Zelena hrana je lako probavljiva i bogata vodom (u rano proljeće i do 90%), bjelančevinama, ugljikohidratima mineralima i vitaminima. Povoljno djeluje na zdravlje kunića, a posebno se preporučuje rasplodnim grlima i onima u razvoju. Zbog načina uzimanja i prerade hrane u probavnom sustavu, kao i zbog velikog sadržaja vode, tovnim životinjama ograničavamo ukupnu količinu zelene hrane. Kada je ne bismo ograničili, kunići ne bi uzimali dovoljno koncentrata potrebnog za željeni prirast i tov bi se odužio. Kako bismo izbjegli neželjene probleme koji se mogu javiti kod prijelaza sa zimske prehrane na proljetnu, potrebno se pridržavati nekoliko osnovnih načela. Životinjama zelenu hranu uvodimo postupno, odnosno ne dajemo odjednom cijeli obrok koji mogu pojesti. Zato im prvo dajemo sijeno, a nakon toga malo zelene hrane. Kasnije postupno povećavamo udio zelene hrane u obroku, a smanjujemo suhi dio obroka do određene količine, kada uspostavimo ravnotežu. To znači da sijeno zadržavamo u prehrani tijekom čitave godine. Obavezno ga zajedno s vodom ponudimo prije zelenog obroka. Kod uvođenja zelene hrane također je važna i vrsta biljaka koje nudimo. Kunićima je svakako draža djetelina od običnih trava. Zato je preporučljivo zelenu prehranu započeti travama, a kasnije kada se životinje naviknu na zeleno dodavati i djeteline. Kroz cijelo razdoblje vegetacije ipak su najbolje djetelinsko-travne smjese jer kunićima pružaju raznolikost u obroku i količini hranjivih sastojaka. Najpoznatija zelena krmiva su: trave, djeteline, grahorica, stočni grašak, stočni kelj, povrtno bilje, zelene grančice i različiti korovi. Kvalitetna livadna trava sadrži oko 1,5% bjelančevina, 10% ugljikohidrata i 2,5% mineralnih tvari, te je odlično krmivo za sve kategorije kunića. Najbolje bi bilo kada bi koristili travu sa sijanih livada jer je ona bogata različitim biljnim vrstama. S druge strane, trebamo izbjegavati trave s vlažnih područja jer imaju slabu zastupljenost hranjivih tvari. Naročito trebamo izbjegavati trave s livada smještenih uz prometnice i putove jer su zaprašene i kontaminirane ispušnim plinovima. Osim toga, često su zagađene i izmetom pasa i mačaka, a samim time i uzročnicima (najčešće) nametničkih bolesti. U prehrani kunića nikada ne smijemo upotrebljavati travu tretiranu pesticidima ili drugim otrovnim tvarima. To nije preporučljivo čak i kada proizvođači herbicida dozvoljavaju upotrebu trava u prehrani životinja nakon takozvane desikacije. Trava je najkvalitetnija na početku cvatnje jer tada sadrži najviše bjelančevina i ugljikohidrata, a najmanje celuloze. Najbolje ju je kositi u večernjim satima zbog toga što se danju pod utjecajem sunca hranjive tvari nakupljaju u lišću, dok se noću spuštaju u korijen. Pokošenu travu trebamo upotrijebiti u roku od jednog dana. Nikako ne smije stajati u hrpama, jer će se upariti, požutjeti i dovesti do teških probavnih poremećaja. Djeteline sadržavaju 1,7% bjelančevina, 10% ugljikohidrata i 6% mineralnih tvari. U prehrani kunića najviše se koriste lucerna i crvena djetelina. Prije davanja djeteline životinjama svakako treba ponuditi sijeno i vodu. Prejedanje mladih kunića mladom, rano pokošenom djetelinom može dovesti do teških proljeva, nadma i uginuća. Ako je djetelina još i rosna, simptomi su brži i pogibeljniji. Kunićima ne smijemo davati ni uparenu ili pljesnivu djetelinu. Najbolje ju je koristiti u prehrani pomiješanu s travom ili ju sijati kao travno-djetelinsku smjesu na umjetnim kultiviranim livadama. Od mahunarki se najviše koriste grahorica i stočni grašak, i to u razdoblju od početka cvatnje, pa sve do početka dozrijevanja mahuna. Preporučuje se da ih dajemo u količini koju kunići mogu pojesti tijekom jednog sata. Nakon toga treba ih ukloniti iz jaslica. Kunići vole ako im tijekom dana dajemo raznovrsnu hranu (npr. ujutro grahoricu, popodne crvenu djetelinu, a navečer lucernu). Stočnog kelja ima nekoliko vrsta, no najznačajniji je golemi stočni kelj čije stablo naraste i do 160 cm visine. Lišće mu je krupno i sočno tako da se jedan list može koristiti kao jedan obrok po grlu. Uvijek se otkidaju samo donji listovi dok kruna ostaje. Sije se u ožujku i travnju, pa sve do konca srpnja. Kao biljka za siliranje sije se rano tako da se prvi put pokosi već početkom srpnja, a potom pusti da se regenerira prije zime čime se dobiju dva otkosa. Može služiti kao zelena hrana do početka zime, a u priobalju i do kraja zime. Dobro podnosi temperature i do -12 oC. Sadrži veliku količinu probavljivih bjelančevina i malo sirovih vlakana. U posljednje vrijeme dobiva sve više na značaju kako u prehrani kunića, tako i u prehrani sve stoke i peradi.
