Najčešće je riječ o korovima, a mogu je stvarati i kultivirane biljke.
Cijanovodična kiselina je kao jaki otrov međuprodukt cijanglikozida kod sinteze biljnih proteina. Pri njihovu fermentiranom raspadanju može se oslobađati cijanovodična kiselina. Ne stvara se ako je tijek rasta normalan, ali se može stvarati u želucu pri maceraciji, kad bilje leži na hrpi ili pak u zrnju, pa je narušen normalan tijek životnih procesa u biljci.
Za takvo raspadanje treba dovoljno vlage i najpovoljnija temperatura, između 35 i 50 °C.
Smatra se da proces raspadanja počne i pod utjecajem enzima, kiselina i bakterija u probavnom sustavu.
Stvaranju cijanovodičnih kiselina pogoduju tla bogata dušikom. Vrlo otrovne biljke mogu biti i one izrasle u stajačoj vodi.
Mlade biljke stvaraju više cijanovodične kiseline nego zrele i starije. Noću prestaje stvaranje cijanovodične kiseline.
Neke je biljke stvaraju u svježem stanju, ali ne i u suhom.
Suština štetnog djelovanja cijanovodične kiseline u organizmu sastoji se u tomu što kiselina uspori ili posve onemogući procese oksidacije u tkivu. Stanice tkiva ne dobivaju kisik, pa nastupa anoksemija (glad za kisikom).
Kako je osjetljivost živčanog sustava na nestanak kisika velika, javljaju se tegobe u dišnom i središtu za regulaciju krvožilnog sustava, proširenje ili suženje žila.
Uzrok ugibanja je uzetost (paraliza) središta za disanje.
Simptomi otrovanja cijanovodičnom kiselinom
Životinje su u početku nemirne, teže dišu, a rad srca oslabi. Javljaju se grčevi i pad temperature. Životinje prije ugibanja padaju u komu, ponekad povraćaju, nesigurne su pri hodu i postaju razdražljivima. Pojave li se takvi znakovi na pašnjaku, odmah treba prekinuti ispašu, osobito ako su navedeni čimbenici nazočni za stvavanje cijanovodične kiseline.
Osim koštićavog voća i lana, i krmne biljke mogu stvarati cijanovodičnu kiselinu (muhar, sudanska trava, neki korovi, pr. pahulja, vunasta pirevina i dr.).
Kod svinja su utvrđena otrovanja djetelinom uglavnom na pašnjacima, rjeđe pri hranidbi u svinjcu.
