Zaštićeni prostori su svi načini zaštite biljaka od nepovoljnih klimatskih uvjeta, čime se omogućava proizvodnja na određenom prostoru i u određenom vremenu dok ista ta proizvodnja nije moguća na otvorenom. Uzgoj u zaštićenim prostorima značajno se razlikuje od uzgoja na otvorenom. Glavna svrha uzgoja u zaštićenim prostorima je očuvanje topline koja se nakuplja od svjetlosne energije sunca ili uvodi sustavima grijanja.
U zaštićenom prostoru, zbog specifičnih svojstava pokrovnih materijala, vladaju povoljniji mikroklimatski uvjeti tijekom razdoblja nepovoljnog za uzgoj na otvorenom. U takvim se uvjetima, ako se odaberu primjerene tehnike uzgoja i kultivari, mogu ostvariti veći i kvalitetniji prinosi nego na otvorenom. Biološka raznolikost biljaka omogućava proizvodnju kojom se koriste optimalni uvjeti regije, a zaštićeni prostori su popunjeni tijekom cijele godine. To se postiže smjenom vrsta s manjim potrebama za toplinom i svjetlošću onim vrstama koje imaju veće potrebe, vrsta kratke vegetacije vrstama duge vegetacije kao i vrsta koje vrlo dobro rastu uz druge. Pri tome, grijani objekti se mogu koristiti tijekom čitavog jesensko-zimsko-proljetnog razdoblja. Dok oni bez grijanja samo kada vanjska temperatura nije niža od -5 °C.
Svjetlo je vegetacijski čimbenik potreban za pretvorbu sunčeve svjetlosti u kemijsku energiju ugljikohidrata i drugih tvari. Promjene svjetlosnih uvjeta u zaštićenom prostoru ovisne su o geografskom položaju mjesta, klimi, dobu godine i dana, sastavu zraka, položaju terena i zaštićenog prostora, tipu i konstrukciji zaštićenog prostora. Za optimalnu osvijetljenost zaštićenog prostora potrebno je da čim više sunčevih zraka ulazi pod kutom od 90°. Zbog toga je najpovoljniji polukružni oblik krova.
Zbog “efekta staklenika” u zaštićenom su prostoru tijekom proljetno-ljetnog razdoblja previsoke temperature zraka, čak i za termofilne kulture. Zaštićeni prostori su uobičajeno opremljeni sustavom provjetravanja (ventilacije) otvorima na bočnim i krovnim površinama, no to često nije dovoljno. Za naše podneblje preporučuje se da površina koja služi za provjetravanje bude barem 30% od ukupne pokrivene površine zaštićenog prostora.
Osim za snižavanje temperature zraka tijekom ljeta, u sezoni grijanja ventilacijski otvori služe za snižavanje relativne vlažnosti zraka. Uz pravilno projektiranje, ljeti je moguće ostvariti niže temperature u zaštićenom prostoru od vanjskih temperatura.
Tipovi zašticenih prostora
Za kućne vrtove najprikladniji su zaštićeni prostori koji se mogu ručno postaviti i premjestiti, odnosno, demontirati. Komercijalni proizvođači najčešće uzgajaju povrće u objektima koji su desetak i više godina na istom mjestu. Što zbog suženog plodoreda može dovesti do intenzivnog napada bolesti i štetnika. Klijališta se danas u komercijalnoj proizvodnji gotovo ne koriste jer se razvila tehnologija uzgoja presadnica s grudom supstrata u polistirenskim kontejnerima. No, i dalje su interesantna za kućne vrtove, kad se proizvode presadnice za vlastite potrebe, a moguće ih je izraditi kod kuće. Ako se radi o klijalištu grijanom svježim stajskim gnojem ili drugim organskim materijalom, potrebno je izbaciti površinski sloj tla do dubine oko 30cm. Također ravnomjerno rasporediti stajski gnoj i vratiti sloj tla, koji će se zagrijavati razgradnjom organske tvari.
Oko tako pripremljenog tla postavlja se okvir od dasaka, visine 20-30cm, širine 1,5m i dužine 4-6m. Okvir služi kao oslonac prozorima. Svakih 100 cm pregrađuje se letvom. Različita visina sjeverne i južne strane (razlika je 10 do 15 cm) omogućuje nagib prozora prema jugu. Na južnoj strani se stavlja odbojnik kako staklo ne bi klizilo. Prozor čini drveni ili metalni okvir dimenzija 100x150cm, pregrađen na dva do tri polja u koja se postavlja staklo. Provjetravanje klijališta se obavlja podizanjem prozora u najtoplijem dijelu dana. Niski tuneli (visine 40-60cm, širine 50-150cm) sastoje se od lučno savijenih nosača preko kojih se postavlja folija ili agrotekstil. Lukovi se postavljaju na razmak 100 cm i ukopavaju u tlo 10 do 15 cm.
