Ivan Enjingi (84) nije samo jedan od najvećih vinara Hrvatske, već i pionir vrhunskog vinogradarstva te prvi zagovornik ekološke proizvodnje vina u regiji. Ovaj “kralj Graševine” donio je Hrvatskoj prvog zlatnog Decantera, stvorio mnoge današnje vinare, domaće i strane, te postao jedini vinar o kojem je skladana simfonija. Njegov ekološki pristup vinogradarstvu, kojim se ističe među kolegama, omogućio mu je da izgradi jedinstvenu reputaciju i ostavi neizbrisiv trag na vinskoj sceni.
Enjingi, vlasnik 60 hektara vinograda, ističe da svoj rad ne obavlja iz potrebe, već iz zadovoljstva – s ciljem da ljude usreći zdravim vinom, bilo u trenucima veselja ili tuge, i da očuva prirodu onakvom kakva je bila prije 100 godina. Njegova Graševina iz kasne berbe postala je prvo privatno vino u Hrvatskoj s oznakom “vrhunsko”. Enjingi je prvi u regiji koji je vino punio u boce, umjesto da ga čuva u bačvama.
No, Enjingi ne samo da proizvodi vrhunska vina, već pravi i posebne sorte koje nitko na svijetu nije napravio, poput Mirisavog Traminca, izrazito suhog vina koje se savršeno sljubljuje sa sladoledom. Saznajte što Ivan Enjingi, pionir hrvatskog vinarstva, misli o trenutnoj situaciji u vinogradarstvu, koje promjene smatra nužnima i kako vidi budućnost svoje vinarije. Otkrivamo zašto vjeruje da je ekološka proizvodnja ključna i što čini njegov vinski arhiv tako jedinstvenim.
Kako ste kao mladić, bez formalnog obrazovanja, odlučili baviti se vinogradarstvom i vinarstvom? Što vas je potaknulo?
–U mom kraju je bila uobičajena praksa da svaki domaćin ima vinograd i proizvodi vino za vlastite potrebe. Moji roditelji su bili obrtnici i majstori raznih zanata, ali su također posjedovali vinograd s oko 2000 loza, koji su koristili za vlastite potrebe. Tako je i kod nas bilo uobičajeno. Nažalost, ostao sam bez oca jer je poginuo u Drugom svjetskom ratu, a odgajali su me djed, baka i mama. Cijelo gospodarstvo, uključujući vinograd, palo je na mene prije nego što sam navršio 17 godina, nakon što je djed preminuo. Kao dijete, morao sam raditi u vinogradu. Iako to u početku nije bilo nešto što sam volio, s vremenom sam se počeo zaljubljivati u razvoj vinove loze i proizvodnju vina. Na kraju sam odlučio da mi to bude životno zanimanje.
Kada ste počeli ozbiljno proizvoditi vino i kako je to utjecalo na vaš posao?
–Nakon što sam naslijedio imanje i posadio prve vinograde, vina je bilo sve više, a s vremenom sam počeo prodavati veće količine. Veliki uspjeh došao je 1981. godine, kad je hotel Esplanada u Zagrebu uzeo moje vino kao vino kuće. Esplanada je bila broj jedan hotel u istočnoj Europi, posjećivan od strane stranih diplomata, ambasadora i moćnih ljudi, što mi je otvorilo vrata mnogih kontakata.
Kako ste primijenili znanje iz drugih područja u vinogradarstvu?
–Dok sam služio vojsku, radio sam u sanitarnoj službi i tamo sam naučio koliko je važna čistoća i sterilnost. To sam kasnije primijenio u proizvodnji vina. Danas već 37 godina proizvodim ekološko vino, a s tom praksom sam započeo 1972. godine, kada sam u Italiji upoznao čovjeka koji je ekološki proizvodio vino. To je bio smjer u kojem sam nastavio, i to vino mi je donijelo međunarodne nagrade.
Vaš ekološki pristup u proizvodnji vina izdvaja vas od mnogih vinara. Kako ste došli na ideju da se odlučite za ekološki način rada i koje su prednosti tog pristupa?
–Kada sam 1972. godine išao u Italiju po opremu, primijetio sam značajnu razliku između vinograda. Dok su mnogi vinogradi u Italiji koristili puno gnojiva i zaštitnih sredstava, vidio sam jedan vinograd koji je bio posve drugačiji. Imao je travu među lozama, minimalno tretiranje i najkvalitetnije grožđe koje sam ikada vidio. Posjetio sam vlasnika i saznao da on proizvodi vino samo za svoju obitelj i prijatelje, naglašavajući važnost zdravlja i kvalitete u svojoj proizvodnji. Njegova filozofija me duboko inspirirala. Mislim da čovjek, ako želi dobro sebi i prirodi može proizvesti zdravo!
–Po povratku, odlučio sam primijeniti sličan pristup i od tada sam 37 godina posvećen ekološkom vinogradarstvu. Danas, koristim minimalno tretiranje i samo osnovne, tradicionalne metode zaštite. Iako je ekološka proizvodnja rizična i zahtjeva više pažnje, rezultati su izvrsni. Na primjer, vina iz 2015. godine još uvijek su na tržištu i izvrsne su kvalitete. Ovaj pristup omogućava mi proizvodnju najzdravijeg vina uz poštivanje prirode.
Ekološko vinogradarstvo danas igra ključnu ulogu u vašem radu. Kako ste razvili pristup ekološkoj proizvodnji vina i koje metode koristite?
–Ekološka proizvodnja za mene je ključna. Imam 60 hektara vinograda, od kojih je 40 hektara novih nasada. Sve je postavljeno tako da dobivam vrhunsko grožđe s malih prinosa, što znači i kvalitetnije vino. Osim toga, uz vinograde imam i stado od 300 goveda, koja pomažu u čišćenju terena i proizvodnji prirodnog gnojiva. Bez stočnog gnojiva nema ekološke proizvodnje. Također, sve što jedem dolazi s moje zemlje – povrće iz vrta uzgajam bez kemikalija, koristeći samo stajsko gnojivo. To je zatvoren ekološki krug koji osigurava najkvalitetnije i najzdravije vino.
Vaše vino Graševina ima posebnu važnost u vašem asortimanu. Možete li nam reći nešto više o njenoj ulozi i kako ste uspjeli dobiti priznanje za njenu kvalitetu?
–Graševina je izuzetno važna jer je to moje prvo privatno vino koje je dobilo status vrhunskog vina, i borba za to trajala je dugo. Kada je 1976. godine donesen zakon o vinogradarstvu, mali privatnici poput mene bili su isključeni iz dobivanja oznaka kvalitete. Nismo smjeli napisati ni “stolno” ni “kvalitetno”, što je bilo nepravedno. S drugim vinarima borio sam se da se taj zakon promijeni. Uspjeli smo tek 1988. godine, kada su naši napori konačno urodili plodom. Moja Graševina, kasna berba, postala je prvo privatno vino u Hrvatskoj koje je dobilo oznaku “vrhunsko”. To je bilo veliko priznanje, a od tada Graševina igra ključnu ulogu u mom asortimanu.
–Moja Graševina je posebna zbog jedinstvenih položaja vinograda, na kojima sam radio više od 20 godina, pretvarajući napuštene vinograde i šikare u plodna zemljišta. Koristim samo stajski gnoj koji sadrži stotine prirodnih sastojaka, što omogućuje da vino bude izuzetno. Uz to, nema agresivne zaštite ni kemikalija. Važno je i da nikada nisam koristio strane kvasce – oslanjam se isključivo na prirodne kvasce koji se nalaze u vinogradu. Kutjevačko vinogorje je jedno od najboljih na svijetu, nema potrebe za dodacima. Također, berba se prirodno pomaknula, i dok se Graševina nekad brala u listopadu, ove godine smo je brali još prije jeseni.
Osvojiti zlatnog Decantera za Hrvatsku sigurno je bio poseban trenutak. Kako ste se osjećali kada ste primili to priznanje?
–Bilo je to pravo čuđenje, i za mene i za svijet, da moja vina pobijede svjetska vina u Londonu! Od 4500 vina, moje “Cuvée Venje” proglašeno je najboljim vinom Europe i svijeta, dok je Graševina dobila titulu najboljeg sortnog vina u Europi. Ipak, ne bih to postigao da me moj prijatelj Ivan Ivaniš iz Cavtata nije uporno nagovarao da pošaljem vina na ocjenjivanje. Vino “Venje”, koje sam napravio od sorti Graševina, Rajnski rizling, Sivi pinot, Sauvignon i Mirisavi traminac, donijelo mi je zlatne medalje.
–Osvojio sam ukupno tri zlatne medalje, jedno svjetsko i dva europska šampionska naslova, dok velika Lombardija nije dobila nijedno zlato! Taj uspjeh me doveo do Pariza, gdje sam održao prezentaciju vina za francusku elitu, u pratnji tamburaša i mažoretkinja iz Požege. Taj događaj je bio pravi spektakl i ostao je u sjećanju mnogima, čak i francuskim slikaricama. One su me kasnije zvale na izložbu u Rimu, ali sam umjesto toga poslao svoja vina da se piju na njihovom događaju.
Na početku vaše karijere, odlučili ste biti prvi u regiji koji će vino puniti u boce umjesto u bačve. Što vas je motiviralo za tu promjenu?
–Motivacija je bila jednostavna: želio sam zaštititi kvalitetu svog vina i svoj ugled. Kada vino prodajete u bačvama, ono je izloženo manipulacijama. Ugostitelji su mogli točiti više nego što je dogovoreno, što bi narušilo kvalitetu i reputaciju vina. Također, u bocama imam kontrolu nad čepom, etiketom, a boca je svojevrsna garancija. To je moj potpis. Počeo sam istraživati mogućnosti i saznao od prijatelja iz vinarije Kutjevo da postoji oprema za punjenje vina u boce. Uložio sam u tu opremu i 1972. godine počeo sam puniti vino isključivo u boce. Tako sam osigurao da nitko ne može mijenjati moj proizvod i da svaka boca ostaje kvalitetna od vinarije do gosta.
Kako ste došli na ideju da nabavite prve vino cisterne u regiji, i kako su one unaprijedile vaš proces proizvodnje?
–Kako su moji vinogradi rasli, shvatio sam da tradicionalne bačve više nisu dovoljne. Bačve su pregrijavale vino tijekom fermentacije, a to je utjecalo na kvalitetu. Primjerice, kada je temperatura u bačvi prevelika, fermentacija se osjeti na stotinama metara, što je znak da vino gubi na kvaliteti. Zato sam odlučio nabaviti prve cisterne iz Italije. Bile su lagane, a dovezao sam ih svojim kamionom. Talijanska policija me čak zaustavila i pregledala, a na kraju mi čestitala. S tim cisternama sam postigao kontroliranu fermentaciju– ništa se nije gubilo, sve je ostajalo unutar cisterne i kvaliteta je bila izuzetna.
Budući da vinogradi Hrnjevac, Venje i Mitrovac imaju ključnu ulogu u kvaliteti vaših vina, možete li nam reći koje su specifične karakteristike tih položaja koje doprinose jedinstvenosti vaših vina?
–To su idealne pozicije na Krntiji, s nadmorskom visinom od 210 do 400 metara i tlom vulkanskog podrijetla. Malo humusa smo skupili, a gdje ga nije bilo, dovozili smo zemlju da se loza primi u taj kamenjar. To daje vrhunsko grožđe! Proizvodim i posebna vina koja nitko u svijetu nije napravio, poput Mirisavog Traminca sa stvarnih 19,2 % alkohola, iz izborne berbe probušenih bobica, s ostatkom sladora. U idealnim godinama poput ove, grožđe ostavljam da dehidrira, i tako od hektara dobijem 800-1000 litara mošta. Većinu toga ne prodajem, već poklanjam prijateljima ili poslužim gostima. Ovo izuzetno suho vino savršeno se slaže sa sladoledom – nevjerojatna kombinacija!
Budući da zakon o 0,0 promila utječe na vinogradare, možete li podijeliti s nama kako ste se nosili s posljedicama tog zakona na prodaju vina?
–Nije bilo lako, pad prodaje bio je ogroman. Stvorile su se velike zalihe vina, ali to se kasnije pokazalo korisnim. Borio sam se za ukidanje tog zakona jer je bilo suludo da vinogradarska i turistička zemlja poput Hrvatske ima zakon o 0,0 promila, dok konkurencija u Europi ima 0,5 ili 0,8. Iz protesta nisam pio vino tri godine, devet mjeseci i 27 dana, sve dok zakon nije ukinut. Kad se to dogodilo, organizirali smo veliku proslavu u podrumu, koju je čak i televizija snimila.
Brojni su izazovi s kojima se vinogradari danas suočavaju, možete li podijeliti s nama koji su po vašem mišljenju najveći problemi u ovoj industriji?
–Najveći izazov je nedostatak kvalitetne radne snage. Imam potencijala i za turističku djelatnost, jer sam izgradio nekoliko velikih sala i smještajnih kapaciteta, čak 90 ležajeva. No, zbog teškoća s kontrolom i organizacijom, odustao sam od tog plana. Trenutno primam goste iz Hrvatske i svijeta, ali je jako teško pronaći ljude za rad. Ne govorim nijedan strani jezik, pa razmišljam o angažiranju Hrvata iz Južne Amerike, jer sam čuo da postoji interes za povratak. Ako pokažu želju, sigurno ću ih angažirati!
Kao netko tko ima bogatu povijest u vinogradarstvu, možete li podijeliti nešto više o vinskom arhivu koji čuvate na svom posjedu?
–Imam oko 9000 boca vina, a moje najstarije vino datira iz 1972. godine. To je godina kada sam prvi put nabavio opremu za punjenje. Jedna boca iz tog vremena, koja je imala kapacitet od 2 litre, sačuvana je od strane mog prijatelja koji je otišao raditi u Njemačku. To je najstarija boca u mojoj kolekciji. Osim toga, imam vina stara 40, 30 i 25 godina, a u arhivu čuvam i neka tuđa vina, koja čekaju posebne prilike.
Izvor: horecapro.hr
RAZGOVARALA: PAULINA MLINARIĆ
 nije samo jedan od najvećih vinara Hrvatske, već i pionir vrhunskog vinogradarstva te prvi zagovornik ekološke proizvodnje vina u regiji.){kind=link}