Invazivne biljne vrste su strane biljne vrste koje su slučajno ili namjerno unesene izvan područja svoje prirodne rasprostranjenosti. Što su manje razlike između karakteristika područja u kojima raste pojedina vrsta (pradomovine) i novog područja, to će se strana biljna vrsta lakše prilagoditi i brže početi širiti!
Utjecaj invazivnih vrsta na okoliš je značajan se te agresivne pridošlice brzo šire. To im je omogućeno jer u novoj postojbini nemaju prirodnih neprijatelja.
Intenzivna integracija u novu sredinu
Ove vrste stvaraju reproduktivne mlade biljke koje se mogu vegetativno razmnožavati i imaju veliku produkciju sjemena. Još ako imaju i alelopatska svojstva još se intenzivnije integriraju u novu sredinu gdje mijenjaju okoliš, štete poljoprivrednim kulturama, šumskim biljnim zajednicama, direktno utječu na životinjski svijet i ljudsko zdravlje.
Nagon za preživljavanje „tjera“ unesene biljke i one postaju osobito agresivne u borbi za prostor. Svojom pojavom potiskuju autohtonu floru (i faunu), koja ne može pratiti njihovo širenje niti se natjecati s njima za prostor, hranjiva, vodu i svjetlost. Kad se jednom jedna invazivna biljka „udomaći“ i proširi (vlastitim snagama) teško ju je suzbiti.
Nenamjerno unesene
Invazivne biljne vrte, nakon što su se proširile kontinentalnim, šire se i u mediteranskom dijelu Hrvatske. Vrlo često invazivne vrste su nenamjerno unesene. Najpoznatiji takav primjer je ambrozija (Ambrosia artemisiifolia L.). Ova vrsta u Europu je unesena iz sjeverne Amerike 1863. g. sjemenjem kultiviranog bilja (krumpira, pšenice i crvene djeteline). Ubrzo se proširila u srednjoj i južnoj Europi, ali nije se zadržala samo na ruderalnim staništima. Tako je sve prisutnija i na obradivim površinama (kukuruz, pšenica, šećerna repa, te povrtlarske kulture).
U Hrvatskoj se pojava i širenje pelinolisne ambrozije vremenski poklopilo sa završetkom 2. svjetskog rata i odatle joj ime partizanka. Danas je ona široko rasprostranjena biljna vrsta na području cijele Hrvatske kako kontinentalnog dijela, ali i na području Dalmacije i Istre, kao i na otocima. S druge strane namjerno unesene strane biljne vrste mogu ,,odbjećiʺ iz uzgoja i također se nekontrolirano širiti. Većina ovih vrsta su unesene kao ukrasne ili kultivirane biljne vrste. Takve su primjerice amorfa (Amorpha fruticosa L.), američki kermes (Phytolacca americana L.), bagrem (Robinia pseudoacacia L.), japanski dvornik (Reynoutria japonica Houtt.), pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle ) i dr.
Neke vrste u našim klimatskim uvjetima mijenjaju neke svoje karakteristike. Tako je amorfa unesena u 18. stoljeću iz Amerike zbog učvršćivanja nasipa uz željezničke pruge, a dodatna pogodnost joj je bila njena medonosnost. No u našim klimatskim uvjetima ova vrsta medi tek svakih 7-8 godina. Zato se odustalo od njenog uzgoja, ali ona je u tom trenutku već počela sa svojim širenjem i integriranjem u prirodu. Danas ona agresivno osvaja šumske površine.
Pojedine invazivne vrste šire se isključivo na ruderalnim staništima (od čovjeka slabo održavanim površinama kakve su one uz cestu – Asclepias syriaca L., Phytolacca americana, Reynoutria japonica, dok druge vrste «cirkuliraju» između ruderalnih i obradivih površina (Ambrosia artemisiifolia, Galinsoga ciliata (Raf.) S. F. Blake, Galinsoga parviflora Cav.), a treće pak obitavaju isključivo na obradivim površinama (Abutilon theophrasti Medik., Panicum capillare L.).
Dosad se nedovoljno pažnje poklanjalo istraživanjima pojave i širenja pojedinih invazivnih biljnih vrsta. Ako su se takvi podaci i objavljivali najčešće su se odnosili samo na prvi nalaz
Neophodan je kontinuirani monitoring invazivnih biljnih vrsta, te proučavanje njihove biologije i ekologije čime se može osigurati prevencija i kontrola njihovog širenja.
Danas sve češće invazivne biljne vrste dolaze u fokus brojnih istraživanja kako njihovog načina širenja, ali i eventualne uporabne vrijednosti.
Foto: prof. dr. sc. Dubravka Dujmović Purgar
