biljke dobro okupale. Voda mora biti neutralne do slabo kisele reakcije. Osim što suzbija insekte, koristi se i za ispiranje biljaka od medne rose i čađavice.

Čisti kalijev sapun iz ljekarni kao 2 % otopina se miješa s toplom vodom u cilju dobivanje otopine, a nakon što se ohladi biljke se tretiraju nerazrijeđenom otopinom. Protiv lisnih ušiju koristi se vodeno staklo (kalijev ili natrijev silikat) kao 1-2 % otopina. Bogata je silicijskom kiselinom, a koristi se za sprječavanje prodiranja gljivičnih spora u biljku preko lista. Na gredice u vrtu se mogu postaviti žute ljepljive ploče protiv letećih štetnika u povrtnjaku (mrkvina muha, lukova muha, uši, kupusova muha, veliki kupusar), jer štetnike privlači žuta boja. Žute ljepljive ploče su premazane posebnim entomološkim ljepilom koje je otporno na vanjske klimatske uvjete i vodu, a postavljaju se iznad biljke. Postavljanjem ploča smanjuje se napad štetnika, a istovremeno ih na vrijeme opazimo. Feromonski mamci kao klopke se rabe za suzbijanju lisnog minera rajčice.

Prirodni neprijatelji biljke u bio vrtu

U organskim povrtnjacima u borbi protiv insekata i dr. štetnika koriste se i razni mikroorganizmi (bakterije, virusi, gljivice). Nije dopuštena primjena genetski modificiranih organizama niti njihovih derivata. Značajnu primjenu imaju bakterije vrste Bacillus thuringiensis. Različiti sojevi ove bakterije djeluju na različite skupine insekata, npr. Bacillus thuringiensis var. kurstaki djeluje na leptire (npr. sovice, maslinov moljac). Bacillus thuringiensis var. tenebrionis djeluje insketicidno na krumpirovu zlaticu.

B. thuringiensis je bakterija koja stvara proteinske kristale koji djeluju insekticidno samo kad dospiju u probavni sustav ličinki insekata. Smrt uzrokuje paralizom probavnog sustava. Smrt ličinke insekta nastupa nakon 3-5 dana zbog gladovanja i trovanja. B. thuringiensis ne djeluje na jaja i odrasle insekte. Stoga je važno praćenje razvoja štetnika kako bi se odredio pogodan trenutak uporabe. Bacillus thuringiensis visoko je selektivan i nije toksičan za ljude.

Dijatomejska zemlja ima primjenu u poljoprivredi kao ekološki insekticid koji potiče otpornost biljke na kukce i gljivične bolesti. Posebice na krastavost, pepelnicu, plamenjaču, lukovog moljca i buhača. Dodir dijatomejske zemlje s insektom zbog velike moći upijanja je smrtonosan za insekta. Drvni pepeo se slično kao i kameno brašno, posipa po biljkama, a djeluje protiv ušiju. Puževe možemo odbiti pomoću prstena od drvenog pepela posipanog oko biljaka. Pepeo je poznat kao poboljšivač tla i pospješuje rasta biljaka. Može se upotrijebiti u zaštiti biljaka od bolesti i raznih nametnika.

Odlikuje se repelentnim svojstvima koja se gube u slučaju da pepeo postane vlažan. Posipanje pepela oko biljaka onemogućava mravima prilaz jagodama, a puževi golaći odustat će od lisnatog povrća. Također, pepelom se može zaprašiti krumpir do pojave cvjetova da bi se odbila zlatica, te sprječava nastanak gljivica i truleži. S obzirom na to da je pepeo nastao sagorijevanjem biljaka, on sadrži 13 osnovnih elemenata potrebnih za rast biljaka. Dobar je izvor kalcija, kalija i mikroelemenata za vrt. Kameno brašno posipa se po biljkama, a fini prah djeluje protiv uši, te preventivno protiv gljivičnih oboljenja. Ovaj se postupak mora ponavljati tijekom glavnog razdoblja rasta bilja svaki tjedan. Posipanjem kamenog brašna oko krastavaca ili salate odbija puževe, ali obrana od nametnika ne funkcionira kad je vrijeme kišovito.

Korisne životinje za biljke

U uzgoju bilja važnu ulogu imaju životinje i kukci. Gliste rahle tlo i obogaćuju ga hranivima, kokoši se hrane štetnicima poput gusjenica i potkornjaka, a ovce i krave uništavaju korov u starim voćnjacima. Zaštitu bilja od štetočina u vrtovima moguće je provesti zaštitom korisnih organizama, oprašivača, predatora i ptica. Prirodne neprijatelje štetočina biljaka treba štititi i stvarati im povoljnije uvjete života. U vrtu punom raznovrsnog bilja dolaze ptice i nastanjuju mnogobrojne male životinje. Nastaje jedna životna zajednica u kojoj sva stvorenja nalaze dovoljno hrane za preživljavanje.

Zato je poželjno u vrtu izgraditi kućice za ptice s okruglim otvorom okrenute prema jugoistoku. Mnoge vrste ptica će nastaniti kućicu, te se hraniti crvima, gusjenicama i insektima. Sjenica tijekom jednog ljeta skupiti do 30 kg gusjenica, a trčke se hrane sjemenjem korova, ličinkama krumpirove zlatice te ostalim insektima. Ježevi se hrane crvima, gusjenicama, raznim insektima. Uholaže, božje ovčice i pauci, također doprinose uspostavljanju prirodne ravnoteže, hraneći se štetnim kukcima. Uholaža se hrani biljnim i krvavim ušima, grinjama, jajima leptira. Pauci su najuspješniji lovci na nametnike. Oni love uši, leptire, muhe, stjenice, gusjenice i dr. Prisutnost bogomoljki u vrtu je dokaz biološke stabilnosti.

Poznata su grabežljiva vrsta koja se hrani skakavcima, lisnim ušima, stjenicama, leptirima. Božja ovčica (bubamara) je vrlo korisna kao predator lisnih uši, štitastih uši, grinja, jaja i ličinki drugih životinja. Zlatooka ili mrežokrilka (Chrysoperla carnea) je vrlo koristan kukac. Polaže jaja blizu lisnih ušiju iz kojih se razvijaju ličinke koje se hrane lisnim i štitastim ušima i grinjama. Ipak neke životinje mogu napraviti velike štete u vrtu. Puževi su česti neželjeni gosti u vrtu i najčešće napadaju zeleno lisnato povrće. Njihovi prirodni neprijatelji su ježevi i žabe. Puževi se hrane noću, jer im sunce smeta Pomoću taloga kave može se riješiti puževa u vrtu. Kavi se dodaje voda u omjeru 1:10 i smjesom se tretira napadnute biljke koje će otjerati ili dovesti do ugibanja puževa, te će se pognojiti tlo i istovremeno otjerati biljne mušice.