Kako na proljeće spriječiti pojavu bolesti jabučastog voća?

29
SONY DSC

U hrvatskim plantažnim nasadima od jabučastog voća uglavnom uzgajamo jabuku i značajno manje krušku, dok su dunje i mušmule uglavnom prisutne kao pojedinačna stabla uz okućnice i/ili vikendice. Procjenjujemo da tek jednu trećinu od ukupnih površina jabučastog voća uzgajamo u suvremenim nasadima, dok su preostale dvije trećine površina stariji travnjački voćnjaci s tradicionalnim sortama na visokim stablašicama ili manje površine mješovitog voća koje rastu uz okućnice (vikendice). Premda je na dominantnoj vrsti jabuci početkom novog milenija bilo opisano više od 250 različitih vrsta štetnika (uglavnom kukaca i grinja), od prosječno zabilježenih šteta uzročnici biljnih bolesti čine gotovo 70%.

U nasadima sa suvremenim sortimentom mjere zaštite od uzročnika bolesti jabuka usmjerene su uglavnom protiv krastavosti (Venturia), pepelnice (Podosphaera), te paleži cvijeta i rodnih mladica (Monilinia)! Na dunjama ekonomske štete bilježimo uglavnom od paleži cvijeta i lišća, te truleži plodova (Monilinia linhartiana), a barem jednom u pet godina možemo očekivati jaču pojavu bakterijske paleži (Erwinia amylovora) na svim jabučastim vrstama (jabukama, kruškama, dunjama i mušmulama). Vremenski su uvjeti od presudna značaja na pojavu i razvoj uzročnika bolesti jabučastog voća, pri čemu je količina i raspored oborina (mm), uz temperature (°C) i vlažnost zraka (%) od presudnog značaja. Skupinu pjegavosti (krastavosti) lišća i plodova čine brojniji uzročnici bolesti jabučastog voća iz različitih gljivičnih rodova, npr. Venturia, Diplocarpon, Mycosphaerella, Pleospora, Phyllosticta i dr.!

Što se uzročnici bolesti u vegetaciji voćaka ranije pojave u obliku prepoznatljivih simptoma, a naknadno bilježimo optimalne uvjete za njihov sekundarni razvoj, to će ekonomske štete biti veće. Neke se bolesti jabučastog voća jače razvijaju tijekom iznadprosječno prohladno-vlažnog razdoblja (npr. Venturia, Monilinia), a neke zahtijevaju vrlo sparno i toplo vrijeme (npr. Podosphaera, Erwinia)!

Krastavost jabuke i kruške

Ekonomski je najpoznatija, najraširenija i najštetnija krastavost jabuke i kruške (Venturaia inaequalis, Venturia pyrina). Bolest je prvi puta opisana na jabukama u skandinavskom području (Švedska, 1819. godine), pa se uz dovoljno dugo vlaženje osjetljivog biljnog tkiva (>48 sati) razvija već na temperaturama 0,5- 2,2°C. Štete su veće u sjevernijim uzgojnim područjima jabuke u Hrvatskoj, a cjelokupni godišnji program zaštite suvremenih sorata i klonova jabuke od početka otvaranja pupova do zriobe plodova usmjeren je u svim aplikacijama protiv uzročnika krastavosti. Jače zaraženo lišće prijevremeno otpada, a krastavi plodovi se eventualno mogu iskoristiti za industrijsku preradu. Dva su osnovna načina prezimljenja krastavosti jabuka i krušaka: (1) na zaraženom i otpalom lišću krajem zime nastaju plodišta (pseudoteciji) koja u proljeće “oslobađaju” infektivne askospore (značajno za jabuku) i (2) kao micelij u ranama zaraženih izbojaka (značajno za krušku). Najkritičnije razdoblje za razvoj krastavosti jabuka i krušaka su kišni dani tijekom travnja i svibnja. Tadašnje svako zadržavanje vlage u trajanju barem 18 sati pri optimalnim temperaturama 17- 23°C uzrokuje vrlo jaku primarnu zarazu lišća i/ili mladih plodova jabuka i krušaka!

Pepelnica jabuka

Pepelnica jabuka (Podosphaera) postaje zadnjeg desetljeća sve veći problem u nasadima i rasadnicima na osjetljivim sortama (npr. Idared, Jonagold), prvenstveno zbog sve manje hladnih zima i spoznaje da ova bolest prezimi kao micelij u inficiranim lisnim i cvjetnim pupovima. Naime, prezimljujući potencijal pepelnice jabuka može biti reduciran vrlo niskim zimskim temperaturama s vrijednostima nižim od -22° i -25°C. U proljeće s razvojem lišća i cvjetnih organa micelij fruktificira u brojne oidije koje sekundarno šire zarazu. Optimalne temperature za razvoj pepelnice jabuka su 20-22°C uz vlažnost zraka >45%.

Promjenom klime i postavljanjem mreža protiv tuče, pepelnica jabuka postaje sve značajnija bolest koja zahtjeva kombinaciju mehaničkih (rezanje i uništavanje zaraženih organa) i izravnih mjera suzbijanja primjenom fungicida.

""

Palež cvijeta i smeđa trulež

Raširena bolest koja gotovo svake sezone napada sve jabučaste voćne vrste je palež cvijeta i rodnih mladica, te smeđa trulež plodova (Monilinia spp.). U našim uzgojnim područjima najvažniji je uzročnik propadanja plodova na voćkama i tijekom skladištenja. Zreli su plodovi podložniji zarazi, a smeđa trulež se brzo širi u unutrašnjost tkiva. Zbog infektivnog prijenosa dodirom, često je nekoliko zaraženih plodova u skupini (vidi sliku). “Mumije” koje nastaju iz trulih i osušenih plodova glavni su način prezimljenja bolesti. Mumificirani plodovi predstavljaju stromu u kojoj micelij ostaje vitalan nekoliko godina. Proljetne zaraze cvjetnih organa ovise o dugotrajnim kišnim razdobljima, jer je potrebno vlaženje u trajanju 38-49 sati uz temperature 20°C i naknadno vrlo visoku vlažnost zraka (94-100 %) da bi na mumificiranim plodovima nastali infektivni konidiji. Moguće je da na zaraženim plodovima (jabuke, kruške, dunje) nakon prezimljenja na tlu nastaju plodišta apoteciji iz kojih za kišna razdoblja oslobođene askospore mogu širiti zaraze i na veće udaljenosti. Oštećene (Iz bilo kojeg razloga) plodove jabučastog voća tijekom ljeta naknadno brzo zahvaća smeđa trulež.

Rak kore se češće pojavljuje u nasadima jabuka i krušaka koji su podignuti na vlažnim i hladnim tlima, u blizini rijeka i na mjestima gdje se javlja kasni proljetni mraz.

Rak kore

Rak kore (Neonectria) jednako napada jabuke i kruške. U sustavima guste sadnje jabuka na nekim su sortama zabilježene vrlo velike štete, npr. Gala, Idared, Fuji, Gloster, Pinova i Crveni delišes. Provodnice uzgajane na slabo bujnim vegetativnim podlogama (npr. M9) manjeg su promjera, pa ih uzročnik bolesti brže obuhvati (“prstenuje”) (vidi sliku). Na izbojima su obično napadnuta mjesta uz pupove, gdje prvo vidimo smeđe ulegnute zone uz odumiranje kore. Dio iznad odumrlog mjesta se suši, a vrh se savija, pa time podsjeća na bakterijski palež (Erwinia). Kod kruške, često na mjestima napada nastaju nabrekline različitog oblika. Na rubu rak-pukotina, u drugoj sezoni se nakon infekcije formiraju koraljno-crvena plodišta periteciji ili se razvija prezimljujući micelij u odumrloj kori. Infektivnim askosporama ili konidijama uzročnik raka kore je “aktivan” gotovo cijele godine, jer su zaraze uz dovoljno vlage i široki raspon temperatura (od 0-1,5° do 32°C) moguće na svim oštećenim mjestima (tuča, ožiljci nakon otpadanja lišća, mjesta reza, pukotine nastale od mraza i dr.). Rak-rane na kori također mogu potjecati od uzročnika krastavosti (npr. Venturia pyrina) i bakterijske paleži (Erwinia amylovora). Kod krastavosti, u pukotinama kore na rubovima raka nisu vidljiva crvenkasta plodišta, a kod bakterijskog paleža se na rubovima rak-rana u optimalnim uvjetima topline i vlage formira gotovo čista kultura u obliku bakterijskog iscjetka.

""
Većina gljivičnih i bakterijskih bolesti jabučastog voća prezimljava na zaraženom i otpalom lišću (slika 1. npr. Venturia, Diplocarpon), u obliku mumificiranih plodova (slika 2., npr. Monilinia, Colletotrichum) te u rak-ranama (slika 3., npr. Neonectria, Erwinia). Alternativni domaćin (Juniperus spp.) važan je za prezimljavanje i epidemiologiju kruškine hrđe (slika 4.).

Hrđe

Skupina bolesti hrđe lišća i plodova (Gymnosporangium spp.) kruške i dunje značajno se razlikuju prema načinu prezimljenja u odnosu na sve druge uzročnike bolesti. Kruškin pikac je najpoznatija vrsta hrđe opće raširena u južnim područjima naše zemlje, gdje prirodno rastu crnogorične Juniperus vrste. U Međimurju također zadnjih sezona pronalazimo simptome hrđe na kruškama, poglavito ako su na udaljenosti 500-2.000 metara posađeni ukrasni Juniperus grmovi. Hrđa uglavnom napada lišće krušaka (svjetlo-narančaste pjege čije središte posmeđi, a na donjoj strani pjega nastaju hipertrofije u obliku grbastog izraštaja). Krajem ljeta vjetar prenosi hrđu s kruške na Juniperus vrste, gdje bolest napada mjesta izlaza igličastog lišća iz drva. Zaraženi dijelovi grana Juniperusa zadebljaju u hladetinaste izrasline, koje tijekom vlažnih i dovoljno toplih proljetnih dana oslobađaju teliospore (“vraćaju” zarazu na mlado lišće kruške). Isto vrijedi za hrđu na dunjama i mušmulama.

Sakupljanje i uništavanje zaraženih biljnih organa (npr. lišće sa simptomima bolesti, mumi ficirani plodovi) i rezidba oboljelih (osušenih) grančica, osnovne su preventivne mehaničke mjere kojima možemo umanjiti prezimljujući potencijal bolesti voća (naročito u manjim mješovitim nasadima uz okućnice i vikendice).

Primjena bakarnih fungicida (npr. Champion, Cuprablau-Z, Neoram, Nordox i dr.), kasno ujesen, kad otpadne više od 50% lišća i početkom proljeća u vrijeme bubrenja i otvaranja vršnih pupova, umanjuje prezimljujuće stadije većine gljivičnih i bakterijskih bolesti jabučastih voćaka.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakBiodizel – prilika za poljoprivrednike?
Sljedeći članakPoziv na savjetovanje iz zaštite na radu
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.