U prethodnom broju Gospodarskog lista u prvom dijelu članka upoznali smo se s funkcijom buraga, funkcioniranjem probave u preživača, a u ovom broju opisat ćemo razvoj buraga i vrste hranidbe preživača.
Nerazvijeni preživači, kao što je mlada telad, od rođenja do starosti od oko 2 – 3 mjeseca, funkcionalno su još nepreživači. Retikularni žlijeb (ponekad se naziva i ezofagealni žlijeb) kod ovih mladih životinja formiran od mišićnih nabora retikuluma usmjerava mlijeko izravno u omasum, a zatim u sirište, zaobilazeći retikulorumen. Burag ovih životinja mora biti nastanjen mikroorganizmima buraga, uključujući bakterije, gljivice i protozoe, a to se postiže lizanjem teladi odraslih životinja te kontaktom s tim mikroorganizmima iz njihova okoliša. Nezreli preživači moraju proći retikulorumen-omazalni rast, uključujući povećanje volumena „želudaca“ i njihovih tkiva. Kod teleta pri rođenju, sirište je najveći odjeljak tog kompleksa, koji čini više od 50 posto ukupne površine želudaca.
Retikulorumen i omasum čine 35 posto i 14 posto ukupne površine želuca novorođenog teleta. Kako se preživači razvijaju, retikulorumen i omasum brzo rastu i zauzimaju sve veće udjele. Kod odraslih goveda sirište zauzima samo 21 posto ukupnog kapaciteta želudaca, dok retikulorumen i omasum čine 62, odnosno 24 posto ukupne površine. Kao dio prirodnog razvoja buraga i buragove papile (mjesta apsorpcije hranjivih tvari) produžuju se i smanjuju u svojem broju. Budući da nezreli preživači nemaju funkcionalan burag, preporuke za hranjenje preživača u razvoju razlikuju se od odraslih preživača.
Na primjer, preporučuje se da nerazvijenim preživačima nije dopušten pristup hrani koja sadrži neproteinski dušik kao što je urea. Preživači u razvoju također su osjetljiviji na gosipol i veće razine masti/ulja u hranidbi, nego odrasli preživači. Stoga je potrebno osmisliti programe hranidbe preživača s obzirom na dob životinje, odnosno, prilagoditi je što boljem razvoju probavila, a samim time i razvoju samog preživača.
Vrste hranidbe preživača
Na temelju krmiva koja preferiraju, preživači se mogu klasificirati u različite tipove hranidbe: tipične preživače, one koji jedu travu/voluminozna krmiva; selektore koncentrata i međutipove. Relativne veličine različitih organa probavnog sustava razlikuju se ovisno o vrsti hranidbe preživača, što stvara razlike u pripremama i organiziranju određenog sustava hranidbe. Poznavanje preferencija paše i prilagodbi među vrstama preživača, pomaže nam u planiranju sustava paše za svaku pojedinačnu vrstu, kao i za više vrsta koje pasu zajedno ili na istoj površini. Selektori koncentrata imaju mali retikulorumen u odnosu na veličinu tijela i selektivno brste drveće i grmlje. Divlji preživači, kao što su jeleni i srne su primjeri selektora koncentrata.
Životinje u ovoj skupini preživača odabiru biljke i dijelove biljaka s visokim sadržajem lako probavljivih, hranjivih tvari kao što su biljni škrob, proteini i masti. Na primjer, jeleni više vole mahunarke nego trave. Selektori koncentrata vrlo su ograničeni u svojoj sposobnosti probavljanja vlakana i celuloze iz stjenki biljnih stanica. Preživači koji prvenstveno jedu samo travu/voluminoze uključuju goveda i ovce, ovise o hranidbi travama i drugom vlaknastom biljnom materijalu.
Preferiraju svježe trave u odnosu na mahunarke, ali mogu adekvatno regulirati hranom koja brzo fermentira. Imaju puno duža crijeva u odnosu na duljinu tijela i kraći udio debelog crijeva prema tankom crijevu u usporedbi sa selektorima koncentrata. Koze su klasificirane kao međutipove i preferiraju travnate i drvenaste biljke, grmolike biljke. Ova skupina preživača ima prilagodbe i selektora koncentrata i onih koji jedu dominantno travu i voluminoze. Imaju priličnu, ali ograničenu sposobnost probave celuloze iz stanične stijenke biljaka.
Probava ugljikohidrata
Voluminozna krma u obroku preživača znači često i dugo preživanje. Kako bi smanjili veličinu čestica i poboljšali probavljivost obroka, vraćaju već jednom progutanu hranu što im omogućuje da “preživaju”. Kako preživači prelaze na hranidbu s većim udjelima koncentrata (na bazi žitarica), sve manje vremena provode preživajući. Jednom kada krmivo ili kompletni obrok uđe u retikulorumen, on je izložen jedinstvenoj populaciji mikroorganizama koji počinju probavljati i fermentirati komponente stanične stijenke biljaka te razgrađivati te komponente na ugljikohidrate i šećere.
Mikroorganizmi buraga za svoj rast koriste ugljikohidrate zajedno s amonijakom i aminokiselinama. Mikroorganizmi fermentiraju šećere kako bi proizveli: hlapljive masne kiseline (HMK); octenu, propionsku i maslačnu; metan; sumporovodik i ugljikov dioksid. HMK se tada apsorbiraju preko stijenke buraga te odlaze u jetru. Kad dospiju u jetru, HMK se pretvaraju u glukozu putem glukoneogeneze. Budući da se stijenke biljnih stanica sporo probavljaju i sama proizvodnja HMK je vrlo spora. Zajedno s rutinskim procesom preživanja (žvakanjem i preživanjem) koje povećava protok sline, ovo stvara prilično stabilan pH buraga, oko 6.
Koncentrati (žitarice)
Kad se preživači hrane obrocima bogatim žitaricama ili nekim drugim koncentratnim krmivima i krmnim smjesama, proces probave sličan je probavi voluminozne krme, uz nekoliko iznimaka. Obično, na obrocima bogatim žitaricama, životinje manje žvaču i preživaju, što dovodi do manje proizvodnje sline i procesa puferiranja tih kiselina u buragu. Osim toga, većina žitarica ima visoku koncentraciju lako probavljivih ugljikohidrata, za razliku od strukturnih ugljikohidrata koji se nalaze u stijenkama biljnih stanica.
Ovi lako probavljivi ugljikohidrati se brzo probavljaju, što rezultira povećanjem proizvodnje HMK. Promijenjene su i relativne koncentracije hlapljivih masnih kiselina, pri čemu se u najvećoj količini proizvodi propionska, zatim octena i maslačna. Također se proizvodi manje metana i emisije topline (razlog povećanog udjela koncentrata u uvjetima visokih temperatura i toplinskog stresa). Povećanje proizvodnje HMK dovodi do kiselije okoline (pH 5,5), što pak uzrokuje promjene u mikrobnoj populaciji.
Smanjenje voluminozne krme obroka koju iskorištava mikrobna populacija, potencijalno dovodi i do smanjenja same probavljivosti voluminoza.
Mliječna kiselina, koja je inače vrlo jaka kiselina, nusprodukt je fermentacije škroba. Proizvodnja mliječne kiseline, zajedno s povećanom proizvodnjom ukupnih HMK, može nadvladati sposobnost preživača da puferira i apsorbira te kiseline i dovesti do metaboličke acidoze. Kisela sredina dovodi do oštećenja tkiva unutar buraga i može dovesti do čireva stijenke buraga. Stoga, treba pazite da se osiguraju odgovarajuća krmiva te izbjegavati situacije koje mogu dovesti do acidoze, u slučajevima kad se preživače hrani visoko koncentriranim obrocima.
Probava proteina
Preživačima su dostupna dva izvora proteina: proteini iz hrane i mikrobni protein od mikroorganizama koji nastanjuju u buragu. Preživači su jedinstveni po tome što imaju simbiotski odnos s tim mikroorganizmima. Kako bi im osigurali rast i množenje, a kao i sva ostala živa bića i ovi mikroorganizmi imaju potrebe za proteinima i energijom. Tijekom probavnih kontrakcija, neki od ovih mikroorganizama se “ispiru” iz buraga u sirište gdje se probavljaju kao i svi drugi proteini, stvarajući tako izvor proteina za životinju.
Sav sirovi protein (SP) koji životinja unese podijeljen je u dvije frakcije, razgradivi protein u buragu (BRP) i nerazgradivi protein u buragu (NRP, također poznat kao “by-pass“ protein). Svako krmivo, kao što su sojine sačme i pogače, ljuske soje ili ljuljevi, ima različite udjele pojedine frakcije proteina. Mikroorganizmi buraga razgrađuju BRP u aminokiseline, amonijak (NH3) i peptide te ih koriste zajedno s energijom iz probave ugljikohidrata za svoj rast i reprodukciju.
Višak amonijaka apsorbira se preko stijenke buraga i u jetri pretvara u ureu, koja se kroz krvi vraća u slinu ili ga tijelo izlučuje van. Do poznate toksičnosti ureje dolazi kod pretjeranog hranjenja preživača ureom. Progutana urea odmah se u buragu razgrađuje u amonijak. Kad je na raspolaganju više amonijaka nego energije za izgradnju bjelančevina, višak amonijaka se apsorbira kroz stijenku buraga. Toksičnost se javlja kad višak amonijaka nadmaši sposobnost jetre da ga detoksificira u ureu. Ovakva situacija čak može ubiti životinju. Međutim, uz dovoljno energije, mikrobi koriste amonijak i aminokiseline za svoj rast i reprodukciju. U buragu se ne razgrađuju NRP komponente pojedenog obroka ili pojedinačnih krmiva. UIP “izbjegava” burag i kreće od omasuma do abomasuma. U sirištu, preživač koristi NRP zajedno s mikroorganizmima ispranim iz buraga kao izvor proteina.
Globalni značaj i važnost preživača
Probavni sustav preživača optimizira korištenje proizvoda fermentacije mikroba buraga. Ova prilagodba omogućuje preživačima korištenje resursa, kao što su krmiva bogato vlaknima, a koje druge životinje ne mogu koristiti ili im nisu dostupne. Preživači su u jedinstvenoj poziciji da mogu koristiti takve resurse koji nisu iskoristivi niti ljudima, ali zauzvrat čovjeku daju važan izvor hrane. Preživači su također korisni u pretvaranju ogromnih obnovljivih resursa iz pašnjaka i u druge proizvode, za ljudsku upotrebu, kao što su koža, gnojivo i drugi nejestivi proizvodi (kao što su rogovi i kosti).
Jedan od najboljih načina za poboljšanje poljoprivredne održivosti je razvoj i korištenje učinkovitih sustava za pašu preživača. Više od 60 posto kopnene površine u svijetu je presiromašno ili podložno erodiranju, odnosno, neadekvatno za neku ratarsku proizvodnju, ali može postati produktivno ako se koristi kao paša za preživače. Stočarska proizvodnja, odnosno preživači, također nadopunjuje biljnu proizvodnju jer mogu koristiti i nusproizvode ratarske proizvodnje, koji nisu adekvatni za ljudsku prehranu ili neku drugu upotrebu. Razvijanje dobrog razumijevanja probavne anatomije i funkcije preživača može pomoći stočarima da bolje planiraju odgovarajuće hranidbene programe i pravilno upravljaju proizvodnjom u različitim proizvodnim sustavima.
