Što trebate znati o bolestima pšenice?

Pšenica je naša najvažnija žitarica. Uvjeti za uzgoj te krušarice razlikuju se širom Hrvatske, a velike su razlike u količini i kakvoći uroda koja se postiže. Napredni ratari ulažu u tehnologiju proizvodnje, kvalitetno sjeme, prihranu i zaštitu te postižu visoke prinose, na razini zapadnoeuropskih zemalja. S druge strane, velik je broj domaćih proizvođača koji u proizvodnju pšenice ulažu malo.

Gospodarska kriza, poskupljenje energenata, gnojiva i ostalog repromaterijala svakako su doprinijeli smanjenom ulaganju u proizvodnju. U takvim okolnostima, nerijetko se manje ulaže i u zaštitu pšenice od bolesti. Bolesti pšenice mogu podosta utjecati na urod. Razumljivo, utjecaj bolesti gotovo da je jedinstven na svakoj parceli, no neki uopćeni prosjeci mogu se dati. Bolesti pšenice smanjuju urod negdje između 10 i 30 %. U uvjetima jake pojave nekih bolesti, poput paleža klasa, smeđe pjegavosti ili žute hrđe, prinos može biti gotovo prepolovljen.

Takvi slučajevi nisu česti, no javljaju se u pojedinim sezonama. Za postizanje visokih uroda svakako se preporučuje uložiti u mjere zaštite. Gospodarski najvažnije i najčešće bolesti pšenice su one gljivične. Bolesti pšenice obično se dijele na bolesti sjemena, bolesti korijena i podnožja vlati, bolesti lista i bolesti klasa. Ta podjela postoji samo radi lakšeg opisivanja, jednostavnijeg praćenja bolesti kroz vegetaciju i preporuka za njihovo suzbijanje. U nekim slučajevima, isti uzročnici bolesti mogu se javiti i na sjemenu, korijenu, stabljici i klasu. Sjemenom pšenice prenosi se veći broj uzročnika bolesti. Neki od njih posebno su važni jer uništavaju posijano sjeme i prorjeđuju sklop, uzrokuju palež klijanaca ili štete biljci na druge načine.

Bolesti koje se prenose sjemenom

Najpoznatija bolest koja se prenosi sjemenom pšenice je smrdljiva snijet ili „tilecija“ (Tilletia spp.). Smrdljiva snijet u porastu je uslijed veće uporabe vlastitog netretiranog sjemena. Spore Tilletia vrsta na površini su sjemena pšenice, kliju s njime te razvijaju micelij koji prodire u biljku i razvija se unutar nje. Nakon klasanja, micelij ulazi u klasiće i pretvara njihovu unutrašnjost u nakupine tamnih spora neugodnog mirisa. Jednostavno rečeno, parazitska gljiva pretvara plod pšenice u „svoje plodove“ kojima se dalje šire.

Spore iz zaraženih klasova žetvom dolaze na nezaražena zrna i ciklus se ponavlja. Čak i mali broj spora Tilletia spp. može dati neugodan miris većoj količini zrna pšenice. Otkupljivači mogu zbog smrdljive snijeti odbiti primitak uroda u silos, a takvi slučajevi bi se trebali dojavljivati i fitosanitarnom inspektoru. Na pšenici javlja se i druga vrsta snijeti, koja razara čitavo zrno i pretvara klasove u prašnu masu. To je prašna snijet, Ustilago tritici.

Prenosi se sjemenom, u kojem živi duboko „začahurena“. Danas je relativno rijetka. Među ostalim uzročnicima bolesti koji se mogu naći na sjemenu ističu se Fusarium vrste i Microdochium nivale, uzročnik snježne plijesni. Fusarium vrste i Microdochium nivale mogu uzrokovati trulež sjemena, palež klijanaca, trulež korijena i podnožja stabljike pšenice.

Manje važne bolesti

Druge bolesti korijena i podnožja stabljike u Hrvatskoj su općenito manje važne. U uskom plodoredu može se javiti crna trulež korijena i podnožja vlati (Gaumannomyces graminis). Korijen i donji dio vlati zaraženih biljaka su gotovo crni, biljke se lako čupaju, a klasovi na takvim biljkama su šturi ili prazni, „bijeli“. Druga poznata bolest stabljike pšenice je parazitsko polijeganje (Oculimacula yallundae = Pseudocercosporella herpotrichoides).

Na podnožju zaraženih stabljika javljaju se eliptične pjege, na mjestu kojih stabljika može poleći ili se prelomiti. Parazitsko polijeganje jedna je od najštetnijih bolesti pšenice u području vlažne oceanske klime sjeverozapadne Europe. U Hrvatskoj se javlja relativno rijetko i blaže. Međutim, ne može se pretpostaviti da će tako i ostati. Mijenja se sortiment, jeseni i zime postaju sve toplije, a i raspored oborina sve češće odstupa od uobičajenog.

Bolesti lista

Najvažniju i najpoznatiju grupu bolesti pšenice čine bolesti lista. Javljaju se redovito, jače ili slabije, ovisno o sezoni i području uzgoja.

Najštetnija, najčešća i najvažnija bolest lista pšenice u Hrvatskoj je smeđa pjegavost, poznata i kao „septorija“ (Septoria tritici = Mycosphaerella graminicola). Javlja se u vidu smeđih nepravilnih pjega sa žutim rubom. Unutar pjega stvaraju se sitne crne točkice, mala plodišta gljive uzročnika bolesti. U povoljnim uvjetima brzo se razvija i čitav list može „izgorjeti“. Posebno je štetna ako se razvije na listu zastavičaru. Razvoju smeđe pjegavosti, kao i većine drugih lisnih bolesti pšenice, pogoduju oborine i visoka vlažnost od travnja do lipnja.

Druge lisne bolesti koje se gotovo redovito javljaju na pšenici u Hrvatskoj su hrđe. Najčešća je smeđa hrđa (Puccinia recondita), koja se lako prepoznaje po sitnim točkastim pukotinama ispunjenima smeđim prahom. Smeđa hrđa razvija se za toplijeg vremena, od svibnja do srpnja. Ne smatra se osobito štetnom, osim na osjetljivim sortama i u slučaju jakih zaraza lista zastavičara. Opasnija je žuta hrđa (Puccinia striiformis).

Ta bolest godinama se javljala vrlo sporadično i rijetko. U 2014. godini pojavila se naglo u epidemijskim razmjerima, poharala usjeve pšenice u gotovo čitavoj Hrvatskoj i uzrokovala goleme štete. Takva godina nije se ponovila, no pritisak žute hrđe ostao je relativno jak u nekim krajevima Hrvatske. Bolest se iz gotovo nevažne pretvorila u gospodarski važnu bolest pšenice. Glavni razlog tome je pojava novih, agresivnih rasa uzročnika bolesti, ali utjecaj imaju i sve toplije jeseni i zime. Žuta hrđa razlikuje se od smeđe po tome što na listu stvara izdužene pukotine, gotovo pruge, ispunjene žućkastim prahom. Druge bolesti lista pšenice koje se mogu istaknuti su pepelnica (Blumeria graminis) i žuto-smeđa pjegavost (Pyrenophora tritici-repentis).

Pepelnici pogoduje nešto hladnije vrijeme i uočava se rano, od ožujka do svibnja, kad obično slabi. Jače zaraze često su posljedica toplih zima. Bolest se prepoznaje po nakupinama bjeličastih „jastučića“ na listovima, stabljici, a katkada i na klasu. Pepelnica je nekada bila važna i štetna bolest, no posljednjih godina javlja se uglavnom slabo i ne čini štete. Iznimka su pojedina područja, osjetljive sorte i sezone koje pogoduju razvoju pepelnice.

Nešto jača pojava pepelnice posljednjih godina zabilježena je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u Podravini. S druge strane, žuto-smeđa pjegavost je relativno nova bolest pšenice u Hrvatskoj. Prvi puta zabilježena je prije dvadesetak godina. Smatra se vrlo štetnom u sjevernoj Europi, no štete u pojedinim sezonama i na nekim sortama zabilježene su i u Hrvatskoj. U povoljnim uvjetima, žuto-smeđa pjegavost brzo se razvija na listovima i suši ih, slično kao puno češća i „uobičajena“ smeđa pjegavost (septorija). Pjege koje uzrokuje P. tritici-repentis su vretenaste (oblika leće), smeđe sa žutim rubom. Među sortama pšenice postoje velike razlike u osjetljivosti na tu bolest.

Bolesti klasa

Od bolesti klasa pšenica najvažnija je fuzarijska palež klasa (Fusarium spp.). Ta bolest smatra se najštetnijom bolesti pšenice općenito i proizvođači je se najviše pribojavaju. Simptomi paleži klasa jasno se vide u doba mliječne zriobe, kad se na zelenim klasovima vide klasići žuto-sivkaste boje. Zrno u njima je uglavnom šturo, smežurano ili ga gotovo niti nema. Jačina zaraze uvelike ovisi o oborinama i temperaturama tijekom cvatnje. U protekle tri godine pojava paleži klasa pšenice u Hrvatskoj bila je slaba. Međutim, u nekim prijašnjim godinama zaraza je bila jaka, a štete velike.

Palež klasa češće se i jače javlja u Slavoniji. Osim smanjenja prinosa, fuzarijska palež klasa važna je jer gljive uzročnici bolesti stvaraju mikotoksine, spojeve koji su štetni za zdravlje ljudi i životinja. Otkupljivači mogu odbiti čitav urod ako količina nekih mikotoksina (deoksinivalenol, zearalenon) u zrnu bude viša od pripisanih granica.

Osim ratarima najpoznatijih, gljivičnih bolesti, na pšenici se mogu javiti i neke bakterioze i viroze. U Hrvatskoj ima godina kad se u jačoj mjeri javlja virus žute patuljavosti ječma (BYDV). Taj virus napada sve žitarice i može uzrokovati gubitke u proizvodnji. Prenose ga lisne uši. Jačina njegove pojave ovisi o brojnosti tih kukaca, naročito u jesenskom razdoblju. Zaraza se najbolje uočava u proljeće. Zaražene biljke su manje, zaostaju u rastu, listovi su blijedo zeleni, katkada gotovo žuti ili crvenkasti na vrhu. Osim žute patuljavosti, na pšenici se tijekom travnja i svibnja mogu vidjeti i simptomi nekih drugih viroza.

Te bolesti slabo su istražene u Hrvatskoj i malo poznate proizvođačima koji često ne znaju o čemu se radi. Na listovima se javljaju žute (klorotične) pruge ili izdužene mrlje. Ti simptomi obično se povuku kad porastu temperature. Na pšenici se može javiti i bakterijska prugavost, bolest koju uzrokuje bakterija Xanthomonas translucens. Iako su se simptomi koji upućuju na tu bolest javili u nekim krajevima Hrvatske u proteklih nekoliko godina, bakterija još nije laboratorijski dokazana. Znakovi bolesti javljaju se u vidu smeđe-žutih pjega ili linija na listovima te purpurnih ili smeđih mrlja na pljevicama. Može ih se zamijeniti za simptome pjegavosti lista i klasa koje uzrokuju Septoria vrste.

Zaštita pšenice od bolesti temelji se na agrotehničkim, preventivnim i izravnim mjerama. Oplemenjivači pšenice veliku pažnju posvećuju otpornosti prema bolestima. Suvremene visokoprinosne sorte pšenice nerijetko su manje osjetljive na najvažnije gljivične bolesti i visoko tolerantne prema virozama. Otpornost prema najvažnijim bolestima koje se javljaju na pšenici u nekom području svakako je dobro imati u vidu pri izboru kultivara.

Druga ključna mjera u zaštiti od bolesti je sjetva zdravog sjemena. Sjemenom pšenice prenose se mnoge bolesti, koje se učinkovito sprječavaju sjetvom nezaraženog ili tretiranog sjemena. Od agrotehničkih mjera, u zaštiti od bolesti pšenice najvažniji je plodored. Gotovo je pravilo da se bolesti javljaju jače kod pšenice u monokulturi, kao što je pravilo da je rizik od paleža klasa puno veći tamo gdje se prije pšenice uzgajao kukuruz. Izravne mjere zaštite pšenice od bolesti u konvencionalnoj proizvodnji podrazumijevaju primjenu fungicida. Ako se primjene u prikladnom razdoblju, fungicidi vrlo učinkovito sprječavaju pojavu bolesti i gubitke u proizvodnji. U zaštiti pšenice ključna je zaštita zastavice (lista zastavičara) i klasa.

Praksa primjene fungicida u Hrvatskoj je vrlo raznolika. Dosta proizvođača svoje usjeve tretira jednom, obično oko klasanja. Neki usjevi se tretiraju i do tri puta, a neki se uopće ne tretiraju. U Hrvatskoj nije rijetka praksa da se pšenica tretira fungicidom donekle prerano, od početka vlatanja, kad često nema uvjeta za razvoj bolesti. Primjena fungicida biti će najučinkovitija i ekonomski najisplativija ako se prate bolesti u usjevu i uvjeti za njihov razvoj. Optimalno razdoblje za suzbijanje lisnih bolesti okvirno je razdoblje klasanja. Palež klasa optimalno se suzbija od početka do sredine cvatnje.

Izbor fungicida za primjenu na pšenici u Hrvatskoj je velik. Fungicidi za žitarice vrlo često su kombinacije više djelatnih tvari, čime se pokriva širok spektar različitih bolesti. Gotovo svi su sistemični te imaju preventivno, produženo i kurativno djelovanje. Uz „starije“ i poznate djelatne tvari poput azoksistrobina, spiroksamina, protiokonazola ili tebukonazola, na tržište je u proteklih nekoliko godina izašlo nekoliko djelatnih tvari nove generacije koje samostalno ili u različitim kombinacijama imaju izuzetno snažan učinak na najvažnije bolesti pšenice. To su, primjerice, benzovindiflupir (Elatus Era®, Elatus Plus®), biksafen (Ascra Xpro®, Cayunis®), fluksapiroksad (Imtrex XE®, Priaxor EC®, Mizona®, Sercadis®) i mefentriflukonazol (Revystar®, Revystar XL®, Revycare®, Revytrex®, Daxur®).