Duboki dol, rodno mjesto svojedobno najjačeg čovjeka na svijetu ličanina Marijana Matijevića i mjesto pogibije ravnokotarskog harambaše Ilije Smiljanića, prošarano je bojama jeseni. Lišće polako žuti, a na više od 2.000 metara izdužile se livade i ravnice, na kojima je i u ljetnim mjesecima trava zelena. Zato tamo na sezonsko pašarenje svoja goveda dogone stočari iz Bukovice i Ravnih kotara. Među njima i Svetozar Birkić iz Medviđe koji u sustavu krava-tele ima 40-ak grla blaga.Postavlja se tu i pitanje opstanka šumskih voćkarica, jer– mukinje već sutra neće biti, kaže mr.sc. Ana Grgas. Mukinja kao i ostale šumske voćkarice pridonosi bioraznolikosti šumskih ekosustava.

Poziv na očevid

-Ima trave, a u lokvama i bunarima vode, kud ćeš bolje, kaže Svemir. Njegova goveda su tu, na 706 metara nadomorske visine, 30-ak kilometara jugoistočno od Gračaca, skoro na tromeđi Like, B i H i Dalmacije na ispaši do kasne jeseni, sve dok metereolozi ne najave snijeg, kada ih vraća u Bukovicu, u Medviđu, da bi na proljeće opet na pašarenje i klimatsko liječenje u Duboki dol.

-Uvjeti su idealni. Jedini problem je vuk, govori Svemir. Stradalo mu tele, iako se on nalazio nedaleko od mjesta napada. Nije bilo pomoći, govori Svemir pa mu je samo preostalo da pozove ovlaštenu vještakinju Ministarstva okoliša i energetike za štete od zaštićenih divljih predatora mr.sc. Anu Grgas koja je obavila očevid i popunila formular kako bi Svemir dobio odštetu za tele nastradalo od vukova. Po najnovijem cijeniku naknada za tele do mjesec dana iznosi 1. 500, a za tele od mjesec do šest mjeseci starosti 2.500 kuna.

Fotografiranje uz čudesno stablo

Magistrica Grgas, za koju stočari govore da je brža od hitne, stigla je iz Benkovca, gdje stanuje, preko Obrovca i Žegara do izvora Krupe automobilom, a potom pješice, grubim kolnikom, kojega su prije nekoliko godina probile Hrvatske ceste, od Krupe do Dubokog dola. Hodala je brzo, ali kao osvjedočena ljubiteljica prirode, pogledavala je uokolo ne bi li ugledala koje stablo mukinje.

Za očevida u Žegaru, gdje je otkrila brekinje, Grgas je pitala je i za mukinje.

E, mukinja nema ovdje u Žegaru, rekao je tamošnji stočar Danilo Komazec.

Mukinje rastu u Lici, a ima ih i u Dubokom dolu, naputio je Danilo magistricu Grgas.

Stvarno, tek što je stigla i započela očevid, ugledala je, kako kaže, čudesno stablo mukinje. Suosjećajući s oštećenikom zbog gubitka teleta ipak je zamolila Svetozara Birkića da stane uz stablo krcato plodova.

– Svetozar me potpuno razumije pa sam ga snimila uz mukinju. A, i tko ne bi poželio fotografski snimak uz izuzetnu šumsku voćku koja vas mami prekrasnim žarko crvenim plodovima jer možda već sutra bude kasno, možda je neće biti, neće postojati, zabrinuto je zaključila Grgas.

Ukusni plodovi lijek protiv dezinterije

Kao i brekinja, tako je i mukinja srodnik jarebike. Uspijeva na osunčanim planinskim obroncima, u pojasu bukovo-jelovih šuma. Može narasti u visinu od 12 do 15 m, može doživjeti i 200 godina, a često se na najvišim dijelovima areala javlja kao grm. Kora je glatka, tamno sivo smeđa s bijelim pjegama. Listovi su široki, kožasti odozgo, sjajni odozdo, srebrnasti i gusto dlakavi. Rub lista je dvostruko napiljen. Cvjetovi su dvospolni, bijeli skupljeni u guste krupne gronje.

Plod je crvenkaste boje i sadrži 1-3 sjemenke, ističe Grgas. Ova biljka se dosta često sadi u parkovima i vrtovima.

Plodovi mukinje su brašnasti, a tek nakon prvih mrazeva okus im postaje ugodan i slatkast. Od mukinja se miješanjem s drugim jesenskim voćem mogu prirediti ukusni želei, marmelade, kompoti, sirupi te voćna vina i rakije. U pučkoj medicini ovo se šumsko voće koristilo kao sredstvo protiv dizenterije.

Ugrožene šumske voćkarice

Mukinja, kao i ostale šumske voćkarice, ne daju samo ukusne plodove, već pridonose očuvanju bioraznolikosti šumskih ekosustava. No, posljednjih godina zbog pretjerane sječe, budući da je drvna masa gotovo svih voćkarica vrlo vrijedna, došlo je do popriličnog smanjenja njihovog udjela u šumskim ekosustavima Hrvatske. Tako je doc. dr. sc. Damir Drvodelić sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu (Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma) koji se ozbiljno posvetio istraživanju šumskih voćkarica iz roda Sorbus (oskoruša, jarebika, brekinja, mukinja i mukinjica), koje su potpuno i nepravedno zapostavljene, došao do zabrinjavajućih podataka. Naime, na cijelom području Hrvatske ukupno je registrirano 77 stabala , od toga 13 stabala mukinje, 14 jarebike , 13 oskoruše i 37 stabala brekinje.

-Krajnje zabrinjavajuće, komentira mr. sc. Ana Grgas i zaključuje.

– Ako izgubimo šumske voćkarice (mukinje, brekinje, oskoruruše, jarebike, divlje kruške, jabuke), izgubit ćemo estetsku vrijednost šumskog ekosustava.

A brojne vrste ptica, divljači i ostalih šumskih životinja ostat će bez hrane u zimskom razdoblju, što može neizravno dovesti do pada vitalnosti i otpornosti šumskih ekosustava jer ptice i životinje neposredno reguliraju brojno stanje štetnih organizama.

 class=
Svetozar Birkić uz mukinju u Dubokom dolu
Prethodni članakVažno je nastaviti ulaganje u ribarstvo i u zaštitu Jadrana
Sljedeći članakIzdano 145 odluka o isplatama MSP-ovima u iznosu od 41,1 milijun kuna
Nedjeljko Jusup
Nedjeljko Jusup, dugogodišnji je novinar i urednik. Rođen 7. siječnja 1951. godine u Zadru gdje je završio Gimnaziju pedagoškoga smjera "Juraj Baraković", a studij novinarstva na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo u Ljubljani. S pisanjem počinje još kao srednjoškolac u zadarskom Narodnom listu, tijekom studija u Ljubljani surađuje u Ljubljanskom dnevniku, Pavlihi i u splitskom tjedniku Nedjeljnoj Dalmaciji. Od 1980. do 1991. urednik je dopisništva u Radničkim novinama, tjedniku Saveza sindikata Hrvatske. Surađuje u Večernjem listu, Oku, Zapadu, Novom listu… U ratnim uvjetima 1994. godine, kao autor projekta i prvi glavni urednik s nekolicinom zadarskih kolega pokrenuo najprije tjednik Zadarski list koji je pod njegovim vodstvom nakon četiri godine prerastao u dnevni list. Izlazi stalno od 3. studenoga 1994. Jusup se bavi i publicistikom. Napisao više tekstova o razvitku medija u Zadru, uredio knjige i monografije "Politički obračuni", “Libar okorjelog agronoma” "Hrvatski misir", "Dragulji hrvatskog misira", "112. brigada: Od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja RH", Putopisne paralele: "Od Cerodola do Burgundije", “Stanislav Antić: Moje životno djelo”.. Dobitnik je više novinarskih nagrada i priznanja među kojima i godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva - Zlatno pero 1991/1992 godine za svoje ratne reportaže s prve crte bojišnice. Nakon umirovljenja (2017.) nastavlja uređivati specijalizirani prilog Plodovi zemlje i mora kojega je, s ciljem povezivanja znanosti, struke i prakse u poljodjelstvu i ribarstvu, prije 20 godina pokrenuo u Zadarskom listu. Surađuje sa američkim portalom Olive Oil Times i Gospodarskim listom, objavljuje i u specijaliziranom časopisu Maslina u izdanju Slobodne Dalmacije, kao i portalu Agroklub koji ga je proglasio Autorom godine 2018. Nedjeljko Jusup je dugogodišnji član Hrvatskoga novinarskog društva i Društva agrarnih novinara Hrvatske od njegova osnivanja, aktivno sudjeluje na skupovima i seminarima, okruglim stolovima ili tribinama posvećenim aktualnim problemima novinara. Jedan je od organizatora Međunarodnog znanstvenog skupa "Kraljski Dalmatin – 200 godina zadarskog i hrvatskog novinarstva u europskom kontekstu". Inicirao je i sudjelovao u pokretanju brojnih poljoprivrednih manifestacija među kojima VINCRO u Polači, Vinin u Ninu. Ravnokotarska fišijada u Benkovcu… Jusupov novinarski i urednički moto je: Informativno, poučno i zanimljivo. Piši tako da riječima bude tijesno, a mislima široko.