Cijepljenje i mikoriza dobivaju na važnosti posljednjih godina zbog izraženih klimatskih promjena (variranja tijekom vegetacije), nedostatka vode, uzgoja povrtnih vrsta u monokulturi itd.

Što je mikoriza?

Mikoriza je zajednica (simbioza) biljke i gljive u kojoj oba organizma ostvaruju korist zahvaljujući tome da micelij gljive predstavlja produžetak primarnog korijena biljke. Gljive imaju idealne uvjete za rast sa stalnom zalihom ugljikohidrata od biljaka, dok zauzvrat gljive snabdijevaju biljku fosforom i drugim mineralima koje selektivno upijaju iz tla te povećavaju površinu za uzimanje vode. U mnogim slučajevima tlo sadrži obilje hraniva u oblicima nedostupnim biljci. Tu nastupaju mikorizne gljive sa sposobnošću transformacije i mobilizacije hranjivih tvari.

Mikorizne gljive imaju velike mogućnosti skladištenja vode, kojom tijekom sušnih razdoblja opskrbljuju biljke. Gljive, isto tako, luče hormone rasta koji potiču rast i grananje korijena, enzime koji omogućavaju usvajanje minerala iz organskih oblika i proizvode antibiotike koji mogu pomoći u zaštiti biljke od patogenih gljiva i bakterija u tlu.

Mikorizirane biljke su otpornije i na zaslanjenost tla. Razlikuje se više tipova mikorize: ektomikoriza, endomikoriza i ektoendomikoriza. Ektomikorizi je svojstveno da hife micelija izvana obavijaju korijenje stvarajući tako neku vrstu „oklopa“ oko korijenja. Ektomikorizi možemo „zahvaliti“ pojavu plodnih tijela vrganja, tartufa i mnogih drugih vrlo interesantnih i vrijednih gljiva, kojima je svojstveno da ne plodonose ukoliko nisu uspostavile mikorizu s nekom vrstom drveća. Endomikoriza predstavlja takvu simbiozu, gdje hife micelija prodiru u stanice korijenja, te ektoendomikoriza, gdje hife micelija obavijaju korijenje izvana, ali jednim dijelom prodiru i u stanice korijena. Najznačajniji oblik endomikorize je vesikularno-arbuskularna mikoriza (VAM) ili prema novijoj terminologiji arbuskularna mikoriza (AM).

Primjena mikorize

Za komercijalnu primjenu, neophodno je nabaviti inokulum, odnosno, cjepivo sa mikoriznim gljivama. Cjepivo može biti u obliku živog mikoriznog micelija ili u obliku suhih preparata (spora). Živi mikorizni micelij se nalazi u vodenoj otopini (u obliku gela) i ima trajnost čak nekoliko godina na temperaturi oko 0 oC, a funkciju gubi ako se osuši ili pregrije. Prednost tako pripremljenog cjepiva je mogućnost gljiva da zbog živih hifa lako i brzo stupe u simbiozu s biljkom. Kod primjene suhog cjepiva u obliku spora uspostava mikorize je sporija, a može biti i teškoća s klijanjem spora. Endomikoriza je najinteresantnija za povrtne kulture, jer je većina povrtnih vrsta (osim kupusnjača i lobodnjača) sposobna uspostaviti takav tip mikorize. Primjena mikorize može biti značajna u uzgoju presadnica povrća, pri uzgoju u zaštićenom prostoru, te svugdje gdje se u proizvodnji povrća želi izbjeći primjena velikih količina gnojiva i pesticida. Kod uzgoja presadnica povrća uočene su značajne prednosti u odnosu na nemikorizirane biljke. Presadnice se brže i bolje razvijaju, što skraćuje vrijeme proizvodnje.

Teškoće u primjeni mikorize

Jedna od velikih teškoća za bržu primjenu i širenje endomikorize u praksi je komercijalna proizvodnja inokuluma. Za očekivati je širenje proizvodnje komercijalnog inokuluma, odnosno, specijaliziranih cjepiva mikoriznih gljiva za pojedine biljne vrste. Tako se danas na tržištu mogu pronaći cjepiva za vinovu lozu, voćne vrste, povrće, orhideje, crnogorično drveće itd. Najvažnija prepreka za uspostavu mikorize i njezinog pozitivnog učinka je previsoka koncentracija fosfora u tlu, koji je nažalost često prisutan u većini intenzivno korištenih vrtnih tala. Utvrđeno je da se učinak VAM bitno smanjuje, odnosno, može čak i potpuno izostati ovisno o količini fosfora u tlu. Uzrok treba tražiti u tome što visoka koncentracija fosfora mijenja anatomsku građu korijena, što onemogućuje prodiranje gljive u korijen. Upotreba prevelikih količina nekih pesticida također može drastično smanjiti uspostavu ili djelovanje VAM.

Mikorizirane presadnice imaju prednost kod sadnje u sterilizirano tlo nakon dezinfekcije u zaštićenim prostorima. Nadalje, uspostavom mikorize moguć je i oporavak većine oštećenih biljaka, stradalih zbog prevelikih količina herbicida. Primjenom mikorize moguće je povećati otpornost biljaka i na neke bolesti, što može biti značajno u ekološkoj proizvodnji povrća radi smanjenja potrebe za zaštitnim sredstvima. Biljke uzgojene iz inokuliranog sjemena (u fazi presadnica), mogu biti tolerantnije na stres prilikom presađivanja u odnosu na nemikorizirane biljke ili inokulirane tek prilikom presađivanja.

Cijepljenje povrća

Cijepljenje se u proizvodnji povrća primjenjuje za plodovito povrće (rajčica, paprika, patlidžan, dinja, lubenica, krastavac i dr.). Uspješna proizvodnja ovih vrsta temelji se na upotrebi kvalitetnih presadnica nabavljenih od specijaliziranih proizvođača ili iz vlastita uzgoja. Važno je uzgajati kultivare (sorte) prilagođene ekološkim uvjetima i rokovima proizvodnje. Neke sorte su osjetljive na stresne uvjete nakon presađivanja i tijekom vegetacije (visoke temperature, suša, stagniranje vode, napad štetočinja). S druge strane, intenzivna proizvodnja, često bez pridržavanja plodoreda, dovodi do pojačanog napada biljnih bolesti iz tla, jednostranog korištenja hraniva u tlu i akumulacije soli. Zabranjena je i upotreba kemijskih sredstava za sterilizaciju tla (metil bromid), a fizikalne metode zahtijevaju velike investicije. Rješenje je solarizacija tla (prekrivanje tla u zaštićenim prostorima transparentnom folijom tijekom najtoplijeg dijela godine), ali nju je moguće primijeniti samo na pojedinim lokacijama u mediteranskom dijelu Hrvatske.

Prednosti i nedostaci cijepljenja

Iako je u početku cilj cijepljenja bio povećanje otpornost biljaka prema gljivičnim, bakterijskim i virusnim bolestima, te nematodama koje se javljaju u intenzivnoj proizvodnji povrća, interes za cijepljenjem se povećao i zbog drugih prednosti
• otpornost na stresne uvjete – odabrana podloga omogućava uzgoj povrtne vrste u stresnim uvjetima jer osigurava visoku otpornost i tolerantnost na ekstremne temperature, salinitet, sušu i stagniranje vode,
• povećanje prinosa i kvalitete – podloga razvija bujniji korijenov sustav, što rezultira boljim usvajanjem vode i hranivih tvari iz tla; navedeno ima za posljedicu intenzivniji porast biljaka, raniji početak plodonošenja, duže razdoblje berbe i bolju kvalitetu plodova.
Osnovni nedostatak predstavljaju povećani troškovi proizvodnje cijepljenih presadnica u odnosu na necijepljene, uzrokovani velikom potrebom ručnog rada, nabavom skupog sjemena podloge, potrebe za specifičnim uvjetima nakon cijepljenja (visoka temperatura i vlaga zraka). Također, potrebno je iskustvo u odabiru odgovarajuće podloge i plemke, jer je moguća pojava inkompatibilnosti. Podloga se bira prema otpornosti ili tolerantnosti na bolesti i štetnike, te stresne uvjete, dok se odabir plemke temelji na očekivanom prinosu i kvaliteti plodova.

Tehnike cijepljenja i aklimatizacija presadnica

""Postoje različite tehnike cijepljenja, a odabir ovisi o biljnoj vrsti. Za lubenicu, dinju i krastavac najčešće se koristi tehnika cijepljenja u rascjep ili raskol. Podloga se sije 5 dana ranije od plemke i cijepljenje se provodi u fazi razvijenih kotiledonskih listova. Podlozi se odstrani vegetacijski vrh i na mjestu kotiledona se napravi procjep u koji se stavlja plemka. Plemka se priprema rezom u obliku klina, 1,5 cm ispod kotiledona, i stavlja se u procjep podloge uz pričvršćenje posebnom kvačicom. Pri cijepljenju rajčice, paprike i patlidžana često se koristi metoda cijepljenja kosim rezom. ""Sjetva podloge se provodi dva dana ranije od plemke, a cijepljenje u stadiju razvijenosti dva prava lista (20 dana nakon sjetve). Podloga i plemka režu se iznad kotiledona pod kutom od 45° i spajaju silikonskom kvačicom. Tijekom procesa cijepljenja treba paziti na čistoću i dezinfekciju alata, te radnih površina i prostora za cijepljenje kao i na aklimatizaciju, jer je na mjestu reza moguć unos raznih patogena koji onemogućavaju formiranje kalusa.Proces aklimatizacije traje nekoliko dana (5-7), a odvija se u kontroliranim uvjetima zaštićenog prostora (natkrivenim komorama) pri temperaturi 24 do 27 °C i visokoj relativnoj vlazi zraka od 95 do 100 %. Prva dva dana važno je smanjiti intenzitet svjetlosti materijalima za zasjenjivanje. Prva tri dana biljke treba držati pri relativnoj vlazi zraka blizu zasićenja, a sljedećih je dana treba postupno smanjivati. Četvrtog dana aklimatizacije materijal za zasjenjivanje može se ukloniti samo tijekom jutarnjih i večernjih sati, a petog i šestog dana i potpuno. Važno je da su cijepljenim biljkama osigurani optimalni uvjeti za brzo stvaranje kalusa, uz minimalni rizik od razvoja patogena. Pri sadnji presadnica, cijepljeno mjesto mora biti iznad površine tla, kako plemka ne bi razvila adventivno korijenje i time poništila korisna svojstva podloge.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakVeća sloboda za države članice pri odlučivanju o uporabi genetski modificiranih organizama u hrani i hrani za životinje
Sljedeći članakOtvorenje projekta “Certificiranje seljačke tržnice”
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.