Europski “Zeleni plan” ima za cilj Europu učiniti prvim klimatski neutralnim kontinentom do 2050. godine. Kroz njega se definira nova, održiva i uključiva strategija rasta za poticanje gospodarstva, poboljšanje zdravlja i kvalitete života ljudi, brige za prirodu i ne ostavljajući dobrobit građana po strani.
Strategija “Od polja do stola” se javlja kao jedna od ključnih komponenti EU zelenog plana. Uz “Strategiju bioraznolikosti”, strategija “Od polja do stola”, po definiciji EU, novi je sveobuhvatni pristup tome kako povećati održivost prehrambenih sustava.
Sve veća pozornost pridaje se zdravom načinu života
To je prilika za poboljšanje načina života, zdravlja i okoliša. Stvaranje povoljnog prehrambenog okruženja koje olakšava odabir zdrave i održive prehrane doprinijet će zdravlju i kvaliteti života potrošača i smanjiti troškove društva povezane sa zdravljem. Ljudi posvećuju sve veću pozornost ekološkim, zdravstvenim, društvenim i etičkim pitanjima i traže vrijednost u hrani više nego ikad prije. Čak i dok se društva sve više urbaniziraju, žele se osjećati bliže svojoj hrani.
Žele hranu koja je svježa, manje prerađena i dobivena iz održivih izvora. Zahtjevi za kraćim opskrbnim lancima intenzivirani su tijekom epidemije COVID-a. Istovremeno potrošače treba osnažiti da odaberu održivu hranu. Svi sudionici u prehrambenom lancu to trebaju vidjeti kao svoju odgovornost i priliku.
Koncept “Kratki lanci opskrbe hranom” stoga se javlja ključnim za implementaciju ove strategije. Isti su od strane EU definirani kao oni koji uključuju vrlo malo posrednika. U mnogim slučajevima proizvodi putuju samo malom udaljenosti, tako da proizvođač i potrošač zapravo mogu razgovarati jedni s drugima. Takvi opskrbni lanci obično uključuju lokalne proizvođače koji zajedno rade na promicanju lokalnih tržišta hrane. Ova partnerstva pomažu u jačanju ruralnog gospodarstva, stvarajući nove načine prodaje lokalnih proizvoda i privlačeći nove vrste kupaca. Također potiču suradnju između lokalnih poljoprivrednih gospodarstava, turizma i prehrambenog sektora.
Održivi razvoj
Kupnja lokalno proizvedene hrane također podupire održivi razvoj smanjenjem transportnih troškova te emisije CO2. Da gore navedene definicije ne bi ostale prazno slovo na papiru potrebno je operacionalizirati kroz različite aktivnosti prema različitim zainteresiranim stranama te usmjeriti investicije u različitu infrastrukturu potrebnu za nesmetano funkcioniranje kratkih lanca opskrbe hranom. Te aktivnosti mogu se podijeliti na tri osnovne skupine, bio, socio i tehnološke.
Aktivnosti vezane za bio segment mogu se podijeliti na usvajanje znanja o uzgojnim tehnikama koje koriste manje količine pesticida, ekološkoj proizvodnji hrane, praksama uzgoja koje manje utječu na okoliš te podizanje razine znanja kod samih uzgajvača vezanih uz suvremene repromaterijale koji se koriste u proizvodnji.
Kad govorimo o socijalnom segmentu, onda se moramo pozabaviti razvojem svjesnosti proizvođača, vraćanja povjerenja u proizvodnju i odnose s lokalnim proizvođačima, kreiranjem fizičkih lokacija gdje se susreću proizvođači i kupci (seljačke tržnice), podići svjesnost o tome kako koja vrsta hrane utječe na okoliš te djelovati na osvješćivanju potrebe za promjenama prehrambenih navika. Isto tako u ovom segmentu je bitno i kroz nacionalni medijski narativ kontinuirano ukazati na koristi kako za društvo tako i na klimatske promjene konzumaciju hrane proizvedene što bliže tamo gdje se ona konzumira.
Primjeri dobre prakse
Govoreći o tehnološkom segmentu, potrebno je izgraditi infrastrukturu za skladištenje hrane, koja će svojim geo-lokacijskim rasporedom omogućiti da se zadrži kvaliteta hrane tijekom logističkh procesa od polja do stola, razviti flote vozila koji će se baviti dostavom hrane na adrese kupaca ili mjesta gdje više korisnika preuzima pakete od korisnika, rješenja poput “food box-ova” koji bi omogućili asimetrično preuzimanje, na način da proizvođač ostavi kada njemu odgovara, a konzument pokupi kada njemu odgovara.
Potrebno je razviti te implementrati različite digitalne platforme koje bi informatizirale gore navedene procese. Kako sve ne bi ostalo u teoriji, izdvojeno je nekoliko primjera dobre prakse iz okolice Zagreba. To bi bili Zrno, Volim Ljuto, Gruntek, Zdravi Pinklec.
Zrno eko imanje nalazi se u malom selu Habjanovcu, 60 kilometara od Zagreba. Površine je 20 hektara te objedinjuje ekološku poljoprivrednu, prerađivačku i pekarsku proizvodnju. Svi proizvodi su ekološki certificirani, bez namirnica životinjskog porijekla. Istovremeno imanje je i mjesto obavljanja edukativnog sadržaja vezanog uz proizvodne aktivnosti te teme ekologije i održivog razvoja, dok u centru Zagreb radi Zrno bio bistro, prvi i jedini certificirani 100 % eko restoran u Hrvatskoj. Ovim putem Zrno je dobar primjer jer se bavi, primarnim uzgojem, preradom te plasmanom kroz svoj restoran te partnerske dućane. Osim toga bavi se i edukacijom te tako približava dobre prakse drugim zainteresiranim stranama.
Fokusom na ekološku proizvodnju te snažan fokus na prehranu bez mesa izravno promoviraju i gore navedenu potrebu za promjenama prehrambenih navika kako bi se postigao cilj klimatske neutralne EU.
MojGruntek je donio na hrvatsko tržište inovativni pristup u uzgoju te plasmanu hrane. Na zelenoj oazi pored Čazme, u malenom mjestu Prokljuvani, smjestio se MojGruntek. Udaljen je sat vremena od Zagreba te se prostire na 22 hektara zemljišta koje uključuje prostor za vrtove, piknik zonu, roštiljanje, radionice i edukacije.
Ono što MojGruntek čini drugačije je model pretplate te njihovi korisnici kroz mjesečnu pretplatu tijekom čitave godine, dobijaju sezonske pakete na koje su pretplaćeni. Po izjavama osnivača MojGruntek, gospodina Tine Prosenika, u ovoj godini MojGruntek bi trebao proizvesti oko 250 tona ekološke hrane te ju dostaviti direktno kupcima bez posrednika.
Isto tako, po njegovim tvrdnjama, prosjek potrošačke košarice je manji za eko hranu putem MojGruntek usluge nego koliko bi građani platili hranu u klasičnim prodajnim lancima. Slobodno možemo zaključiti da svojim djelovanjem MojGruntek djeluje u bio, socio i tehnološkom segmentu. Uzgaja eko hranu, koristi napredne tehnologije te donosi zdravu i cjenovno prihvatljivu hranu građanima.
Volim Ljuto se bavi uzgojem i prodajom sadnica i plodova ljutih papričica, kao i njihovih prerađevina u obliku umaka, ajvara, zimnica i začina. Svi proizvodi su domaći, a navode na svojoj web stranici “rado širimo znanje o papričicama, kao i informacije i savjete o njihovom uzgoju.” Imanje se nalazi u Igrišću, nedaleko od Zagreba, te se na imanju uzgajaju, prerađuju te putem klasičnog i web dućana prodaju svoje proizvode.
Osim direktne prodaje svojim proizvodima opskrbljuju i HORECA kanale te ostale maloprodajne dućane. U zadnje vrijeme intenzivno se bave i razvojem novih proizvoda u kombinaciji s drugim proizvođačima. Kao takav brand Volim Ljuto promiče u praksi zadane ciljeve EU “Farm to Fork” strategije te prakticira kratke lance opskrbom hranom koristeći napredna tehnološka rješenja za uzgoj te plasman svojih proizvoda, educira kupce kako mogu i sami uzgajat kući te promovira koncept lokalnog proizvoda.
Zdravi Pinklec je organizacija koja se bavi distribucijom hrane lokalnih proizvođača putem svog web shopa u kojem osim standardne ponude svaki tjedan imaju i specjalne ponude. Takozvani “last mile delivery”, odnosno dostava zadnjeg kilometra, koja se odnosi na logističke procese dostave paketa hrane krajnim kupcima smatra se najizazovnijim dijelom logističkog procesa te je njegova efikasnost ključ uspjeha platforme poput Zdravog Pinkleca. Osim same dostave i prodaje Zdravi Pinklec je i vrlo proaktivan u promoviranju domaćih i lokalnih proizvođaća te time adresira potrebu o osvješćivanju potrošača.
Gore navedeni primjeri su samo kap u moru inicijativa koje postoje trenutno u Hrvatskoj, ali ukazuju na različite poslovne modele, različite primjene bio, socio i tehnoloških aspekata proizvodnje, prerade i plasmana lokalno proizvedene hrane. I daju nam uvid u različite mogućnosti implementacije koncepta kratkih lanaca opskrbe hranom.
Kako bi se koncept promovirao što više, u nekom od sljedećih brojeva nadamo se dati dublju analizu poslovnih aktvnosti.Ono što je sigurno, s trendom sve veće koncentracije populacije u urbanim sredinama te sve primjetnijim klimatskim promjenama, potrebno je mijenjati navike, procese te poslovne modele proizvodnje, prerade, distribucije i konzumacije hrane kako bi se ostvario cilj EU Zelenog plana, klimatske neovisnosti.