Ruže – cvijeće koje se ističe svojom ljepotom i mirisom. Gotovo da i nema ljepšeg vrta u kojem nema posađenih ruža. Ruža simbolizira ljepotu i ljubav, a često je veličaju i mnogi umjetnici.
Uzgoj ruža počinje u otpornoj divljoj podlozi, tijekom ljeta se cijepe, nakon toga se reže divlja podloga u visini gdje je cijepljena te kasnije daje cvijet, odnosno ukras. Također, može biti i ruža stablašica koja se ponovno mora cijepiti na divljoj podlozi, ali to je već dulji proces. Ukrasna ruža ne može se uzgojiti ako se ne cijepi na divlju podlogu šipka jer inače neće biti dugotrajna. Pogotovo današnji novi hibridi, zelene ili ljubičaste ruže koje zahtijevaju divlju podlogu, ili se u protivnom ne mogu uzgojiti.
Najviše se kupuju mirisne ruže i čajevke. To su postale najomiljenija vrsta ruža. Njih se najlakše prepoznaje po dugim stapkama koje završavaju jednim cvijetom. Čajevke mogu, kao i ostale ruže, biti svih boja, a mogu biti i dvobojne. Mogu se uzgajati kao grm ili stablašice. Uglavnom, svake godine je trend drugačiji.
Razne boje i sorte ruža (OPG Šimak)
Nadzor štetnika ruža
Za nadzor štetnika koriste se žute i plave ploče. Žuta boja štetnike sigurno namami na ploču gdje onda visoko kvalitetno entomološko ljepilo omogućava da se štetnici brzo zalijepe. Ljepilo se ne ispire i ne otapa, postojano je (i nekoliko mjeseci) zbog visoke otpornosti na promjene temperature i vlage. Ljepljive ploče privlače brojne biljne štetnike kao što su trešnjina muha, razni zavrtači, jabučni savijač, maslinova muha, voćna osa, te odbija vrtne štetnike, među njima lisne uši, cvjetne štitaste moljce, buhače, buhice, grahove žiške i razne muhe, posebno lukove muhe. Kad se štetnik približi ploči, zalijepi se na premaz entomološkog ljepila.
Ruže se moraju tretirati protiv pepelnice te crne pjegavosti. Crne pjege na listovima su gljivična bolest (Diplocarpon rosae) koja pogađa ruže. Gljivica se polako razvija i nastaju crne pjege na lišću, što na kraju uzrokuje da lišće požuti i otpadne. Osim što izgleda neugledno, može ozbiljno oslabiti biljku. Standardne ruže inače nisu toliko osjetljive na bolesti koliko nove, modernije vrste. Osjetljivost ovisi od sorte do sorte.
Sadnja
Za sadnju ruža nije potrebno neko posebno znanje, no često dolazi do grešaka upravo kod sadnje, i kasnije do razočaranja, bilo zbog toga što se sadnica nije primila, bilo zbog bujnosti grma ruže. Ruže je najbolje saditi u jesen, ali ih možemo saditi i u rano proljeće. Ako ih sadimo pojedinačno, iskopa se rupa 50x50x50 cm. Na dno stavljamo zreli stajski gnoj, a na njega sloj rastresite zemlje. Nakon toga stavljamo sadnicu, i to tako da cijepljeno mjesto bude 3-5 cm ispod razine zemlje. Prije toga prikratimo vrhove korijena. Dobro je sadnicu prije sadnje sat vremena držati u vodi. Sadnicu koju smo smjestili u jamu zasipamo ostatkom rastresite zemlje i dobro nagazimo. Zalijevanje je obavezno bez obzira na vlažnost zemlje.
Kod jesenske sadnje još nagrnemo zemlju na posađenu sadnicu tako da grane vire van tek 1-2 cm. Ovaj humak štiti ružu preko zime od smrzavanja i bure u južnim krajevima. U proljeće humak moramo odgrnuti i poravnati. Kod proljetne sadnje nema potrebe nagrtati humak. Ukoliko ruže sadimo u gredice, dobro je gredicu dobro pripremiti; zemlju usitniti, pognojiti, a ukoliko je zemlja loša, skroz ju zamijeniti boljom. Na tako pripremljenu gredicu nema potrebe kopati široke jame već samo takve da ruže budu dovoljno duboko posađene.
Rezidba ruža
Često postoje nedoumice rezati li ruže u jesen ili u proljeće. U pravilu u jesen režemo čajevke, grmolike i floribunde u toj mjeri da ih preko zime ne lomi snijeg. To znači da ih jednostavno pošišamo na visinu 40-60 cm, ovisno o grupi. Pravu rezidbu vršimo u proljeće kad prestane opasnost od niskih temperatura. Način rezidbe ovisi o grupi ruža. Kod svih grupa prvo odstranjujemo tanke i suhe izbojke, a kod starijih grmova režemo stare i odrvenjele izbojke kako bismo ih vremenom „pomladili“ i time spriječili stvaranje velikih panjeva. Kod čajevki ostavljamo izbojke dužine 15-20 cm bez bočnih grana. 
Kod grmolikih ruža ti izbojci su nešto duži; 40-50 cm, dok je kod floribundi dovoljno 10-15 cm. Pokrivači tla skoro da se i ne trebaju orezivati. Kod većine pokrivača prikraćujemo samo one izbojke koji se šire na neželjenu površinu, s tim da to možemo napraviti i tijekom vegetacije. Ruže penjačice trebaju potporanj za rast. Prema vrsti potpornja (mreža, stup, pergola) prilagođavamo i rezidbu. Posao se svodi na to da ostavljamo jače grane i vežemo ih na potporanj. Prije toga ih prikraćujemo za jednu trećinu kako grm ne bismo preopteretili u rastu i razvoju. Bočne grane na ostavljenim izbojima kod penjačica prikraćujemo na 10-15 cm.
Kod formiranja grma penjačica dobro je izbojke što više vodoravno savijati (ovisno o vrsti potpornja) kako bi grm što prije ispunio prostor. Kod uspravnog položaja grana često nam grm ostane gol čak i metar od zemlje. Zato trebamo ostavljati sve mlade izbojke koji tjeraju iz cijepljenog mjesta. Neki vrtlari smatraju da penjačice uopće ne treba rezati osim rezanja suhih grana. Time se s vremenom dobivaju ogromni grmovi. Smatramo da penjačice prvih nekoliko godina ipak treba rezati kako bismo formirali grm po želji. Penjačice tipa rambler režemo samo nakon cvatnje. Tada odstranjujemo ocvale izbojke te eventulno prorjeđujemo grm.
Osim standarne rezidbe postoji i rezidba u vegetaciji. Tu se misli na odstranjivanje divljih izbojaka te rezidbu ocvalih cvjetova. Divlje izbojke koji tjeraju iz korijena treba iščupati ili odgrnuti zemlju i odrezati ih na mjestu gdje tjeraju iz korijena. Ocvale cvjetove odstranjujemo s 1- 2 lista. Možemo napraviti i oštriji rez; 3-4 lista s ocvalim cvijetom. Tada će nam sljedeća cvatnja malo kasniti, no izbojci će biti duži i cvjetovi krupniji.
Foto: OPG Šimak
Izvor: Gospodarski kalendar
