Prilog broja: Tradicijom do zarade

184

""U novije doba često u nedostatku vizije ili novog proizvoda i usluge koje bi bile konkurentne cijenom uvoznim proizvodima, zaziva se kao mogući tajni, magični i pomalo nedokučivi spas „tradicijski proizvod“. Tradicijski proizvod kod jednih izaziva sjetu, kod drugih, napose djece iz generacije modernih elektronskih uređaja podsmijeh pomiješan sa strahom od povratka u prošlost, a kod trećih nerazumijevanje o čemu se radi. Je li to prilika za pojedinca i manju skupinu ili priča za mnoge nesnalažljive u svijetu globalizacije kad se viralno i stvarno susrećemo s mnoštvom novoga, čak i kod proizvoda nasušnih za življenje kao što su poljoprivredno-prehrambeni proizvodi.

Tradicija i očuvanje od zaborava

Postoje mnoge definicije tradicije te s time i tradicijskih ili autohtonih proizvoda. Prema jednima tradicija (lat. traditio) je predaja, predavanje iskustva i kulturne stečevine (običaji, vjerovanja, norme, vrjednote i dr.) neke zajednice i prenošenje – usmeno, pismeno ili primjenom – iz naraštaja u naraštaj; to je predaja ili jednostavnije „ono što se uvriježilo, uobičajilo na nekom području tijekom duljega razdoblja“ (www.enciklopedija. hr) Tako iz tradicije nastaju, nestaju, pojavljuju se iznova proizvodi baštineći prošlost u proizvodnji te se na našim prostorima i u jeziku uvriježi pojam tradicijski proizvod. Drugi ga, misleći na isto, nazvaše autohtoni.

Prošlost ima svoju cijenu

Tradicija nije sebi svrha nego i ona, tj. skupa s proizvodima postade roba. I kod toga se onda javlja i pojam korist ili zarada, kako za pojedinca, tako i za skupinu ili zajednicu u cjelini. Zarada, suvišak dobivenog iznad uloženog, može biti manja ili veća. Da bi bila veća često se pokušava izlaz pronaći u tradicijskim proizvodima određenog područja koji zbog manjka dobivaju na važnosti. Ali i zbog ekstra više cijene jer prošlost ima svoju cijenu. Elementi tradicije se često ugrađuju u nove proizvode, ali i neki proizvodi zbog dugog vremena proizvodnje ponekada postaju proizvodi koji se mogu svrstati u skupinu tradicijskih. Već dugo svjedočimo da prepoznatljivost Hrvata i Hrvatske u svijetu iskazuju „stari“ povijesni crveno/ bijeli kvadratići. Osim na sportskoj odori oni se ugrađuju u druge znamenke, obilježbe i promidžbe proizvoda sa ovoga područja. Drugi povijesni „dodatak“ je hrvatski pleter, a treći je nezaobilazna kravata. Široka je lepeza tradicijskih proizvoda na području Hrvatske. Neki se pojavljuju samo u pisanim prispodobama, neki se trajno proizvode, a neki postaju zanimljivi tek u novije doba. Sve tradicijske proizvode možemo staviti u nekoliko velikih skupina i to:
– tradicijski proizvodi ruralnih zajednica i
– tradicijski proizvodi urbanih sredina Ali ih možemo promatrati i kao:
– tradicijski proizvodi materijalne naravi i
– tradicijski proizvodi nematerijalne naravi
Najčešće kad govorimo o tradicijskim proizvodima na um nam dolaze prehrambeni proizvodi koji zahvaljujući mnoštvu manifestacija od zaborava postadoše prisutni u svakodnevnici ili barem u dane izuzetnih događanja. Kao pionire toga možemo spomenuti Agrarno savjetovanje s manifestacijom-sajmom „Proizvodi Hrvatskog sela“, ali i druge udruge i pojedince. Takvi proizvodi i na razini Europske unije imaju sve važnije mjesto te postadoše zaštićeni po nekoliko osobina. Drugu skupinu proizvoda čine oni koji uporabom starih, tradicijskih postupaka dorađuju i prerađuju darove prirode i od kojih dobivamo ili jestvine ili najčešće pripravke za uljepšavanje ili za liječenje određenih bolesti i ozljeda. Treću skupinu tradicijskih proizvoda čine proizvodi iz kućne radinosti kao što su odjevni predmeti, ukrasi itd. U četvrtu skupinu možemo pobrojati mnoge proizvode raznih obrta itd.U tradicijske proizvode nematerijalne naravi možemo pridružiti pjesme, govore, plesove, stare sportove itd., koji se također štite od zaborava, ali i kao vrijednost generacija jednog naroda, područja i sl. I stari, pomalo već nestali govori i dijalekti spadaju u nematerijalnu baštinu. A tu su i kolo linđo dubrovačkog primorja, korčulanska moreška, kolo na dva štuka. Pa možemo pobrojavati sve do različitih umijeća prigodnih za svetkovine kao što su igrokazi i prikazi, te mnoštva drugih iz bogate kulturne povijesti ovih područja.

""

Osmišljeno u projekt „Tradicijom do zarade“

Za sve tradicijske proizvode hrvatskog podneblja nekoliko je zajedničkih karakteristika bez obzira od kuda su i koji su. Prva osobina je da je sve manje onih koji za njih znaju iz „prve ruke“ nego su saznali iz priče starijih ili iz zabilježbi svekolike naravi. Živućih svjedoka je sve manje, kao i onih koji bi slušali ili ne daj Bože i pokušali „proizvoditi starine“. I čitanje, u vremenu „bitnijih informacija za prihvaćeni tempo življenja“, je sve manje popularno općenito, a poglavito među mladeži. Čak ako postoje zapisi ili sjećanja na tradicijske proizvode, onda često nema podučenih da ih proizvode. Učenje sustavom šegrta je davno nestalo, ali se često postavlja i pitanje kao i kod „što je starije; kokoš ili jaje?“ možda šegrta i nema jer nema dobrih starih majstora. A koliko mladi žele u tzv. proizvodna zanimanja, svjedočimo svake upisne školske godine. I ako bi se našao netko tko bi bio voljan proizvoditi, pitanje je kupca odnosno tržišta. Ili, koliko neki stari proizvodi mogu poslužiti danas jer u međuvremenu su došle nove tehnologije ili zamjenski, industrijski proizvodi. Koliko su licitarska srca prigodni darovi? Tko će izdvojiti poveću svotu novaca za tkanu ili zlatom vezenu, pomalo krutu i tijelu neprigodnu košulju. I zato za početak, da ne postane kasno, potrebno je u cijeli projekt „tradicijom do zarade“ krenuti osmišljeno u nekoliko koraka i to:
1. stvoriti katalog tradicijskih proizvoda i usluga ruralnog i drugog područja Hrvatske te katalog za pojedine krajeve ponaosob;
2. zakonski urediti zaštitu od zaborava, a posebno stare obrte;
3. stvoriti tehnološku kartu za proizvodnju svakog proizvoda za kojim postoji interes;
4. stvoriti sustav potpore za pokretanje proizvodnje ili za očuvanje već onih postojećih proizvodnji;
5. istražiti mogućnost primjene tradicijskih proizvoda u novim uvjetima;
6. istražiti zainteresiranost tržišta za pojedine proizvode količinom i cijenom;
7. promidžbenim aktivnostima stalno podsjećati na važnost tradicijskih proizvoda.

Sve navedeno bitno je za cijelu zajednicu, ali posebno za ruralni prostor koji je u svome bogatstvu različitosti Božji dar za Hrvatsku. Dar ne služi samo da se čuva nego da se njime i dičimo i koristimo u češćim prigodama. I tako ruralni prostor koji proživi i ponovo doživljava svoju katarzu treba postati čuvar vremena, a njegovi stanovnici dobiti priliku za posao i zaradu.

Međutim, ne treba i ne smijemo prostor i ljude dijeliti na skupine, na ruralno i urbano, jer većina u gradovima dođoše prije ili kasnije „negdje sa sela“, donesoše puno dobroga i ugradiše dio kulture i tradicije u nove proizvode. Pa stoga, neka i ovaj puta sinergijski učinak bude pokretač očuvanja tradicijskih proizvoda. Koliko s idejama, još više u primjeni odnosno korištenju. U bogatstvu tradicijskih proizvoda odabranih za ovaj prilog vodili smo se mišlju da one koje ćemo predstaviti iz pojedinih skupina budu proizvodi koji manjim ili većim skupinama postadoše izvor zarade, ali i koji bi mogli biti nit vodilja za novozainteresirane. Teško je bilo u mnoštvu pronaći za ovu prigodu pristale, a da se netko ili neki ne naljute. Zbog toga prikazujemo proizvode koji su do danas zaštićeni na razini EU i nekoliko koji su zanimljivi u domaćim okvirima te neka ovo bude početak sustavnosti koju često zagovara naš i vaš Gospodarski list.

Zaštita proizvoda u Europskoj uniji i kako do zaštite

""U Europskoj uniji trenutno je registrirano oko 1.400 poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda čiji nazivi nose oznaku izvornosti, zemljopisnog podrijetla ili zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. Najviše zaštićenih proizvoda, čak 293 ima Italija, slijedi je sa 242 Francuska. Na trećem mjestu je Španjolska sa 194 proizvoda, dok primjerice, Estonija i Malta nemaju niti jedan proizvod sa EU oznakom zaštite. Hrvatska sa 16 registriranih naziva proizvoda zauzima 13. mjesto što je doista uspjeh budući da smo najmlađa članica Europske unije, a mogućnost registracije oznaka stekli smo tek od srpnja 2013. godine nakon pristupanja u EU. U Europskoj uniji su zaštićeni proizvodi predstavljali 5,7% ukupne prodajne vrijednosti svih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te proizvoda sektora vina i jakih alkoholnih pića u 2010. godini što je iznosilo oko 54,3 milijarde eura. Iste godine, vrijednost izvezenih proizvoda sa zaštićenim nazivima iznosila je 11,5 milijardi eura odnosno oko 15% od ukupnog izvoza proizvoda prehrambene industrije i industrije pića članica EU. U međuvremenu su ti iznosi još i porasli. Postupak zaštite na razini Europske unije prikazan je na Shemi 1, pri čemu se zaštita odnosi na ZOI-zaštićena oznaka izvornosti, ZOZP-zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla i ZTS-zajamčeno tradicionalni specijalitet. Za zaštićenu oznaku izvornosti – ZOI (egl. PDO–Protected Designation of Origin) sve faze proizvodnje moraju biti unutar definiranog zemljopisnog područja (dozvoljen izuzetak s obzirom na izvor hrane za životinje). Za zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla – ZOZP (engl. PGI – Protected Geographical Indication) najmanje jedna, a može i više faza proizvodnje mora biti na definiranom zemljopisnom području (dozvoljena ograničenja s obzirom na izvor sirovina). Za zaštitu naziva proizvoda oznakom zajamčeno tradicionalnog specijaliteta – ZTS (engl. TSG – Traditional Speciality Guaranteed) potrebno je dokazati postojanje proizvodnje unazad najmanje 30 godina, kao i njeno postojanje danas uz primjenu istog načina proizvodnje i/ili sirovina/ sastojaka. Više o tome u https://www.mingo.hr/public/documents/115-vodic-zastita-autohtonih-proizvoda-lowres.pdf

""

Varaždinsko zelje

""U ovo godišnje doba iz malo kojeg doma se ne osjeti specifični miris koji svi prepoznaju kao miris kiselog zelja. A za sjeverni dio Hrvatske pa i velikog dijela Zagreba pravo zelje je samo varaždinsko zelje. Varaždinsko zelje od 19.10.2017. nosi europsku znamenku izvornosti. Proizvodno područje varaždinskoga zelja je sjeverozapadna Hrvatska, odnosno Varaždinska županija koja ima dugu tradiciju proizvodnje kasnih sorti zelja. Varaždinsko zelje se proizvodi od izvorne sorte varaždinski kupus koja se nalazi u Popisu utvrđenih domaćih i udomaćenih stranih sorti poljoprivrednoga bilja koje se nalazi u proizvodnji u Republici Hrvatskoj. Proizvod „Varaždinsko zelje“ specifičnih je morfoloških i ekonomskih osobina te se razlikuje od drugih sorata kupusa što ga čini posebnim. Glavica je plosnata, tvrda i težine od 1 do 3 kg, a u gornjem dijelu zbijena. Više od dvije trećine gornje površine glavice je dobro pokriveno ovojnim listovima koji se u vrijeme berbe počinju uvijati prema gore. Plojke listova su tanke i imaju izražene lisne žile pri čemu je glavna lisna žila vanjskih listova glavice u temeljnom dijelu zadebljana. Rub lista je cjelovit, a boja mu je svijetlo maslinastozelena. Unutarnja boja glavice u vrijeme berbe je žućkastobijela. Glavica ima izrazito dugi unutarnji dio kocena, koji se može protezati do dvije trećine visine glavice. Korijen varaždinskoga zelja vrlo je snažan, a kocen je dosta izražen. Pripada grupi kasnih sorti otpornih na hladnoću, a može se proizvoditi i kao rano zelje. Posebnost proizvoda varaždinsko zelje je činjenica da predstavlja izvorni hrvatski proizvod od izvorne hrvatske sorte. S obzirom da se sve faze proizvodnje varaždinskoga zelja odvijaju u tom zemljopisnom području, od sjemena do gotovog proizvoda, zaštitom izvornosti je dodatno pojačano jamstvo ujednačene kvalitete proizvoda. Specifične kakvonosne osobine varaždinskoga zelja rezultat su svojstava tla na kojima se proizvodi, reljefa, klimatskih uvjeta te posebno utjecaja ljudskog znanja kroz dugogodišnju prilagodbu prikladnih proizvodnih metoda za postizanje prepoznatljivosti i posebnosti ovoga zelja. Zelje je gorkasto-ljutkastog okusa i jasnog mirisa. Varaždinsko zelje ima imidž jedne od najkvalitetnijih sorti kupusa na domaćem tržištu, posebice kad se koristi kao sirovina za kiseljenje. Rezultati istraživanja provedenoga među potrošačima kiselog zelja na zagrebačkom tržištu potvrđuju ovaj javni stav. Najviše potrošača preferira upravo varaždinsko zelje (40,4%), potom ogulinsko (24,2%) te svega 5,1% ličko. (prema Kovačić i Šakić-Bobić, 2005.)

Ogulinski kiseli kupus/Ogulinsko kiselo zelje

""Drugi kupus koji su davno prepoznali prvo domaći potrošači, a potom potvrdili i europski, časteći ga 21.8.2015. oznakom izvornosti pod imenom ,,Ogulinski kiseli kupus”/,,Ogulinsko kiselo zelje”. Svježi kupus sorte Ogulinski proizvodi se na širem području Grada Ogulina i općina Josipdol, Plaški, Tounj i Saborsko. ,,Ogulinski kiseli kupus” / ,,Ogulinsko kiselo zelje” se dobiva prirodnom malolaktičnom fermentacijom svježeg kupusa autohtone sorte ogulinski, proizveden i prerađen na spomenutom području. Svježi kupus se od drugih razlikuje jer ima svjetlozelenu boju vanjskih listova, oblik glavice je okruglo plosnat, okus je blago aromatičan, svjež a i miris je blago aromatičan. Glavica je teža od jednog kilograma, čvrsta, neoštećena, čista bez vidljivih vanjskih primjesa, štetočina i bez stranih mirisa i okusa. Priprema kupusa za kiseljenje se sastoji od odvajanja glavica po krupnoći, odnosno odvajanja cijelih glavica koje će se kiseliti i onih koje će se prije kiseljenja rezati, te odstranjenja oštećenih listova, obveznog vaganja i rezanja. Stroj za rezanje glavica treba podesiti tako da je razmak noževa ujednačen i da su rezanci kupusa glatkog reza. Rezanom se kupusu dodaje 2 do 3% kuhinjske soli nakon čega se stavlja u fermentacijske bazene ili posude. Rezani se kupus treba jednolično rasporediti po bazenu ili fermentacijskoj posudi, uz ujednačeno tiskanje mase rezanaca tako da dođe do izdvajanja soka. Pri kiseljenju se glavicama kupusa dodaje 5 do 6% bistre otopine kuhinjske soli. U prvoj fazi kiseljenja, koja traje oko sedam dana, temperatura zraka u prostori kiseljenja mora biti najmanje 6 0C. Nakon burnog procesa kiseljenja, kupus se sliježe u posudi ili bazenu te ga iznova treba opteretiti/stisnuti odozgo. Nakon završetka burnog procesa kiseljenja, temperatura zraka u prostoriji se održava na razini do 25 0C uz povremeni nadzor. Ovisno o veličini i čvrstoći glavica, proces kiseljenja kupusa se nastavlja još šest do osam tjedana i nakon čega možemo reći da je proizvod ,,Ogulinski kiseli kupus»/,,Ogulinsko kiselo zelje» spreman za prodaju. Do okončanja prodaje, kiseli kupus čuvamo u tamnom prostoru na temperaturi rasola do 22 0C.

Šoltansko maslinovo ulje

""Šoltansko maslinovo ulje europsku znamenku izvornosti je ponijelo 21.10.2016.. Područje proizvodnje “Šoltanskog maslinovog ulja” ograničeno je na otok Šoltu i otočiće ispred mjesta Maslinice. Šolta je mali, naseljeni otok u srednjoj Dalmaciji. Nije sigurno ni danas jesu li Grci ili Rimljani donijeli maslinovo stablo na Šoltu ili su ga tamo našli, kultivirali i raznosili po Sredozemlju. Zbog teško dostupnih krševitih terena na kojima su podignuti maslinici otoka Šolte potrebno je uložiti puno truda i znoja jer maslinici se i danas obrađuju ručno ili malim tradicionalnim oruđima. I berba je ručna što ujedno omogućava selekciju plodova već u samom masliniku i jamac je ujednačene visoke kvalitete ulja. Jedna od specifičnosti proizvodnje je ta da proizvođači na otoku Šolti primjenjuju metodu navrtanja, odnosno cijepljenja sorte Oblice sa sortom Levantinke (sinonim: Šoltanka) čime nastaju tzv. mješovita stabla. Na taj način se poboljšava rodnost stabala Oblice i ukupno se povećava urod maslina. „Šoltansko maslinovo ulje“ proizvedeno je od maslina koje se odmah nakon berbe nose na uljaru i prerađuju u ulje. Ove masline ubrane su sa prošaranih stabala na kojima je 1/3 plodova potamnila, a 1/3 je još žuto zelene boje. Posebnost i kvaliteta „Šoltanskog maslinova ulja“ proizlazi prvenstveno iz velikog udjela sorte Šoltanke (Levantinke) koje mora biti između 50 i 100%. Nigdje na svijetu nema ove sorte u tolikom postotku kao na Šolti. Ostatak je sorta Oblica koja također daje specifičan okus ulju. Klima Šolte s vrućim i suhim ljetima, izloženost buri, minerali u kamenu vapnencu, te specifičan sastav tla i flore zajedno formiraju ovaj svojevrsni proizvod, te mu daju neponovljiv pečat. Iskustvo i znanje šoltanskih maslinara i duga tradicija maslinarstva na Šolti još je jedan od razloga koji „Šoltansko maslinovo ulje“ čine nezamjenjivim. Ono nema nikakvih aditiva, začina, ono je čisti sok iz ploda masline. Stručni nadzor se odvija već u masliniku, zatim kod proizvodnja, spremanja u spremnike u skladištu i na koncu kod punjenja u boce i označavanje. Sve ove radnje odvijaju se u potpunosti i samo na otoku Šolti, a ne treba ni spominjati da masline potječu isključivo sa stabala iz šoltanskih maslinika.

Korčulansko maslinovo ulje

""Od 5.10.2016. Korčulansko maslinovo ulje nosi europsku znamenku izvornost. „Korčulansko maslinovo ulje“ je ekstra djevičansko maslinovo ulje koje se dobiva izravno iz ploda maslina autohtonih sorti Lastovke i Drobnice, pojedinačno ili u kombinaciji, u najmanjem udjelu od 80%. Područje proizvodnje „Korčulanskog maslinovog ulja“ obuhvaća cijeli otok Korčulu, a danas se uzgojem maslina i proizvodnjom maslinovog ulja na otoku bavi oko tisuću poljoprivrednih gospodarstva i 10 uljara što je pokazatelj da maslinarstvo predstavlja važnu gospodarsku djelatnost Korčule. Na posebnost „Korčulanskog maslinovog ulja“ utjecali su specifični pedo-klimatski uvjeti otoka Korčule te utjecaj čovjeka. Kako bi kultivirali brdovite i krševite terene otoka Korčule lokalni su ih stanovnici pretvorili u terasasta tla ograđena suhozidima na kojima se uzgajaju nasadi maslina prvenstveno sorti Lastovke i Drobnice. Vrlo visoke dnevne temperature s iznimno velikim brojem sunčanih sati na otoku Korčuli, pogoduju uzgoju i rastu maslina, a posebno navedenim sortama koje su izuzetno otporne na sušu. Zbog toga imamo specifično dugo razdoblje berbe koje traje od listopada do početka veljače. Posebnost „Korčulanskog maslinovog ulja“ je u mirisu po zelenom plodu i lišću masline, te u okusu ujednačene srednje do intenzivne gorčine i pikantnosti što je posljedica većeg udjela ukupnih fenola.

Krčko maslinovo ulje

""I krčko maslinovo ulje našlo se na listi europske znamenke izvornosti i to od 6.7.2016. godine. Povijest maslinarstva otoka Krka seže u doba grčke kolonizacije ovog područja te sve do sada nalazimo brojne zapise o maslinarstvu na tome području. Oduvijek se pozornost posvećivala kakvoći maslinovog ulja te se već početkom dvadesetog stoljeća organiziraju pokazni maslinici kao temelj podizanja kvalitete što je nastavljeno usavršavanjem prerade i skladištenja. Otok Krk je izrazito krševit te se gotovo svi radovi obavljaju ručno, od obrade zemlje do berbe maslina. Plodna, oskudna, zemlja u maslinicima ručno je donijeta i od ispiranja zaštićena izgradnjom suhozida. I tako su se godinama i desetljećima stvarala male plodne oazice u narodu zvane „škatule” ili “particele” na kojima su sađene masline. „Krčko maslinovo ulje“ je ekstra djevičansko maslinovo ulje dobiveno izravno iz ploda masline isključivo mehaničkim postupcima, ali samo od autohtonih krčkih sorti maslina Debela, Naška, Rošulja i Slatka, koje moraju biti zastupljene pojedinačno ili zajedno u najmanjem udjelu od 80 posto. Kako je Krk naš najsjeverniji otok te je utjecaj kontinenta na klimatske uvjete mediteranskog područja tu najizraženiji, ovdje uzgojene masline daju ulja s visokim sadržajem oleinske kiseline i polifenola koji ga štite od kvarenja, te mu daju svježinu i aromatičnost. Međusobno djelovanje lokalnih prirodnih faktora, autohtonih sorti, ljudskih čimbenika i tradicije dalo je proizvod pod nazivom „Krčko maslinovo ulje“.

Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres

""Proizvodnja i prerada maslina te skladištenje i punjenje „Ekstra djevičanskog maslinova ulja Cres“ ograničeno je na područje otoka Cresa te je i ono nakon propisane procedure 15.7.2015. godine dobilo pravo na naslov zaštićene izvornosti. Ulje je dobiveno iz ploda masline sorti slivnjača i/ili plominka u najmanjem udjelu od 90 posto, a ostatak do 10 posto mogu biti i druge sorte. Posebnost ovom ulju daju specifični pedološko-klimatski uvjeti otoka Cresa, genetske karakteristike korištenih sorti te umijeće lokalnog puka kod berbe i prerade maslina. „Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres“ odlikuju se blagom ili srednje izraženom pikantnošću i gorčinom, a ponekad i mirisom trave. Ono što razlikuje uzgoj maslina na otoku Cresu od drugih područja je ispaša ovaca u maslinicima, koje, u nemogućnosti provedbe odgovarajućih agrotehničkih mjera, sprječavaju zarastanje površina i doprinose očuvanju vlage u tlu.

Istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje

""Poluotok Istra osim po turizmu postao je postojbina u svijetu cijenjenog maslinovog ulja. To je i „Istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje“ koje se dobiva od sorti maslina kao što su istarska belica, buža, karbonaca, črnica, žižolera, rošinjola, pontža, leccino, frantoio, moraiolo, pendolino i picholine. Da bi imalo pravo na naslov „Istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje“, najmanje 80% ulja mora biti iz jednog ili više od navedenih sorti. U monosortnim uljima, najmanje 80% ulja mora doći iz jedne sorte maslina. „Istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje“ cijenjeno je i prepoznato po visokoj kvaliteti i organoleptičkim svojstvima koja proizlaze iz niza čimbenika. Ulje ima umjerenu do intenzivnu aromu svježih maslina, često se arome preklapaju s obilježjima voća, povrća ili zelenih vegetacija (npr. zeleno lišće, zelena trava itd.). Okus ovoga ulja je skladan, podsjeća na zdravu svježu maslinu i obično je umjereno gorak i oštar.

Dalmatinski pršut

""Na daleko poznata delicija „Dalmatinski pršut“ zaštićen je 13.2. 2016. oznakom zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. Pojava pršuta u Dalmaciji povezuje se sa širenjem Starog Rima kada se soljenje i sušenje koristi kao najefikasniji način čuvanja svinjskog mesa. U Dalmaciji se tehnologija prenosila s koljena na koljeno i u nekim elementima se sačuvala do danas kao jedinstvena i specifična samo za područje Dalmacije. Proizvodnja dalmatinskog pršuta smije se odvijati isključivo unutar administrativnih granica Ličko-senjske, Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačkoneretvanske županije. Dalmatinski pršut se dobiva od svinjskog buta s kosti, kožom i potkožnim masnim tkivom, bez zdjeličnih kosti, suho soljen morskom soli, dimljen blagim izgaranjem tvrdog drveta bukve, hrasta ili graba i mora se sušiti najmanje godinu dana. Za pršut se koristi svježi but s kosti dobiven od svinja koje su potomci komercijalnih mesnatih pasmina, križanaca ili linija odnosno njihovih križanaca u bilo kojoj kombinaciji. Gotov proizvod se odlikuje osebujnom aromom, blagim slanim okusom, jednoličnom crvenom bojom mesa i poželjnom konzistencijom. Dalmatinski pršut ne smije sadržavati nikakve dodatke osim morske soli. Najznačajnije razlikovno svojstvo u odnosu na ostale pršute iz šire regije jest aroma po dimu, po kojoj se dalmatinski pršut najlakše prepoznaje.

Drniški pršut

""I svoju konačnu međunarodnu potvrdnicu Drniški pršut oznakom zajamčeno tradicionalnog specijaliteta je dobio 8.2012.2015. Kako i samo ime sugerira, Drniški pršut proizvodi se na širem području grada Drniša tradicionalnim postupkom proizvodnje odnosno slijedom obrada buta, suho soljenje, prešanje, ispiranje, dimljenje, sušenje na zraku i zrenje. Sve se u proizvodnji pršuta obavljaja ručno. Svježi but se soli s propisanom količinom krupne morske soli uz uklanjanje tzv. ¨nečiste¨ soli i završno ispire zbog čega je okus drniškog pršuta manje slan odnosno blago slatkast. Osim toga, zabranjena je uporaba bilo kojih uobičajenih dodataka iz industrijske prerade mesa. Drniškog od drugih pršuta razlikuje dimljenje, jer uz drvo bukve i graba, koristi se i suha smrekovina, drvo i ljuske badema i suho smilje, zbog čega dim kojim se pršuti dime ima posebnu aromu. Sagorijevanje je tiho, a dimljenje pršuta blago i pri dobroj cirkulaciji zraka. Zbog toga je specifična aroma dima u zrelom drniškom pršutu uvijek blago naglašena, ali nikada ne prekriva aromu zrelog mesa. Prirodno sušenje i zrenje buta u specifičnim klimatskim prilikama drniškog podneblja presudno je za stvaranje karakterističnog okusa i arome pršuta. Bogatu tradiciju proizvodnje pršuta stvarale su brojne generacije lokalnih mještana vješto koristeći izvrsne prirodne uvjete zbog čega su područje grada Drniša i njegove šire okolice odavna postali sinonim za kvalitetan pršut. Tako je Drniški pršut bio služen na engleskom dvoru prilikom krunjenja kraljice Elizabete II., pa prilikom proslave pedesete godišnjice krunidbe, a tko zna….. Domovinski rat uz sva stradanja u sjećanju je mnogih po „stradanju i Drniških pršuta“ jer je bio delicija svih pa i „osloboditelja“ Drniša.

Istarski pršut/Istrski pršut

""Bez puno buke, kao kod drugih proizvoda, ovaj proizvod Istre potvrđen je kao izvorni proizvod 14.10.2015. godine. Proizvodi se na istarskom poluotoku u koje nisu uključeni otoci koji se uz njega nalaze. Prirodni uvjeti Istre, blage zime i suhu hladni vjetar idealni su za tradicionalnu proizvodnju istarskog pršuta. Česti vjetrovi obogaćeni mirisima mediteranskog raslinja omogućavaju sušenje bez dimljenja, što bitno utječe na njegovu kakvoću, odnosno na njegovu posebnost u odnosu na druge pršute. Istarski pršut/Istrski pršut je od svinjskog buta bez noge, kože i potkožnog masnog tkiva sa zdjeličnim kostima, suho salamuren morskom soli i začinima, sušen na zraku i bez dimljenja ne kraće od godinu dana. Prostorije za sušenje i zrenje pršuta trebaju se moći potpuno zamračiti, moraju imati stabilnu mikroklimu i temperatura zraka ne smije prelaziti 19 0C. Tijekom faze zrenja potrebno je održavati mikroklimatske uvjete koje će omogućiti rast poželjnih mikroorganizama i obrastanje vanjske površine gljivicama koje istarskom pršutu/istrskom pršutu daju prepoznatljiv izgled. Plijesni za mjesec do mjesec i pol dana počinju obrastati pršut u obliku okruglih kolonija, te ga s vremenom gotovo u potpunosti obrastu. Bujnost površinskih plijesni, te kasnije paučinastih ostataka “ocvalih” sivih plijesni, jedna je od prepoznatljivih karakteristika istarskog pršuta i pokazatelj pravilnog procesa sušenja i zrenja. Ovisno o težini butova traje i proizvodni proces te je najmanje 12 mjeseci za butove koji su u fazi soljenja imali masu do 16 kilograma odnosno za teže najmanje 15 mjeseci. Posebnosti istarskog pršuta/istrskog uvjetovani su sirovinom i tehnologijom proizvodnje temeljenoj na tradiciji što utječe na njegova organoleptička svojstva. Specifičnosti sirovine proizlaze iz kontroliranog uzgoja svinja određenih genotipova koje se po posebnim zahtjevima hrane u produženom tovu kako bi se dobile vrlo teške svinje koje su istarski seljaci tradicionalno rabili za proizvodnju pršuta. Zbog toga se u tovu svinje hrane djetelinom, bundevom, kupusnjačama, stočnom repom, kuhanim krumpirom itd.

Krčki pršut

""Krčki pršut ograničen je isključivo na područje otoka Krka i kao zajamčeno tradicionalni specijalitet je 14.4.2015. i ubilježen. I Krčki pršut je proizvod od svinjskog buta bez zdjeličnih kosti, suho salamuren morskom soli i začinima, sušen na zraku bez dimljenja te podvrgnut procesima sušenja i zrenja u trajanju od najmanje godinu dana. Pravilno proizveden Krčki pršut se odlikuje dobro izraženom karakterističnom aromom za zrelo sušeno svinjsko meso jer se pršut ne dimi, a mišićno tkivo je meke konzistencije koja omogućava pravilno narezivanje, te nema čvrstog, neelastičnog i tamnog površinskog ruba. Važno je naglasiti ovo posljednje, jer se otvoreno mišićno tkivo ne premazuje mašću, poput većine drugih pršuta pa ono ima tendenciju da se na površinskom dijelu suši i time postaje tvrđe. Krčki pršut mora biti teži od 6,5 kg.

Slavonski kulen / Slavonski kulin

""Rijetko su opjevani proizvodi kao što su kulen. Rijetko se s nekim proizvodom iskazuje poštovanje kao što je to kulen. Rijetko se u Slavoniji hvale nekim proizvodom kao što to čine s kulenom. Kulen prati Slavonca od rođenja preko krštenja, svadbe pa do odlaska na vječni počinak. Prema predaji, kako prenosi Hrvatska agencija za hranu, na području Slavonije proizvodnja kulena počinje istodobno naseljavanjem ovoga područja. I tako kulen postaje poveznica između plodne ravnice i žita, svinje i lokalnih običaja sve dok ne postade znamenka socio-kulturnog identiteta Slavonije. Izrada kulena postade natjecanje između velikih obiteljskih zadruga toga doba te neka obilježja se zadržaše i do danas. I danas je oblik natjecanja čemu svjedoče mnoge manifestacije kojima se slavi kulen tzv. kulinijade. A neki tehnološki elementi se ljubomorno čuvaju od „konkurencije“ te prenose s koljena na koljeno i čuvaju se kao tajna pojedinih obitelji. Proizvodnja kulena zahtjevan je proces, a kako ga u Slavoniji proizvodi svako gospodarstvo i to najčešće za svoje potrebe, velike su razlike u kvaliteti i količini upotrijebljenog mesa i potrebnih začina. Proizvodnja kulena je čin u kojem sudjeluju svi članovi obitelji, ali se pojedinačne, najvažnije aktivnosti povjeravaju najiskusnijem članu obitelji. To mislimo na odabir mesa, omjer začina, miješanje smjese, dimljenje, kontrolu sušenja i zrenja te odluku kada se poslužuje. I kolike debljine rezanje da bude. Iako su danas dostupni mnogobrojni zapisi o iskustvima te preporuke kako proizvesti onaj pravi kulen, i dalje se osnovni postupak i sastojci temelje na predaji odnosno tradiciji. U povijesti je crna slavonska svinja bila glavna pasmina za proizvodnju kulena. Ona je polumesnata pasmina svinja domaćeg podrijetla, nastala u drugoj polovici 19. stoljeća na imanju vlastelina Pfeiffera u okolici Osijeka, kao križanac mangulice i nerasta berkšir pasmine. Tijekom vremena bilo je mnogo pokušaja da se pronađe što bolji križanac za proizvodnju kulena, no i danas mnogi tvrde da je crna svinja jedina prava za pravi kulen. Ali na slavonsko-baranjsko-srijemskoj ravnici osim nje u uporabi su i druge pasmine svinja i/ili njihovi križanci. Za dobar kulen, barem u početku jer mnogo ovisi o zriobi i stotinu drugih sitnijih i krupnijih stvari, potrebni su najkvalitetniji dijelovi svinjskog mesa s malo masti, kao što su dijelovi vrata, leđa i lopatice, a u novije doba sve češće se stavlja i but. Da bi kulen mogao što dulje opstati, u nadjev se nikada ne dodaje slanina. Sama svinja mora biti utovljena, ne premasna, ali s dostatno prošaranog masnog tkiva što kulen čini sočnim. Velika pozornost se posvećuje slijedu rada od mesa od kulena. Meso za kulen se treba hladiti od 6 do 10 sati. Nakon toga se usitnjava te se dodaju sol i začini po želji odnosno iskustvu domaćina, ali ne u mjeri kojom bi se naškodilo okusu, mirisu i boji mesa. Osim soli, dodaje se slatka i/ili ljuta paprika te usitnjeni češnjak ili sok od češnjaka. Potom nastupaju na ruci najjači ili najvještiji jer se usitnjeno meso mora miješati sve dok se ne prestane lijepiti za ruku. Težinu ovom poslu daje i to da se ne smije dodavati voda jer bi kulen izgubio na kakvoći i što je najgore, bio bi podložan kvarenju. Pripremljena smjesa se puni, nadijeva u svinjsko slijepo crijevo koje se prije toga ispere u smjesi mlake vode, soli i crvenog luka. Crijevo treba puniti polako, kako bi se ravnomjerno ispunilo, bez ostataka zraka jer bi se u tim „džepićima“ meso moglo pokvariti. Nadjeveno i zavezano crijevo ili kulen se umjereno površinski posoli i stavi na meso u salamuri na dva do pet dana kako bi se ocijedilo. Prije vješanja na mjesto u pušnici, kulen se opere od soli. Kulen se u pušnici suši odnosno dimi laganim hladnim dimom, svaki drugi ili treći dan, prema nahođenju domaćina ili ovisno o vremenskim uvjetima, tijekom mjesec dana. On mora poprimiti izvanjsku svijetlosmeđu boju s tamnim nijansama sve dok konzistencija kulena ne postane čvrsto elastična. Nakon dimljenja kulen ostaje u pušnici ili se, zbog drugog mesa koje treba dodatni tretman, stavlja na tavan ili u neku hladnu i prozračnu prostoriju. Da bi imali priliku uživati i druge častiti kulenom treba proći još pet do sedam mjeseci. Tek tada je kulen zreli, dobiva tamnosmeđu do crnkastu boju, a često je pokriven suhom, bijelom plijesni. Kada se prereže, presjek je svjetlije do tamnocrvene boje, gladak i sjajan, a na prerezu se pojavljuju bistre kapljice crvenkaste masti. Okus i miris su specifični- kulenovski, umjereno je slan te slabije ili jače ljut. Ali, svaki kraj i svaki domaćin ima svoje male tajne u recepturi i načinu pripreme što mu daje osebujnost i specifičnost.

Baranjski kulen

""Blizu Slavonskog kao lokalna konkurencija razvijao se Baranjski koji 23.9.2015. postade član europskih proizvoda s oznakom zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. Baranjski kulen se dobije od usitnjenog svinjskog mesa, začinjenog mljevenom paprikom i bijelim lukom i paprom. Smjesa se stavlja u svinjsko slijepo crijevo popularno u Baranji zvano „katica“. Nije dopuštena uporaba bilo kojeg drugog dijela crijeva niti umjetnih nadomjestaka. Fermentacija traje najmanje 90 dana. Baranjski kulen je ovalna oblika i čvrste konzistencije bez zamjetnih oštećenja i mrlja te značajnije prisutnosti plijesni na ovitku. Najmanja težina je 0,80 kg. Na presjeku Baranjski kulen ima karakteristično ujednačen prepoznatljiv izgled što se postiže korištenjem uvijek iste granulacije od 8 mm prilikom usitnjavanja mesa. Nadjev gotovog proizvoda na presjeku ima izgled mozaika sastavljenog od komadića mišićnog tkiva crvenkaste boje i masnog tkiva bijele boje. Sastojci nadjeva su ravnomjerno raspoređeni i međusobno čvrsto povezani, a na presjeku nema šupljina i pukotina. Isto tako, Baranjski kulen mora biti zadovoljavajuće čvrstoće što znači da se pod pritiskom ne smije ugibati ni savijati kad se pritisak obavlja s oba kraja. Baranjski kulen izvana je svijetlo do tamnosmeđe boje. Dominira miris po dimu karakterističan za proizvode od mesa koji se podvrgavaju hladnom dimljenju. Okus Baranjskog kulena blago je ljut zbog dodatka mljevene paprike, s karakterističnom aromom dimljenog fermentiranog mesa koju nadopunjuje dodani bijeli luk i papar koji ne smiju dominirati. Dodatak papra specifičnost je Baranjskog kulena i ne nalazi se u proizvodnji kulena u drugim područjima. Cijeli tehnološki postupak proizvodnje obavezno se odvija na području Baranje. Svinjsko meso i masno tkivo koji se upotrebljavaju u proizvodnji Baranjskog kulena mogu ali ne moraju biti proizvedeni u Baranji, a isto vrijedi i za začine. Svojstva kakvoće Baranjskog kulena rezultat su posebne pozornosti pri odabiru sirovine i tradicionalnih postupaka proizvodnje do koje se naročito drži. Sirovina za proizvodnju dobiva se od mesa krmača ili svinja iz produženog tova zbog posebno dobrih svojstva tehnološke kakvoće, a njihova proizvodnja znatno je skuplja od proizvodnje mesa standardnih tovljenika. Specifičnost proizvodnje proizlazi ponajviše iz slijeda povijesnih okolnosti koji se razlikuj u od susjednih područja južno od rijeke Drave tj. Slavonije. Dobar primjer za to je uporaba papra. Originalni recept za Pannonski kulin Geze Barnasa kojeg su preuzeli baranjski proizvođači uključivao je uporabu papra koji nikada nije našao svoju primjenu u proizvodnji drugih tipova kulena, posebice kod slavonskog domaćeg kulena.

Paška janjetina

""Pag a da ne ponesoše sjećanje na paške suhozide između kojih se po ljeti negdje nisu skrile paške ovce i čim minu žega, pojaviše se zbog trave okupane solju. Ali zbog mlijeka od kojeg se pripravlja na daleko poznati paški sir, ovce prijevremeno, kao da postoji i na vrijeme, razdvojiše se od svojih janjadi. Paška janjetina je svježe meso dobiveno od mlade muške i ženske sisajuće janjadi, ojanjene na otoku Pagu od istoimene hrvatske autohtone pasmine ovaca – paške ovce koju se uzgaja isključivo na otoku Pagu. Janje, da bi postalo Paška janjetina mora biti mlađe od 45 dana te koje je do klanja boravilo s ovcama na pašnjacima i bilo hranjeno isključivo ovčjim mlijekom. Visok sadržaj masti u mišićnom tkivu paške janjadi može se pripisati utjecaju pasmine, ali i hranidbe janjadi mlijekom paških ovaca koje je zbog visokog sadržaja masti izrazito bogato energijom. Zbog blage mediteranske klime, paške ovce zajedno sa janjadi životni vijek provode na otvorenom. Držanje ovaca i janjadi danonoćno na otvorenom, na buri i suncu, nezagađenim pašnjacima i svježem morskom zraku, također utječe na odlike kakvoće mesa čineći ga drugačijim od mesa janjadi iz kontinentalnih područja. Zbog toga mu se 5.10.2016. dodijeli oznaka izvornosti. „Paška janjetina“ konzumira se isključivo termički obrađena, a meso je izrazito sočno i mekano, ugodnog okusa i blagog mirisa kao posljedice klanja mlade janjadi hranjene mlijekom.

Zagorski puran

""Hrvatsko zagorje podari jedinstven krajobraz, vino i popevku. Ali, na daleko znani zagorski puran 14.6.2016. ponese ime Zagorski puran i oznaku zajamčeno tradicionalnog specijaliteta te dopuni nisku ljepota Zagorja. Zagorski puran je najpoznatiji i autohtoni puran koji se uzgaja u Hrvatskoj, a koji se pojavio početkom 16. stoljeća, kažu iz Italije. Zagorski purani se uzgajaju slobodnim načinom držanja na pašnjacima, livadama i voćnjacima. Samo tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta i noću osigurava im se sklonište, odnosno peradarnik. U Hrvatskoj se uzgajaju četiri soja purana koje se razlikuju po boji perja i to brončani, crni, svijetli i sivi tip. Jedan zagorski puran zahtjeva oko 25 m2 zelene površine, što znači da ih može na 1 ha biti maksimalno 400. Na tržište dolaze starosti od 5 do 16 mjeseci i to kao purice koje ne smiju težiti više od 3,5 kg, a purani više od 5 kg. Purice postižu veću cijenu mesa od purana. Hranidba zagorskih purana odvija se u dvije faze. Prva faza traje do 8 tjedna starosti gdje je moguća tradicionalna hranidba ili primjena krmnih smjesa koje sadrže veće koncentracije proteina. U kasnijoj fazi, do 32 tjedna starosti, purani se hrane zelenom ispašom uz dodatak kukuruza i krmne smjese. Ekstenzivni tov purana je dosta isplativ, jer se koristi znatno manje koncentrata, a maksimalno se iskorištavaju pašnjaci i zelene površine.

Zagorski mlinci

""„.Zagorski mlinci” su proizvod pripremljen od glatkog pšeničnog brašna tipa 550, vode i soli te se od smjese radi tanko, izvaljano i ručno razvučeno tijesto debljine do 2,5 mm. Za razliku od drugih krajeva, Zagorski mlinci se obvezno rade bez dodavanja jaja jer su ona u ono doba pri siromašnim kućama bila skupa namirnica. Tijesto se reže na komade pravokutnog oblika te peče na grijaćim pločama dok se u potpunosti ne osuši. Mjestimično može biti blago nadignute površine sa nagorenim mjehurima svijetlo smeđe, smeđe do crne boje. Prije jela, Zagorski mlinci se ručno lome u manje komade te preliju zakuhalom vodom, ostavi ih se da kratko odstoje te po želji zalije mašću od mesa koje se usporedno peklo. ,Zagorski mlinci se tradicionalno poslužuju uz pečeno meso peradi, budući su najukusniji kada se preliju sokom od pečenja. Najpoznatiji su servirani uz ,,Zagorskog purana”.

Poljički soparnik / Poljički zeljanik / Poljički uljenjak

""Ovaj nekada skromni proizvod dobio je 5.4.2016. oznaku zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. „Poljički soparnik“/„Poljički zeljanik“/„ Poljički uljenjak“ je pekarski proizvod izrađen od mekog pšeničnog brašna, blitve, crvenog luka, maslinovog i miješanog (maslinovo i suncokretovo ulje u omjeru 1:1) ulja, češnjaka, soli i vode. Konačni proizvod je razvaljeno tijesto oblika pogače ispunjeno blitvom i crvenim lukom, ispečeno u užarenom otvorenom ognjištu „kominu“ na žaru posut pepelom. Okruglog je oblika, promjera od 90 do 110 centimetara. Površina je namazana maslinovim uljem i stučenim ili sitno isjeckanim češnjakom. Ispečen i namazan reže se na komade, „fete“ u obliku romboida. Svijetložute je do svijetlozelene boje, mirisa pečenog tijesta po drvu izgaranom na otvorenoj vatri i češnjaku. Okusa je po blitvi, maslinovom ulju i češnjaku. Cijeli postupak pripreme plod je posebne vještine i umijeća lokalnog stanovništva u pripremi i načinu izrade samog proizvoda i tradicije koja se generacijama prenosi i njeguje. Proizvodnja „Poljičkog soparnika“/“Poljičkog zeljanika“/“Poljičkog uljenjaka“ odvija se na zemljopisnom području Poljica. Priprema je vrlo jednostavna. Blitva se ubere dan prije, opere i nareže na rezance. Prostre se po stolnjaku ili čistoj krpi i ostavi preko noći da se ocijedi i osuši. Sutradan se začini sa soli, miješanim uljem i sitno narezanom kapulom, a u međuvremenu se od brašna, soli i mlake vode zamijesi tijesto i podijeli na dva dijela. Na sinijama (okruglim daskama promjera 90-110 cm) lazanjurom se (okrugli tanki štap za valjanje tijesta) razvaljaju dva tanka tijesta tako da padaju preko ruba sinije 4-5 cm. Blitva se ravnomjerno rasporedi na prvo, potom prekrije drugim tijestom. Rubovi tijesta uvrću se prema unutra. Soparnik se pospe s malo kukuruzne prekrupe (da lakše sklizne sa sinije), poklopi drugom sinijom i okrene naopako. Za to vrijeme na kominu treba prirediti vatru od bjelogorice. Kad ostane samo žerava, soparnik se poput pizze sa sinije lagano istrese na komin i prekrije lugom i žeravom. Peče se 15-ak minuta s jedne, a onda i s druge strane. Kad je gotov, pepeo se ispuše, a soparnik namaže maslinovim uljem i sitno sjeckanim češnjakom.

Lički krumpir

""Hrana generacija, Lički krumpir postade proizvod s oznakom zajamčeno tradicionalnog specijaliteta 30.9.2015. godine. Područje uzgoja „Ličkog krumpira” je zemljopisno područje Like. U proizvodnji „Ličkog krumpira” nekoliko je zakonitosti uzgoja. Tako se ista površina ne smije saditi krumpirom više od dvije godine uzastopce, a nakon toga se tlo od krumpira odmara. Razmak između biljaka mora biti 65-90 x 20-45 cm. Svake tri godine za uzgoj ličkog krumpira provodi se zelena gnojidba ili primjena stajnjaka radi održavanja količine organske tvari u tlu. Rade se dovoljno veliki humci zbog stvaranja većeg prostora za formiranje pravilnih gomolja. Gnojidba se obavlja organskim gnojivima s pravilnim omjerom ugljika i dušika ili mineralnim prema optimalnoj dozi i obliku hraniva na način da se organsko gnojivo zaorava prilikom jesenske osnovne gnojidbe, a mineralno dodaje prije sadnje te prihranjuje tijekom vegetacije u granulama ili folijarno. Krumpir se skladišti na tradicionalni način u podrumima ili specijaliziranim skladištima za krumpir ili u prilagođenim prostorima da bi se očuvala njegova kvaliteta do trenutka stavljanja na tržište. „Lički krumpir” je prvenstveno određen zemljopisnim područjem proizvodnje jer su tu prisutne eko fiziološke odrednice koje ga čine specifičnim i različitim od krumpira proizvedenog u drugim područjima. To su tlo i klima (npr. vrlo povoljne dnevno-noćne temperature, topao i sunčan dan te svježije noći). Krumpir istih sorata uzgojen u Lici (Brinje) ima „viši” %-ak suhe tvari (u prosjeku 23,5-24,3%) za razliku od krumpira uzgojenog u Međimurju. Posebnost „Ličkog krumpira” je također i u tome što prilikom držanja u skladišnim prostorima, zbog povoljne klime, duže razdoblje ne klija te ga stoga uglavnom ne treba tretirati inhibitorima rasta. Prilikom pakiranja za tržište, ne pere se vodom, već se četka kako bi zadržao tradicionalan izgled. U Lici postoji duga tradicija proizvodnje „Ličkog krumpira” i krumpir je Ličanima bio zamjenska namirnica koja je mijenjala kruh te i danas ima poseban status kako u sjećanju stanovništva, tako i u upotrebi i poimanju kvalitete. Tu činjenicu, odnosno njegov neizmjerni značaj potvrđuje i način pripreme „Ličkog krumpira” koji se prvenstveno priprema kao „pečene pole” (tradicionalno jelo). I danas je „Lički krumpir” svakodnevno na jelovnicima stanovnika Like, uglavnom kuhan. O tradiciji i važnosti krumpira za stanovnike Like, govori i činjenica da je opjevan u mnogim narodnim pjesmama te je na taj način sastavni dio narodne kulturne baštine.

Neretvanska mandarina

""Kad se spomene Neretva, njena dolina, većini nas je asocijacija na zlatnu boju unutar zelenih krošnji gdje se kao dukati sjaje mandarine. Proizvodnja „Neretvanske mandarine” obuhvaća područje gradova Metković, Opuzen i Ploče te općina Slivno, Kula Norinska i Zažablje) Osobita kakvoća ploda „Neretvanske mandarine” neodvojivo je povezana sa specifičnim klimatskim, pedološkim i hidrološkim karakteristikama prostora doline Neretve te dugogodišnjom tradicijom uzgoja. Područje je pod utjecajem mediteranskog podneblja, mikroklimatski uvjetovanog blizinom mora, koji djeluje ublažavajuće na niske zimske i visoke ljetne temperature. To se prepoznalo i šire te 15.7.2015. i neretvanska mandarina dobi oznaku zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. Kao i kod većine ostalih navedenih zaštićenih proizvoda, za ovaj prilog korišteni su podaci s internetskih stranica Ministarstva poljoprivrede (www.mps.hr/datastore/ filestore/102/Izmijenjena_Specifikacija_ proizvoda..) Zbog sveukupnog prirodnog ambijenta nastalog djelovanjem prirode i čovjeka, a kojeg karakterizira kontakt rijeke i mora, nizine i krša, jezera i močvara, te blaga mediteranska klima, cijelo ovo područje predstavlja jedinstvenu agroekološku cjelinu. Plod Neretvanske mandarine sočan je, bez sjemenki, narančaste boje, izdijeljen na kriške koje se međusobno lako odvajaju, blago je kiselkasta, osvježavajućeg okusa sa slatkim dodatkom. Oblik ploda varira od spljoštenog do okruglo spljoštenog. Boja kore ploda promjenjiva je ovisno o stupnju zrelosti, svjetlo-zelene boje koja postupno prelazi u svjetlo-žutu, zlatno-žutu, odnosno narančastu boju. Miris je blag, uravnotežen i osvježavajući. Neretvanska mandarina specifičan je proizvod, na čije posebnosti osim djelovanja interakcije okoliša (klima, položaj i reljef) utječe i dugogodišnja tradicija proizvodnje koja je, uz primjenu novih znanja i tehnologija, značajno doprinijela ne samo širenju uzgoja mandarina u dolini Neretve u proteklom desetljeću nego i povećanju kvalitete. Unatoč brojnim promjenama u agrotehnici, sačuvani su svi bitni elementi prostora i tradicionalnog uzgoja. To se prije svega odnosi na ključne pomotehničke radnje (rezidba, oblikovanje krošnje, odstranjivanje divljih izboja, odstranjivanje plodova na mladim nasadima), koje se još uvijek obavljaju isključivo ručno.

Slavonski Med

""Krasnog li i logičnog spoja radišne pčele i radišnih Slavonaca. Iako su došli u Slavoniju u različito vrijeme, radišni kako jesu opstaše uz sve nedaće koje dođoše i prođoše Slavonijom. Prema predaji, pčelarenje u Slavoniji počinje oko 400 godina prije Krista dolaskom Kelta. Nakon njih dolaze Slaveni koji ne preuzimaju samo ravnicu nego i pčelarstvo koristeći šume za ispašu, a izdubljena stabla za udomljavanje rojeva. Ta tradicija se nastavlja sve do danas te se na području Slavonije proizvodi više od 50% ukupnog proizvedenog meda u Hrvatskoj. Povoljno klimatsko-pedološko okružje s mnoštvom biljnih medonosnih vrsta pogodovale su razvitku i opstanku autohtone sive pčele (lat. Apis mellifera carnica – podtip panonski) koja je pogodovala stvaranju čistog sortnog meda, davno prepoznatog izvan ovoga područja. Slavonski med prema načinu proizvodnje može biti med u saću, med sa saćem ili dijelovima saća i vrcani te se s obzirom na ispašu pojavljuje kao med od bagrema, lipe, uljane repice, suncokreta, kestena, cvjetni med te od hrasta sladuna. Značajno je da se Slavonski med termičke ne obrađuje i može se dekristalizirati na 43 0C čime se osigurava da njegova svojstva proizašla iz specifične flore proizvodnog područja ostanu nepromijenjena. Slavonski med se vrca iz okvira postupkom centrifuge i ne smije se pasterizirati kako bi se očuvala njegova specifična svojstva.

Međimursko meso ‘z tiblice

""Ponekada potreba čuvanja proizvoda kojeg je u danom trenutku u suvišku rezultira u početku pronalazak nove tehnologije, a onda na temelju toga i pojava novog proizvoda. Tako je i s Međimurskim mesom ‘z tiblice koje se proizvodi u Međimurju, tj. području omeđenog rijekama Murom i Dravom. Ovdje je svinjogojstvo bilo i ostalo najznačajnija stočarska grana. Nekada, u vrijeme siromaštva, na jedno kućanstvo je dolazila jedna svinja, a danas… Kao i u drugim krajevima Hrvatske i u životu obitelji Međimurja značajni kulturni i drugi sadržaji odvijali su se za vrijeme svinjokolje, svadbi i proštenja. „Medimursko meso z tiblice" čine slanina i dimljeni te termički obrađeni komadi svinjskog mesa. „Slanine“ su proizvod dobiven termičkom obradom leđne slanine koja se kuha u kipućoj vodi najmanje pola sata, uz mogućnost dodatka začina (luk, češnjak, papar i lovor). Kuhana slanina se ocijedi i ohladi, usitni i soli s 2-3% kuhinjske soli uz dodavanje češnjaka, a nakon toga smjesa miruje 24 sata pri sobnoj temperaturi. Komadi svinjskog mesa se sole i po želji začinjavaju šećerom, lovorom, češnjakom i paprom. Tako pripravljeni moraju odstajati najmanje 21 dan, a potom se dime na dimu koristeći drvo bukve i graba i to sve dok se ne postigne u sredini komada mesa minimalna temperatura od 40 °C. Nakon toga se meso peče u pećnici 1 sat pri temperaturi od 180 do 220 °C. Tako pripremljeno meso slažu se u „slanine" na način da svaki komad mesa bude obložen „slaninama". Zrenjem, u trajanju od najmanje 45 dana, se dobiva delicija spremna za konzumaciju. Tada je ,,slanina" bijele do bijelo žućkaste boje, komadi mesa su ružičasto-crvene boje u svijetlim nijansama te su meki i rahli, a „slanine" su sitnozrnate i mazive konzistencije. Meso je blage arome, mirisa i okusa karakterističnog za dimljeno i termički obrađeno svinjsko meso, umjereno slanog okusa i blagog mirisa te arome na češnjak.

Sir škripavac

""Desetljećima Lika i slično devastirana područja Hrvatske imaju zajedničku osobinu, a to je da čovjeka zamijeni vuk ili neka druga zaštićena životinja. I prostor čovjeka zauze samoniklo bilje i divlje zvijeri. Čovjeka nitko ne zaštiti. Još u davnina na vrhovima i obroncima Velebita od proizvodno skromnih krava i dobivenog mlijeka proizvodile su se prerađevine od koji posebno mjesto je imao sir škripavac. Kao što u dugim zimama za koje se nikada ne zna početak ali niti kraj, ispod nogu škripi sipki snijeg, tako se i u ustima sladokusaca osjeća škripa sira škripavac. Kad se počeo proizvoditi i po čemu je on poseban? Gdje se može kušati i kupiti? Može li se od proizvodnje škripavca preživjeti i živjeti? Mnoštvo je pitanja, ali i odgovora. O podrijetlu sira škripavca malo je valjanih pisanih tragova, ali očito je da izvori sežu duboko u stočarsku tradiciju hrvatskog podneblja. Sir škripavac je poznat u Lici, ali i u podvelebitskim selima te u nekim dijelovima Gorskoga kotara i Korduna. Ime je dobio po svojstvu da škripi pod zubima dok je mlad. U pravilu se izrađuje od kravljeg mlijeka, a iznimno, ako je bilo puno ovaca, i od ovčjeg mlijeka. Prema izvornoj tehnologiji, temelj za pravljenje sira predstavlja sirište koje se dobivalo od telećeg ili janjećeg želuca. Želudac se dobro ispere, nasoli te miruje dva do tri dana. Nakon toga se suši te se komadići stavljaju u zdjele s vodom. Tako dobivena tekućina, sirište, ulijeva se u zagrijano mlijeko i za dvadesetak minuta se usiri, a tvrđi oblik nastaje za oko dva sata. Ovakva priprema sirišta je danas rijetkost, već se gotovo sirište kupuje u ljekarnama. Nekada se sirutka davala svinjama ili kokošima, u boljem slučaju služila je kao lijek nakon burne noći odnosno liječio se mamurluk. Danas se prodaje i rado se pije. Do početka devedesetih godina prošloga stoljeća škripavac se proizvodio prvenstveno za vlastite potrebe, ali nakon toga otvaraju se male obiteljske sirane na području mjesta Krasno, Ogulin, Josipdol, Korenica, Lovinac itd. da bi se 2006. godine osnovala udruga malih sirara Ličko-senjske županije „Lički škripavac“, a sir škripavac se uključuje u projekt zaštite tradicijskih proizvoda s geografskim podrijetlom. Za jedan kilogram sira škripavca ličkog treba 7 litara svježeg kravljeg mlijeka koje se zagrijava na 36 oC. Njemu se dodaje 4 žlice soli i 1 žlica sirišta te se ostavi na toplom mjestu oko 1 sat. Tako podsireno mlijeko ili gruš se promiješa do grudica veličine manjeg oraha, nekoliko minuta se ostavi da miruje te se nastavi usitnjavati do manjih zrnaca, veličine graha. Tako usitnjena smjesa se stavi u cjedilo, lagano istiskuje sirutka te se ostavlja na jedan sat u kalup. Nakon toga se sir okrene i nakon desetak sati imamo pravi lički škripavac.

Sok od koprive

""Malo tko od nas se nije susreo s koprivom. Manje vični, posebice gradska djeca u žaru igre i izgubljene lopte osjetili bi žar koprive. Oni vični, djeca sa sela, često su sudjelovala u berbi koprive korištene što kao dodatak ljudskoj što kao dodatak prehrani živine i stoke. A oni stariji od svježe ili suhe koprive spravljali bi dodatke za znane i neznane bolesti, ali i za neutralizaciju štetnika. Starogrčki liječnik Hipokrat već je 400 godina prije Krista poznavao 60-ak lijekova od koprive, a ništa mu manje slavni sljedbenik Galen (129. – 200. poslije Krista) propisuje koprivu kao lijek kod gangrene, krasta i rana u ustima, krvarenja iz nosa, za liječenje astme, upale slezene i plućne maramice te kao sredstvo za poticanje mokrenja i stolice. Engleski botaničar i travar Nicholas Culpeper (1616. –1654.) smatrao je koprivu svestranim lijekom te njen ekstrakt preporučivao je kod kamenaca u mjehuru, za rane i kožne bolesti, kod gihta, išijasa i bolnih zglobova, kao protuotrov kod uboda pčela, osa, stršljena, pauka, škorpiona, a pomiješan s medom kod upale grla i usne šupljine … Malo koja biljka ima tako bogat popis provjerenog ljekovitog djelovanja na ljudsko zdravlje kao što to ima kopriva: alergije, prehlada, giht, reuma, išijas, bolesti jetre, žuči i slezene, loša probava, čir na želucu i dvanaestercu, dijabetes, bubrežni kamenci, upala mokraćovoda, anemija, kožne bolesti, povećanje prostate, zdravlje kose. Ubrzava metabolizam, jača imunitet, sprječava upale, zaustavlja krvarenje. Potiče obnovu stanica pa tako pomaže i kod obnove hrskavičnog tkiva. Na popisu ljekovitog djelovanja koprive su i najteže bolesti, kao što su rak slezene i leukemija …. U posljednje doba i kod nas kopriva ponovo postaje zanimljiva. Iako postoje male različitosti u pripravi soka od kopriva većina koriste iste postupke. Tijekom cijele godine moguća je berba kopriva, a za sirup se beru vrškovi koprive. U mješavinu vode i šećera natapaju se vrškovi koprive te se dodaje nekoliko kriški limuna. Nakon 48 sati sirup se procijedi i ulijeva u boce. Ovako pripravljen sirup pokazao je svoju djelotvornost u „čišćenju i poboljšanju krvi“. On pozitivno djeluje na gušteraču te djeluje na snižavanje šećera u krvi. Preporuča se kod upale urinarnog trakta ali stimulira i rad crijeva.

Čipka

""Čipkarstvo je specifičan oblik tekstilnog rukotvorstva koji rabi dvije osnovne tehnike izrade i to šivanje iglom (čipka na iglu) i preplitanje niti pomoću batića (čipka na batiće). Iako je kao i u mnogim drugim zemljama izrada čipki prvotno vezana uz svećenstvo i plemićki stalež, ono se ipak u Hrvatskoj tradicijskom predajom i materijalnim ostacima povezuju uz seosku populaciju. Nalazimo ga kao dio tradicijskog tekstilnog uratka u okviru starinske seoske proizvodnje i namijenjeno prvenstveno ukrašavanju ženske tradicijske odjeće i kućevnog rublja. Danas u Hrvatskoj postoje tri glavna centra izrade čipke, čije je djelovanje nastavak duge tradicije. To su Lepoglava u Hrvatskom zagorju sa čipkom na batiće, na Jadranu grad Pag sa čipkom na iglu i grad Hvar sa čipkom od agave. Ovdje ukratko spomenimo izradu čipke u Lepoglavi. Po predaji su pavlinski svećenici u Lepoglavu donijeli vještinu izrade čipke na batiće koju brzo prihvaća seoski puk najčešće za izradu rubnog ukrasa bijele platnene nošnje. Vremenom, izrada čipke organizirana u okviru škola, tečajeva i radionica, postaje stalan izvor dodatne zarade seoskih čipkarica. Tada čipka dobiva i novu namjenu – izrađuju se tabletići, modni detalji, čipka u metraži, a njezina je uporaba vezana isključivo uz građanski društveni sloj. Profinjenost i prozračnost, vrhunska kvaliteta prožeta višestoljetnom tradicijom ručne izrade i posebnost korištenih motiva, samo su neki od atributa koji obilježavaju tu savršenu tekstilnu tvorevinu. Lepoglavska čipka je svoj pravi procvat doživjela krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, prvenstveno zahvaljujući Zlati pl. Šufflay koja je oplemenjuje narodnim ornamentom te unapređuje njezinu izradu. Između dva svjetska rata djeluje čipkarska škola u Lepoglavi, a broj čipkarica postupno se povećava, te se stvaraju sigurniji uvjeti za opstanak ove tradicije. Najistaknutija osoba te škole je Danica Bressler koja izrađuje posebne nacrte te podiže kvalitetu izrade čipke. Upotrebljava tanki konac, spretno kombinira motive iz poznatih čipkarskih središta sa narodnim i baroknim elementima te tako lepoglavska čipka dobiva puno estetsko obličje. Da bi se sačuvala od zaborava, kao što je mnogo i nestalo, godine 1998. godine osnovano je Čipkarsko društvo „Danica Bresler“. Glavni motiv osnivanja Društva bio je obnavljanje tradicije izrade lepoglavske čipke i njezina promocija. Društvo okuplja čipkarice s područja grada Lepoglave i bliže okolice, koje svojim spretnim rukama izrađuju reprezentativne suvenire čipke iz opusa Danice Brossler, privjeske i tacne ukrašene motivima čipke te čipke ukomponirane u tekstil i modne detalje. Lepoglavsko čipkarstvo je od 2009. godine kao dio hrvatske čipkarske tradicije uvršteno na reprezentativnu UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine.

Medičari i izrada licitara

""Medičari ručno izrađuju niz proizvoda čiji su osnovni sastojci med, medena saća i vosak. To su medenjaci, gvirc, medica, svijeće, zavjetne figure i licitari raznih oblika i boja (srca, konjići, bebice, čisla, šlapice, vurice itd.,). Osnovni sastojak tih obrta jest medeno saće, čijim se izdavanjem dobiva vosak, a medičari su se već po prirodi tehnološkog postupka udruživali sa svjećarima ili je najčešće jedna osoba obavljala oba obrta. Ti se proizvodi od samih početaka obrta prodaju na sajmovima i proštenjima vezanim uz crkvene svetkovine, a zahvaljujući licitarima, medičarski štandovi tim mjestima daju slikovitost i naročit ugođaj. Jedan od „preživjelih“ je obrtnička radionica Blažeković, medičar i voskar iz Osijeka. Obrt je utemeljen već davne 1953 godine i od majstora Franje tradiciju umijeća izrade licitara, svijeća i ostalih medičarskih proizvoda nastavila je njegova kći Antonija s obitelji. Antonija je učinila i iskorak te je 2009. godine dobila status umjetničkog obrta koji se svrstao u red najboljih medičarskih i voskarskih radionica Hrvatske. Prepoznavši medičarstvo kao značajni segment hrvatske nematerijalne kulturne baštine i dodajući mu svoj umjetnički izričaj, ona sudjeluje na mnoštvu manifestacija promičući ljepotu hrvatskog kulturnog blaga. Tako sudjeluje na izložbi Etnografskog muzeja Zagreb „Licitarstvo i medičarstvo – obrt višestoljetne tradicije“, zatim na izložbi „Zoete Zonde“ u Rotterdamu te na 34. Međunarodnoj izložbi 100 PRESPI u bazilici S. Maria del Popolo u Rimu itd. Najveće je priznanje radionica „Blažeković” dobila upisom na UNESCO-vu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva Obrt „Blažeković“ dokaz su da jedna mala manufaktura može i u današnje vrijeme čuvanjem tradicijskih vrijednosti pokazati nadolazećim generacijama kako se uspješnost postiže upornošću i predanošću, a svemu je naravno pokretač ljubav i maleno licitarsko srce.

A gdje je zarada i kolika je?

I nakon što smo prikazali samo dio iz bogate škrinje povijesti Hrvatskog podneblja, smisleno je zapitati se gdje i kolika se zarada skriva u bilo kojoj proizvodnji. Jednostavnog i uopćenog odgovora nema i nije nam bio cilj da to izračunamo, uporabom bilo kojeg postupka, koliko se može zaraditi i kako i za koje vrijeme postati novčano bogat. Svaki proizvod i svaki proizvođač imaju svoj izračun isto tako kao što nema dva proizvoda iste kakvoće. Da ih ima, onda bogatstvo različitosti gubi smisao svoga postojanja. Možda bi najbolje bilo da posjetite neke već uspješne u proizvodnji, organizirajte se, posjetite hotelske kuće, trgovačke lance…. i u međuvremenu koristite uhodane manifestacije promocije i prodaje. Jer, domaće je domaće!

Svima onima koji nakon ovoga pročitanog budu imali želju i „penezi da računaju“ preporučam da zavire u starije brojeve Gospodarskog lista i pronađu barem dio odgovora na to pitanje, drugima da prolistaju dobre publikacije Savjetodavne službe Republike Hrvatske (http://www.savjetodavna.hr/) kao što je npr. Katalog kalkulacija tradicijskihpoljoprivredno prehrambenih proizvoda (http://www.savjetodavna.hr/adminmax/publikacije/Katalog_web_opt.pdf). Kako nešto zaštititi i dobiti zaštitnu oznaku – provjerite na Registracija i zaštita naziva hrvatskih autohtonih proizvoda (https://www.mingo.hr/public/documents/115-vodic-zastita-autohtonih-proizvoda-lowres.pdf). Mogućnosti potpore za proizvodnju potražite i u Programu ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. (http://ruralnirazvoj.hr/files/documents/PRR-RH-2014-2020_v1.4_finalna-ina%C4%8Dica.pdf).

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakŽive od poljoprivrede, a zamalo stradali od mine
Sljedeći članakSutra na snagu stupa Zakon o zabrani nepoštenim trgovačkim praksama u lancu opskrbe hranom
prof.dr.sc. Ivo Grgić
Redoviti profesor na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: nepoljoprivredne djelatnosti, ruralni razvoj, zaposlenost, cijene poljoprivrednih proizvoda. Prof. dr. sc. Ivo Grgić je rođen 16. kolovoza 1960. godine u Potočanima, gdje pohađa osnovnu a srednju elektrotehničku školu završava u Odžaku. Na Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (sadašnji Agronomski fakultet) upisuje se 1979. godine i to na agroekonomski smjer. Diplomirao je godine 1983. godine, a 1984. upisuje postdiplomski studij iz Ekonomike poljoprivrede na istom fakultetu. Od godine 1984. uposlen je u Institutu za ekonomiku poljoprivrede Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad naslova "Radna snaga i zaposlenost na seljačkim gospodarstvima SR Hrvatske", obranio je 29. studenog 1989. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom "Promjenjivost proizvođačkih cijena glavnih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj" brani 19. rujna 2000. godine. Od 14. 07. 2011. profesor je na Agronomskom fakultetu u Zavodu za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj. Član je uređivačkog odbora časopisa Agronomski glasnik (od 2010.), Agroeconomica croatica (od 2012.), Economics of Agriculture (od 2012.), International Journal of Sociology and Anthropology (od 2012.), Sustainable Agriculture Research (od 2012.), E3 Journal of Agricultural Research and Development (od 2013) i Agroekonomika (od 2014). Voditelj je i suradnik na mnogim znanstvenim, stručnim, razvojnim i drugim projektima, a objavio je mnoštvo znanstvenih i stručnih radova više od 120 znanstvenih i stručnih radova/publikacija od toga 8 radova iz skupine a1. Autor je priručnika pod naslovom „Agroekonomski modeli u ekološkoj hortikulturnoj proizvodnji : priručnik za profesore srednjih poljoprivrednih škola“ Također je koautor knjige – monografije „Jalžabet između prošlosti i budućnosti – stotinu četrdeset godina u životu jednog sela“. Koautor je i sveučilišne knjige „Poljoprivreda Hrvatske do 1990. godine“. Koordinator je modula Osnove agroekonomike, Uvod u makroekonomiku i Agroturizam na preddiplomskom studiju Agronomskog fakulteta te Ekonomika agroekompleksa na Doktorskom studiju Ekonomika poljoprivrede. Suradnik je na modulima Ruralni turizam i Poljoprivreda, gospodarski rast i razvitak (diplomski studij) te Suvremeni transportni sustavi i robni tijekovi u poljoprivredi (doktorski studij Poljoprivredne znanosti). Znanstveni interes je zaposlenost na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, cijene i cjenovna politika u poljoprivredi, razvitak ruralnih područja uključivši agroturizam. Predsjednik je i jedan od utemeljitelja Hrvatskog agroekonomskog društva te član Europskog društva agrarnih ekonomista. Oženjen i otac kćeri.