Kako unaprijediti mljekarski sektor u Hrvatskoj?

Količina proizvedenog mlijeka i broj proizvođača u Hrvatskoj smanjuju se iz godine u godinu. Kako izvještava Gospodarski list (GL) u broju 11 od 15.6.2023. god., u Hrvatskoj je 2002.godine 65.000 proizvođača isporučilo 514 milijuna kg mlijeka. Dvadeset godina kasnije, broj proizvođača je pao ispod 3.000, koji su sa 120.000 registriranih krava isporučili 405 milijuna litara.

Činjenica da je 20 puta manje proizvođača proizvelo samo 21% manje mlijeka ukazuje na trend okrupnjavanja proizvođača i povećanja individualne produktivnosti krava. To je, kako je poznato, obrazac razvoja mljekarske proizvodnje u svijetu posljednjih nekoliko desetljeća. Da bi vidjeli u kojoj mjeri citirane brojke u Hrvatskoj slijede taj trend, i jesu li one bliže dinamici razvoja nerazvijenih ili razvijenih zemalja, odabrali smo nekoliko pokazatelja proizvodnje mlijeka i promatrali njihovo kretanje kroz proteklih 30 godina u 2 skupine zemalja koje se po tim pokazateljima mogu svrstati u razvijene i manje razvijene (tablice 1-4). Pro tome smo dodatno uzeli u razmatranje i nekoliko ekonomsko-tehničkih elemenata koji mogu biti od značaja pri donošenju praktičnih programa unapređenja proizvodnje u skladu s trendovima u modernom mljekarstvu.

Povećanje proizvodnje mlijeka u svijetu

Na početku valja istaknuti da se svjetsko tržište posljednjih desetljeća drastično promijenilo. To je, prije svega, posljedica činjenice da se broj stanovnika na zemlji povećao sa 5,3 na 7,8 milijardi, ili za 47% (www.infoplease.com). Veliki izazov – kako prehraniti tako veliki i brzo rastući broj ljudi – svijet je riješio relativno efikasno, što se dobro vidi na primjeru proizvodnje mlijeka koja se u istom razdoblju povećala s 542 na 914 milijuna tona, tj. za 68% (en.wikipedia.org/FAO Stat).

Kao nadopuna ovom podatku tablica 2 prikazuje da su u promatranom razdoblju i razvijene i nerazvijene zemlje osjetno povećale proizvodnju mlijeka. Istovremeno je u zemljama sa brzo rastućom kupovnom moći stanovništva i potrošnja mlijeka po stanovniku, znatno porasla (tablica 1). Naprotiv, u većini razvijenih zemalja se u istom razdoblju potrošnja mlijeka po stanovniku smanjila, iako je ona i dalje više od dvostruko veća od potrošnje u manje razvijenim zemljama.

Ova, naoko, proturječnost je lako objašnjiva; naime, manje razvijene zemlje povećavaju proizvodnju mlijeka da bi namirile potrebe rastuće populacije sa sve većom kupovnom moći na animalnim proteinima. S druge strane, tehnološki i tržišno orijentirana industrija u razvijenim zemljama, da bi ostvarila zadovoljavajuće stope godišnjeg rasta, treba više mlijeka kao sirovinu za preradu u mliječne proizvode s višim udjelom dodane vrijednosti (sirevi, maslac i sl.). U zemljama Europske unije , npr. čak se 31 % mlijeka proizvedenog na farmama prerađuje u maslac i 38 % u sir. To znači da je razvijeno tržište generator rastuće potražnje koja potiče povećanje ulaganja u proizvodne kapacitete poljoprivrednih gospodarstava. Osim toga, znatan dio proizvodnje razvijenih zemalja odlazi i u izvoz.

Trend razvoja moderne mljekarske industrije

Nastavak analize pojave povećanja proizvodnje mlijeka otkriva ponešto neočekivani podatak; naime, usporedbom podataka iz tablica 2 i tablice 4 proizlazi da su razvijene zemlje povećale proizvodnju mlijeka po dvoznamenkastim stopama, ali da su to postigle sa znatno smanjenim brojem krava. I ova proturječnost je lako objašnjiva pogotovo ako se pogledaju podaci u tablici 3. Ova tablica otkriva da su obje grupe zemalja u promatranom razdoblju znatno povećale i individualnu proizvodnju (po kravi), međutim, zapaža se da u razvijenim zemljama svaka krava u prosjeku proizvodi 10 puta više mlijeka (4.300 l/krava → 10.500 l/krava) nego u manje razvijenim zemljama (145 l/krava → 1.600 l/krava). To znači da su razvijene zemlje povećale ukupnu proizvodnju mlijeka (ugrubo 30 do 50%; tablica 2.) sa znatno smanjenim brojem krava (ugrubo 20-40%; tablica 4.). Usprkos činjenici da je i u manje razvijenim zemljama u istom razdoblju uočljivo povećanje individualne proizvodnosti, jasno je da je ukupno povećanje u tim zemljama ipak rezultat znatno povećanog broja krava.

Ovaj podatak smatramo ključnim za razumijevanje trenda razvoja moderne mljekarske industrije.

Povećanje individualne proizvodnje mlijeka po kravi ključan je element kojem treba posvetiti pažnju u strategijama povećanja proizvodnje mlijeka. Jasno je da se takvo povećanje proizvodnje može ostvariti samo sveobuhvatnom primjenom suvremene tehnologije, i to kao objedinjen „paket“ tehnoloških disciplina koje mogu povećati efikasnost (digitalizacija proizvodnih procesa, uz hranidbu, genetiku, reprodukciju, muzna tehnika,i dr.).

Pogledajmo što znači prikazana razlika u produktivnosti između razvijenih i manje razvijenih zemalja u svjetlu opće ekonomičnosti proizvodnje; usporedimo li, npr. na temelju podataka u tablici 3 USA i Pakistan, lako ćemo izračunati da će za proizvodnju 1 milijun litara mlijeka na godinu USA trebati 95 krava, dok će Pakistan za istu količinu morati „angažirati“ čak 666 krava. Što se tiče potrošnje hrane, iako ti podaci nisu dostupni iz usporedivih izvora, na temelju očekivane konverzije hrane (proizvedena količina mlijeka iz 1 kg suhe tvari obroka – ST) može se simulirati izračun ovog pokazatelja.

Uz pretpostavku ti brojevi iznose 1,6 za razvijene i 1,1 za nerazvijene zemlje, tako izveden preračun podataka iz tablice 3. pokazuje da krave u Pakistanu proizvedu 1.000 litara mlijeka iz 908 kg ST hrane, dok je kravama u SAD za istu količinu mlijeka dovoljno samo 595 kg ST. Dakle, ista količina mlijeka se u USA proizvede sa 7 puta manje krava i skoro dvostruko manje hrane nego je to slučaj u Pakistanu. Isto tako, lako je izračunati cijenu koštanja jedne litre mlijeka pod opisanim uvjeta u jednoj i u drugoj zemlji (uz pretpostavku da su cijena sirovina i otkupna cijena mlijeka u obje zemlje usporedive).

Na ovom mjestu valja posebno istaknuti da je postizanje ovih ciljeva ekonomičnosti ujedno i put ka smanjivanju proizvodnje štetnih otpadnih tvari. Prema podacima iz literature krava (ovisno doduše o raznim faktorima) godišnje proizvede otprilike 10,9 tona stajnjaka i oko 100 kg metana (CH4). /godina). Pri usporedbi Njemačke i Pakistana (sličan broj krava na početku promatranog razdoblja) simulacija otkriva da povećanje broja krava dovodi do proporcionalnog povećanja proizvodnje otpadnih tvari – stajnjaka i metana (Tablica 5). Naprotiv, smanjenjem broja krava smanjuje se i proizvodnja navedenih tvari. S druge strane, smanjenjem broja krava uz istovremeno povećanje individualne proizvodnje po kravi osjetno se smanjuje proizvodnja ovih tvari (navodimo podatak za metan) po jedinici proizvedenog mlijeka.

Gore iznesene podatke i zaključke koji iz njih proizlaze treba prvenstveno promatrati kroz veliko povećanje svjetske populacije (za 47 % – vidi gore) u proteklih 30 godina. Povećanje populacije pratilo je, dakako, i proporcionalno povećanje potreba za hranom. To je na globalnoj razini uspješno riješeno prvenstveno primjenom suvremene tehnologije. To se posebno uočava na primjeru proizvodnje mlijeka, koja je tehnološki posebno zahtjevna disciplina.

Globalno povećanje proizvodnje za 68 % (vidi gore) nije se moglo ostvariti bez velikog povećanja efikasnosti na svim razinama proizvodnje i prerade, za što je opet preduvjet industrijalizacija procesa uz sve veći prodor suvremene tehnologije. Shodno tome, mlijeko je posljednjih desetljeća postalo jedna od značajnih sirovina (commodity) kojom se trguje na svjetskim burzama. Burzovna cijena je podložna svakodnevno značajnim promjenama, a što ovisi o stanju ponude i potražnje.

Kao ilustracija može poslužiti višegodišnji prikaz na portalu MARKETS INSIDER koji izvještava o najnižoj cijeni mlijeka u posljednjih 5 godina od 12,48 $ za funtu (libra; lb = 0,44 kg); već 2 godine kasnije, u svibnju 2022, cijena mlijeka je dosegla rekordnih 25,20 $/lb, da bi opet, već u ožujku 2023. pala na 17,70 $/lb. Ova se tektonska promjena na tržištu objašnjava povećanom proizvodnjom mlijeka i mliječnih prerađevina u okolnostima visokih cijena, ali i istovremenim pojačanim otkupom sirovina. Uz smanjenje izvoza u Kinu u prvom kvartalu 2023., sve navedene okolnosti su utjecale na smanjenu ukupnu potražnju na tržištu, uz posljedicu da su se diljem svijeta i skladišta gotovih proizvoda i skladišta sirovina napunila. Neizbježan rezultat je pad otkupne cijene kako bi se novi prodajno-otkupni ciklus pokrenuo.

Strateško promišljanje mljekarske proizvodnje u Hrvatskoj

Hrvatska, kao dio globalnog tržišta, ne može pri strateškom promišljanju razvoja mljekarske proizvodnje zanemariti ove činjenice. Porast ljudske populacije po stopi od 1 milijardu svakog desetljeća implicira do sada nepoznate izazove u proizvodnji hrane. Ujedinjeni narodi (UN) već dulje vrijeme naglašavaju kompleks klimatskih promjena povezan s pandemijama i drugim problemima vezanim uz okoliš. Posebno je u tom sklopu kritičan prijeteći nedostatak osnovnih resursa za stočarsku proizvodnju, prvenstveno glede stočne hrane i vode. Neke zemlje, poput Kine, svjesne svog nedovoljnog potencijala za proizvodnju stočne hrane, razvijaju strategiju proizvodnje mlijeka kupujući farme u inozemstvu s integriranim postrojenjima za preradu svježeg mlijeka u mlijeko u prahu; tako se lokalno proizvedeno logistički puno lakše prevozi u Kinu gdje služi kao sirovina za konačnu proizvodnju u domaćim mljekarama (Hoard’s Dairyman, 4/10, 2017.).

Ništa manje intrigantno nije ni pitanje zagađenja okoliša prekomjernom proizvodnjom otpadnih tvari i stakleničkih plinova, intenzitet čega je, kao što proizlazi i iz naših podataka, također ovisan o intenzitetu proizvodnje. Sve navedeno naglašava nužnost efikasnijeg korištenja raspoloživih resursa. To znači veća ekonomska učinkovitost, koja se praktički ogleda u sljedećem; ako naše njive imaju potencijal proizvodnje od 12 do 15 tona kukuruza/ha, a današnje krave imaju genski potencijal proizvodnje 13.000 – 14.000 litara mlijeka, a da je standard efikasnosti proizvodnje mlijeka 1,6 kg mlijeka iz 1 kg suhe tvari obroka, ili da krava mora opet biti bređa 110. dana poslije poroda da bi se postigao optimalni proizvodni potencijal stada, onda se mi moramo približiti tim vrijednostima barem na 80%. Sve navedene točke pripadaju ekonomskoj metrici i postizanje tih vrijednosti u proizvodnji preduvjet je profitabilnosti farme.

Uvodno citirani podatak da je u razmaku od 20 godina u Hrvatskoj 20 puta manje proizvođača isporučilo 21% manje mlijeka ukazuje doduše na povećanje individualne proizvodnje, ali je ona, ako usporedimo brojke s onima u razvijenim zemljama, skromna. I ukupna proizvodnja mlijeka, od cca 405 milijuna litara/god. osigurava svega 60% samodostatnosti. Individualna proizvodnja koja proizlazi iz citiranih podataka iz GL (vidi gore) vjerojatno je preniska, pa smatramo da je podatak s kojim se povremeno barata, od cca 5.500 litara/godina/krava, realan. Ta proizvodnja je, posebno s obzirom na raspoložive potencijale, a posebno ekonomske kriterije, preniska. Taj broj treba smatrati posebno nezadovoljavajućim kao cilj u projekcijama višegodišnjeg razvoja, kao što je Program razvoja sektora mljekarstva do 2030. god. Ministarstva poljoprivrede. Prema citiranom članku u GL, program je od većine diskutanata ocjenjen nedostatnim po pitanju mjera za smanjenje neisplativosti mljekarske proizvodnje i to zbog visokih troškova njezine proizvodnje.

Budući da je niska individualna proizvodnja, kako je opće poznato, glavni uzrok visokih proizvodnih troškova, treba staviti apsolutni naglasak na povećanje individualne proizvodnje po kravi. To se postiže sustavnom primjenom tehnologije koja uključuje metode efikasne hranidbe, reprodukcije, genomske selekcije, sve uz digitalno praćenje proizvodnih i fizioloških pokazatelja životinja. Naravno da dio takvih tehnoloških paketa trebaju biti uključeni i alati za povećanje produktivnosti ljudskog rada. To je put kojim se „istim udarcem“ rješava povećanje ukupne proizvodnje mlijeka, uz smanjenje nepovoljnog  utjecaj na okoliš i komfornijeg radnog položaja farmera.

Odgovarajuće tehnološke varijante primjenjive su podjednako i na manjim i na većim farmama, što može pomoći proizvođačima raznih kategorija da uhvate korak s industrijskim proizvođačima na zajedničkom tržištu gdje vladaju pravila koja su tekovina općeg ekonomskog i društvenog razvoja, a koji je u posljednjih tridesetak godina bio posebno intenzivan. Uvođenje opisanog tehnološkog paketa trebalo bi biti podržano od nadležnih tijela prvenstveno stručnom potporom od strane kompetentnih stručnjaka sa praktičnim iskustvom. Financiranje tako formuliranih tehnoloških paketa ima uporište u i odredbama Strategija poljoprivrede do 2030 (NN 26/22), dokumenta koji je usvojio Hrvatski sabor.