Uzgoj rajčice, paprike i patlidžana

Rajčice, paprike i patlidžani pripadaju biljnoj porodici pomoćnice (lat. Solanaceae). Uz krumpir su najznačajnije kulture povrća iz ove porodice u svijetu. Podrijetlom su iz tropskih područja Južne Amerike (rajčica, paprika), odnosno Azije (patlidžan). Njihova proizvodnja zahtjeva određena znanja i vještine, a proizvođačima često promaknu pojedini značajni tehnološki postupci u proizvodnji, nepoznavanje bolesti i štetnika, najznačajnijih korova i njihovo suzbijanje. U ovom prilogu pokušat ćemo ukratko prikazati one najznačajnije.

Izbor tla

Rajčica – primjenjujući različite tehnologije uzgoja, rajčica može uspijevati pri širokom rasponu različitih tala, od lakih pjeskovitih do težih tala. Tolerantna je na blagu zaslanjenost, do 2,0 dS/m (deciSiemens po metru), tj. oko 640 mg soli po litri i dosta širok raspon pH-vrijednosti tla (5,5 do 7,9). Optimalne su tople, humosne pjeskovite ilovače, mrvičaste strukture, dobre propusnosti za vodu i dobrog kapaciteta za zrak, blago kisele reakcije.

Paprika – toplo, strukturno i lakše tlo, dobrog kapaciteta za vodu i zrak povoljno je za uzgoj paprike. Dobra propusnost za vodu je bitna jer paprika ne podnosi stagniranje vode. Tla dobre opskrbljenosti hranivima, s više od 3 % humusa, uz neutralnu ili blago kiselu reakciju su povoljna za uzgoj. Paprika je osjetljivija na alkalnu reakciju tla.

Patlidžan – za patlidžan su najpovoljnija srednje teška, duboka, humusna, strukturna tla, neutralne reakcije. Za kisela tla preporučuje se primjena kalcija za prethodni usjev. Nije osjetljiv na blago zaslanjena tla. Patlidžan najbolje uspijeva pri vlazi tla oko 80 % poljskog vodnog kapaciteta i relativnoj vlazi zraka od 60 do 70 %.

Odabir proizvodnog područja

Rajčica – izbor područja za tržnu proizvodnju rajčice ovisi prvenstveno o klimatskim uvjetima. Za proizvodnju u svježem stanju prednost ima jadranska poljoprivredna regija zbog manje kiša, odnosno, mediteranska krška polja, ako je moguće navodnjavanje. Klimatski uvjeti omogućuju raniju sadnju i raniji početak berbe, a završetak berbe kasnije u jesen, pa je bolje iskorištenje kapaciteta rodnosti sorti.

U panonskoj regiji na aluvijalnim tlima u dolinama rijeka povoljni su uvjeti za proizvodnju rajčice za konzerviranje i potrošnju u svježem stanju, a glavna je sezona berbe u kolovozu i rujnu. Ipak, česte oborine i visoka vlaga zraka omogućuju razvoj većeg broja bolesti. Neke se od njih i pored česte primjene fungicida ne mogu sasvim suzbiti, a dosada nema otpornih sorti na sve patogene. Kritični stadiji su zametanje, rast i zrioba plodova, kad česte kiše mogu nanijeti velike štete. Zbog toga se rajčica za tržište u svježem stanju danas pretežito proizvodi u zaštićenim prostorima.

Paprika – treba više topline od rajčice za dobar rast i razvoj. Što je bezmrazno razdoblje dulje s višom srednjom dnevnom temperaturom zraka, uzgoj paprike na otvorenom bit će uspješniji. U Hrvatskoj najbolje klimatske uvjete za uzgoj paprike ima Dalmacija i Istra, zatim istočna Slavonija i Baranja jer imaju sumu srednjih dnevnih temperatura zraka u bezmraznom razdoblju iznad 3.000 oC. Ravnomjeran raspored kiša je poželjan, ali nije odlučujući, jer je za uzgoj paprike navodnjavanje neophodno.

Patlidžan – proizvodna područja s dugim toplim razdobljem najbolje odgovaraju za uzgoj patlidžana. To je u nas, prvenstveno, mediteransko područje gdje je moguće navodnjavanje i nizinski dijelovi istočne Slavonije.

Uvjeti plodosmjene

Rajčica razmjerno dobro podnosi sama sebe. Ipak, zbog mogućeg nakupljanja uzročnika bolesti i štetnika (uzročnici venuća i plutavosti korijena, nematode) poželjne su najmanje dvije godine do ponovne sadnje na isto mjesto. Pretkultura ne smije biti iz iste porodice (krumpir, paprika, patlidžan). Paprika ne podnosi sama sebe. Do ponovnog uzgoja paprike na istoj površini treba najmanje 4 do 5 godina. Predusjev ne smije biti kultura iz iste porodice niti krastavci koje napada isti virus. Poželjni su predusjevi koji ostavljaju tlo u dobroj strukturi kao lepirnjače ili žitarice, a od povrća korjenasto povrće i kupusnjače. Patlidžan ne podnosi sam sebe, a ne smije se saditi niti nakon drugih kultura iz porodice pomoćnica. Potrebna je najmanje četverogodišnja plodosmjena. Dobra je pretkultura za druge vrste povrća.

Rajčica, paprika i patlidžan dobro reagiraju na gnojidbu organskim gnojivima. Preporuča se u jesen zaorati 25 do 40 t/ha stajskog gnoja ili odgovarajućeg organskog gnojiva. Poželjno je da je stajski gnoj već dobro razgrađen, jer su ove kulture osjetljive na proizvode razgradnje organske tvari. Na tlima kiselijim od pH 5,6 dobro je dodati 1 do 3 t/ha vapna, ali ga treba unijeti u tlo do dubine 30 cm, najmanje 2 mjeseca prije sadnje.

Pomanjkanje mikroelemenata može biti problem na tlima visoke ili niske pH-vrijednosti. Mikroelementi se primjenjuju kombiniranim gnojivima, fertirigacijom ili folijarno. Uz pomanjkanje hraniva, na plodovima rajčice, paprike i patlidžana je moguća pojava drugih neparazitskih poremećaja. U nas je česta vršna trulež plodova (engl. blossom end rot). Uzrokovana je nedovoljnim pritjecanjem kalcija u vršni dio ploda. Česta je pojava i u mediteranskom području gdje su tla bogata kalcijem. Pomanjkanje kalcija javlja se zbog nemogućnosti dotoka kalcija do ploda, pa stanice na vrhu ploda počnu odumirati. Tu pojavu najčešće uzrokuje stres zbog pomanjkanja vode. Ako je biljka, odnosno plod, krajnje osjetljiv, stres od samo 30 minuta, kad se vidi samo lagano venuće lista, može izazvati odumiranje stanica na vrhu ploda.

Mogući uzroci vršne truleži su: niska koncentracija kalcija u plodu; slaba aktivnost korijena; visoka transpiracija uz pomanjkanje vode; visoka vlaga zraka koja sprječava transpiraciju i snabdijevanje kalcija u plodu; visoka koncentracija soli u tekućoj fazi tla ili supstrata. Postoje i drugi neparazitski poremećaji ili abiotske bolesti: zeleni prsten oko čaške na bazi ploda rajčice, kalus na vrhu ploda rajčice, šupljine u plodu rajčice, deformiranost ploda paprike, ljubičasta boja ploda paprike, sunčana palež, pucanje ploda, uvijanje najstarijeg lišća, osipanje cvjetova. Njihove su pojave uzrokovane nepovoljnim djelovanjem jednog ili više čimbenika okoliša, a ponekad zajedno s nedostatkom nekog biljnog hraniva.

Uzgoj rajčice, paprike i patlidžana na otvorenom ograničen je klimatskim uvjetima, prvenstveno temperaturama i moguć je samo u bezmraznom razdoblju. Rast i razvoj do prvih zrelih plodova rajčice može trajati 90 do 110 dana. O razdoblju plodonošenja i temperaturama u to vrijeme ovisi prinos. Zeleni plodovi rajčice koji su 2 do 3 dana izloženi temperaturi manjoj od 5 ºC ne mogu više sazrijeti. Zbog toga su važni uvjeti i u proljeće i početkom jeseni. Tako je, na primjer, bezmrazno razdoblje u okolici Zagreba od 15.5. do 25.9. (134 dana), u okolici Osijeka od 5.5. do 5.10. (154 dana), a u okolici Zadra (Vransko polje) od 1.5. do 30.10. (180 dana).

Uzgoj presadnica

U zadnje vrijeme presadnice povrća proizvode specijalizirani proizvođači. Presadnice rajčice, paprike i patlidžana se proizvode u različitim tipovima lončića u kontejnerima ili u prešanim blokovima (oblik kocke), što omogućuje presađivanje s grudom supstrata oko korijena. Time se izbjegava zastoj u rastu zbog prilagođavanja biljaka nakon sadnje. Gruda supstrata sprječava isušivanje korijena u transportu do trenutka sadnje. Visok je primitak posađenih presadnica. Uz veću kvalitetu, to osigurava veći prinos, a zbog bržeg ukorjenjavanja u posađeno tlo, ranija je berba. Kad su nepovoljni uvjeti za sadnju na otvorenom, presadnice s grudom supstrata mogu se određeni broj dana skladištiti do trenutka sadnje. Tijekom uzgoja presadnice se pikiraju (presađivanje) u veće lončiće, a pikiranje pospješuje i ranozrelost.

Za ranu proizvodnju rajčice, presadnica treba imati 6 do 8 listova i već vidljivi zametnuti cvjetni grozd. Ima stabljiku debljine 5 do 7 mm, visine 15 do 25 cm i razgranat korijenov sustav. Dobra presadnica za sadnju može u svom vršku imati već zametnuto 4 do 5 cvatova. Visina presadnica paprike je obično 12 do 15 cm, debljina stabljike pri osnovi 2 do 3 mm i ima po 6 do 7 listova. Kako patlidžan na početku vrlo sporo raste, za oko 50 dana presadnice u manjim lončićima imat će 3 do 4 prava lista, a promjer stabljike pri osnovi bit će 2 do 3 mm. Uzgojem u većim lončićima kroz 60 do 70 dana presadnice će imati 5 do 7 listova i zametak prvog cvijeta, a debljina stabljike biti će 5 do 8 mm. Pri kupnji dobro je znati da li su presadnice bile podvrgnute postupku prilagođavanja vanjskim uvjetima, noćnoj hladnoći i dnevnom utjecaju ultraljubičastog zračenja, te bez prisutnih štetnih organizama.

Priprema tla za sadnju

Zbog duboka korijena, rajčica se može koristiti vlagom iz dubljih slojeva. Zbog toga se preporučuje dublja obrada tla, do 40 cm, da se razrahli i dublji sloj. Paprika ima plići korijen, pa je dovoljna dubina oranja oko 30 cm. Prije oranja u jesen ili u rano proljeće, ovisno o pretkulturi, razbaca se stajski gnoj i dio mineralnog gnojiva. Dio se mineralnog gnojiva primjenjuje pred sadnju, prije tanjuranja ili frezanja. Ako je tlo tanjurano, onda je brananje (sjetvospremač) završna obrada tla. Ako na površini dulje nije bilo pretkulture, plitkom obradom tla uništavaju se iznikli korovi. Ako se planira sadnja na gredice, u završnoj se fazi pripreme tla gredice formiraju rotacijskom frezom gredičar. Ovisno o raspoloživoj mehanizaciji širina gredica od sredine do sredine najčešće je 1,5 m. Iza toga se postavlja folija za malčiranje tla zajedno s cijevima za navodnjavanje kapanjem. Drugi je način da je uređaj za polaganje sustava za navodnjavanje i pokrivanje folijom montiran na sadilicu, pa se sva tri zahvata obavljaju istovremeno.

Sadnja

Rajčica, paprika i patlidžan sade se na otvorenom kad prođe opasnost od mraza. Za svako proizvodno područje općenito se zna datum mogućeg zadnjeg proljetnog mraza, ali ako su srednje temperature niže od 15 °C, bolje je pričekati još nekoliko dana i saditi kad nastupi toplije vrijeme. Pri nižim temperaturama biljka se sporo ukorjenjuje i ne raste. Lišće požuti, a kasnije se sporo oporavlja. Općenito, u kontinentalnom području sadi se sredinom svibnja do početka lipnja, a u mediteranskom krajem travnja i u svibnju.

Uzgojem rajčice, paprike i patlidžana u zaštićenim prostorima može se produžiti razdoblje berbe prije i poslije sezone berbe na otvorenom. Mogu se uzgajati u visokim tunelima, te plastenicima bez grijanja ili s dopunskim zagrijavanjem. Za uzgoj u većem dijelu godine u plastenicima i staklenicima potreban je dobar sustav reguliranja klime. Za uzgoj u zaštićenim prostorima prednost ima mediteransko područje, zbog više sunčanih dana u jesen, zimi i rano proljeće i blage klime uz izbor lokacija zaštićenih od jakih vjetrova.

Paprika i patlidžan, koji imaju sporiji rast, mogu se uzgajati pokrivanjem gredica niskim tunelima od PE-folije u prvih 4 do 6 tjedana uzgoja. Sade se 10 do 15 dana ranije, pa se ranije i bere u odnosu na uzgoj bez prekrivanja. Kako paprika i patlidžan imaju veće potrebe za toplinom od rajčice, a osobito u zoni korijena (>18 °C), gredice za sadnju u niskim tunelima treba pokriti najmanje 3 tjedna prije planirane sadnje da se tlo dovoljno zagrije. U visokim tunelima i plastenicima paprika i patlidžan obično slijede neku ozimu ili ranoproljetnu kulturu (salata, rotkvica, špinat), pa je tlo već zagrijano. U odnosu na rajčicu, rokovi sadnje i berbe paprike i patlidžana u zaštićenim prostorima još su više ovisni o mikroklimi područja. To je još više izraženo u mediteranskom području nego u kontinentalnom.

Njega usjeva

Mjere njege usjeva u vegetaciji su: prihrana (dopunska gnojidba), kultivacija (plitka međuredna obrada tla), navodnjavanje i suzbijanje biljnih štetočinja. U uzgoju rajčice, paprike i patlidžana na tlu bez malčiranja na otvorenom i u zaštićenom prostoru može se prihranjivati krutim mineralnim gnojivima koja se kultivacijom plitko unose u tlo ili se gnojiva otope u vodi i daju navodnjavanjem (metoda kapanje). Dinamika prihrane i kultivacije ovisi o trajanju berbe. Obično, svaka dva do tri tjedna tlo se između redova kultivira i plijevi korov između biljaka. Time se održava površinska struktura tla i čuva vlaga u tlu te kontrolira korov između redova. U uzgoju kultura na malču nema kultivacije.

Zaperci se odstranjuju rukom (pinciranje) kad narastu do 5 cm, a nožem ili škarama ako su duži, jednom do dva puta tjedno, ovisno o brzini rasta. Pri uporabi alata veća je opasnost prijenosa soka iz virusom inficirane biljke u zdravu biljku. Za kasnije sorte rajčice, ako se sade na veće razmake, može se ostaviti zaperak ispod prvog cvjetnog grozda. On će nakon što razvije 3 lista dati novi cvjetni grozd i još jednu rodnu stabljiku. Ako se pinciranje ne provodi na vrijeme, bujan vegetativni rast utječe na smanjeno zametanje plodova, a plodovi koji se razviju su nešto sitniji. U ranijih sorti koje se sade na manje razmake u redu odstranjuju se svi zaperci. Nakon četvrtog ili petog grozda ostave se 3 lista i odreže se vrh. Ta mjera omogućuje da plodovi iz gornjih grozdova postignu podjednaku krupnoću.

Rajčica – mjere njege visokih sorti rajčice tijekom vegetacije, a koje se obavljaju ručno, su trganje zaperaka (postrani izboji) i omatanje stabljike oko veziva ili vezanje za armaturu. U dobrim uvjetima rajčica ima bujan vegetativni rast i nakon sadnje brzo razvija postrane grane (zaperci) u pazuhu razvijenih listova.

Determinantne sorte se ne pinciraju. Rast glavne stabljike sam se zaustavlja, postrane grane brzo rastu i nakon nekoliko listova, ovisno o položaju grane, razviju cvjetni grozd. Za determinantne sorte namijenjene tržištu osobito je koristan malč od crne PE-folije. Plodovi nisu uprljani česticama tla, a stabljika s listovima ne leži izravno na tlu. To omogućuje bolju zaštitu usjeva od biljnih bolesti. Ako se ne primjenjuje folija, prilikom međuredne obrade biljke se malo nagrnu tlom, da što dulje ostanu uspravne. Osim omatanja oko veziva, stabljike se rajčice mogu za vezivo učvrstiti prstenastim plastičnim kopčama za što je potrebno manje vremena. Daljnja je mjera njege postupno rezanje donjih listova, koji su počeli žutjeti i više nemaju utjecaj na snabdijevanje biljke asimilatima. U uzgoju na tlu mogu biti zaraženi gljivičnim bolestima. U hidroponskom uzgoju režu se i ostali listovi do prvog grozda i dalje kako slijedi berba. Na biljci ne treba biti više od 20 do 22 lista. Trganje zaperaka, te rez listova i ostataka peteljki grozdova treba biti tik uz stabljiku bez ostavljanja štrljaka. To se tkivo osuši (odumre) i u uvjetima više relativne vlage zraka je izvrsno mjesto za primarnu infekciju gljive siva plijesan.

Paprika – u zaštićenim se prostorima u pravilu uzgajaju bujne sorte paprike krupnih zvonolikih plodova. Njihove su grane jako lomljive i biljke opterećene plodovima lako poliježu. Zato se glavne grane vežu za plastično vezivo. U dugom razdoblju berbe rast paprike se regulira na dvije glavne grane koje se razvijaju iz koljenca na kojem je prvi cvijet a treća se odreže. One se vode uz vezivo slično kao rajčica na žicu iznad redova.

Svaka biljka treba dva veziva. Na sljedećem koljencu obje grane se granaju na po dvije nove, i svaka grana na sljedećem koljencu ima po dvije grane. Na glavnim granama ostavlja se samo po jedna najjača grana. To je uzgoj u obliku slova „V“. Bez rezidbe paprika bi imala rast u obliku kišobrana. To bi omogućilo formiranje velikog broja listova na biljci, ali sve sitnijih prema vrhu biljke. Kako grananje korijena paprike ne prati jednakom dinamikom grananje nadzemnog dijela, korijen ne može isporučiti dovoljno vode s hranivima prema formiranim listovima, pa je i rast plodova usporen. Prema vrhu biljke plodovi su sve sitniji. Zato se rezidbom regulira rast i plodonošenje paprike. Odstranjenje jedne grane stimulira rast druge grane s istog koljenca.

Rezidbom se uklanjaju i sve grane koje se pojavljuju ispod prvog grananja. Ova se rezidba obavlja jedanput tjedno. Pritom se odstranjuju i donji žuti listovi i eventualno deformirani ili bolesni plodovi. Da se pospješi vegetativni rast biljke, može se odstraniti i prvi cvjetni pup ili cvijet na prvom koljencu. U dugom uzgoju od 100 i više dana berbe glavne grane mogu narasti do žice.

Patlidžan – u klimatskim uvjetima s kratkim razdobljem plodonošenja patlidžana preporuča se prikraćivanje vrhova grana nakon zametanja 4 do 6 plodova, a odstranjuju se grane koje ne nose cvjetove. Time se pospješuje rast zametnutih plodova. U toplijim područjima može se provesti rezidba poslije glavne berbe sredinom ljeta. Biljke su tada jako razgranate i zameću mnogo plodova koji će biti sve sitniji prema kraju vegetacije.

Orežu se sve suvišne grane, lišće, plodovi i cvjetovi, a ostavi samo nekoliko dobrih, zdravih produktivnih grana. Nakon rezidbe biljka je visoka samo 30 do 35 cm. Prihrani se kombiniranim NPK-gnojivom 20-10-10 u količini 200 kg/ha i navodnjava. Biljke razviju nove grane. U berbi početkom jeseni daju još jedan rod kvalitetnih plodova, kad se postižu više cijene na tržištu. U zaštićenom prostoru patlidžan se uzgaja na jednu ili dvije glavne grane koje se omataju uz vezivo prema žici iznad reda biljaka. Režu se i skraćuju suvišne grane i lišće čime se nastoji održati dobra ravnoteža vegetativnog i generativnog stadija biljke. Odstranjuju se i sitni cvjetovi jer krupniji obično daju krupnije plodove, koji brže rastu. Za dobro oprašivanje rajčice, paprike i patlidžana, posebno kad su zbog nepovoljnih vanjskih uvjeta zaštićeni prostori veći dio dana zatvoreni, te u njima nema stalnog strujanja zraka, oplodnja se može poboljšati vibracijom biljke, odnosno, njezinih cvjetova. Međutim, danas se za tu svrhu u zaštićene prostore unose društva bumbara.

Navodnjavanje

Na dubokim, rahlim, srednje teškim tlima korijen rajčice može doseći dubinu više od 100 cm i promjer 80 cm. Na pjeskovitim tlima doseže dubinu od 60 do 80 cm. Zbog toga, poslije ukorjenjavanja biljke, a iza sadnje, rajčicu ne treba često navodnjavati. Na tlima manjeg kapaciteta za vodu i sušnog ljetnog razdoblja potrebno je češće navodnjavati. Neposredno poslije sadnje, ili prije sadnje, ako je tlo previše suho, navodnjava se do dubine do koje se očekuje razvoj korijena (10 do 15 cm). Kad se presadnice prime, obično ne treba navodnjavati dva do tri tjedna. Nakon toga, ovisno o tlu i temperaturama, svakih 5 do 10 dana ako se navodnjava kišenjem, ili 2 do 5 dana sustavom kapanja. Kapanjem se obavlja i gnojidba tekućim gnojivima.

Prije navodnjavanja kišenjem, obavlja se prihrana granuliranim dušičnim ili kalijevim gnojivom i međuredna kultivacija. Broj navodnjavanja i veličina obroka ovisit će o kapacitetu tla za vodu i količini i rasporedu oborina tijekom vegetacije. U panonskoj regiji kroz navodnjavanje kišenjem dodatno se osigurava 250 do 400mm u 5 -8 obroka u sezoni proizvodnje. Navodnjavanje kapanjem uz primjenu malča od crne PE-folije sve se više primjenjuje iz ekoloških razloga i racionalnijeg korištenja vode na otvorenom i u zaštićenom prostoru. Praćenjem stanja vlažnosti tla tenziometrom, sustavom kapanja, može se dodati približno optimalna količina vode ovisno o uzrastu biljke, te istovremeno primijeniti potrebna hraniva u prihrani.

Vlažnost tla u zaštićenom prostoru održava se na razini 80 % poljskog vodnog kapaciteta. Najčešće se koristi navodnjavanje kapanjem, a time se najlakše održava relativna vlaga zraka oko 75 %. Patlidžan je srednje tolerantan na navodnjavanje zaslanjenom vodom i podnosi zaslanjenost vode do 4,5 dSm-1.

Prije sadnje paprike i patlidžana tlo mora biti vlažno oko 80 % poljskog vodnog kapaciteta do dubine 15 do 20 cm. Ako u to vrijeme nema oborina treba navodnjavati, a to je najčešće kišenjem. Nakon sadnje u prvo vrijeme do pojave prvog cvijeta biljka troši malo vode zbog male transpiracijske površine, a i evaporacija nije još velika.

Povećanjem evapotranspiracije, dnevna potrošnja vode iznosi 3,5 do 6 l/m2. U to vrijeme povećanje vlage tla od 50 do 70 % poljskog vodnog kapaciteta značajno povećava prinos. Tijekom navodnjavanja tlo treba navlažiti do dubine 30 cm, gdje se nalazi glavnina korijena paprike i patlidžana. Navodnjavanje hladnom vodom (12 do 14 °C) može zaustaviti rast paprike i patlidžana. Osobito ako je temperatura tla niža od 20 °C. Navodnjavanje kišenjem u punoj cvatnji prve i druge etaže cvjetova također treba izbjegavati, jer može izazvati osipanje cvjetova.

Uzročnici bolesti

Biljku smatramo bolesnom, ako dolazi do poremećaja u biogenim procesima pod utjecajem abiotskih ili biotskih čimbenika koji se očituju u bilo kojem vidu anatomsko- morfoloških promjena ili fiziološko- biokemijskih poremećaja koji smanjuju životni potencijal biljke i negativno utječu na gospodarska svojstva biljke zbog kojih se ona uzgaja.

Najčešći štetnici

Rajčicu, papriku i patlidžan u polju i u zaštićenim prostorima napadaju brojni štetnici od faze presadnica, nakon presađivanja u polje ili u staklenik (plastenik), pa sve do berbe. Oni mogu praviti štete na podzemnim i prizemnim, te na nadzemnim dijelovima biljke. Vrste štetnika koji napadaju ove povrtne kulture zajedničke su za sve njih. Samo što neki štetnici mogu napadati i oštećivati jednu kulturu jače nego drugu, ili se rijetko simptomi napada mogu razlikovati ovisno o biljnoj vrsti. Štetnici, osim izravnih šteta nastalih grizenjem na pojedinim biljnim organima ili sisanjem biljnih sokova, uzrokuju i neizravne štete prenošenjem virusnih oboljenja, pogodovanjem zarazi biljaka patogenim gljivicama ili izlučivanjem medne rose.

Kulture koje se uzgajaju u zaštićenim prostorima podložnije su i jače napadnute štetnicima tijekom vegetacije. Razlog je taj što su osnovni uzgojni uvjeti u staklenicima i plastenicima, a to su svjetlo, temperatura, voda i hraniva kontrolirani u cilju postizanja optimalnih uvjeta za razvoj biljke, što istovremeno pogoduje i štetnicima da se brže razvijaju i razmnožavaju te tako stvaraju brojne generacije koje štete nasadu. Stoga je i zaštita povrća u zaštićenim prostorima zahtjevnija i složenija, te podrazumijeva višu razinu znanja proizvođača, koje će osigurati adekvatnu primjenu kemijske ili biološke zaštite, te u sprezi sa svim raspoloživim mjerama integrirane zaštite rezultirati učinkovitim suzbijanjem štetnika i sprječavanjem šteta.

Korovi

Rajčica, paprika i patlidžan se uzgajaju na otvorenom na većim ili manjim površinama. Na manjim površinama u vrtovima i okućnicama korovi se mogu suzbiti i međurednom kultivacijom rotirajućim motikama ili ručno okopavanjem. Na taj način, osim povoljnog utjecaja na poboljšanje vodozračnog i toplinskog režima obradivog sloja, istovremeno se uspješno suzbijaju korovi. Mehaniziranom kultivacijom nisu zahvaćeni korovi unutar redova, pa je potrebno obaviti korekciju ručno ili herbicidom. Uzgojem na foliji sprječava se razvoj korova, pa se taj postupak koristi napose u zaštićenim prostorima.

Sterilizacijom tla u zaštićenim prostorima uz ostale štetne organizme suzbijaju se i korovi. Taj postupak obavlja se i pasterizacijom pomoću vodene pare, solarizacijom ili kemijski sredstvom (Basamid granulat) na osnovi dazometa. Učestaliji a često važni konkurenti koji oduzimaju hraniva (minerale), vodu, svjetlo i prostor rajčici su od širokolini korovi: šćir (Amarantus retroflexus); loboda (Chenopodium album); crna pomoćnica (Solanum nigrum); limundžik (Ambrosia artemisiifolia); dvornici (Polygonum spp.); tušt, portulak (Portulaca oleracea); konica (Galinsoga spp.); kužnjak (Daturastra stramonium), a od uskolisnih su: koštan (Echinochloa crus-galli) i muhari (Setaria spp.). Od svih navedenih posebno treba usmjeriti pažnju na crnu pomoćnicu koja pripada istoj porodici kao i rajčica, paprika i patlidžan, pa i ono malo selektivnih herbicida zbog sličnosti s rajčicom slabo ili nikako suzbijaju.