Prema latinskom nazivu šipka (Punica granatum L.) ime označava jabuku punu koštica. Simbol je plodnosti, blagostanja, potomstva i svijetle budućnosti. Podrijetlom iz jugozapadne Azije. Šipak je bio je poznat još u Starom zavjetu u kojem piše da su se Izraelci nakon bijega iz Egipta doselili u „zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina“. Rimljani su ga prenijeli na Mediteran iz Afrike i to iz punskih zemalja (današnji Tunis), otuda mu i naziv Punica.

Na našem području uzgaja se od davnina i jedna je od najstarijih voćnih vrsta. Vjerojatno su ga donijeli Rimljani, a možda još i ranije civilizacije, Feničani i/ili Grci. Uzgaja se uzduž cijele obale Jadranskog mora, od Dalmacije i Istre sve do Slovenskog primorja, a najviše u dolini rijeke Neretve i na dubrovačkom području. Zbog blagotvornog utjecaja na ljudsko zdravlje konzumacija šipka u stalnom je porastu. Konzumiraju se svježa zrna i sok, koristi se u industriji sokova, vina i džemova, te u kulinarstvu.

Iznimno jaka antioksidacijska aktivnost

Zrna, tj. sok šipka sadrži značajan udio šećera, vitamina B i C, visok sadržaj mineralnih tvari, osobito kalija ali i kalcija, željeza, magnezija, fosfora i cinka. Šipak je bogat polifenolnim spojevima, od kojih su najznačajniji antocijani (pigmenti crvene boje) koji se odlikuju visokom antioksidacijskom aktivnošću i sudjeluju u neutralizaciji slobodnih radikala odgovornih za razvoj mnogih akutnih i kroničnih bolesti. Sok šipka ima antitumorska, antivirusna i antibakterijska svojstva, a redovitom konzumacijom smanjuje se rizik srčanih oboljenja, regulira krvni tlak, smanjuje kolesterol, usporava razvoj artritisa i bolesti prostate te procesa starenja kože. Šipak je listopadno drvo ili grm, prosječne visine od 2 do 5 metara. Iako se ubraja u listopadne vrste, u nekim područjima za toplijih zima zadržava dio lišća. Šipak ima jako, kvrgavo i drvenasto korijenje koje je s vanjske strane pokriveno žućkasto sivom ili pepeljastosivom, a s unutarnje strane žutom korom. Kora stabla je crvenkastosmeđe boje, vrlo je tanka i sklona ljuštenju, a sa starenjem postaje hrapavija, pepeljaste boje i sklonija pucanju. Lišće šipka je sjajno, duguljasto-eliptično, u početku razvoja ružičasto, a zatim zeleno na licu i blijedozeleno na naličju. Cvijet šipka je skraćeni, nerazgranati izdanak koji se pojavljuje na vrhovima dvogodišnjih i trogodišnjih grana, pojedinačno ili u cvatovima s 3 do 5 cvjetova. Cvjetovi su cilindričnog oblika s 5 do 7 latica narančastocrvene ili crvene boje. Šipak ima dvije vrste cvijeta: dvospolne (fertilne) cvjetove s plodnicom u obliku slova ‘U’, pravilno razvijenim tučkom i izduženim vratom u razini ili iznad prašnika i funkcionalno muške (sterilne) cvjetove s plodnicom u obliku slova ‘V’ i vratom tučka kraćim od prašnika.

""

Šipak je samooplodna entomofilna (oprašivanje pomoću insekata) voćna vrsta. Cvatnja započinje u svibnju i traje dva mjeseca. Najveći broj cvjetova pojavljuje se na početku cvatnje, upravo iz njih se formiraju najkvalitetniji plodovi. Za postizanje veće rodnosti i bolje kakvoće plodova preporuča se saditi više sorata u nasadu u omjeru 1 (oprašivač) : 9 (vodeća sorta u nasadu), a radi boljeg i učinkovitijeg oprašivanja.

Plod šipka je okruglastog oblika, na vrhu ima ostatak čaške, što mu daje karakterističan izgled. Kora ploda je gorkastog okusa, ovisno o sorti može biti žute, ružičaste ili crvene boje. Unutrašnji dio ploda čine dvije pregrade s ložama u kojima su mnogobrojna crvena zrna (arilusi). Zrna sadrže jače ili slabije obojeno crvenkasto meso. U svakom se zrnu nalazi po jedna sjemenka. Sok je slatkog, slatko-kiselkastog ili kiselkastog, osvježavajućeg okusa.

Uvjeti za uzgoj šipka

Šipak je voćka tropske i suptropske klime. Odgovaraju mu područja s vrućim ljetima i blagim zimama. Optimalni uvjeti za rast i razvoj su područja sa srednjom temperaturom zraka iznad 12°C. Niske zimske temperature od nekoliko stupnjeva ispod nule ne izazivaju štete. Jača oštećenja se javljaju kod temperature od -11°C do -15°C dok na -20°C stablo potpuno smrzava. Iako je šipak voćna vrsta koja potječe iz aridnih područja i dobro podnosi sušu za normalan rast i razvoj traži velike količine vode u tlu i visoke temperature. Heliofilna je biljka pa traži velike količine svjetla. Otvoreni prostori na osunčanim blagim južnim i jugozapadnim ekspozicijama zaklonjeni od jakih vjetrova su preporučljivi. Šipak je prilagodljiv na različite vrste tala, no najviše mu odgovaraju duboka, srednje teška, plodna, propusna tla bogata humusom. Preferira blago kisela tla s pH od 5,5 do 6,5, ali može podnijeti pH do 7,2. Tolerantan je na kratku stagnaciju vode u tlu te na zaslanjena tla.

""

Smjer redova se postavlja ovisno o mikroklimi lokacije i konfiguraciji tla, a najčešće u smjeru sjever-jug. Razmak sadnje ovisi o sorti i uzgojnom obliku, mehanizaciji te načinu održavanja tla. Preporučeni razmak sadnje manje bujnih sorata je 5×3 m (600 stabala/ha), a bujnijih 6×4 m (375 stabala/ha). Pripremljene sadne jame ostaju otvorene do početka sadnje. Sadnice moraju biti dobro razvijene, ravne, zrele i zdrave s razvijenim pupovima te dobro razvijenim i zdravim korijenovim sustavom, bez mehaničkih ili drugih oštećenja. Najpovoljnije vrijeme sadnje je rano proljeće.

Kako podizati nasad?

Prije sadnje neophodno je ukloniti ostatke prethodne vegetacije, poravnati udubine i izbočine te poboljšati plodnost tla. Na dobro dreniranim i prozračnim tlima treba obaviti duboko oranje (cca 50 cm) zajedno s meliorativnom gnojidbom, krajem ljeta ili početkom jeseni, kad tlo nije ni previše suho ni previše vlažno. Količine gnojiva za meliorativnu gnojidbu određuju se temeljem kemijske analize tla. Prije sadnje potrebno je urediti površinu tla tanjuranjem, drljanjem ili frezanjem, iskolčiti redove i sadna mjesta te iskopati sadne jame.

Brojne sorte šipka

Najraširenije u uzgoju su tradicionalno uzgajane sorte ‘barski slatki’, ‘ciparski’ ‘sladun’, ‘konjski zub’ i ‘glavaš’, a u novije vrijeme sade se i introducirane sorte ‘Hicaznar’ i ‘Wonderfull’.

""

BARSKI SLATKI – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta nepoznatog podrijetla, a najviše je zastupljena na području Bara u Crnoj Gori po čemu je i dobila ime. Značajno je zastupljena na cijelom uzgojnom području Republike Hrvatske te na području Bosne i Hercegovine. Sinonimi: slatki barski, slatki mekokorac Plod je okruglastog oblika s izraženim rebrima, krupan do vrlo krupan (355-455g). Kora ploda je s osunčane strane crvenoružičaste, a sa suprotne strane žutozelenkaste boje, mekana, lako se lomi, debljine 3,5-4 mm. Randman kore je 32-45 %. Zrna su srednje krupna, tamnocrvene boje, sočna. Sadrže prosječno 2603 mg GAE/L fenolnih spojeva i 214,8 mg/100g antocijana. Antioksidacijska aktivnost iznosi 68 %. Randman zrna je 55-68 %. Sok je tamnocrvene boje, sladak, sadrži prosječno 15°Brix suhe tvari, 12,1 % šećera i 0,59 % kiselina. Randman soka je 72-76 %.

""

CIPARSKI – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta je podrijetlom s Cipra. Na područje Republike Hrvatske introducirana je 1914. godine, ali ne pod izvornim nazivom sorte nego je nazvana ‘ciparski’. Uzgaja se na području doline rijeke Neretve. Sinonimi: ciparski rani Plod je okruglastog oblika, srednje krupan do krupan (293-411 g). Kora ploda je svijetložute boje s izraženim crvenilom na osunčanoj strani, mekana, debljine 3,3-4,7 mm. Randman kore je 35-40 %. Zrna su krupna, tamnocrvene boje, sočna, sadrže prosječno 2902 mg GAE/L fenolnih spojeva i 228 mg/100g antocijana. Antioksidacijska aktivnost iznosi 74 %. Randman zrna je 60-65 %. Sok je crvene boje, sladak, sadrži prosječno 14,1°Brix suhe tvari, 12 % šećera i 0,43 % kiselina. Randman soka je 68-72 %.

""

SLADUN – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta nepoznatog podrijetla. Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Republike Hrvatske uglavnom pojedinačna stabla, dok se komercijalno najviše uzgaja na području Bosne i Hercegovine. Sinonimi: hercegovački sladun, crveni sladunac, domaći slatki, sladunac Plod je okruglastog oblika, srednje krupan do krupan (250-385 g). Kora ploda je svijetložute boje s crvenim preljevom, debljine 2,7-5,6 mm. Randman kore je 36-45 %. Zrna su srednje krupna, svijetlocrvene boje, jako sočna, sadrže prosječno 2328 mg GAE/L fenolnih spojeva i 79 mg/100g antocijana. Antioksidacijska aktivnost iznosi 64 %. Randman zrna je 55-63 %. Sok je ružičast, vrlo sladak, sadrži prosječno 13,9°Brix suhe tvari, 11,9 % šećera i 0,37 % kiselina. Randman soka je 64-78 %.

""

KONJSKI ZUB – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta je podrijetlom iz Italije, ‘Denti dei cavagli’. Pojedinačna stabla se uzgajaju na cijelom uzgojnom području Republike Hrvatske. Plod je okruglastog oblika, srednje krupan do krupan (250-310 g). Kora ploda je žutoružičaste boje s izraženim crvenilom na osunčanoj strani, debljine 3,7-5,4 mm. Randman kore je 38-47 %. Zrna su krupna, izdužena, blijedocrvene do ružičaste boje, jako sočna, sadrže prosječno 2443 mg GAE/L fenolnih spojeva i 28,6 mg/100g antocijana. Antioksidacijska aktivnost iznosi 63,1 %. Randman zrna je 53-62 %. Sok je ružičaste boje, sladak, sadrži prosječno 12,5°Brix suhe tvari, 11,3 % šećera i 0,37 % kiselina. Randman soka je 70-80 %.

""

GLAVAŠ – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta introducirana tijekom turskih osvajanja. Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Republike Hrvatske kao pojedinačna stabla, a na području Bosne i Hercegovine vodeća je sorta u komercijalnom uzgoju. Sinonimi: hercegovački glavaš, dubrovački glavaš Plod je sferičnog oblika, vrlo krupan (460-900 g). Kora ploda je žute boje, prelivena intenzivnim crvenilom, debljine 4,6-6 mm. Randman kore je 46-58 %. Zrna su krupna, svijetlocrvene boje, sočna i čine 42-54 % težine ploda. Sok je svijetlocrvene boje, slatko-kiselkastog okusa, sadrži prosječno 14,2° Brix suhe tvari, 10,3 % šećera i 1,4 % kiselina. Randman soka je 62-74 %.

""

HICAZNAR – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta je podrijetlom iz Turske gdje se uglavnom i uzgaja. Sinonim: Hicaz Plod je okruglastog oblika, srednje krupan (290 – 490 g). Kora ploda je intenzivno crvene boje, debljine (od 4,1-5,8 mm). Randman kore je 48,4 %. Zrna su manje krupnoće u odnosu na domaće sorte i čine oko 51,6 % težine ploda. Boja zrna je tamno do vinsko crvene boje, srednje sočna s visokim sadržajem polifenolnih spojeva (906,6 mg/100g suhe tvari), ukupnih antocijana (86,29 mg/100g suhe tvari) te visokom antioksidacijskom aktivnošću (75 %). Sok je tamnocrvene boje, kiselkasto-slatkog i oporog okusa, sadrži prosječno 18° Brix suhe tvari i 2,08 % kiselina. Randman soka je od 50-74 %.

WONDERFULL – Podrijetlo i rasprostranjenost: sorta je podrijetlom iz SAD. Plod je okruglastog oblika, krupan (400-600 g). Kora ploda je intenzivno crvene boje, debljine (od 4,5-6,3 mm). Randman kore je 43,8 %. Zrna su krupna i čine oko 56,2 % težine ploda. Boja zrna je tamno do vinsko crvene boje, srednje sočna s visokim sadržajem polifenolnih spojeva (696,5 mg/100g suhe tvari), ukupnih antocijana (66,7 mg/100g suhe tvari) te antioksidacijskom aktivnošću od 66,7 %). Sok je tamnocrvene boje, kiselkasto-slatkog i oporog okusa, sadrži prosječno 16,6° Brix suhe tvari i 1,62 % kiselina. Randman soka je od 60-72 %.

(nastavlja se)

Prethodni članakPrepisivanje čestice
Sljedeći članakSlavonski med registriran na Eu razini
dr. sc. Mira Radunić
Rođena je 1971. godine u Splitu. Na Fakultetu poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1995. godine. Magistrirala je 2003. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranila 2010. godine. Od 2003. godine radi u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Zavodu za biljne znanosti. Suradnica je Gospodarskog lista od 2016. godine. Rođena je 15.08.1971. godine u Splitu. Nakon završene Srednje poljoprivredne škole u Kaštel Štafiliću 1989. godine upisuje se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, smjer voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Magistrirala je 2003. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju na temu 'Reproduktivna kompatibilnost sorata trešnje' obranila je 2010. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2003. godine radi na Zavodu za biljne znanosti Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Split. U zvanje znanstvenog suradnika izabrana je 2012. godine, a u zvanje višeg znanstvenog suradnika i naslovnog docenta 2013. godine. U svom znanstvenom i stručnom radu bavi se prikupljanjem i očuvanjem autohtonih voćnih vrsta te reproduktivnom biologijom voćaka. Voditeljica je i suradnica većeg broja domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih projekata. Sudjelovala je na četrdesetak stručnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Objavila je više od 20 znanstvenih i stručnih radova te sudjelovala u izradi stručnih studija i strategija za razvoj mediteranske poljoprivrede. Od 2008. do 2014. godine radila je na Međusveučilišnom studiju 'Mediteranska poljoprivreda' kao suradnik na modulima iz područja voćarstva. Suradnica je Gospodarskog lista od 2016. godine.